Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-526/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednice vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj I-tužitelja LK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i II-tužitelja ZK OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oba zastupana po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku iz Zagreba, A. Hebranga 27, protiv tuženika SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FAKULTET HRVATSKIH STUDIJA, Zagreb, Borongajska cesta 83D, OIB 99454315441, zastupanog po VK punomoćniku po zaposlenju, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6347/2021-29 od 27. ožujka 2024., dana 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6347/2021-29 od 27. ožujka 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. I., II. i III. izreke.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti I. tužitelju iznos od 1.748,37 eura bruto s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže određeno u točki I. izreke, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti II. tužitelju iznos od 1.381,35 eura bruto s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže određeno u točki II. izreke, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 2.355,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. ožujka 2024. pa do isplate, sve u roku 15 dana ( točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22,155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelji u cijelosti osporavaju navode žalbe te predlažu istu odbiti uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud će uzeti da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu.

6. Obzirom da tuženik u žalbi nije jasno odredio u kojem dijelu pobija navedenu presudu, ovaj sud, u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP, uzima da tuženik pobija presudu u dosuđujućem dijelu pod toč. I., II. i III. izreke jer u tom dijelu nije uspio u sporu.

7. Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Prvostupanjska presuda ne sadrži navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje temeljem čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

8. Tuženik navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, međutim izreka prvostupanjske presude je razumljiva te se može ispitati, presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tuženik neosnovano upire.

9. Predmet postupka je isplata iznosa od 1.748,37 eura za I. tužitelja i iznosa od 1.381,35 eura za II. tužitelja s osnove razlike plaće za razdoblje od siječnja 2016. do siječnja 2017.

10. U prvostupanjskom postupku utvrđeno da je su tužitelji u utuženom razdoblju bili zaposleni kod tuženika, da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama te da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljima isplaćivao plaću po osnovici 5.108,84.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbenoj fazi postupka sporno da li je tuženik pasivno legitimiran te da li se na tužitelje primjenjuje Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 25. studenog 2006. (u daljnjem tekstu: Sporazum), Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (u daljnjem tekstu: Dodatak) i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (u daljnjem tekstu: Izmjene sporazuma) i te da li se slijedom toga plaća tužitelja obračunava s osnovicom od 5.415,37 kn, umjesto s osnovicom od 5.108,84 kn.

12. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka i sad tijekom žalbenog postupka ističe prigovor promašene pasivne legitimacije iz razloga što smatra da na njega nisu prešle obveze prema radnicima od strane prijašnjeg poslodavca tužitelja Sveučilišta u Zagrebu, podružnice Hrvatski studiji.

13. Naime, tijekom postupka je utvrđeno da I-tužitelj LK je temeljem Ugovora o radu [broj], [broj] od 31. listopada 2010., sklopljenog sa Sveučilištem u Zagrebu – Hrvatski studiji, bio zaposlen na radnom mjestu docenta na Odjelu za filozofiju te Odjelu za komunikologiju, da je II- tužitelj ZK temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme [broj], [broj] od 29. siječnja 2016., sklopljenog sa Sveučilištem u Zagrebu – Hrvatski studiji, bio zaposlen na radnom mjestu docenta na Odjelu za sociologiju, da je navedena podružnica ukinuta i prestala postojati 7. siječnja 2020. temeljem Odluke o prestanku podružnice broj 001 Sveučilište u Zagrebu Hrvatski studiji, da su s danom 1. svibnja 2020. na Fakultet hrvatskih studija preneseni ugovori o radu zaposlenika koji su tada bili u radnom odnosu na Hrvatskim studijima.

13.1. Uvidom u Odluku Sveučilišta u Zagrebu broj/[broj] od 07. siječnja 2020. ovaj sud je utvrdio da je Sveučilište u Zagrebu donijelo Odluku o prestanku podružnice broj 001 Sveučilište u Zagrebu Hrvatski studiji na temelju elaborata o provođenju statusne promjene Sveučilišnog odjela Hrvatskih studija kao podružnice Sveučilišta u Zagrebu u status ustanove u sastavu Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom Fakultet hrvatskih studija. Dakle podružnica Sveučilišta u Zagrebu koja se zvala Hrvatski studiji je ukinuta i prestajala je postojati 07. siječnja 2020.

13.2. Nadalje, uvidom u Odluku Sveučilišta u Zagrebu od 10. prosinca 2019. o Osnivanju ustanove Sveučilište u Zagrebu Fakultet hrvatskih studija sud je utvrdio da je javna ustanova Sveučilište u Zagrebu provelo statusnu promjenu svoje podružnice Sveučilište u Zagrebu Hrvatski studiji te osnovala pravnu osobu, javnu ustanovu u svojem sastavu pod nazivom Sveučilište u Zagrebu Fakultet hrvatskih studija. U toč. VIII navedene odluke navodi se da se za osnivanje i početak rada fakulteta, fakultetu daju na korištenje nekretnine na Sveučilišnom kampusu Borongaj koje su odlukama rektora Sveučilišta u Zagrebu dodijeljene Hrvatskim studijima i to zgrade: 62 (knjižnica, 11.XII. 2007.), 63 (dekanat i nastava, 21. XI. 2006. i 13. II. 2008), 67 (zgrada dvorane Zagreb, 18. XII. 2007. i 13. II. 2008.), 38 (bivša brijačnica, 11. X. 2016. i 23. X. 2017.) i 77 (zgrada novih programa, 31.I. 2019.) s pripadajućim okruženjem i dijelovi zgrada 61 ("otoci", 21.XI. 2006.) i 78 (31.I.2019.). Ovdje tuženiku se, istom odredbom, na korištenje daju i sve pokretnine Hrvatskih studija i novčana sredstva Hrvatskih studija na podračunu Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

13.3. Iz Odluke o osnivanju vidljivo je kako Sveučilište u Zagrebu prenosi određenu imovinsku cjelinu na novo osnovanu ustanovu ovdje tuženika. U čl.102 st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022 - dalje ZOO) navodi se da osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (poduzeće i slično) pojedinca ili pravne osobe ili dio te cjeline odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive. Nema pravni učinak prema vjerovnicima odredba ugovora kojom bi isključivala ili ograničavala odgovornost koja je naprijed navedena. Bez obzira na tvrdnju tuženika da nije univerzalni pravni slijednik Sveučilišta u Zagrebu Hrvatski studiji, postoji odgovornost ovdje tuženika i tuženik je pasivno legitimiran za isplatu razlike plaće tužiteljima jer je obveza tuženika puno niža od vrijednosti sveukupno prenesene imovine (nekretnina, pokretnina i novčanih sredstava). Tuženik nije tijekom postupka osporavao da bi njegova aktiva bila manja od vrijednosti predmeta spora.

13.4. Odlukom o Osnivanju tuženika od 10. prosinca 2019. došlo je do statusne promjene Sveučilišnog odjela Hrvatskih studija kao podružnice Sveučilišta u Zagrebu u status ustanove u sastavu Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom Fakultet hrvatskih studija čime je Sveučilište u Zagrebu kao javna ustanova osnovalo pravnu osobu, ustanovu, ovdje tuženika. Odredbom čl. 69 st. 1. i 4. Zakona o ustanovama (Narodne novine broj 76/1993, 29/1997, 47/1999, 35/2008, 127/2019- dalje ZOU) propisano je da se ustanova može pripojiti drugoj ustanovi ili se dvije ili više ustanova mogu spojiti u jednu ustanovu ili se jedna ustanova može podijeliti na dvije ili više ustanova. Na statusne promjene koje su naprijed navedene primjenjuj se na odgovarajući način propisi o statusnim promjenama javnog trgovačkog društva. Nadalje čl. 550 a st. 6. Zakona o trgovačkim društvima ( Narodne novine broj: 111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 111/2012, 125/2011, 68/2013, 110/2015, 40/2019, 34/2022, 114/2022- dalje ZTD) propisano je da nova društva odnosno društvo ili društva preuzimatelji su sveopći pravni sljedbenici društva koje se dijeli te za obveze društva koje se dijeli odgovaraju sukladno odredbama toga zakona, odnosno sveopći je pravni slijednik ustanove koja se dijeli, a to je Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. I iz toga proizlazi da je tuženik pravno odgovaran za isplatu razlike plaće tužiteljima s obzirom da je tuženik nositelj ne samo prava već i obveza koja su na njega prenesene s društva koje se podijelilo iz čega proizlazi pasivna legitimacija tuženika.

13.5. Žalbeni navodi tuženika kojima ističe se obračun i isplata plaće zaposlenicima tuženika vrši putem Centraliziranog obračuna plaća (COP), nisu osnovani jer je poslodavac sukladno čl. 7. Zakona o radu dužan za obavljeni rad radniku isplatiti plaću, a činjenica da istu obračunava putem navedenog obračuna ga ne oslobađa od obveze za isplatu plaće za izvršeni rad. Isto tako propust Vlade Republike Hrvatske da u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi osigura materijalne i formalne pretpostavke da bi ti poslodavci, uključujući i tuženika, mogli ispuniti svoje obveze prema zaposlenicima na način da obračunavaju plaću po povećanoj osnovici, ne može ići na štetu tužitelja. Slijedom navedenog neosnovan je prigovor tuženika da bi Republika Hrvatska bila pasivno legitimirana u ovom konkretnom slučaju i posve promašeno pozivanje na čl. 59. ZOU.

14. Vlada RH i Sindikati javnih službi, i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008. te u 2009. i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine. Utvrđeno je nadalje da su Vlada RH i navedeni sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanje osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto s time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice, i to na način da se osnovica za izračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kuna nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. U čl. IV. su odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u Republici Hrvatskoj. Utvrđeno je da su Vlada RH te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s time da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su po predstavnicima tog Sindikata parafirane, a kojim Izmjenama je promijenjen čl. III. Dodatka te čl. IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se određuje da ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u čl. III. -V. ovih Izmjena i dopuna uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Također je utvrđeno da je 7. prosinca 2011. arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je to prethodno opisano. Utvrđeno je da su Vlada RH te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene i dopune od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici za plaće za javne službe, a to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu. Utvrdili su da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima DZS-a trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno. Utvrdili su također da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP- a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, s time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen 4. prosinca 2015. Utvrđeno je i da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017.

15. Neosnovani su prigovori tuženika koje sadržajno iznosi, a vezani za ništetnost i nevaljanost Izmjena iz 2011., pa i kasnije iz Arbitražne odluke te konačno Vjerodostojnog tumačenja u cijelosti, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. 16. Navedene Izmjene nisu doista potpisane od strane jednog od Sindikata koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006. pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske), ali da bi to utjecalo na valjanosti tih Izmjena, odnosno da bi zbog toga bile ništetne, navedeni Sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi navedeni Sindikat bio isključen iz pregovaranja, već je nedvojbeno da taj Sindikat nije potpisao navedene Izmjene, stoga sud smatra da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama zakonite te pravno valjane stoga i proizvode određene pravne učinke. Pri tome valja ukazati na identična shvaćanja zauzeta u odlukama Vrhovnog suda RH (Revr 408/12-2 od 03. travnja 2017., Revr 847/10-2 od 07. prosinca 2011. te odluke Revr 1797/09-2 od 7. veljače 2012.), kao i odluke Ustavnog suda RH broj U-III/3535/2013 od 5. ožujka 2015.

17. Mjerodavno materijalno pravo sadržano je u Zakonu o plaćama u javnim službama (Narodne novine, br. 27/01 i 39/09), a prema odredbi iz čl. 192. Zakona o radu kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, a plaće su svakako važan dio radnoga odnosa, te se u čl. 51. TKU/12 uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Stoga su Sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene anekse, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih s Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojim se odlučivalo i o plaćama, tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama.

18. Izmjene i dopune sklopljene su na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi iste istekle s danom 25. listopada 2016., ali sukladno odredbi iz čl. 199. st. 1. Zakona o radu na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, a što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, rok je važenja navedenih Izmjena istekao s danom 26. siječnja 2017.

19. Obzirom na naprijed navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. predstavljaju Kolektivni ugovor sklopljen sukladno citiranoj odredbi čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, temeljem kojeg se osnovica plaće u javnim službama određuje Kolektivnim ugovorom između Vlade RH i Sindikata javnih službi, kao i odredbe čl. 51. st. 4. TKU-a za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, br. 115/10), a kojim je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu, kao i svih njegovih Izmjena i dopuna. Pritom je odredbom čl. 51. st. 4. citiranog TKU-a (Narodne novine, br. 115/10) bilo propisano da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu od 13. svibnja 2009. kao i sve njegove Izmjene i dopune ili novi Sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze, kao i Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima. Pritom je slično navedenom bilo propisano i u odredbi čl. 51. st. 4. TKU-a (Narodne novine, br. 141/12). Zbog naprijed navedenog, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., a na koje se pozivaju tužitelji u svezi svog zahtjeva za isplatu razlike plaće, predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor. Sud pritom dodaje da sve navedeno proizlazi i iz činjenice da su Vlada RH i Sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. prihvatili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja primjene čl. IV. st. 5., a u svezi s čl. VII. st. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. Stoga su uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe čl. III. citiranih Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni krajem 2015. s početkom primjene od siječnja 2016., a što proizlazi iz sadržaja već citirane odredbe čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011.

20. Isto tako, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe čl. VII stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., koja propisuje da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pada realnog tromjesečnog BDP-a trajao u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja navedenih u članku III-IV Izmjena i dopuna Sporazuma. Naime, čl. VII. stavak 1. Izmjena dodatka Sporazumu propisuje da odgoda nastupa ako bi u nekom u razdoblju opisanih u članku III-V bio zabilježen negativan rast BDP-a. Iz odredbe članka III proizlazi da se ista odnosi na razdoblje od trenutka ispunjenja uvjeta za povećanje osnovice pa nadalje, odnosno ubuduće. Iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a, a koje je objavio Državni zavod za statistiku RH vidljivo je da od IV kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a. Dapače, vidljivo je da je BDP stalno rastao. Odredba članka VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ne odnosi se na povrat osnovice iz članka III, već isključivo na usklađenje osnovice iz članka IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu, a namjera Vlade RH je bila povrat osnovice na razinu iz 2009. i to na iznos od 5.414,37 kn.

21. Pri tome valja reći da je odgoda uskladbe dvanaest neprekidnih kvartala konzumirana kroz čl. IV st. 5 izmjena Dodatka sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., jer je odredbom članka IV stavak 5. Izmjena Dodatka Sporazumu bilo ugovoreno da će Vlada RH biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 1. travnja 2013. pa nadalje, ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz članka III. tako da žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Slijedom navedenog, proizlazi da je tuženik bio u obvezi obračunavati i isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kn, odnosno tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u utuženom razdoblju je pravno osnovan kako je navedeno u točki I. i II. izreke pobijane odluke.

22. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak suda prvog stupnja, da je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužitelju isplaćena plaća u utuženom razdoblju, budući da je došlo do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto), za koji zaključak je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i određene razloge koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

22.1. Isto tako neosnovan je prigovor tuženika kojim navodi da sud nije proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost visine potraživanja tužitelja. Na ročištu od 10. studenog 2022. tuženik navodi kako se ne protivi matematičkom izračunu tužbenih zahtjeva, slijedom navedenog nije postojala osnova za provođenje predmetne dokazne radnje.

23. Tuženik u žalbi ponavlja prigovore iznesene tijekom postupka, u odnosu na koje se očitovao prvostupanjski sud, kao i ovaj drugostupanjski sud obrazloženjem o primjeni materijalnog prava u ovom konkretnom slučaju.

24. Odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište, te jedno ročište za glavnu raspravu.

24.1. Odredbom Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23 - dalje: Tarifa) propisano je da odvjetniku pripada nagrada za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, ali ne više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku – nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7.

24.2. Odredbom Tbr. 8.4. tarife propisano je da za sastavljanje ostalih podnesaka odvjetniku pripada 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova.

25. Pročitavši spis predmeta ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da tuženik neosnovano ukazuje da je sud prvog stupnja nepravilno odlučio kad je dosudio trošak podneska od 14. rujna 2022. i 28. veljače 2023. na temelju Tbr. 8.1. Tarife.

25.1. Spornim podneskom od 14. rujna 2022. tužitelji su osporavali navode iz odgovora na tužbu tuženika, osobito odgovarajući na odgovore tuženika i braneći se od prigovora pasivne legitimacije. Navedeni podnesak je bio potreban za konačno rješenje ovog spora.

25.2. Podneskom od 28. veljače 2023. tužitelji odgovaraju na rješenje suda kojim su pozvani dostaviti tražene informacije, slijedom čega je i taj podnesak bio potreban za konačno rješenje ovog spora.

25.3. Tuženik također prigovara što je tužiteljima dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude. Uvidom u spis predmeta i to zapisnik suda prvog stupnja od 27. ožujka 2024. o održanom ročištu za objavu presude, vidljivo je da je ročištu pristupio zamjenik punomoćnika tužitelja, iz čega proizlazi da su tužitelji došli na ročište za objavu presude, pa im na temelju odredbe Tbr. 9.3. Tarife pripada dosuđeni trošak zastupanja.

26. Nadalje tuženik prigovara što sud nije naveo koji iznos parničnog troška je dužan platiti svakom od tužitelji. Sukladno čl. 161.st.1. ZPP suparničari podmiruju trošak na jednake dijelove, odnosno imaju pravo naknade istog na jednake dijelove. Obzirom da su oba tužitelja u cijelosti uspjela u sporu sud je jasno u točki 47. pobijane presude obrazložio troškove koje je tuženik dužan svakom od tužitelja isplatiti u jednake dijelove sukladno čl. 16. st.1. ZPP.

27. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki I izreke na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

28. Obzirom da odgovor na žalbu tužitelja nije bio potreban u ovom drugostupanjskom postupku, na temelju odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 166. ZPP, ne pripadaju im troškovi žalbenog postupka te ih je trebalo odbiti i odlučiti kao u točki II izreke.

U Zagrebu 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vlasta Feuš