REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9743/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijaliste Vildane Jarak, u pravnoj stvari tužiteljice BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Grahovcu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplati tužiteljici iznos od 1.502,55 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:

- 4,68 eur od 3.11.2008.

- 5,79 eur od 2.1.2009.

- 7,31 eur od 2.2.2009.

- 8,09 eur od 2.3.2009.

- 6,26 eur od 1.4.2009.

- 5,99 eur od 2.5.2009.

- 3,14 eur od 1.6.2009.

- 0,63 eur od 1.7.2009.

- 1,50 eur od 1.8.2009.

- 3,37 eur od 1.9.2009.

- 2,30 eur od 1.10.2009.

- 1,27 eur od 2.11.2009.

- 3,64 eur od 1.12.2009.

- 5,90 eur od 2.1.2010.

- 8,27 eur od 1.2.2010.

- 7,65 eur od 1.3.2010.

- 11,64 eur od 1.4.2010.

- 10,61 eur od 3.5.2010.

- 12,62 eur od 1.6.2010.

- 23,92 eur od 1.7.2010.

- 21,35 eur od 2.8.2010.

- 31,00 eur od 1.9.2010.

- 25, 91 eur od 1.10.2010.

- 22,08 eur od 2.11.2010.

- 33,73 eur od 1.12.2010.

- 40,93 eur od 3.1.2011.

- 35,71 eur od 1.2.2011.

- 36,47 eur od 1.3.2011.

- 32,72 eur od 1.4.2011.

- 33,88 eur od 2.5.2011.

- 46,63 eur od 1.6.2011.

- 48,42 eur od 1.7.2011.

- 62,53 eur od 1.8.2011.

- 57,41 eur od 1.9.2011.

- 49,43 eur od 1.10.2011.

- 49,22 eur od 2.11.2011.

- 48,35 eur od 1.12.2011.

- 51,25 eur od 2.1.2012.

- 54,43 eur od 1.2.2012.

- 54,53 eur od 1.3.2012.

- 52,53 eur od 2.4.2012.

- 53,34 eur od 2.5.2012.

- 54,54 eur od 1.6.2012.

- 53,25 eur od 2.7.2012.

- 53,36 eur od 1.8.2012.

- 52,17 eur od 1.9.2012.

- 49,97 eur od 1.10.2012.

- 52,65 eur od 2.11.2012.

- 53,63 eur od 1.12.2012.

- 56,58 eur od 2.1.2013.,

sve do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje na način da se eskontna stopa HNB-a, u prethodnom polugodištu uveća za 5 postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve to u roku od 15 dana. II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 483,54 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- od 1.4.2008. na iznos od 4,05 eur

- od 2.5.2008. na iznos od 3,93 eur

- od 2.6.2008. na iznos od 3,89 eur

- od 1.7.2008. na iznos od 3,94 eur

- od 1.8.2008. na iznos od 3,86 eur

- od 1.9.2008. na iznos od 3,87 eur

- od 1.10.2008. na iznos od 3,93 eur

- od 3.11.2008. na iznos od 4,27 eur

- od 1.12.2008. na iznos od 4,02 eur

- od 2.1.2009. na iznos od 6,45 eur

- od 2.2.2009 na iznos od 6.50 eur

- od 2.3.2009. na iznos od 6,53 eur

- od 1.4.2009. na iznos od 6,46 eur

- od 2.5.2009. na iznos od 6,45 eur

- od 1.6.2009. na iznos od 6,35 eur

- od 1.7.2009. na iznos od 6,26 eur

- od 1.8.2009. na iznos od 6,29 eur

- od 1.9.2009. na iznos od 6,36 eur

- od 1.10.2009. na iznos od 8,36 eur

- od 2.11.2009. na iznos od 8,31 eur

- od 1.12.2009. na iznos od 8,43 eur

- od 2.1.2010. na iznos od 8,54 eur

- od 1.2.2010. na iznos od 8,65 eur

- od 1.3.2010. na iznos od 8,62 eur

- od 1.4.2010. na iznos od 8,82 eur

- od 3.5.2010. na iznos od 8,77 eur

- od 1.6.2010. na iznos od 8,87 eur

- od 1.7.2010. na iznos od 9,42 eur

- od 2.8.2010. na iznos od 9,29 eur

- od 1.9.2010. na iznos od 9,77 eur

- od 1.10.2010. na iznos od 9,52 eur

- od 2.11.2010. na iznos od 9,33 eur

- od 1.12.2010. na iznos od 9,90 eur

- od 3.1.2011. na iznos od 10,25 eur

- od 1.2.2011. na iznos od 10,00 eur

- od 1.3.2011. na iznos od 10,03 eur

- od 1.4.2011. na iznos od 9,85 eur

- od 2.5.2011. na iznos od 9,91 eur

- od 1.6.2011. na iznos od 10,53 eur

- od 1.7.2011. na iznos od 10,62 eur

- od 1.8.2011. na iznos od 11,31 eur

- od 1.9.2011. na iznos od 11,06 eur

- od 1.10.2011. na iznos od 10,67 eur

- od 2.11.2011. na iznos od 10,65 eur

- od 1.12.2011. na iznos od 10,61 eur

- od 2.1.2012. na iznos od 10,75 eur

- od 1.2.2012. na iznos od 10,91 eur

- od 1.3.2012. na iznos od 10,92 eur

- od 2.4.2012. na iznos od 10,82 eur

- od 2.5.2012. na iznos od 10,86 eur

- od 1.6.2012. na iznos od 10,92 eur

- od 2.7.2012. na iznos od 10,85 eur

- od 1.8.2012. na iznos od 10,86 eur

- od 1.9.2012. na iznos od 10,80 eur

- od 1.10.2012. na iznos od 10,69 eur

- od 2.11.2012. na iznos od 10,82 eur

− od 1.12.2012. na iznos od 10,87 eur

sve do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje na način da se eskontna stopa HNB-a, u prethodnom polugodištu uveća za 5 postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.599,54 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 31.kolovoza 2022. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sukladno čl. 29. stavku 2. ZOO-a, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 8.ožujka 2023. navodi da su dana 22.prosinca 2005. tužiteljica i pravni prednik tuženika Volksbank d.d., sklopili Ugovor o kreditu br. 782484, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.886,00 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca. Kamatna stopa sa početnom vrijednošću 5,10 % godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata se mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Također, tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzula CHF. Tužitelj se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 249714 od 9. travnja 2015. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske,poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013, te predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju na ime stečenoga bez osnove ukupan iznos od 1.986,09 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužba neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u osnovi dok visinu tužbenog zahtjeva ne osporava . Tuženik ističe prigovor zastare, te navodi kako utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti o obvezati tužitelja da naknadit tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, i to:

Ugovor o kreditu br. 782484 od 22.prosinca 2005, otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit, otplatne tablice po kreditu, te je saslušana tužiteljica.

4. Sud nije provodio personalne dokaze, iz razloga što je VSRH donio pravno shvaćanje u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. u kojem je navedeno da prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štiti. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom citirane odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnih postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili predmetni Ugovor o kreditu br. 782484 od 22.prosinca 2005., na iznos od 18.886,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženiku na dan korištenja kredita, a u kojem ugovoru je određena kamatna stopa od 5,10 % godišnje na rok otplate kredita od 84 mjeseca.

6. Među strankama je sporno jesu li ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, je li posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost te je sporno je li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime preplaćene razlike anuiteta koja je nastala kao rezultat jednostranog povećanja početne kamatne stope i primjene valutne klauzule, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora. Sporna je i je li nastupila zastara predmetnog potraživanja.

7. Člankom 8. Ugovora ugovorena je otplata kredita na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 267,82 CHF,u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

8. S obzirom je tužitelj isplatio kredit po navedenom Ugovoru, isti ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

9. Nije osnovan istaknuti prigovor tuženika da je tražbina tužitelja zastarjela, budući je pitanje od kada teče zastarni rok riješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2011. godine u kojoj je povodom izvanredne revizije sud izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 prihvatio je stav Suda EU izraženom u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 CU (spojeni predmeti) te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. godine zauzet je stav da zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a kako je valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pravomoćno utvrđena ništetnom dana 14. lipnja 2018., a tužba u ovom predmetu je podnesena 8.ožujka 2023, to nije nastupila zastara tražbine tužitelja. Slijedom navedenog razvidno je da je prigovor zastare neosnovan.

11. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13, posl. br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. U obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

12. Iz navedenog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, kao i odredbe o valutnoj klauzuli, u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati, čak i neovisno o eventualnoj stručnoj osposobljenosti tužitelja.

13. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

14. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke da su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

15. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu s ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

16. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu sklopljenim između stranaka, te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

17. Iskaz tužiteljice u kojem navodi da ju nitko ispred banke nije upozoravao na valutni rizik i mogućnost tako visokog rasta promjenjive kamatne stope sud je ocijenio uvjerljivim.

18. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske a pod brojem Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

19. Kako su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, a da su redom svi bitni sastojci Ugovora o kreditu konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti zahvaćeni ništetnošću, takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak.

20. S obzirom da visina potraživanja tužitelja s osnova preplaćene kamate i s osnova preplaćene tečajne razlike nije sporna tužitelju je dosuđen utuženi iznos zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te je odlučeno kao u toč. I izreke presude.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 123/23, dalje:OT). Priznat je trošak sastava tužbe od 100 bodova temeljem Tbr. 7/1 OT, sastava podneska 28.travnja 2023. 100 bodova temeljem Tbr. 8/1 OT, trošak zastupanja na ročištima 3.listopada 2023., 8.studenog 2023., 26.ožujka 2024. i 25. studenog 2024. po 100 bodova temeljem Tbr. 9/1 OT, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eur i PDV ukupno iznosi 1.500,00 eur. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 eur i sudske pristojbe na presudu u iznosu 66,36 eur pa ukupno dosuđen trošak iznosi od 1.599,54 eur.

22. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151.st.3. ZPP i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki II izreke presude.

23. Kako je tuženik u cijelosti izgubio spor, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadom troška u smislu odredbe čl. 154 st. 1 ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki III izreke presude.

U Zagrebu 15. siječnja 2025.

Sutkinja

Ivanka Brletić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba koja se podnosi u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

-pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 66,36 eur

-pun. tuženika