Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-425/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Edi Slivaru, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika 1. FSF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnici Tiziani Paris, odvjetnici iz Pule, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-774/2018-76 od 07. siječnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-774/2018-76 od 07. siječnja 2021. godine u dijelu točke I. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja radi solidarne isplate iznosa od 117.600,00 kuna/15.608,20 eura[1] , kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na taj iznos tekuće od 21. kolovoza 2001. godine do isplate.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-774/2018-76 od 07. siječnja 2021. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 44.444,18 kuna/5.898,76 eura.

III Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-774/2018-76 od 07. siječnja 2021. godine u preostalom dijelu točaka I. i III. izreke, te u cijelosti u točki II. izreke i sudi:

Tuženici su dužni solidarno isplatiti tužitelju iznos od 30.199,50 kuna/4.008,16 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 05. studenoga 2002. godine do 31. prosinca 2008. godine, od 01. siječnja 2009. godine do 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 30. prosinca 2023. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a tuženici su dužni solidarno isplatiti tužitelju i iznos od 622.400,00 kuna/82.606,68 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. kolovoza 2001. godine do 31. prosinca 2008. godine, od 01. siječnja 2009. godine do 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 30. prosinca 2023. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženicima da naknade tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 12.171,72 eura, u roku od 15 dana.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 97.375,00 kuna/12.923,88 eura.

IV Nalaže se tuženicima da naknade tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.365,45 eura, u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi solidarne isplate iznosa od 30.199,50 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 05. studenoga 2002. godine do 31. prosinca 2008. godine, a od 01. siječnja 2009. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i iznosa od 740.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. kolovoza 2001. godine do 31. prosinca 2008. godine, a od 01. siječnja 2009. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

2. U točki II. izreke naloženo je tužitelju da isplati tuženicima parnični trošak u iznosu od 97.375,00 kuna.

3. U točki III. izreke iste presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 136.152,00 kuna.

4. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili da se ta odluka preinači, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

5. Tuženici u odgovoru na žalbu osporavaju žalbene navode kao neosnovane i predlažu odbijanje žalbe, te također potražuju naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja i tuženika, te iskaza svjedoka PS i ZSF, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao kupca iz kupoprodajnog ugovora zaključenog dana 20. kolovoza 2001. godine sa prednicom tuženika PSF kao prodavateljicom radi povrata novčanih iznosa naznačenih u točki I. izreke pobijane presude, kao posljedice raskida potonjeg kupoprodajnog ugovora.

8. U vezi toga utvrđuje da je tužitelj kao kupac dana 20. kolovoza 2001. godine zaključio sa pravnom prednicom-majkom tuženika PSF kao prodavateljicom, zastupanoj po specijalnoj punomoćnici ŽS, pravovaljani kupoprodajni ugovor za dio nekretnina označenih kao kat. čest. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] u površini od 2.000 m[2] (u nastavku teksta: Ugovor), te da je u Ugovoru navedena cijena nekretnine od 128.000,00 njemačkih maraka (DEM) i iznos od 20% ili 32.000,00 DEM koji će se uplatiti Gradu Puli, pri čemu je tužitelj po tom Ugovoru platio na ime poreza na promet nekretnina iznos od 30.199,50 kuna.

9. Nadalje utvrđuje da se spomenuta prodavateljica obvezala izvršiti parcelaciju naznačenih nekretnina, nakon koje bi se zaključio dodatak Ugovoru na temelju kojeg se tužitelj trebao uknjižiti kao vlasnik prodanih dijelova gornjih nekretnina.

10. Prvostupanjski sud utvrđuje da je sudska nagodba od 21. siječnja 2000. godine temeljem koje je prodavateljica PSF stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama, zajedno sa njezinim dodacima od 01. veljače 2000. godine i 17. veljače 2000. godine, utvrđena ništetnom presudom tog suda koja je postala pravomoćna donošenjem presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-1850/04 od 14. studenoga 2005. godine, te da su gornje nekretnine u konačnici vraćene Gradu Puli, a da je tužitelj zbog nemogućnosti stjecanja prava vlasništva tih nekretnina temeljem Ugovora zaključio dana 31. srpnja 2012. godine Sporazumni raskid Ugovora u kojem su kao prodavatelji navedeni pokojna PSF, zastupana po tuženicima kao nasljednicima, a isti zastupani po punomoćnici (odvjetnici) ŽS, ali da navedena odvjetnica nije bila opunomoćena od strane tuženika za zaključenje tog Sporazumnog raskida Ugovora, u smislu odredbe članka 91. stavak 4. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), odnosno u smislu odredbe članka 315. stavak 4. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: kasniji ZOO), pa da potpisom tog Sporazumnog raskida od strane odvjetnice ŽS za tuženike nija nastala pravovaljana obveza u odnosu na tužitelja.

11. Nastavno utvrđuje da je do jednostranog raskida Ugovora od strane tužitelja došlo zbog nemogućnosti njegove uknjižbe kao vlasnika predmetnih nekretnina iz spornog Ugovora, a da je uslijed utvrđenja spomenute sudske nagodbe na temelju koje je prednica tuženika PSF postala vlasnicom gornjih nekretnina ništetnom došlo do povrata u prijašnje zemljišnoknjižno stanje, te da je dovršetkom parničnog postupka u kojem je spomenuta sudska nagodba pravomoćno utvrđena ništetnom postalo nemoguće za navedenu pravnu prednicu tuženika da izvrši svoju obvezu iz Ugovora, tj. da upiše svoje vlasništvo na naznačenim nekretninama i izvrši prijenos tog prava na tužitelja, čime je došlo do prestanka predmetnog Ugovora.

12. Stoga utvrđuje da je zastarni rok za podnošenje tužbe radi povrata plaćene kupoprodajne cijene iz Ugovora počeo za tužitelja teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnom gornja sudska nagodba, tj. od 14. studenoga 2005. godine, a da je predmetna tužba podnesena dana 09. prosinca 2013. godine, slijedom čega utvrđuje osnovanim istaknuti prigovor zastare, jer utvrđuje da je tužba u ovom predmetu podnesena nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. kasnijeg ZOO-a. Pri tome utvrđuje kako činjenica da se odvjetnica ŽS u svojem iskazu obvezala vratiti novac tužitelju ne znači priznanje obveze tuženika, niti to utječe na tijek zastare, koja je već otprije nastupila.

13. Iz navedenih razloga u cijelosti odbija tužbeni zahtjev, a odluku o troškovima postupka temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

14. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

15. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tužitelj, jer je sud prvog stupnja na ročištu od 20. listopada 2020. godine (list 227-229 spisa) pravilno odbio njegov prijedlog za ponovno saslušanje svjedokinje ŽS i tuženika, te za njihovo suočenje, jer bi provođenje tih dokaza bilo suvišno, iz razloga koji će biti vidljivi iz nastavka obrazloženja ove presude, pa neprovođenjem tih dokaza tužitelju nije na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje pred sudom.

16. Međutim, u pravu je tužitelj kada ukazuje na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, u dijelu pobijane presude u kojem je odbijen zahtjev tužitelja radi solidarne isplate novčanog iznosa od 30.199,50 kuna/4.008,16 eura, kao i iznosa od 622.400,00 kuna/82.606,68 eura, sve sa pripadajućim zateznim kamatama na te iznose od njihove dospjelosti pa do isplate.

17. Naime, prije svega valja navesti kako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj kao kupac dana 20. kolovoza 2001. godine zaključio sa pravnom prednicom- majkom tuženika PSF kao prodavateljicom, zastupanoj po specijalnoj punomoćnici ŽS, pravovaljani Ugovor za dio nekretnina označenih kao kat. čest. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] u površini od 2.000 m[2] , te da je u Ugovoru navedena cijena nekretnine od 128.000,00 DEM i iznos od 20% ili 32.000,00 DEM koji će se uplatiti Gradu Puli, pri čemu je tužitelj po tom Ugovoru platio na ime poreza na promet nekretnina iznos od 30.199,50 kuna, a to stoga jer iz cjeline provedenih dokaza i po stajalištu ovog suda proizlazi da je odvjetnica ŽS za sklapanje predmetnog Ugovora imala valjanu punomoć od strane majke tuženika, dakle ovlaštenje da u njezino ime i za njezin račun zaključi taj Ugovor, u smislu odredbe članka 85. stavak 1. ZOO-a, čije odredbe se s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora primjenjuju na konkretan pravni odnos u skladu s odredbom članka 1163. stavak 1. kasnijeg ZOO-a. Pri tome za postojanje Ugovora i njegove pravne učinke nije od značaja da li je majka tuženika, kraj činjenice da je za zaključenje Ugovora opunomoćila navedenu odvjetnicu, znala da je ista sklopila Ugovor, te da li je ona majci tuženika ili tuženicima predala iznos kupoprodajne cijene kojeg je toj odvjetnici kao punomoćnici majke tuženika isplatio tužitelj, jer je to stvar i pitanje internog odnosa između punomoćnika i njegovog opunomoćitelja, koji se kao takav ne tiče tužitelja kao kupca iz predmetnog Ugovora.

18. Kada se ima u vidu potonja činjenica, tada je protivno suprotnim tvrdnjama tuženika za zaključiti da se i priložena potvrda koja je sačinjena istog dana kada i Ugovor, tj. 20. kolovoza 2001. godine (list 4 spisa), a u kojoj se odvjetnica ŽS legitimirala kao specijalna punomoćnica i u kojoj ista potvrđuje da je od tužitelja u ime kupnje 2.000 m[2] građevinskog zemljišta, cit. „pobliže opisano u kupoprodajnom ugovoru...“ primila iznos od 200.000,00 DEM u protuvrijednosti u kunama, odnosi upravo na spornu kupoprodaju iz Ugovora, odnosno da je navedena odvjetnica primila odgovarajući iznos kupoprodajne cijene od tužitelja u ime i za račun svoje opunomoćiteljice-majke tuženika.

19. To posljedično znači da su tuženici kao nesporni nasljednici svoje majke, koja je prema navodima tuženice FSF sa ročišta od **.**.2015. preminula 2008. godine, solidarno odgovorni i za sve njezine eventualne dugove, u skladu s odredbom članka 139. stavak 4. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, u nastavku teksta: ZN).

20. U vezi toga pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj zbog nemogućnosti stjecanja prava vlasništva nekretnina koje su bile predmetom Ugovora zaključio dana 31. srpnja 2012. godine Sporazumni raskid Ugovora u kojem su kao prodavatelji navedeni pokojna PSF, zastupana po tuženicima kao nasljednicima, a isti zastupani po punomoćnici (odvjetnici) ŽS, ali da navedena odvjetnica nije bila opunomoćena od strane tuženika za zaključenje tog Sporazumnog raskida Ugovora, u smislu odredbe članka 91. stavak 4. ZOO-a, pa da potpisom tog Sporazumnog raskida od strane odvjetnice ŽS za tuženike nije nastala pravovaljana obveza u odnosu na tužitelja.

20.1. Stoga okolnost da je tužitelj potpisao navedeni Sporazumni raskid Ugovora ne može imati valjani pravni učinak raskida Ugovora, a to stoga jer je takva tužiteljeva izjava o raskidu bila upućena neovlaštenoj osobi, tj. odvjetnici ŽS, koja kao što je navedeno nije imala punomoć tuženika za zaključenje takvog Sporazumnog raskida Ugovora.

21. Slijedom navedenog, valja smatrati da je do valjanog jednostranog raskida Ugovora od strane tužitelja, u smislu odredbe članka 124. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 126. stavak 1. tog Zakona, zbog neispunjenja obveze majke tuženika da postupi u skladu s odredbom članka V. Ugovora, tj. da omogući zaključenje dodatka Ugovora sa preciznim podacima za predmetno zemljište dobivenim nakon predviđene parcelacije, te da preda to zemljište tužitelju u posjed, a čija obveza nije bila vezana uz određeni rok koji bi bio bitan sastojak Ugovora, došlo tek činjenicom podnošenja predmetne tužbe, jer je Ugovor s obzirom na gore navedeno sve do tog dana pravno egzistirao.

21.1. Naime, pogrešno je sud prvog stupnja utvrdio da je do prestanka Ugovora došlo time što je sudska nagodba od 21. siječnja 2000. godine temeljem koje je prodavateljica PSF stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama, zajedno sa njezinim dodacima od 01. veljače 2000. godine i 17. veljače 2000. godine, utvrđena ništetnom presudom tog suda koja je postala pravomoćna donošenjem presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-1850/04 od 14. studenoga 2005. godine, nakon čega su gornje nekretnine u konačnici vraćene Gradu Puli, čime posredno ukazuje na odredbu članka 137. stavak 1. ZOO-a (nemogućnost ispunjenja za koju ne odgovara nijedna strana).

21.2. To stoga jer ta odredba prije svega podrazumijeva da se radi o nekom događaju odnosno okolnostima koje su nastale nakon sklapanja Ugovora, a koje dužnik (majka tuženika) nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, te za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer je prednica tuženika-njihova majka u odnosu na tužitelja kao kupca preuzela spomenutu obvezu kako je definirana u članku V. Ugovora, te je bila odgovorna za njezino ispunjenje, a koju obvezu nije ispunila svojom krivnjom jer je mogla i morala znati da bi gornja sudska nagodba i njezini dodaci mogli biti utvrđeni ništetnima, budući da prilikom njihovog sklapanja nije kao stranka sudjelovao državni odvjetnik, kako je razvidno iz obrazloženja presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 79 Gž-1748/17-2 od 16. siječnja 2018. godine (list 267-271 spisa) koju su u spis kao dokaz dostavili tuženici.

21.3. Osim toga, majka tuženika se u članku IX. Ugovora obvezala da će tužitelju kao kupcu u slučaju bilo kakvih nepredviđenih okolnosti izvršiti povrat uloženih sredstava sa pripadajućom zakonskom bankarskom zateznom kamatom, pa i iz toga proizlazi da je ista bila svjesna mogućnosti da ne dođe do realizacije njezine obveze iz predmetnog Ugovora.

22. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi da je pravo tužitelja na povrat onoga što je isplatio navedenoj pravnoj prednici tuženika po osnovi jednostrano raskinutog Ugovora, u skladu s odredbom članka 132. stavak 1. i 2. ZOO-a, od tuženika kao njezinih univerzalnih sukcesora nastalo (dospjelo) tek danom podnošenja predmetne tužbe, tj. dana 09. prosinca 2013. godine, što znači da je i zastarni rok za takav povrat počeo teći tek od tada, a ne već od donošenja presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-1850/04 od 14. studenoga 2005. godine, kako je pogrešno utvrdio sud prvog stupnja, te kako pogrešno smatraju tuženici, iz čega slijedi neosnovanost istaknutog prigovora zastare, jer je ista u skladu s odredbom članka 388. ZOO-a prekinuta podnošenjem predmetne tužbe.

23. Što se pak tiče visine novčanog iznosa kojeg su tuženici kao nasljednici majke ŽSF dužni vratiti tužitelju u skladu s gore navedenim, iz sadržaja Ugovora proizlazi da je između navedenih Ugovornih stranaka dogovorena kupoprodajna cijena od ukupno 160.000,00 DEM, sve preračunato u kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, koji tečaj je u to vrijeme prema opće dostupnim podacima na web stranicama iznosio 1 DEM = 3,89 kuna, pa se dakle radi o kunskoj protuvrijednosti u visini od 622.400,00 kuna, što sada predstavlja iznos od 82.606,68 eura.

23.1. U vezi toga valja opetovano ukazati na činjenicu da se u spomenutoj potvrdi sa lista 4 spisa kao novčani iznos kojeg je odvjetnica ŽS kao punomoćnica majke tuženika primila od tuženika spominje svota od 200.000,00 DEM u protuvrijednosti u kunama, ali kada se ima u vidu da je ta potvrda sačinjena istog dana kada i Ugovor, tada se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužitelja da bi između njega i majke tuženika bila ugovorena kupoprodajna cijena koja prelazi Ugovorom utvrđeni i definirani iznos od 160.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti (razlika od 40.000,00 DEM), odnosno da bi se radilo o razlici koja je trebala biti plaćena Gradu Puli, o čemu je kazivao i svjedok PS, jer je nelogično da se u slučaju takvog dogovora takva cijena (od 200.000,00 DEM) ne bi unijela u tekst Ugovora, za što nije bilo nikakve zapreke, posebno stoga jer je u tom pravnom poslu već ionako bilo navedeno da bi Gradu Puli od ugovorene kupoprodajne cijene trebalo pripasti 20%, ali ne u iznosu od 40.000,00 DEM, kako u iskazu navodi tužitelj, već u visini od 32.000,00 DEM.

24. Stoga tužitelj u skladu s odredbom članka 132. stavak 2. ZOO-a ima pravo da na ime povrata kupoprodajne cijene traži od tuženika jedino isplatu iznosa od 82.606,68 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama počev od 21. kolovoza 2001. godine do isplate, kako je zatraženo tužbenim zahtjevom, a sve u skladu s odredbom članka 132. stavak 5. ZOO-a, pa je u tom dijelu trebalo usvojiti tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu pravilno odbijen zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi plaćene kupoprodajne cijene, tj. za iznos od 15.608,20 eura, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na taj iznos.

25. Osim navedenog, tužitelju pripada i pravo na naknadu štete u vidu povrata iznosa od 30.199,50 kuna/4.008,16 eura na ime plaćenog po osnovi poreza na promet nekretnina temeljem Ugovora, u vezi čega se tuženici neosnovano pozivaju na odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina, a to stoga jer između njih i tužitelja postoji spor o tome da li je Ugovor raskinut, pa s obzirom na to, kao i činjenicu da niti jedna od stranaka ne postavlja u ovoj parnici tužbeni zahtjev radi raskida, poništenja ili utvrđenja ništetnosti Ugovora, a jedino u tim slučajevima bi tužitelj u skladu s odredbom članka 22. stavak 1. ranijeg Zakona o porezu na promet nekretnina (“Narodne novine” br. 69/97, 26/00, 127/00, 153/02, 22/11 i 143/14), odnosno odredbom članka 29. stavak 1. sadašnjeg Zakona o porezu na promet nekretnina (“Narodne novine” br. 115/16 i 106/18) mogao eventualno tražiti obnovu postupka i poništenje rješenja o utvrđivanju poreza na promet nekretnina, to tužitelj u skladu s odredbom članka 132. stavak 1. ZOO-a ima pravo na povrat potonjeg novčanog iznosa od tuženika, i to zajedno sa zateznim kamatama koje u skladu s odredbom članka 132. stavak 5. ZOO-a teku od 05. studenoga 2002. godine kao dana kada je tužitelj prema sadržaju priložene priznanice (list 9 spisa) uplatio naznačeni novčani iznos po navedenoj osnovi pa do isplate, sve to u skladu s odredbom članka 277. stavak 1. ZOO-a, te odredbom članka 29. stavak 1. i 2. kasnijeg ZOO-a.

26. Budući iz navedenog proizlazi da je tužitelj u ovoj parnici uspio u omjeru od 84,73% ukupno postavljenog zahtjeva, a tuženik u omjeru od 15,27%, to su tuženici u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a dužni naknaditi tužitelju razmjeran trošak postupka od 69,46% (84,73% - 15,27%), u skladu s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa), važeće u vrijeme donošenja ove drugostupanjske odluke, pri čemu bi tužitelju pripadao trošak za slijedeće radnje njegovog punomoćnika- odvjetnika: iznos od 1.031,39 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), iznos od 1.031,39 eura za sastav podneska od 04. srpnja 2014. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od ukupno 6.188,34 eura za zastupanje na ročištima od 20. listopada 2014. godine, 10. veljače 2015. godine, 05. svibnja 2015. godine, 14. lipnja 2015. godine, 19. ožujka 2019. godine i 07. studenoga 2019. godine (iznos od 1.031,39 eura po ročištu- Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 1.289,23 eura za sastav žalbe od 11. kolovoza 2016. godine (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), iznos od 1.128,14 eura za zastupanje na ročištu od 13. rujna 2018. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 515,69 eura za zastupanje na ročištu od 18. prosinca 2018. godine (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), iznos od 50,00 eura za sastav podneska od 02. ožujka 2020. godine (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), iznos od 1.128,14 eura za zastupanje na ročištu od 20. listopada 2020. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), te iznos od 3.090,58 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), dakle sveukupno 15.452,90 eura, od čega tužitelju s obzirom na naznačeni omjer uspjeha u sporu pripada trošak od ukupno 10.733,58 eura. Osim toga, tužitelj ima pravo i na razmjerni trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 460,94 eura, razmjerni trošak plaćenog prijevoda u visini od 55,31 eura, razmjerni trošak plaćene sudske pristojbe za presudu u iznosu od 460,94 eura, te na razmjerni trošak podmirene sudske pristojbe za žalbu u visini od 460,94 eura, pa sveukupni parnični trošak tužitelja iznosi 12.171,71 eura, slijedom čega je u tom dijelu trebalo usvojiti njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova, a u preostalom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.

27. Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točkama I i II izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III izreke iste presude.

28. S obzirom na to da je tužitelj u žalbenom postupku uspio u omjeru od 84,73% dijela ožalbene presude, pripada mu primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a u tom omjeru pravo na naknadu troška tog postupka na teret tuženika, i to u iznosu od 1.092,36 eura za sastav žalbe po punomoćniku-odvjetniku (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), te u iznosu od 273,09 eura s naslova poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), dakle ukupno 1.365,45 eura, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

29. Pozivom na odredbu članka 155. stavak 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova u vezi izjavljene žalbe, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

U Rijeci, 15. siječnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar