Poslovni broj Gž-1683/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, posl.br. P-232/2024-10 od 25. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima, poslovni broj P-232/2024-10 od 25. rujna 2024.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 89048/05 od 22. rujna 2005. godine, zaključenim između tužitelja, kao korisnika kredita i HVB Splitska banka d.d. iz Splita kao kreditora, a čiji je pravni sljednik tuženik, te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 995,40 eur.

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 89048/05 od 22. rujna 2005. godine, zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika, a koja odredba glasi: „3,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora“.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 89048/05 dana 23.09.2005. kojim je prednik tuženika stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.800,00 CHF. Člankom 5. navedenog Ugovora da je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da prednik tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije pregovarao s tužiteljem oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer da je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl. 5. Ugovora) pa da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To da proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja, pa da je prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan.

6.3. Prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prvostupanjski sud utvrđuje da se o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu nisu vodili pojedinačni pregovori, te da je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i prednik tuženika. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, prvostupanjski sud utvrđuje da je navedena odredba ništetna.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Također, prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

8.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je tužitelj trebao dokazati da se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Naime, tužitelj je naveo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo i to je negativna činjenica koju može dokazati samo onaj tko tvrdi suprotno tj. tuženik, a tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi pregovaralo.

8.2. O spornoj odredbi članka 5. Ugovora, koja regulira tzv. ulaznu naknadu, parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale jer je ta odredba (kao i sve druge ugovorne odredbe) bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te stoga tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Tuženik nije na bilo koji način prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna.

8.3. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja.

8.4. Zaključno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali to nije predmet spora), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.)

8.5. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji se odnose na odluku o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. u svezi sa člankom 155. stavkom 1. ZPP-a odlučujući o parničnom trošku.

9. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin