Poslovni broj: Gž-454/2024-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Ognjen Krznariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Krznarić i Alitović iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku pod posl. br. P-651/2022 od 18. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku pod posl. br. P-651/2022 od 18. siječnja 2024. u točkama I), II) i IV) izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja protiv očito odbijajućeg dijela odluke o trošku iz točke IV) izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku pod posl. br. P-651/2022 od 18. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 528-50-4227443 od 02.07.2007. sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je tužitelj obvezan platiti anuitete koji su posljedica promjene tečaja preko iznosa prvotno ugovorenih anuiteta prema tečaju koji je bio u primjeni na dan korištenja kredita, te da predmetne odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane. Također je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.035,99 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, dok je toč. III) izreke odbijen tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu iznosa od 4,00 eura zajedno sa zateznom kamatom, a toč. IV) izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.498,91 eura sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv točke I), II) i IV) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a jer da postoji proturječnost izreke i razloga presude, da o pojedinim odlučnim činjenicama nema razloga, kao i da postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju pobijane presude navodi o sadržaju zapisnika, o iskazima danim u postupku i samog zapisnika u kojem su sadržane te izjave. Navodi da se sud nije mogao u pobijanoj presudi pozivati na činjenična i pravna utvrđenja iz spora „Potrošač“, niti na odredbe čl. 502c. ZPP i čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je u smislu čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) bio pošten stjecatelj, a sud da nije iznio odlučne razloge temeljem kojih je utvrdio njegovu nepoštenost. Navodi da tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da je osobno uplatio sve anuitete kredita koje predmetnom tužbom potražuje, da je tužitelj slobodnom voljom izabrao sklopiti predmetni ugovor s valutnom klauzulom iako je u trenutku sklapanja ugovora imao izbor sklopiti i ugovor u kunama, pa da sud ne može tumačiti odredbe ugovora suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana na način da pravno kvalificirati ugovor o kreditu kao da je riječ o ugovoru bez valutne klauzule. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 81., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) i čl. 22. ZOO-a u odnosu na valutnu klauzulu. Navodi da je pogrešno sud zaključio da tužitelju nisu bile pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog ugovora. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno poistovjetio i izjednačio testa postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a ) i testa znatnije neravnoteže. Osporio je i odluku o parničnom trošku kao nezakonitu.

4. Protiv očito odbijajućeg dijela odluke o trošku sadržane u toč. IV) izreke pobijane presude žalbu podnosi i tužitelj zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a navodeći u bitnom da mu sud neopravdano nije priznao trošak sastava podneska od 28.12.2022., kao i trošak pristupa svjedoka na ročište. Predlaže preinačiti odluku o trošku.

5. Tuženik je u odgovoru na žalbu tužitelja osporio sve navode iz žalbe, te je predložio odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

6. Žalba stranaka nisu osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, br. 528-50-4227443 od 02.07.2007. zaključenog između stranka koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedene ugovorne odredbe.

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da su stranke kao kreditor i korisnik kredita, te ŠM kao sudužnik zaključile 02.07.2007. predmetni Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 37.432,06 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita za kupnju novog vozila, uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca, te ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu redovnih kamata, a tužitelj da se kao korisnik kredita obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i to stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača

- da je sud vezan utvrđenjima iz navedenog kolektivnog spora na koje se pozvao tužitelj temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključio za osobne potrebe, odnosno za kupnju osobnog automobila, te da mu nitko nije objasnio što će biti ako se tečaj valute promijeni, niti da zna što je pojam valutne klauzule

- da iz iskaza svjedokinje ŠM, supruge tužitelja, proizlazi da je predmetni kredit njen suprug podigao za kupovinu njihovog osobnog automobila u osobne svrhe, da im nitko prilikom zaključenja ugovora nije objašnjavao što je kredit u "švicarcima", niti što je valutna klauzula

- da iz iskaza tužitelja i njegove supruge, a koje sud prihvaća kao logične i uvjerljive, proizlazi da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime da je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer da prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF,

- da su slijedom toga odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, pa da se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti, a tuženik da nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi,

- da iz provedenog financijskog vještačenja, a kojeg sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 31.08.2007. do dana konačne otplate kredita 16.06.2011., između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan dospijeća pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi 6.039,62 eura ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, odnosno 6.035,99 eura ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni).

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a djelomično prihvaća tužbeni zahtjev na način da tužitelju dosuđuje iznos od 6.035,99 eura ( umanjen za tzv. negativne razlike ), dok u preostalom dijelu zahtjev za isplatu u iznosu od 4,00 eura odbija. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluke donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 14.06.2018., a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 5 i čl. 155. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. U odnosu na žalbu tuženika ističe se slijedeće.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetna, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP- a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

14. Naime, nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

15. Stoga navedena odluka ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

16. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužitelja i svjedokinje ŠM, te provedeno financijsko vještačenje.

17. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o direktnom učinku pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača u ovom postupku jer da se odredba čl. 502. c ZPP-a odnosi isključivo na individualne parnice potrošača radi naknade štete, a ne radi isplate. Naime, točno je da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a ( NN 70/19 ) u čl. 502. c ZPP-a iza riječi: „naknadu štete“ dodane riječi: „ili isplatu“, međutim teleološkim tumačenjem prethodne odredbe čl. 502. c ZPP-a, po stavu ovog suda, pojam naknade štete ne može se podvesti isključivo pod pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o odgovornosti za štetu, s obzirom da pravni učinci nepoštene i ništetne ugovorne odredbe podrazumijevaju uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa po toj osnovi pa se navedena zakonska odredba odnosi i na restitucijske zahtjeve potrošača po osnovi ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kao što je predmetni.

18. Nadalje u odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 02.07.2007. ) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

19. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

20. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

22. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je predmetna odredba čl. 7. koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se otplata kredita veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

23. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica i otplata anuiteta veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

24. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

25. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. 26. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

27. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da tuženik tijekom postupku nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

28. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao.

29. Valja istaknuti da se u konkretnom slučaju radi o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorenog početnog anuiteta ( po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat ) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

30. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

31. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud. 32. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

33. Konačno u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora i obveznik povrata anuiteta, aktivno legitimiran zahtijevati povrat utuženih razlika, a pri čemu nije od utjecaja da li je utužene uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita.

34. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, pa su žalbeni navodi stranaka u tom dijelu neosnovani.

35. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe tuženika ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

36. U odnosu na žalbene navode tužitelja ističe se da pravilno prvostupanjski sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 28.12.2022. jer iz sadržaja istog proizlazi da je tužitelj navedenim podneskom ispravljao vlastite pogreške iz tužbe, pa se zaista ne radi o nužnom trošku potrebnom za vođenje parnice, a kojeg bi bila dužna snositi druga strana u postupku.

37. Isto tako pravilno sud nije tužitelju priznao trošak dolaska svjedokinje ŠM na ročište 11.07.2023. iz razloga što se radi o supruzi tužitelja koja je zajedno sa tužiteljem kao strankom pristupila na sud, pa navedena svjedokinja zasigurno životno i logično nije imala vlastitih posebnih troškova puta za dolazak na navedeno ročište.

38. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točci I) i II) izreke ove presude.

39. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točci III) izreke.

U Rijeci, 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec