REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-58/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola po sucu Miroslavu Ružiću, u pravnoj stvari tužitelja KB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-435/2023-6 od 20. studenoga 2024., 15. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-435/2023-6 od 20. studenoga 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda, kao neosnovan odbijen je prigovor tuženika kojim je prigovorio mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je prvostupanjski sud odlučujući o njegovom prigovoru mjesne nadležnosti pogrešno primijenio materijalno pravo, pogrešno temeljeći svoju odluku na Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje: ZZP/03) i Direktivi vijeća EEZ 93/2013 od 5. travnja 1993.; da prvostupanjski sud u ovoj fazi postupka nije ovlašten odlučivati o (ne)poštenosti određene ugovorne odredbe jer takvo ispitivanje može uslijediti samo u kontradiktornom postupku u kojem će se na te okolnosti provoditi određeni dokazi, pri čemu ukazuje na pravno shvaćanje Županijskog suda u Osijeku i Županijskog suda u Karlovcu te Suda Europske unije u odluci od 21. veljače 2013. u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv ZB i DB; da je prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke u postupku o namjeri da će odlučivati o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti, a kako to nije učinio počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP); da je, osim toga, u ovomu postupku počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer je prvostupanjski sud samo paušalno ustanovio da je odredba kojom se ugovara mjesna nadležnost Općinskog suda u Rijeci nepoštena; da navedena odredba nije nepoštena i posljedično tomu ništetna; da sve i da nije ugovorena mjesna nadležnost Općinskog suda u Rijeci, postojala bi mjesna nadležnost toga suda i prema odredbi članka 46. i članka 48. ZPP, pri čemu ukazuje na pravna shvaćanja Županijskog suda u Šibeniku i Županijskog suda u Zagrebu; da se Zakon o potrošačkom kreditiranju se uopće ne može primijeniti na ovaj ugovorni odnos između tužitelja i tuženika iz razloga što je stupio na snagu dana 1. siječnja 2010. godine (NN 75/09), a sam propisuje u odredbi članka 29. da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga zakona pa, posljedično tomu, budući da je ovaj Ugovor o kreditu sklopljen 24. travnja 2006. godine, a Zakon o potrošačkom kreditiranju je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine, a predmetna odredba tek 30. rujna 2015., to da nema mjesta primjeni ovoga zakona niti odredbe članka 19.l. toga Zakona; da sve i da ima mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju, da se odredba članka 19.l stavka 1. istoga ne primjenjuje u slučajevima postojanja sporazuma o nadležnosti koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države (članak 19.l stavak. 4. točka 3.), a što je ovdje slučaj.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz dosudu troškova sastava žalbe odnosno, podredno, da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem odredbe članka 365. stavka 2. u svezi članka 381. stavka 1. ZPP, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijano rješenje zakonito i pravilno.

6. Prije svega, u ovomu postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. u vezi odredbe članka 381. stavka 1. ZPP, jer tuženiku nije zbog nezakonitog postupanja suda, a osobito propuštanjem dostave onemogućeno da raspravlja pred sudom, budući je upravo povodom njegova prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud, temeljem odredbe članka 20. stavka 1. u vezi odredbe članka 70. stavak 1. i 3. ZPP pravilno odlučio o takvom njegovom prigovoru.

6.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. u vezi odredbe članka 381. stavka 1. ZPP, obzirom da su u pobijanom rješenju navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedenog rješenja nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njegova zakonitost i pravilnost.

6.2. Prvostupanjski sud nije počinio ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi na temelju odredbe članka 365. stavka 2. u vezi odredbe članka 381. stavka 1. ZPP pa ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da u ovomu postupku nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i činjenično stanje, ono pravno relevantno za odluku o navedenom prigovoru tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda i posljedično tomu pravilno je odlučio o takvom njegovom prigovoru.

8. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovomu postupku u kojemu tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 11.253,49 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, smatrajući da je taj iznos tuženik od njega naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 51400607-5102962879 od 24. travnja 2006., sklopljenim između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao njegovog davatelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je odredba članka 16. navedenog Ugovora (iako se na istu nije izrijekom i pozvao), kojom je između stranaka u postupku, između ostalog, ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke (tuženika), kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovarano i na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača obzirom na ekonomičnost i mogućnost pristupa sudu, uzimljući pri tomu u obzir da je mjesto prebivališta tužitelja - [adresa] udaljena od sjedišta tuženika i sjedišta suda ugovorene mjesne nadležnosti u Rijeci, oko 270 km pa bi, posljedično tomu, to za tužitelja izazvalo značajan gubitak vremena i visoke troškove dolaska na sud i pristup sudu radi ostvarivanja njegovih povrijeđenih prava, a pri čemu se prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno poziva i na Direktivu Vijeća 93/2103/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a što je u suglasju i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženim pod poslovnim brojem: Su IV – 308/2020, a prihvaćenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020.

9. Prije svega, u ovomu postupku valja istaknuti da je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), između ostalih, implementirana i smjernica broj: 99/2013 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, posljedično čemu je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.

9.1. Na temelju odredbe članka 49. stavaka 1. i 2. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.2. Temeljem odredbe članka 51. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

10. U konkretnomu slučaju navedeni Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu pa se, posljedično tomu, temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke u postupku nisu pregovarale i obzirom na to tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci za postupanje u ovoj pravnoj stvari, radi čega je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takva odredba za tužitelja, kao potrošača nepoštena, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

11. Osim toga, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je od strane tuženika sročena s ciljem da se ugovaranjem mjesne nadležnosti suda za postupanje u sporovima koji budu proizašli iz navedenih ugovora o kreditu u sjedištu njegova poslovanja smanje njegovi troškovi postupka, za razliku od tužitelja, koji na takvu ugovornu odredbu nije mogla utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu te udaljenost mjesta njegova prebivališta u [adresa] od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana pa je posljedično tomu valjalo zaključiti da u konkretnomu slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavaka 1. i 4. ZPP.

12. Osim toga, u odnosu na takav pravilan zaključak prvostupanjskog suda valja ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo pod poslovnim brojem: Su IV – 308/2020, od 5. studenog 2020., a u kojem je izraženo pravno shvaćanje da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti, a što je prvostupanjski sud i cijenio prigodom odlučivanja o ovomu prigovoru tuženika cijeneći utvrđenu udaljenost o mjesta prebivališta tužitelja do sjedišta tuženika pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

13. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje da je njegov prigovor mjesne nadležnosti osnovan uz pravilnu primjenu odredbe članaka 46. stavka 1. ZPP, valja istaknuti da je žalba žalitelja neosnovana i u tomu dijelu. Naime, odlučujući o ovomu prigovoru tuženika valja primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK) i posljedično tomu odredbu članka 19.l st. 1. ZPK, koja se u konkretnomu slučaju ima primijeniti kao lex specialis u odnosu na odredbe ZPP, a kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište a radi se o odredbi koja uređuje nadležnost sudova pa njezina primjena po naravi stvari, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne ovisi o tomu kada je nastao Ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor već o tomu kada je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj postupak pokrenut je 21. kolovoza 2023., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe (30. rujna 2015.) pa, posljedično tomu, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda u konkretnomu slučaju nema mjesta primjeni odredbi članka 46. stavka 1. odnosno članka 48. stavka 1. ZPP, kako to pogrešno shvaća tuženik (tako i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Grl-143/2019- 2 od 11. prosinca 2019.).

14. Pri tomu, u odnosu na žalbene navode žalitelja u kojima ukazuje na pravna shvaćanja drugih županijskog sudova, valja istaknuti da ovaj drugostupanjski sud nije „vezan“ za takva pravna shvaćanja drugih županijskih sudova, a u odnosu na konkretno pravno shvaćanje izraženo u ovomu rješenju valja istaknuti da je ono podudarno sa pravnim shvaćanjima ovog županijskog suda izraženim u drugim sličnim predmetima, kakav je i ovaj aktualan pa tako, primjerice i u rješenjima ovog suda poslovni broj: Gž-580/2021, Gž-304/2022 i Gž-483/2023, a i sa navedenim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

15. Slijedom navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom I ovog rješenja.

16. Tijekom žalbenog postupka tuženik je zahtijevao naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav njegove žalbe, ali je taj njegov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i riješiti kao u izreci pod točkom II ovog rješenja, jer tuženik nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi odredbe članka 154. stavka 1. ZPP).

U Puli – Pola 15. siječnja 2025.

Sudac

Miroslav Ružić