REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž R-160/2024-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Pejiću, odvjetniku iz OD Lozo&partneri, Zagreb, protiv tuženika Promet Sinj d.o.o. Sinj, Miljenka Buljana 2, OIB: 88867996815, zastupanog po punomoćniku Draganu Mijoču, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-916/2020-32 od 12. lipnja 2024., u sjednici vijeća održane dana 15. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Usvajanjem žalbe tužitelja SŽ ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-916/2020-32 od 12. lipnja 2024. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tužitelja SŽ za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan te je naložio tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana isplati na ime parničnog troška iznos od 1.375,00 eura zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

2. Žalbom koja je pravovremena i dopuštena tu presudu suda prvog stupnja pobija tužitelj, kako navodi zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da su on i nekoliko radnika ostali raditi kod poslodavca Autoprijevoz - Sinj d.o.o. iako je pravomoćnom presudom suda prvog stupnja poslovnog broja: Pr-287/2017 utvrđeno kako je ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojeg su imali sklopljenog s poslodavcem Autoprijevoz – Sinj d.o.o. prenesen na novog poslodavca, ovdje tuženika i to s danom 1. ožujak 2013. Od tada pa do odlaska u mirovinu (30. siječnja 2018.) da se vodio kao zaposlenik tog prvotnog poslodavca koji mu je i isplaćivao plaću. Radnici čiji su ugovoru o radu preneseni na ovdje tuženika s 1. ožujkom 2013. i koji su kod njega nastavili s radom, da su ostvarivali veća primanja. Smatra da bi po redovitom tijeku stvari, da je i njegov ugovor o radu prenesen na tuženika, ostvarivao veću plaću u onom iznosu koji je vještak financijske struke obračunao i prema kojem je on precizirao svoj tužbeni zahtjev. Obzirom na nesporne činjenice da je formalno bio u radnom odnosu kod društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o. iako je pravomoćnom sudskom presudom utvrđeno je da je njegov ugovor prenesen na tuženika, to ukazuje da se nezakonito vodio kao radnik Autoprijevoz – Sinj d.o.o. te da mu je zbog toga uskraćeno pravo na rad i plaću koju su ostvarivali radnici koji su stvarno i prešli kod tuženika. Žalbeni je prijedlog da se presuda preinači na način da se njegov tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 312,50 eura.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja SŽ je osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u iznosu od 8.889,31 eura zajedno sa zateznim kamatama, a koja mu je nastala u razdoblju od 1. ožujka 2013. (kada je trebao biti preuzet na rad kod tuženika) do 30. siječnja 2018. (kada mu je prestao radni odnos zbog odlaska u mirovinu).

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu sa društvom Autoprijevoz – Sinj d.o.o. od 2. veljače 2007. za radno mjesto vozača autobusa; da je pravomoćnom presudom suda prvog stupnja poslovnog broja Pr-287/2017 od 2. ožujka 2018. utvrđeno da je Autoprijevoz – Sinj d.o.o. na tuženika Promet Sinj d.o.o. kao poslodavca prenio, počevši od 1. ožujka 2013. i tužiteljev ugovor na neodređeno vrijeme koji je sa tužiteljem bio sklopljen od 20. veljače 2007. godine i to za radno mjesto vozača autobusa; da je prije donošenja Odluke o prijenosu gospodarske djelatnosti cestovnog prometa putnika na društvo – kćer, ovdje tuženika (u daljnjem tekstu: Odluka) od 15. veljače 2013. tužitelj obavljao posao vozača autobusa; da je nakon toga većina autobusa prenesena na Promet Sinj d.o.o.; da je nakon 1. ožujka 2013. ostao raditi kod društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o. sve do odlaska u mirovinu te da je u utuženom razdoblju imao zaključen samo onaj ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 20. veljače 2007. i to sa društvom Autoprijevoz – Sinj d.o.o.

8. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja odnosno da li tužitelj ima pravo na razliku plaće u utuženom razdoblju, u visini razlike plaće koju je primao i prosječne plaće koja je isplaćivana njegovim usporednim radnicima koji su u tom razdoblju preuzeti od tuženika po navedenoj Odluci.

9. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti s obrazloženjem u bitnom: da je iz provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj prije donošenja Odluke vozio autobuse na određenim linijama kod društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o., a nakon toga je i iznajmljivan kao vozač tuženiku te je održavao autobuse oba ta društva, Autoprijevoza – Sinj d.o.o. i Promet Sinj d.o.o., sve do odlaska u mirovinu; da mu je isplaćivana plaća po koeficijentu 1.45, a koji je propisan Pravilnikom o radu i Tablicom koeficijenata radnog mjesta; da je po istom koeficijentu isplaćivana plaća i radnicima tuženika koji su u ovom predmetu uzeti kao usporedni radnici; da postoji ista metodologija obračuna plaće kod tuženika i kod društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o.; da se svi vozači kod oba ta društva plaćaju po važećem šifrarniku koji je vezan za odvožene linije te da među njima ne postoji razlika za isplatu plaće za vožnju autobusima po istim autobusnim linijama; da se razlika u plaćama između tužitelja i usporenih radnika javlja zbog odvoženih drugačijih linija te dodataka na plaću (rad noću, državnim blagdanom, nedjeljom) te da bi tužitelj ostvario istu plaću kao usporedni radnici da je autobus vozio autobusnom linijom i onim danima kao i oni.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga kao i onih na koje se pazi po službenoj dužnosti ovaj sud je ocijenio da je pobijana presuda nezakonita jer je sud za sada pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a time i pogrešno primijenio materijalno pravo.

11. Sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza utvrdio:

- iz obračuna isplaćene plaće tužitelju i usporednih radnika, da tužitelj prije 1. ožujka 2013. nije vozio iste autobusne linije kao usporedni radnici, odnosno vozio je na linijama 2, 23, 4, 56., 57, 6., 48, 7, 8, 54, 30 i 53 dok nije vozio na linijama 59, 11, 38, 40, 46, 49, 72 i 38 na kojim linijama su vozili usporedni radnici tuženika;

- da je tuženik nakon što mu je otkazan ugovor o radu 2013. sudskom odlukom vraćen na rad i to kod društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o., gdje je nastavio raditi kao vozač kod tog društva i bio iznajmljivan tuženiku, a po donošenju Odluke o prijenosu djelatnosti sa Autoprijevoza - Sinj d.o.o. na Promet Sinj d.o.o. da je održavao autobuse oba ta društva;

- da je prema čl. 15. i 16. Tablice koeficijenata za radno mjesto i Pravilnika o radu iz veljače 2015. propisano da su radna mjesta kod tuženika razvrstana u rangove i razrede prema više kriterija (složenosti poslova, potrebna stručna sprema, potrebna znanja i vještine, stručnost, odgovornost, posebno radno iskustvo, kreativnost i inovativnost, uvjeta rada i sl.) te da se nalaze u Tablici koeficijenata za radna mjesta, a koje da su sastavni dio tog Pravilnika te da je na isti način tako propisano i odredbom čl. 9. st.1. Pravilnika o radu Autoprijevoza – Sinj d.o.o. iz 2015.;

- da je po tim kriterijima tužitelju dodijeljen koeficijent 1.45, a kojeg bi imao kod oba ta društva;

- da se obračun plaće za radno mjesto vozača autobusa vrši sukladno odredbi čl. 17. st.2. Pravilnika o radu tuženika i to na način da osnovna plaća radnika predstavlja umnožak utvrđene osnovice plaće i utvrđenog koeficijenta za radno mjesto na kojem radnik obavlja posao s time da sukladno odredbi čl. 14. st.4. istog Pravilnika iznos osnove plaće vozača autobusa izravno ovisi o vrsti i broju linija koje vozač vozi tijekom tekućeg mjeseca, a da vrednovanje pojedinih linija obavljaju nadležne službe poslodavca vodeći se osnovnim gospodarskim kriterijima, troškovima i prihodima određene linije;

- da je tako propisano i u odredbama čl. 11. st.2. i 4. Pravilnika o radu Autoprijevoza – Sinj d.o.o., što znači da je metodologija obračuna plaće kod oba društva ista

- te da bi tužitelj dobio istu plaću kao i usporedni radnici da je vozio autobuse na linijama i u isto vrijeme kao i oni.

12. Na konkretan slučaj imaju se primijeniti i pravila o prijenosu ugovora o radu sadržana u odredbama Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/2009., 61/2011., 82/2012. i 73/2013. – dalje: ZR/09) i odredbe Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/2014., 127/2017. i 98/2019. – dalje: ZR), kojim je u pravni poredak Republike Hrvatske prenesena Direktiva Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o približavanju prava država članica u vezi sa zaštitom prava radnika u slučaju prijenosa poduzeća, tvrtki ili dijelova poduzeća ili tvrtki (sl., L 82, 22.3.2001., - u daljnjem tekstu: Direktiva Vijeća 2001/23 EZ), mjerodavni za razrješenje predmetnog spora, u kontinuitetu je propisano da radnik čiji je ugovor o radu prenesen na način iz st.1. čl. 137. ZR-a zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu (čl. 137. st.2. ZR) i da poslodavac na kojeg je prenesen ugovor o radu na način određen st.1. čl. 137. preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu (čl. 137. st.3. ZR-a). U bitnom je tako pisano i u odredbama čl. 133. st.1. i 2. i čl. 133. st.3. ZR/09.

13. Prema provedenim dokazima i na njima utvrđenim činjenicama (pogotovo na temelju obračuna isplaćene plaće i nalaza i mišljenja financijskog vještaka) i ovaj sud zaključuje da je tužitelju u spornom razdoblju obračunata i isplaćivana plaća po koeficijentu 1.45 a koji je propisan Tablicama koeficijenata radnog mjesta i Pravilnikom o radu, na isti način kao i prije 1. ožujka 2013. (prije preuzimanja radnika od strane Autoprijevoz – Sinj d.o.o.), da se kod oba društva u svezi obračuna plaća primjenjivao sadržajno isti Pravilnik o radu i isti način se obračunavala plaća, što znači da bi za isti rad (vozeći iste linije, i istim radnim danima, blagdanima, u istoj smjeni i isti broj sati) tužitelj u Autoprijevozu – Sinj d.o.o. ostvarivao istu plaću kao i da je na taj način obavljao posao kod tuženika.

14. Međutim tužitelj je tijekom postupka isticao, a to je učinio i u ovom pravnom lijeku, da bi po redovitom tijeku stvari, da je bio prezauzet od strane tuženika, obavljao poslove vozača autobusa kao i usporedni radnici te da upravo iz razloga što se ne zna koje bi linije vozio, predložio da se njegova izgubljena zarada utvrdi u odnosu prema prosjeku plaće koju su ti usporedni radnici ostvarivali u utuženom razdoblju.

14.1. Treba imati i u vidu da je 2013. tužitelj vraćen na rad kod društva Autoprijevoz- Sinj d.o.o. po pravomoćnoj presudi kojom je utvrđeno da mu je nezakonito otkazan ugovor o radu te da je tek presudom suda prvog stupnja poslovnog broja Pr-287/17 od 2. ožujka 2018. (znači nakon što mu je prestao radni odnos zbog odlaska u mirovinu) utvrđeno da je Autoprijevoz-Sinj d.o.o. novog poslodavca Promet Sinj d.o.o. prenio ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojeg je 20. veljače 2007. sklopio i s SŽ, ovdje tužiteljem. Ta je presuda postala pravomoćna 7. studenog 2019.

14.2. Takvim prijenosom ugovora o radu tužitelj je trebao zadržati barem onu razinu prava koje je kao vozač autobusa imao kod društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o., odnosno tužitelj je trebao dokazati da bi da je tada preuzet od tuženika, vozio autobuse slično kao i usporedni radnici (možda ne iste linije) a da mu je ovako onemogućeno ostvarivanje one plaće koju bi ostvario radeći kod njega, odnosno trebao je dokazati da bi tada obavljajući poslove vozača autobusa ostvarivao veću zaradu od one koju je ostvarivao radeći kod društva Autoprijevoz – Sinj d.o.o. kao što su je i ostvarivali usporedni radnici koji su kao i on kod društva Autoprijevoz Sinj d.o.o. radili na poslovima vozača autobusa i koji su temeljem Odluke preuzeti od strane tuženika i nastavili kod njega raditi kao vozači autobusa vozeći kao i prije po istim ili sličnim voznim linijama.

14.3. Prema stanju spisa može se zaključiti da je tužitelj u jednom dijelu spornog razdoblja radio kao automehaničar i da su svi autobusi koji su bili u voznom stanju preuzeti od strane tuženika, što ukazuje da bi to mogao biti razlog zbog kojeg nije više vozio autobuse.

15. U postupku na pripremnom ročištu predloženo je da se sasluša tužitelj, zz tuženika ŠŽ i svjedok BŽ, pa je u nastavku postupka, ako se ustraje kod tih dokaznih prijedloga, potrebno iste provesti kako bi se razjasnile sporne činjenice.

15. Slijedom iznijetog o žalbi tužitelja valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja (čl. 370. ZPP-a).

16. O zahtjevu za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka odlučeno je temeljem čl. 166. toč.3. ZPP-a.

U Puli 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić