Poslovni broj: XXXII P-1751/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić, u parničnom predmetu tužiteljice FME iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Orlić i suradnici, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćnicama iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 2. prosinca 2024. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 15. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

“1. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u dijelu čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu broj 3209113987 sklopljenog dana 8. 5. 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) te način otplate kredita u kunskoj protuvrijedonosti iznosa od 400,67 CHF.

2. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u dijelu čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3209113987 sklopljenog dana 8. 5. 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.852,66 EUR (slovima: tri tisuće osamsto pedeset dva eura i šezdeset šest centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom određenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15% godišnje, od 1. kolovoza 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi, određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom na iznos od:

- 2,68 EUR od 14. 8. 2007.,

- 1,88 EUR od 15. 9. 2007.,

- 2,95 EUR od 17. 12. 2007.,

- 5,94 EUR od 14. 2. 2008.,

- 6,16 EUR od 14. 2. 2008.,

- 11,38 EUR od 16. 5. 2008.,

- 9,75 EUR od 16. 5. 2008.,

- 1,26 EUR od 14. 7. 2008.,

- 4,18 EUR od 14. 7. 2008.,

- 2,53 EUR od 14. 8. 2008.,

- 1,43 EUR od 30. 9 2008.,

- 2,94 EUR od 15. 10. 2008.,

- 11,14 EUR od 13. 11. 2008.,

- 21,61 EUR od 17. 12. 2008.,

- 7,56 EUR od 15. 1. 2009.,

- 30,63 EUR od 17. 2. 2009.,

- 31,48 EUR od 17. 3. 2009.,

- 22,63 EUR od 17. 3. 2009.,

- 25,18 EUR od 15. 4. 2009.,

- 26,14 EUR od 12. 6. 2009.,

- 22,06 EUR od 13. 7. 2009.,

- 23,71 EUR od 13. 7. 2009.,

- 21,49 EUR od 19. 8. 2009.,

- 23,58 EUR od 14. 9. 2009.,

- 20,68 EUR od 12. 10. 2009.,

- 22,48 EUR od 12. 11. 2009.,

- 22,40 EUR od 17. 12. 2009.,

- 28,70 EUR od 18. 1. 2010.,

- 31,79 EUR od 16. 2. 2010.,

- 30,93 EUR od 10. 3. 2010.,

- 35,38 EUR od 15. 4. 2010.,

- 41,41 EUR od 12. 5. 2010.,

- 43,34 EUR od 17. 6. 2010.,

- 52,39 EUR od 15. 7. 2010.,

- 52,87 EUR od 16. 9. 2010.,

- 66,11 EUR od 16. 9. 2010.,

- 58,20 EUR od 18. 10. 2010.,

- 61,66 EUR od 16. 11. 2010.,

- 77,42 EUR od 16. 12. 2010.,

- 73,93 EUR od 17. 1. 2011.,

- 69,20 EUR od 16. 2. 2011.,

- 74,26 EUR od 14. 3. 2011.,

- 72,60 EUR od 18. 4. 2011.,

- 78,42 EUR od 16. 5. 2011.,

- 91,23 EUR od 16. 6. 2011.,

- 108,90 EUR od 15. 7. 2011.,

- 127,86 EUR od 16. 8. 2011.,

- 106,33 EUR od 16. 9. 2011.,

- 93,02 EUR od 17. 10. 2011.,

- 91,59 EUR od 17. 11. 2011.,

- 94,58 EUR od 16. 12. 2011.,

- 101,19 EUR od 18. 1. 2012.,

- 104,15 EUR od 20. 2. 2012.,

- 102,22 EUR od 19. 3. 2012.,

- 101,63 EUR od 28. 5. 2012.,

- 103,16 EUR od 28. 5. 2012.,

- 105,44 EUR od 16. 7. 2012.,

- 102,30 EUR od 16. 8. 2012.,

- 101,43 EUR od 16. 8. 2012.,

- 983,17 EUR od 23. 8. 2012.,

od dana dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate."

II. U preostalom dijelu u kojem tužiteljica traži isplatu iznosa poviše dosuđenih 3.852,66 EUR, a do prvotno zatraženih 4.615,18 EUR, sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno tužbenim zahtjevom od 22. listopada 2021. godine, tužbeni zahtjev se o d b i j a kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.188,54 EUR (slovima: tisuću sto osamdeset osam eura i pedeset četiri centa), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška tužiteljice o d b i j a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 23. listopada 2024. godine, tužiteljica konačno postavlja tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj dana 22. listopada 2021. godine, zahtijevajući da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbe sadržane u članku 2. i članku 6. Ugovora o kreditu broj 3209113987 od dana 8. svibnja 2007. godine sklopljenog između stranaka, a kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima te način otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 400,67 CHF, potom članka 2. istog ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 3.852,66 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu, s time što potražuje i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je između stranaka 8. svibnja 2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 24.735,62 CHF s rokom otplate od 72 mjeseca, u ugovorenim mjesečnim anuitetima od po 400,67 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s time što je kamatna stopa ugovorea kao promjenjiva temeljem oduke o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 5,20% godišnje. Tužiteljica drži da je ponašanje tuženika kod sklapanja ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom bilo protuzakonito, te je riječ o ništetnim odredbama što je utvrđeno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i Suda Europske Unije. Ukazuje da je nepoštena praksa tuženika utvrđena kolektivnom presudom, dok prigovor mjesne nenadležnosti tuženika smatra neosnovanim. Ovo iz razloga što tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o ugovaranju mjesne nadležnosti prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pa i tu odredbu drži nepoštenom i ništetnom. Protivi se zahtjevu tuženika za donošenjem meritorne odluke zbog onog što tuženik smatra djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva, predlažući usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.

3. U odgovoru na tužbu, kao i kasnijem tijeku postupka, tuženica osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovara mjesnoj nenadležnosti ovog suda navodeći kako su stranke ugovorile nadležnost prema mjestu sjedišta tuženika. U cijelost spori osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice jer su uplate osim od tužiteljice, vršene i od strane drugih osoba i to FM i društva Adria PA d.o.o., a ove uplate tužiteljica ne može potraživati. Ističe i prigovor nepotrošačke namjene ugovora navodeći kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da zakon ne predviđa presumpciju statusa potrošača pa je na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženica tvrdi da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice te je na tužiteljici teret dokaza da je potrošač, ukoliko se s uspjehom želi pozivati na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno utvrđenja iz kolektivne parnice.

4. Nadalje, tuženik naglašava da je za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno ocijeniti i sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu treba uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima i to načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Obrazlažući istaknuti prigovor zastare navodi da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik navodi kako članak 118. Zakona o parničnom postupku propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, no da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Kako je predmetna tužba podnesena 15. rujna 2021. godine, to ističe kako je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnim načina promjene kamatne stope, nastupila svakako 14. lipnja 2019. godine, čime je ovaj dio zahtjeva tužiteljice svakako zastario.

5. Tuženik osporava i zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti kamatne stope. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te je prije donošenja ZID ZPK („Narodne novine“ br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik ističe da je to u ovoj stvari uredno činio. Napominje da se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužiteljici rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača.

6. No ističe da za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive), kao i da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Pritom, navodi i da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, pa kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članku 145. Ustava RH, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu, da neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti, a prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

7. Po prosudbi tuženika deklaratorna zaštita koju traži tužiteljica usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. U tom smislu ističe da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, koji samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Smatra da ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun po mišljenju tuženice, smatrajući da nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Ovo tim više što su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Tuženica smatra da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa. Usvajanje deklaratornog tužbenog zahtjeva stoga bi prema tuženiku, bilo protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i načelu slobode ugovaranja kao osnovnom načelu obveznog prava.

8. Tuženica osporava da bi tužiteljici nastupila bilo kakva šteta. Napominje da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu pa da se tužiteljica stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo, jer je sklapanje ugovora rezultat slobodne volje tužiteljice. Navodi i da ukoliko pak tužiteljica želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, ona tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da nije niti željela pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htjela što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Posebice naglašava da je tužiteljica izviještena o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome imala pravo na raskid ugovora. Zaključuje kako sve i da je na strani tužiteljice nastala šteta, njezin doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, navodi i da Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14) odredbom članka 118., odnosno članka 138.a („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, te da je takva pravna osnova jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

9. Protivi se i zatraženom tijeku zateznih kamata navodeći kako sukladno sudskoj praksi, savjesnom stjecatelju zatezne kamate pripadaju tek od dana podnošenja zahtjeva. U odnosu na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ističe da to pravno shvaćanje nije obrazloženo, niti je iz istog jasno na koje bi se točno situacije odnosilo, no da ono u svakom slučaju odstupa od općih pravila obveznog prava kao i dosadašnje pravne prakse.

10. Tuženik se protivi i tvrdnjama o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule u CHF, opovrgavajući ispravnost domaće sudske prakse i pozivajući se na odluke Suda Europske unije donesene u predmetima C-81/19 i C-243/20. Zaključuje da je valuta klauzula isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima te se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Podredno tvrdi i da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na način da je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem je glavnica vezana za valutu CHF. Tvrdi da je potrošače upozoravao na više načina i informirao ih o valutnoj klauzuli, a da su prava i obveze iz Ugovora o kreditu jasno napisane i razumljive.

11. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja ističe da nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ustraje kod prigovora osnovu potraživanja tužiteljice, a drži da sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu treba voditi računa i o negativnim razlikama koje su postojale u korist tužiteljice za vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Osim toga, tuženik drži i da je tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u naravi povukla dio tužbenog zahtjeva, jer umjesto iznosa od 4.615,18 EUR utužuje 3.852,66 EUR. Zaključuje da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev za iznos od 762,52 EUR, te se tom povlačenju izričito protivi predlažući da u pogledu tužbenog zahtjeva sud donese meritornu odluku prema prvotno postavljenom zahtjevu iz tužbe od 15. rujna 2021. godine. Predlaže odbacivanje, a podredno odbijanje cjelokupnog tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, uz obvezivanje tužiteljice na naknadu troškova postupka.

12. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem isprava priloženih spisu, saslušanjem tužiteljice, a u tijeku postupka provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću. Kako je tuženica iznijela prigovore vještačenju koji se ne odnose na sam izračun, već način na koji je određena zadaća vještaka, odnosno primjenu početno ugovorene kamatne stope kroz cijelo trajanje ugovornog odnosa, koji prigovori su ocijenjeni neosnovanima, a stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud na ročištu održanom 2. prosinca 2024. godine zaključio glavnu raspravu sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) jer stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, ocijenivši da je predmet dovoljno razjašnjen za donošenje odluke.

13. Brižljivo i savjesno ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu članka 8. ZPP-a, stav je ovoga suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. 14. Naime, u ovom postupku iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava sud je utvrdio slijedeće:

- uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209113987 sklopljen dana 8. svibnja 2007. godine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila pod nazivom Renault financiranje u kunskoj protuvrijednosti od 24.735,62 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom vraćanja od 72 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF,

- u članku 2. Ugovora određena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 % godišnje,

- stranke postupka suglasne su da je rok otplate kredita ugovoren na 72 mjeseca, te da tražbina tuženika po Ugovoru dospijeva najkasnije 1. ožujka 2014. godine,

- nije sporno niti da su stranke člankom 6. ugovora odredile da tužiteljica kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 400,67 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, pri čemu iznos anuiteta prema članku 6. ugovora sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, a za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, tužiteljica pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta/rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate, dok se tuženik obvezao o izmijenjenom iznosu rate izvijestiti tužiteljicu u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika,

- tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom mijenjala visinu kamatne stope,

- tuženica ne osporava niti da je bila riječ o, kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, promjenjivoj kamatnoj stopi, sve do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju no drži da je imala pravo izmjene kamatne stope sukladno članku 2. i 7. Ugovora o kreditu kojom se tužiteljica potpisom Ugovora suglasila plaćati sve izmijenjene rate, pa tuženica drži da se prema tome ne radi o jednostranim aktima tuženice već odluci utemeljenoj na konkretnim poslovnim prilikama,

- konačno, među strankama ne bi trebalo biti prijeporno, nakon provedenog dokaznog postupka, niti da je tužiteljica ugovor o kreditu u kunama podignula kao potrošač, radi kupnje osobnog automobila koji joj je služio za odlazak na posao na otoku Krku. Opisala je da su je već u auto kući gdje je kupovala automobil Renault Megane, uputili da kredit može uzeti preko tuženika kao partnera auto kuće, no da se radi o kreditu isključivo u valuti CHF, kao i da je čitav posao oko sklapanja ugovora obavila u auto kući gdje su je i čekali pripremljeni ugovor te ostala dokumentacija, i koji ugovor je potom odnijela radi solemnizacije bilježniku. Istaknula je kako je prema tome, o ugovoru o kreditu razgovarala isključivo s auto kućom, te da joj se s današnjim iskustvom i odmakom takvo ponašanje banke ne čini normalno, no da se u to vrijeme nije nadala ničemu lošem jer joj je ugovor bio predstavljen kao dobra ponuda, a valuta CHF kao stabilna, Međutim, upitana o svojem poznavanju valute CHF, tužiteljica je priznala da prije sklapanja spornog ugovora nije imala nikakvog konkretnog iskustava vezanog uz ovu valutu, nikad nije držala novčanice švicarskog franka u ruci, nego je taj dojam o stabilnosti valute izvlačila misleći da je Švicarska dobra i stabilna zemlja. Tužiteljica je opisala i da je po zanimanju profesorica hrvatskog jezika i književnosti, tada je radila u Centru za rehabilitaciju Krk, te joj je automobil služio da se svaki dan preveze iz [adresa] na Krk i nazad radi obavljanja posla. Navela je i da je njezina mjesečna rata sa 1.500,00 kn popela se na 2.700,00 kn mjesečno što joj je predstavljalo veliki problem s obzirom na plaću koju je imala, pa je zbog toga odlučila čitav kredit otplatiti dvije godine ranije, istaknuvši da je čitav kredit otplatila sama, da uplate nije vršila Adria PA, dok je FM osobna bankarica tuženika kod koje je bila kada je prijevremeno zatvarala kredit. U odnosu na odredbu o mjesnoj nadležnosti istaknula je da je uopće nije zapazila u ugovoru te da od tuženika nije mogla zahtijevati neke svoje uvjete kreditiranja, da joj nije objašnjeno prilikom sklapanja ugovora kako će se kretati kamata, tj. kako će se izračunavati, kao i da nije tražila neke druge obavijesti od djelatnika auto kuće, jer su joj ovi svojim ponašanjem situaciju predstavili kao da je zgodnije da sve riješi s njima nego da posebno ide u banku, a takvo je bilo njihovo uobičajeno postupanje i prema drugim kupcima.

- konačno, nije prijeporno niti da je ugovor o kreditu prijevremeno otplaćen 23. kolovoza 2012. godine.

15. Sporno je između stranaka jesu li navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i pravu izmjene ugovorene kamatne stope, tj. načinu obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženice, sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu, ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica pravo zahtijevati njihovu ništetnost, kao i isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne kamate, a prijeporno je i jesu li ništetne oredbe o ugovaranju kreditne obveze u valuti CHF, te ima li tužiteljica pravo na naknadu temeljem ovih odredbi. Sporno je i je li potraživanje tužiteljice u zastari, a sporan je i status potrošača tužiteljice kao i mjesna nadležnost ovoga suda.

16. Prije svega, treba istaknuti kako je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan. Naime, cijeneći da tužiteljica ima prebivalište u [adresa] pa da bi za dolazak na sud u Zagrebu imala značajno veće troškove i gubitak vremena, sud zaključuje da bi za slučaj primjene ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu gdje se nalazi sjedište tuženika bila u neravnopravnom položaju, pa ujedno imajući u vidu da se radi o odredbi unaprijed formuliranog ugovora o kojoj se nije posebno pregovaralo, pozivom na članak 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03) i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15) te čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva) zaključuje da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, odnosno da je ista ništetna.

17. Naime, odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time što se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Identične odredbe sadrži i čl. 49. ZZP/14, a taj Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Nadalje, Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editoris SA v Rocio Morciano Quintero i drugi, zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je presudio i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

18. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi tuženice na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, ovaj sud zaključuje da se o toj konkretnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tužiteljica je opisala da je svu dokumentaciju potrebnu za ishođenje kredita dostavila auto kući kod koje je kupovala osobni automobil i na čije djelatnike je tuženik delegirao posao ugovaranja auto kredita. Navela je i da je na odredbu o mjesnoj nadležnosti nitko nije upozoravao, no da ona sama niti nije mogla zahtijevati neke vlastite uvjete kreditiranja od tuženika, koji joj je predstavljen kao partner auto kuće i kod kojega će najlakše i najbrže ishoditi kredit potreban za kupnju automobila. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan bi mogao biti sud izberive nadležnosti iz članka 59. ZPP prema mjestu poslovne jedinice tuženika u povodu čije djelatnosti je nastao spor, što bi u konkretnom slučaju bio Općinski sud u Rijeci s obzirom da iz sadržaja ugovora proizlazi da je sklopljen u Rijeci, gdje je tuženik imao svoje poslovnice (kao što ih ima i danas), gdje je tuženika zastupala osoba zaposlenik auto kuće Adria P.A, i gdje je tužiteljica odlazila radi realiziranja kredita, gdje se nalazila osoba odgovorna u ime tuženika za sklapanje ovih pravnih poslova (VM), a sam ugovor je i solemeniziran kod javnog bilježnika u Rijeci, te je isplaćen u Rijeci gdje ga je tužiteljica i vraćala. Iz iznesenih je razloga prigovor tuženika odbijen kao neosnovan te je utvrđeno da je ovaj sud nadležan za postupanje u konkretnom predmetu.

19. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03). Nadalje odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03).

20. Odredbom članka 22. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, na snazi u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa stranaka, u daljnjem tekstu: ZOO), dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute prema valuti Republike Hrvatske. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, iz teksta članka 26. stavka 1. ZOO-a propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno, između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženica mogle ugovarati ugovore o kreditu primjenjujući promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim sporno je jesu li te odredbe ugovora ugovorene na zakoniti način, prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

21. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženice, kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine, protivno člancima 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

22. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

23. Ugovor kojeg je tužiteljica sklopila s tuženicom sklopljen je 8. svibnja 2007. što znači da je sklopljen upravo u razdoblju za koje je citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženica sklapala ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

24. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženice odlučio u spisu broj Rev 2221/2018), potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženicu, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tuženici potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Naime, tom odlukom utvrđeno je da je između ostalog i tamo tužena Zagrebačka banka d.d. od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te u razdoblju do 6. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i ovdje tuženice, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, odnosno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženica, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao i da su banke pa tako i tuženica, svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a isto je propisano i odredbom članka 126. ZZP („Narodne novine“ br. 19/22) na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

26. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

27. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku, tužiteljica je sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji joj daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni, i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. Prema tome, tvrdnje tuženice o nepostojanju procesne legitimacije tužitelja na vođenje ovog postupka, što ističe tijekom postupka, su u potpunosti promašene.

29. U odnosu na elaboriranje tuženice o tome da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. Ovo iz razloga što se prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Isto tako je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 - ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U tom slučaju sud je dakle vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozivala, a upravo se na ista tužitelj pozvao u predmetnoj tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je to u konkretnom slučaju.

30. U tom je smislu u ovom stadiju postupka već pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli, u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženice kao kreditora, nepoštene odredbe u smislu članka 81. stavka 1. i 2. te članka 82 ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora jer se radilo o nerazumljivim odredbama unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženici o kojima se nije pregovaralo i koje su zato ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

31. Navedeni zaključak nije doveden u sumnju ni provođenjem dokaza u ovom postupku. Naime tuženica nije s uspjehom otklonila prigovore njezinom nepoštenom postupanju koju su utvrđeni u kolektivnoj parnici, odnosno nije dokazala da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu s tužiteljcom od dana 8. svibnja 2007. godine, tužiteljica s jedne strane imala mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora (kamatnoj stopi, njezinoj visini i načinu kako će se ista utvrđivati), odnosno da joj je tuženica dala sve relevantne informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li glavnicu ugovora vezati uz valutu švicarski franak, te hoće li sklopiti ugovor u kojem je kamatna stopa određena kao promjenjiva odlukom tuženice, i jasno joj predočila kriterije na temelju kojih banka donosi odluku o snižavanju ili povećavanju kamatne stope.

32. Tužiteljica je naime, u svom stranačkom iskazu jasno navela da joj je sve informacije o dostupnom auto kreditu davao prodavatelj koji ju je obavijestio da automobil može kupiti financiranjem preko tuženice i to upravo kreditom u valuti CHF uz promjenjivu kamatnu stopu koji joj je jedino ponuđen, dok je sve odredbe ugovora formulirala banka koja je sastavljala ugovor, bez mogućnosti da ona utječe na njihov sadržaj. Osim toga, istaknula je da je nitko nije upozorio na opasnost vezanja anuiteta kredita uz vrijednost valute CHF koja u vremenima krize služi nesporno kao valuta utočišta i čiji rast se već tada mogao očekivati, već joj je taj kreditni posao od strane prodavatelja automobila, te uvažavajući tadašnju klimu među stanovništvom, bio predstavljen kao da je riječ o sigurnom kreditnom poslu. I po ocjeni ovoga suda, tužiteljica je razumljivo vjerovala ovoj prezentaciji sadržaja ugovora o kreditu, tim više što je kredit ishodila putem prodavatelja vozila kao osobe koja je prikupljala za tuženika i tužitelja dokumentaciju nužnu za ishođenje kredita. Naime, logično je da građanin ne sumnja u agente banaka (u ovom slučaju prodavatelje vozila) koji nude financiranje u suradnji upravo s tuženicom kao bankom partnerom, pod prividno povoljnim uvjetima. Takav način poslovanja tuženice, koja za ishođenje kredita nije tražila da tužiteljica prvo pristupi u banku gdje bi je informirala o ponudama i uvjetima sklapanja, kao i opasnostima pojedinog kredita, kod tužiteljice je opravdano stvorilo dojam o sigurnosti pravnog posla. Naime, da je bila riječ o riskantnom kreditu ili poslu koji se teško mogao ostvariti i uz stroge uvjete, očekivano je da bi tuženica tražila od tužiteljice da pristupi u banku. Tuženica se prema tome, sama odrekla mogućnosti da sigurno dade cjelovitu informaciju potrošačima kao što je tužiteljica, prepustivši davanje informacija, prikupljanje dokumentacije pa čak i sklapanje ugovora u njezino ime auto kući, dakle osobama koje nisu zaposlenici banke. Interes tuženice pritom je bio jasan, osigurati da na jednom mjestu osoba koja odabere automobil za kupnju, odmah uz asistenciju djelatnika auto kuće prodavatelja automobila sklopi kreditni posao upravo s tuženikom i to učini na čim brži način. Naravno, tužiteljica je uvijek mogla i sama pristupiti kod tuženika radi ishođenja informacija o sadržaju ugovora o kreditu, no u konkretnom slučaju tužiteljica za to nije imala razloga kraj uvjeravanja da je riječ o dobrom i sigurnom poslu, u što su je djelatnici auto kuće uvjeravali. Tuženik s druge strane nije dokazao da bi na neki način dao tužiteljici informacije o opasnosti ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženiku. Tužiteljica je k tome, u vrijeme sklapanja ugovora imala samo 31 godinu i njezino životno iskustvo bilo je ograničeno, ona je završila visoko obrazovanje, no nije stručnjakinja koja se bavi bankarskom djelatnosti, a automobil joj je bio nužno potreban jer je kao profesorica hrvatskog jezika radila u više od 50 km udaljenom Krku gdje je svakodnevno putovala na posao. Konačno, tužiteljica je naglasila i da joj nisu jasno predočeni razlozi zbog kojih se kamatna stopa može povećati ili sniziti odlukom banke, da je vjerovala da se vrijednost valute CHF neće značajno mijenjati, tim više što su joj djelatnici auto kuće preporučili kredit upravo vezan uz CHF valutu kao jedini kredit kojim može financirati kupnju automobila.

33. Iskaz tužiteljice sud je držao istinitim, s obzirom da tuženica tijekom trajanja ove parnice nije s uspjehom opovrgla tvrdnje tužiteljice, odnosno nije dokazala da bi tužiteljici na adekvatan način dala potrebne informacije o izvjesnom rastu valute CHF i utjecaju rasta te valute na iznos anuiteta tužiteljice, kao i opasnost ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope.

34. Međutim, činjenica što je tuženica upravo davala ovakva manjkava objašnjenja klijentima, da krediti vezani uz valutu CHF imaju nižu kamatu zbog nižih kamata na štednju, te je preporučivala klijentima ove poslove (kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, a što tvrdi i tužiteljica u ovom postupku) kao dobre i sigurne poslove, odnosno nudila klijentima kao što je bio tužiteljica jedino ove ugovore o kreditu, utjecalo je kod klijenata, pa tako i tužiteljice koja nije ekonomske struke, već je kredit uzimala kao potrošač radi kupnje motornog vozila, na zaključak da je riječ o povoljnom i sigurnom kreditnom poslu. Tuženica nije dokazala da je razina informacija koju je u konkretnom slučaju pružila tužiteljici takva da ju je upoznala sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženici, s obzirom na utvrđenja iz kolektivne parnice vođene protiv tuženice. Stoga je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženicom, a odnose se kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF (članak 2. i 6. Ugovora), tako i na promjenjivost kamatne stope (članak 2. Ugovora o kreditu), budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, nego su one ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca.

35. Prema tome, u ovom postupku tuženica u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama - ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 2. i članku 6. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na tuženici. Cijeneći sadržaj spornog članka 2. te članka 4. Ugovora o kreditu od 8. svibnja 2007. godine kojima je ugovoreno da se povrat obveza iz Ugovora o kreditu računa po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja, kao i odredba da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim Odlukama banke o kamatnim stopama, ocjena je ovoga suda da citirane odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv potrošaču u smislu članka 84. ZZP/03, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljive ugovorne odredbe to se na takve odredbe, suprotno mišljenju tuženice isticanom tijekom postupka, ne može primijeniti članak 84. ZZP/03 koja propisuje nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

36. Kako su predmetne odredba ugovora jasne i lako uočljive, ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li one poštene ili ne.

37. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano člankom 81. ZZP/03.

38. O odredbama članka 2. i članka 6. Ugovora o kreditu od 8. svibnja 2007. godine, kako je to naprijed i izneseno, nije se pojedinačno pregovaralo s time što po ocjeni ovoga suda sporne odredbe predstavljaju uglavke ugovora koji nisu lako razumljivi i suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice kao potrošača, posljedično čemu se u smislu naprijed citirane odredbe članka 81. ZZP/03 smatraju nepoštenim.

39. Naime, odredba članka 2. i 6. Ugovora o kreditu od 8. svibnja 2007. godine nije lako razumljiva kada se ima u vidu da tužiteljici nisu bili jasni parametri koji su utjecali na njezinu odluku o tome da visinu svoje rate kredita veže uz švicarski franak, odnosno očekivani porast te valute, nije joj bilo poznato da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj hrvatske valute u kojoj je plaćala kreditne obveze u odnosu na švicarski franak, kao ni druge okolnosti relevantne za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

40. Iako nije sporno da Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, u samom Ugovoru o kreditu, pa tako ni članku 6. koji uređuje način vraćanja kredita, među kojima i valutnu klauzulu, nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

41. S druge strane, treba istaknuti i da tuženica obvezu obavještavanja potrošača nije ispunila time što je javnosti prezentirala brošure, kataloge, davala obavijesti klijentima zainteresiranima za poduzimanje kreditnih poslova s tuženicom o značenju valutne klauzule, kretanju tečaja i slično. Naime, člankom 35. ZOO/91, kao i odredbom članka 256. ZOO/05 određeno je da se slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi dani u tisku, letcima, radijom, televizijom, elektroničkim putem ili na koji drugi način ne smatraju ponudom za sklapanje ugovora, nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz takvih izjava volje. Ali će pošiljatelj takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.

42. Tržišna komunikacija između banke i potrošača kao društvene grupe započela je (u pravilu) kad pojedina banka u nekom od javnih medija koji su dostupni potrošačima odnosno prosječnom potrošaču (radio, televizija, tisak) objavi reklamu svojih raspoloživih ponuda - kojom obavještava javnost koje ugovore o kreditu može ponuditi. Međutim takve informacije na koje se poziva tuženica, potrošačima su davane generalno.

43. Dakle, sve i kad se određeni potrošač koji je uočio određeni oglas obratio banci koja je objavila oglas radi dobivanja informacija o pravnom poslu koji je predmet oglasa ili zatražio ponudu za sklapanje ugovora pod objavljenim uvjetima, odnosno kad banka primi njegovu izjavu, sukladno odredbi članka 30. ZOO/91 odnosno članka 251. ZOO/05, nastaje odnos predugovorne odgovornosti za štetu, a time i pojedinačni, individualni obvezno pravni odnos između potrošača i banke.

44. Od trenutka kad se pojedini potrošač obratio banci nakon što je saznao za mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s klauzulom u švicarskim francima, bez obzira kako je saznao (iz oglasa ili od treće osobe, ili je sam već bio sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF), nastaje pojedinačni odnos između potrošača i banke (stav iskazan u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine). U ovom postupku tuženica nije dokazala da bi uopće sudjelovala u davanju informacija o kreditu tužitelju, već je to prepustila prodavatelju automobila, no sve i da tome nije tako, s obzirom na iskaz tužiteljice koji je istaknuo da radi sklapanja ugovora uopće nije morala pristupiti u banku, tuženica u ovom postupku nije dokazala da bi tužiteljici dala sve potrebne informacije kako bi tužiteljica mogla shvatiti rizik povećanja kreditne obveze kojem se izložila prihvaćanjem sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz CHF.

45. Naime, tužiteljica je iskazala da se djelatnicima auto kuće koji su je obavijestili da surađuju s tuženicom kod koje može ostvariti auto kredit, obratila s punim povjerenjem, vjerujući da će tuženica kao stručna financijska institucija, ponuditi joj dobar kreditni posao. Opisala je da joj je kao jedini kreditni posao ponuđen upravo kredit za kupnju motornog vozila uz valutnu klauzulu u švicarskim francima i promjenjivu kamatnu stopu, da joj nitko nije govorio niti upozoravao je na mogućnost značajnog povećanja tečaja švicarskog franka i povećanja kamatne stope, već da je upravo suprotno, ponuđeni kredit joj prezentiran kao dobar i siguran pravni posao, odnosno jedini pravni posao putem kojeg automobil može kupiti, čemu je tužiteljica opravdano povjerovala. Na koncu tuženica nije dokazala da su klijeti mogli utjecati na visinu kamatne stope ili način njezinog određivanja, niti da bi se klijenti kao što je tužiteljica pozivali pristupiti u banku radi davanja posebnih objašnjenja o sadržaju pravnog posla. Stoga, u situaciji kada je tužiteljici ponuđen ugovor o kreditu vezan uz valutu švicarski franak, s godišnjom kamatom od 5,20 %, i gdje tužiteljica nije upozorena na mogućnost da tečaj švicarskog franka poraste za oko 40 %, što se u konačnici dogodilo, ocjena je ovoga suda da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 2 i 6. Ugovora o kreditu, nije odredba čiji sadržaj i učinke je tužiteljica kao prosječni potrošač, mogla lako razumjeti. Što se pak tiče ostalih prigovora tuženice kojima ističe vlastitu zaduženost u CHF (što je irelevantno za ovaj postupak), kao i druge okolnosti kojima tvrdi da je ispunila obvezu obavještavanja, u tom se smislu tuženica upućuje na obrazloženje gore već citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u kojem su istovjetni prigovori tuženice odbijeni kao neosnovani.

46. Pritom, sama okolnost što je sporni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, također nije relevantna jer sama solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom. Bilježnik nije bio u obvezi, niti je imao ovlast pregovarati s tužiteljicom o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama, no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je upravo bila obveza tuženice prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

47. Tuženici valja ukazati i da nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

48. To proizlazi iz presude Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, kojom je odlučeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

49. Kako o valuti uz koju će biti vezana kreditna obveza tužiteljici nije dana potpuna informacija, jer iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi se tužiteljica izričito upozoravala na opasnost izvjesnog rasta vrijednosti švicarskog franka, to je takvim načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacila na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu. Tuženici kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila je poznata ili joj je trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako to tužitelj tužbenim zahtjevom traži.

50. Na koncu, strankama se još jednom ukazuje i da je u navedenom kolektivnom sporu već odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao što je u konkretnom slučaju tuženica poticala i tužiteljicu nudeći joj sporni pravni posao kao siguran i dobar, odnosno jedini pravni posao. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke, među kojima i ovdje tuženica, nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, pa i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica je prema tome, morala dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao i spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji, zbog svih gore iznesenih okolnosti, nije slučaj.

51. S druge strane, niti članak 2. Ugovora o kreditu nije lako razumljiv jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,20 % ne sadrži bilo kakav kriterij, parametar ili drugi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni niti bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,20 %, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana, već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a pritom se ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice koja je izjavila da što se tiče predmetnog kredita je nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla narasti za polovicu te da će se kamatna stopa povećati za više od trećine. Tužiteljica je navela da joj nitko prilikom sklapanja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženice nije objasnio rizik mogućeg porasta tečaja i promjenjive kamatne stope u tolikoj mjeri, već joj je upravo suprotno kredit vezan uz valutu CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu bio ponuđen kao jedini.

52. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora može jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Cijeneći sadržaj sporne odredbe članka 2. i 6. Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem članka 2. Ugovora, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope. Naprotiv, sve se prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošače, a koje su u konkretnom slučaju i uslijedile. Tuženici - banci kao jačoj ugovornoj strani, dana je mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, tuženica je upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija, jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope. Kako tužiteljica u formuliranju ovih odredbi nije sudjelovala, niti je imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe članka 2., ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka i zbog čega su također nedopuštene.

53. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača, konačno utvrđeno je i u postupku što se vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12.

54. Strankama se skreće pozornost i da su jedna od osnovnih načela obveznopravnih odnosa načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO te načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

55. Ugovorne odredbe kakve su članak 2. i članak 6. Ugovora o kreditu od 8. svibnja 2007. godine, su ugovorne odredbe koje stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obveznopravnom odnosu jer daju mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a s druge strane iznos obveza korisnika kredita veže uz stranu valutu čije očekivano kretanje je korisnicima kredita nepoznato. U smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu odredbe članka 82. ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

56. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

57. Prema članku 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom članka 83. ZZP/03.

58. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe članka 2. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za njezinu promjenu, u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a, jednako kao i ona o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, kako je ranije obrazloženo, nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu od dana 8. travnja 2007. godine.

59. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe članka 2. Ugovora o kreditu i članka 6. ugovora o kreditu od 8. travnja 2007. godine predstavljaju u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, nepoštene ugovorne odredbe, a koje su sukladno članka 87. stavka 1. ZZP ništetne.

60. Istaknuti prigovor zastare tuženice nije osnovan u dijelu u kojem tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).

61. Međutim, u pravu je tuženik kad prije svega, prigovara djelomičnom povlačenju tuženog zahtjeva s obzirom da je tužiteljica tužbenim zahtjevom od 23. listopada 2024. godine zatražila točkom III tužbenog zahtjeva isplatu iznosa od 3.852,66 EUR, namjesto početno utuženih 4615,18 EUR. Usporedbom iznosa koje tužiteljica potražuje iz tog podneska, vidljivo je da je tužiteljica u naravi prihvatila prigovore tuženika zastari na ime zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamatne stope, obzirom da se iznosi koje konačno traži podudaraju s iznosima više plaćenih anuiteta na ime valutne klauzule. Prema tome ne radi se o usklađenju tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, već o tome da je tužiteljica odustala od dijela svoje tražbine koji se odnosi na zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o kamati.

62. Odredbom članka 193. stavka 2. ZPP određeno je da tužitelj može povući tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Kako je tužiteljica u naravi podneskom od 23. listopada 2024. godine djelomično povukla tužbeni zahtjev, čemu se tuženik protivio, to je valjalo odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu iz tužbe, kako to tuženik i predlaže.

63. Odlučujući o zahtjevu tužiteljice za isplatom iznosa poviše iznos od 3.852,66 EUR, a do zatraženih 4.615,18 EUR valjalo je taj dio tužbenog zahtjeva odbiti kao neosnovan. Naime, ovaj dio zahtjeva očito je usmjeren na zahtjev za isplatu na ime više plaćenih iznosa na ime promjene kamatne stope. Međutim, tuženik je u pravu kada ukazuje da je ovaj dio zahtjeva zastario. Tužiteljica je naime, ovaj postupak pokrenula 22. listopada 2021. godine, dakle nakon isteka pet godina od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - 13. lipnja 2014. godine u odnosu na kamatu i zbog čega je preostali dio tužbenog zahtjeva sadržan pod točkom IV izreke, odbijen kao neosnovan. S druge strane, nije u zastari zahtjev tužiteljice za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem koje traži 3.852,66 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos anuiteta. Naime, kao što je rečeno, tužba u ovom predmetu podnesena je 22. listopada 2021. godine, dakle prije isteka roka od pet godina od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu u odnosu na valutu (14. lipnja 2018. godine), pa je očito zahtjev za isplatu s ove osnove pokrenut unutar zastarnog roka od pet godina i što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine.

64. Što se pak tiče primjedbe tuženice da tužiteljica ne bi imala legitimaciju na podnošenje ove tužbe iz razloga što je dug plaćen, treba istaknuti kako plaćanje ništave obveze ne utječe na pravo tražiti utvrđenje njezine ništavosti, tim više kada se ima u vidu da tužiteljica tada nije imala saznanja o tome da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, da je tuženica kroz čitav tijek trajanja ove parnice osporavala tužiteljici, i nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača, da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, te posebice vodeći računa o tome da je tuženica raspolagala sredstvima osiguranja kojima je u slučaju neplaćanja obveze od strane tužiteljice, mogla bez daljnje privole tužiteljice pokrenuti postupak prisilne naplate, odnosno sveobuhvatnu ovrhu gotovo cjelokupne imovine tužiteljice, zbog čega je ekonomski pa i životni interes tužiteljice bio nastaviti s plaćanjem obveza tuženici. Uostalom da je tuženica postupala nepošteno u navedenom ugovoru zaključuje se i na osnovu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Sukladno navedenoj Direktivi u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag do trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle, imajući u vidu navedeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe, jasno je i da je tužba tužiteljice u dijelu u kojem traži isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli dopuštena, kao i podnesena unutar zastarnog roka, te da su prigovori tuženice u tom dijelu neosnovani.

65. Imajući u vidu navedeno, sud je kao prethodno pitanje, nedvojbenim utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženicom, a odnose se kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF, tako i na promjenjivost kamatne stope, jesu ništetne odredbe, budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca.

66. Tuženica u tijeku postupka nije osporavala da je tužiteljica, da se primjenjivao tečaj CHF za valutu HRK u trenutku isplate kredita, tijekom trajanja otplate više platila 3.852,66 EUR. Tuženica se u tijeku postupka jedino protivi primjeni ove metode, kao načina saniranja ugovornog odnosa stranaka. U tom dijelu sud ponavlja da je nedopušteno ugovaranje valutne klauzule u valuti za koju je izvjesno njezino jačanje preko mjere koju druga ugovorna strana može očekivati, te uskraćivanje informacija potrošačima o skorom jačanju vrijednosti valute CHF, s kojim informacijama je tuženica raspolagala, a svjesno ih je uskratila svojim klijentima – potrošačima, potičući ih na uzimanje kredita u valuti CHF, i što dovodi do pravne posljedice da se taj ugovorni odnos stranaka opterećen nepoštenim postupanjem tuženice, sanira na taj način da se za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa ima primijeniti tečaj CHF važeći u trenutku puštanja kredita u isplatu, jer je tu vrijednost tj. taj iznos anuiteta tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana, imao na umu kao vrijednost koju će plaćati. Osim toga, vještakinja je u odnosu na izračun pojasnila da se izračunati iznos od 3.852,66 EUR odnosi na iznos preplate po tečajnim razlikama bez umanjenja za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata, koji bi se primijenile u slučaju nepriznavanja preplaćene kamate. Ovo sve iz razloga što preplaćena kamata sadrži u sebi i dio tečajnih razlika, što je neminovno budući su plaćanja vršenja po tekućem tečaju, jer je plaćanje kamata vršeno s tekućim tečajem, a ne početnim, te takav tečaj treba primijenit da bi se dobila stvarna razlika plaćenih kamata, isto kao što se kod tečajnih razlika gleda tečajna razlika plaćenog anuiteta, dakle onog koji je promijenjen uslijed promjene kamatnih stopa, a ne početnog anuiteta, a potom eventualna dvostruka potraživanja treba eliminirati da bi se pravilno zatvorila cjelina potraživanja i što je vještakinja učinila, te što je i po stavu ovoga suda ispravna metoda obračuna pozitivnih tečajnih razlika, kako je to vještakinja prikazala u Tablici 7 svog nalaza.

67. Prema tome, na primjenu valutne klauzule može se pozivati jedino poštena i savjesna ugovorna strana, što tuženica u konkretnom slučaju nije bila. Na drugačiji zaključak suda ne utječe niti činjenica što bi tužiteljica prilikom obrade kreditnog zahtjeva i potpisivanja Ugovora o kreditu navela da je upoznat s mogućim promjenama anuiteta u kunama nastalim uslijed promjene tečaja CHF, jer je u postupku utvrđeno da tuženica svoju obvezu potpunog obavještavanja potrošača nije ispunila. Prema tome, kako je tužiteljica obračun stečenog bez osnove izvršila sukladno metodi koju bi primijenio i sud da je proveo vještačenje, a tuženica ovaj iznos nije osporila, to je usvojen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.852,66 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno, te je presuđeno kao u točki I. 3. izreke.

68. Što se pak tiče tvrdnji tuženika o tome da tužiteljica sama nije vršila sve uplate, nego su dio uplata izvršile treće osobe, društvo Adria P.A. Rijeka kao auto kuća koja je prodavala automobil i osoba imenom FM, niti ove tvrdnje nisu dokazane. Naime iz prometa po kreditu vidljivo je da je tuženica iznos kredita isplatila izravno prodavatelju automobila, društvu Adria P.A. Rijeka, pa nema govora o tome da bi to društvo isplaćivalo kredit tužiteljice, dok je FM, zaposlenica tuženika koja je navedena pogrešno kao uplatiteljica iznosa od 0,87 kn, kada je tužiteljica u poslovnici tuženika prijevremeno isplaćivala kredit, kako je to sve u svom stranačkom iskazu pojasnila i sama tužiteljica.

69. Imajući u vidu presude na koje se tužitelj pozvao u tužbi, stalni sudski vještak Tomislav Prpić, pravilno je i sukladno zadatku suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno povećali i kamatna stopa prema odluci tuženice i tečaj CHF u odnosu na kunu. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a glede kojeg je i tuženica navela da nema primjedbi na dio što se odnosi na matematički izračun. Dakle, sud utvrđuje da je tužiteljica otplaćujući kredit platila 3.852,66 EUR na ime ništetne odredbe o tečaju, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima u kunskoj i eurskoj protuvrijednosti, te je temeljem istog tužiteljica postavila konačni tužbeni zahtjev. Pri tome se ističe da je obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi izračunata prema kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru (5,20 %), kao i prema tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme puštanja kredita, a iznosio je 4,414203 kn. Iz nalaza i mišljenja također proizlazi da je tuženica tijekom otplate kredita doista mijenjala kamatnu stopu sa početno ugovorenih 5,20 % godišnje, na 6,10 %, potom od veljače 2009. godine na 6,55% te konačno od 1. srpnja 2009. godine na 7,55 %, iako je tužiteljica kroz cijelo ovo vrijeme uredno plaćala anuitete. Isto tako je vidljivo da je iznos anuiteta od početnog 400,67 CHF, tijekom otplate povišen na iznos od 410,57 CHF, odnosno 415,30 CHF, potom 423,26 CHF. Do promjene anuiteta je došlo zbog povišenja kamatne stope, a na visinu rate koju je tužitelj plaćao u kunama dodatno je utjecala promjena tečaja CHF, te je činjenica da je tužiteljica od dana isplate kredita do dana prijevremene otplate zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatila gore navedene iznose. Činjenica jest da je tužiteljica tijekom trajanja ugovornog odnosa plaćala i niže anuitete i to u ukupnom iznosu od 4,95 EUR kako to vještak navodi, no tuženik u ovom postupku nije istaknuo prigovor prijeboja, što je mogao činiti samo do zaključenja prethodnog postupka, niti je istaknuo protutužbu.

70. Ukoliko bi se pak prihvatio stav da bi sud o ovim iznosima tzv. „negativnih razlika“ trebao voditi računa po službenoj dužnosti, ističe se da plaćanjem anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne, tužiteljica nije primila niti stekla bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primila tuženica na temelju svog izračuna kojeg je sama izvršila, računajući da je riječ o ugovornim odredbama koje joj idu u korist, pa ni ne postoji obveza tužiteljice za vraćanjem nečega što nije primila. Zato ne postoji niti tražbina tuženice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženica je svjesno prešutila i zatajila tužiteljici okolnosti vezane uz rizičnost ugovaranja promjenjive kamatne stope gdje je odluka o njezinom povišenju ili smanjenju prepuštena isključivo na volju tuženici, bez ikakvih objektivnih parametara poznatih tužiteljici u vrijeme ugovaranja, pa je krivnja za ništetnost te odredbe na tuženici. U tom smislu ne bi opstojala mogućnost niti ovaj iznos uračunavati kao iznos naknade štete, s time što treba naglasiti da je tužiteljica uplate vršila prema obračunu i u iznosima koje je izračunavala upravo tuženica. Navedeno nije stvar niti primijenjene metode vještačenja, obzirom da se eventualno manji iznosi koje bi tužiteljica platila, ne mogu podvesti pod zadaću vještaka.

71. Sve i da tome nije tako, treba naglasiti da je tuženica sama izračunavala iznos svakog mjesečnog anuiteta, svjesno pristavši na možebitno neznatno i manji iznos zbog privremeno niže kamatne stope i niže tečajne vrijednosti kune prema CHF, no uz znanje da će zbog rasta tečaja CHF i znatnog rasta kamatne stope koji će izvjesno uslijediti, što su sve informacije koje je zatajila tužiteljici, kao i ostalim potrošačima koje su s tuženicom sklapale ugovore o kreditu gdje su visinu svoje obveze vezali uz vrijednost valute CHF i promjenjivu kamatnu stopu, vjerujući da im tuženica daje istinite i potpune informacije kada o tim kreditnim poslovima govori kao dobrim, sigurnim i povoljnim, kako je uostalom utvrđeno i u parnici što se vodila radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga se tuženica ne može sada s uspjehom pozivati da su obračuni koje je sama sačinila, računajući na profit koji će izvjesno ostvariti zbog ogromne promjene kamatne stope koja će narasti za više od 30%, kao i vrijednosti valute CHF koja slijedi i koja će narasti u jednakom omjeru od 40 %, bili pogrešni, kada ih je sama izradila i prezentirala tužiteljici kao valjane. Navedeno bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja određenom u članku 4. ZOO, kao i zabrani zlouporabe prava iz članka 6. ZOO, koje tuženica kao profesionalna sudionica obveznog odnosa s tužiteljem kao potrošačem, tim više mora poštivati. Konačno, i odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, i što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (jednako i Županijski sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž-391/2021 od 14. srpnja 2021. godine). Stoga je zahtjev tuženice za uračunavanjem tzv. negativnih razlika neosnovan.

72. Osim toga, u odnosu na tuženi zahtjev istaknut u podnesku tužiteljice od 23. listopada 2024. godine, treba naglasiti da izuzev u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o kamati, u dijelu što se odnosi na zahtjev za isplatu temeljem ništetne odredbe o valuti, jednako kao i osnovni, niti taj tužbeni zahtjev nije zastario. Kao što je već rečeno, tužiteljica je tužbu podnijela prije isteka zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na valutu, shvaćanje da bi zbog neznatnih izmjena pojedinih mjesečnih iznosa zahtjev tužiteljice zastario, bilo bi protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelima zaštite potrošača utvrđenim u pravnoj stečevini Europske unije. I ovdje je do izmjene tužbenog zahtjeva došlo ponajprije zbog potrebe provođenja financijskog vještačenja, a osim toga imalo se u vidu da je tužiteljica fizička osoba, dok se na strani tuženika nalazi banka – dakle financijska ustanova koja raspolaže znanjem potrebnim za ocjenu osnovanosti i visine potraživanja tužitelja, koja je unatoč utvrđenjima kolektivne presude, u čitavom ovom postupku osporavala osnovanost zahtjeva tužiteljice, kao i zahtjev za isplatu, čime je pridonijela dužem trajanju parnice. Tužiteljica je pak tek provođenjem financijskog vještačenja postala svjestna svih (iako manjih) aspekata nastale štete i njezinog opsega za čije utvrđenje je bilo potrebno provođenje vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke, upravo iz razloga jer je tuženica osporavala valjanost obračuna kojeg je tužiteljica provela prije podnošenja tužbe. Tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije mogla imati saznanja o svim ovim okolnostima, pri čemu se tuženici ukazuje da je tužiteljica u tužbi detaljno opisala sve razloge zbog kojih drži da ima opravdan zahtjev za isplatu, pa tuženica provođenjem financijskog vještačenja nije suočena sa bitno drugačijim ili novim činjenicama koji bi utjecali na identitet tužbenog zahtjeva. Jednako pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske (posl. br. Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024. godine).

73. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev za isplatu sadržan u zahtjevu pod točkom I. 3. izreke se prema tome, ukazao osnovanim te je o istom odlučeno temeljem odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, uz dosudu tužiteljici zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO- a, tekuće od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa. Naime, u konkretnom slučaju tuženica je nepoštena stjecateljica i kao takva je na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne te da joj sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primila ne pripada.

74. Sukladno članku 154. stavku 2. ZPP ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

75. U konkretnom slučaju tužiteljica je sa zahtjevom za isplatu uspjela sa 83,48 % (s obzirom da je uspjela sa 3.852,66 EUR u odnosu na traženih 4.615,18 EUR kako je naznačila u tužbi), Sukladno gore citiranom članku 154. stavku 2. u vezi članka 155. ZPP, od postotka uspjeha tužiteljice u ovom postupku od 83,48 %, obzirom da je tužiteljica u većoj mjeri uspjela u sporu, valjalo je oduzeti postotak uspjeha tuženika od 16,52 %. Dakle, uspjeh tužiteljice u parnici relevantan za obračun troškova postupka je 66,96 %.

76. Tužiteljica je kao opravdan imala trošak sastava tužbe od traženih 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/2023, u daljnjem tekstu: Tarifa, na snazi u trenutku zaključenja glavne rasprave), koja za ovu vrijednost predmeta spora predviđa nagradu od 100 bodova pri čemu je vrijednost svakog boda 2,00 EUR. Opravdan je i zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 23. listopada 2024. godine od 200,00 EUR kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka (Tbr. 8/1 Tarife), dok joj za podnesak od 11. lipnja 2024. godine kojim dostavlja dokaz o uplati troška vještačenja te predlaže zadaću vještaka pripada nagrada od 100,00 EUR jer je riječ o podnesku iz Tbr. 8/3 Tarife. Nadalje, osnovan je i zahtjev tužiteljice za naknadom po traženih 200,00 EUR za svako ročište na ime zastupanja odvjetnika dana 7. svibnja 2024. godin, 11. lipnja 2024. godine i 2. prosinca 2024. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Tužiteljici bi tako s osnova odvjetničkog zastupanja pripadalo 1.100,00 EUR, uvećano za zatraženi PDV od 275,00 EUR, kao i trošak plaćenog financijskog vještačenja od 400,00 EUR, odnosno sveukupno 1.775,00 EUR, s time što joj zatezne kamate pripadaju od dana donošenja presude pa do isplate, što je i zatražila.

77. Kako tužiteljica ostvaruje naknadu parničnog troška sukladno uspjehu u sporu od 66,96 % to joj pripada upravo taj postotak od 1.775,00 EUR koliko bi ostvarila u slučaju potpunog uspjeha, odnosno pripada joj 1.188,54 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan. Svi eurski iznosi naznačeni u ovoj presudi naznačeni su i u kunama sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.

78. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 15. siječnja 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.