Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-522/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku u vijeću sastavljenom od Srđana Kuzmanića predsjednika vijeća, Marije Vetme sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Noemi Butorac članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danko Kovač i Ivan Borić u Sisku, S. A. Radića 15, protiv tuženika [adresa] d.d., OIB 23057039320, sa sjedištem u [adresa], kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku broj P-445/2023-5 od 25. travnja 2024., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Sisku broj P-445/2023-9 od 18. lipnja 2024., u sjednici održanoj 15. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, broj P-445/2023-5 od 25. travnja 2024., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Sisku broj P-445/2023-9 od 18. lipnja 2024.
II Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe u svoti od 422,71 EUR.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:
"I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju GH, uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 17. 3. 2006., preplaćeni iznos od 6.375,93 eur sa zakonskim zateznim kamatama i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, računajući iste:
na iznos od 9,32 € od 04.11.2008. do isplate
na iznos od 1,56 € od 08.12.2008. do isplate
na iznos od 1,50 € od 07.01.2009. do isplate
na iznos od 15,62 € od 04.02.2009. do isplate
na iznos od 18,14 € od 06.03.2009. do isplate
na iznos od 11,60 € od 07.04.2009. do isplate
na iznos od 12,52 € od 06.05.2009. do isplate
na iznos od 9,73 € od 04.06.2009. do isplate
na iznos od 8,64 € od 07.07.2009. do isplate
na iznos od 8,23 € od 04.08.2009. do isplate
na iznos od 10,13 € od 04.09.2009. do isplate
na iznos od 7,81 € od 05.10.2009. do isplate
na iznos od 8,37 € od 05.11.2009. do isplate
na iznos od 9,87 € od 04.12.2009. do isplate
na iznos od 13,04 € od 05.01.2010. do isplate
na iznos od 15,83 € od 04.02.2010. do isplate
na iznos od 16,47 € od 04.03.2010. do isplate
na iznos od 16,14 € od 06.04.2010. do isplate
na iznos od 20,84 € od 05.05.2010. do isplate
na iznos od 20,57 € od 04.06.2010. do isplate
na iznos od 34,68 € od 06.07.2010. do isplate
na iznos od 29,57 € od 04.08.2010. do isplate
na iznos od 40,95 € od 06.09.2010. do isplate
na iznos od 37,60 € od 06.10.2010. do isplate
na iznos od 32,43 € od 05.11.2010. do isplate
na iznos od 44,35 € od 07.12.2010. do isplate
na iznos od 52,62 € od 05.01.2011. do isplate
na iznos od 47,47 € od 04.02.2011. do isplate
na iznos od 48,23 € od 04.03.2011. do isplate
na iznos od 43,51 € od 05.04.2011. do isplate
na iznos od 48,51 € od 05.05.2011. do isplate
na iznos od 76,36 € od 06.06.2011. do isplate
na iznos od 73,58 € od 05.07.2011. do isplate
na iznos od 43,10 € od 01.08.2011. do isplate
na iznos od 77,68 € od 04.08.2011. do isplate
na iznos od 15,89 € od 01.09.2011. do isplate
na iznos od 83,31 € od 05.09.2011. do isplate
na iznos od 79,92 € od 06.10.2011. do isplate
na iznos od 80,17 € od 04.11.2011. do isplate
na iznos od 3,32 € od 15.11.2011. do isplate
na iznos od 43,87 € od 02.12.2011. do isplate
na iznos od 58,96 € od 05.12.2011. do isplate
na iznos od 52,72 € od 09.12.2011. do isplate
na iznos od 62,87 € od 05.01.2012. do isplate
na iznos od 65,75 € od 06.02.2012. do isplate
na iznos od 65,45 € od 05.03.2012. do isplate
na iznos od 63,79 € od 05.04.2012. do isplate
na iznos od 83,16 € od 04.05.2012. do isplate
na iznos od 89,28 € od 05.06.2012. do isplate
na iznos od 87,30 € od 05.07.2012. do isplate
na iznos od 0,72 € od 30.07.2012. do isplate
na iznos od 24,67 € od 01.08.2012. do isplate
na iznos od 87,66 € od 03.08.2012. do isplate
na iznos od 85,53 € od 06.09.2012. do isplate
na iznos od 4.275,03 € od 12.09.2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. prema tužitelju GH s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu 222,35 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- 0,11 eur od 02.04.2006. pa do isplate,
- 0,54 eur od 02.05.2006. pa do isplate,
- 0,6 eur od 02.06.2006. pa do isplate,
- 2,33 eur od 02.07.2006. pa do isplate,
- 1,88 eur od 02.08.2006. pa do isplate,
- 0,63 eur od 02.09.2006. pa do isplate,
- 0,67 eur od 02.10.2006. pa do isplate,
- 1,00 eur od 02.11.2006. pa do isplate,
- 1,54 eur od 02.12.2006. pa do isplate,
- 5,12 eur od 02.01.2007. pa do isplate,
- 5,10 eur od 02.02.2007. pa do isplate,
- 4,23 eur od 02.03.2007. pa do isplate,
- 6,26 eur od 02.04.2007. pa do isplate,
- 11,73 eur od 02.05.2007. pa do isplate,
- 12,18 eur od 02.06.2007. pa do isplate,
- 14,21 eur od 02.07.2007. pa do isplate,
- 13,59 eur od 02.08.2007. pa do isplate,
- 12,06 eur od 02.09.2007. pa do isplate,
- 14,85 eur od 02.10.2007. pa do isplate,
- 14,13 eur od 02.11.2007. pa do isplate,
- 11,45 eur od 02.12.2007. pa do isplate,
- 10,51 eur od 02.01.2008. pa do isplate,
- 10,17 eur od 02.02.2008. pa do isplate,
- 2,63 eur od 02.03.2008. pa do isplate,
- 3,25 eur od 02.04.2008. pa do isplate,
- 11,42 eur od 02.05.2008. pa do isplate,
- 8,89 eur od 02.06.2008. pa do isplate,
- 9,22 eur od 02.07.2008. pa do isplate,
- 13,01 eur od 02.08.2008. pa do isplate,
- 12,10 eur od 02.09.2008. pa do isplate,
- 6,94 eur od 02.10.2008. pa do isplate.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. isplatiti tužitelju GH parnični trošak u iznosu od 2.159,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, sve u roku od 15 dana."
2. Prvostupanjski je sud 18. lipnja 2024. rješenjem ispravio prvostupanjsku presudu, a rješenje glasi:
"Ispravlja se presuda ovog suda br. P-445/2023-5 od 25. travnja 2024. u uvodu, redak 2., 4. i 5. odozgo, u vezi naznake tužitelja, punomoćnika tuženika i vrste spora, tako da:
- iza riječi tužitelja treba pisati "GH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 15",
- umjesto riječi "odvjetnici Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri iz Zagreba, Radnička cesta 22", treba pisati "odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević &
Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6", te
- umjesto riječi "radi utvrđenja ništetnosti i isplate" treba pisati "radi isplate"."
3. Protiv prvostupanjske presude pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavio je tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i tužiteljeve zahtjeve odbiti uz naknadu troškova tuženiku ili pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Žalitelj zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i pristojbe na žalbu u ukupnom iznosu od 422,71 EUR.
4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (dalje: CHF) koja je odredba sadržana u ugovoru o kreditu br. 2402006- 1031262160/51404627-5102904915, koji su stranke sklopile 17. ožujka 2006. i za kojeg tužitelj tvrdi da je potrošački.
7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja i svjedokinje KH, prvostupanjski je sud utvrdio, a pravilnost tih utvrđenja se žalbom ne dovode u sumnju:
- da je 17. ožujka 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor s namjenom: „Krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, krediti za zatvaranje obveza (iz minusa u plus), a koji kredit je prema tužiteljevom iskazu tužitelj koristio za namjenu uređenja kuće odnosno da je tim kreditom zatvorio raniji kredit te namjene ;
- da je ugovor iz prethodnog podstavka sklopljen na temelju kreditnog zahtjeva broj 5040055179 i odluke banke broj 080306040000329 od 16. ožujka 2006. s tim da je iznos kredita 36.602,37 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate od 144 mjeseca, a anuitet iznosi 396,00 CHF uz redovnu kamatu od 7,99 % godišnje, promjenljivu u skladu sa odlukama tuženika;
- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu;
- da se kredit otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju;
- da je navedeni ugovor potrošački, sklopljen 17. ožujka 2006. i obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Zagrebačke banke d.d. te 7 drugih banaka, pod brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu na ovdje tuženika u odluci o otplati kredita uz valutnu klauzulu CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.;
- da je, kada je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završen na način da je točkom I. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/17-10 odbijena žalba i ovdje tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, 46/07 – u daljnjem tekstu: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 i 125/07 – u daljnjem tekstu: ZZP/2007), povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz CHF o kojima se nije pojedinačno razgovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i o vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- da se, imajući u vidu odredbu članka 502.c. ZPP, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača;
- da je ugovor prestao ispunjenjem;
- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 48.039,41 kn odnosno 6.375, 93 EUR;
- da je tužitelj otplatio ukupno 52.819,64 CHF s tim da je ukupna tečajna razlika 46.364,10 kn, a da je u periodu kada je tečaj na dan otplate anuiteta bio manje od tečaja na dan isplate kredita (do 3. listopada 2008.) nastala negativna tečajna razlika u ukupnom iznosu od 1.675,31 kuna za koju svotu je tužitelj djelomično povukao tužbu nakon vještačenja;
- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. ožujka 2021.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu odredbu prethodno ocijenio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužitelju uplate koje su učinjene iz osnove ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanom prigovor zastare.
9.Tuženik je osporio i status potrošača tužitelju jer da nije dokazao da je potrošač u smislu članka 3. ZZP-a. U odnosu na navedeno treba reći da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj potrošač na temelju sadržaja Ugovora o kreditu i njegovog iskaza, dok se tuženikovo osporavanje statusa potrošača svelo na iznošenje tvrdnje da tužitelj nije potrošač bez navođenja činjenica i dokaza kojim bi opovrgao taj činjenični tužbeni navod.
9.1.Protivno žalbenim navodima, presuda prvostupanjskog suda sadrži razloge koji je pravno odlučno opravdavaju i zbog kojih se može ispitati. Ti su razlozi jasni i ne proturječni pa pobijana presuda, koja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim činjeničnim navodima i pravnu argumentaciju tuženika o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svom sadržaju i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega). Sud je u pobijanoj presudi utvrdio da je tužitelj potrošač, a tuženik ni u odgovoru na tužbu ni tijekom postupka nije predložio dokaze radi utvrđenja da navedeni ugovor nije potrošački. Stoga nije ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik.
10.Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju tuženikovim žalbenim navodima kojima se u biti ponavljaju navodi iz prvostupanjskog postupka i daje žaliteljeva ocjena činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koji je saslušanjem tužitelja i svjedokinje KH utvrdio da o spornoj odredbi nisu vođeni pojedinačni pregovori te da tuženik nije ispunio zahtjev njezine transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003 jer nije (lako) razumljivo sastavljena.
11.Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrdivši da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao potrošač u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003, neosnovano tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.
12. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja, odnosno može li ga se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.
13. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji su u svom iskazu opisali tužitelj i svjedokinja KH koju je predložio saslušati tuženik, opravdavaju zaključak da takav zahtjev nije bio zadovoljen.
14. Pravilno žalitelj u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba članka 22. ZOO-a o valutnoj klauzuli nije prisilna zakonska odredba.
15. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je riječ o odredbi koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ocijenio da je ta ugovorna odredba ništetna.
16. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio i članak 1111. stavka 1. ZOO-a kada je naložio tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i to u visini koja je pravilno utvrđena financijskim vještačenjem.
17.Tuženik se žali i protiv dijela odluke kojim je utvrđeno da ne postoji njegov prijebojni zahtjev koji predstavlja zbroj manje plaćenih mjesečnih anuiteta kada je tečaj bio niži u odnosu na početni tečaj. Ponavlja tvrdnje da, ako je konkretna odredba ugovora o valutnoj klauzuli ništetna, da je tada svaka strana dužna vratiti ono što je primila, pa stoga postoji i tužiteljeva obveza da vrati iznos koji je manje platio zbog tečaja koji je bio manji u odnosu na početni tečaj.
17.1. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio tužiteljeve imovine prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, ništetna. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da tuženikova imovina nije bez pravne osnove prešla u tužiteljevu imovinu, prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva pravilno prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.
17.2.Tuženik ne bi imao pravo na negativnu razliku zbog promjene tečaja jer je sam prilikom ugovaranja svojim postupanjem doveo do toga da odredba o valutnoj klauzuli bude ništetna. Tužitelj plaćajući anuitete po manjem tečaju CHF u odnosu na početni nije ništa stekao jer ništa od tuženika nije primio, pa stoga ne postoji ni njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji ni tuženikova tražbina po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnove.
18. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF je utvrđena stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa.
19. Tuženik u žalbi iznosi i razloge zbog kojih se ne slaže sa stavom sudske prakse o zastari i tijeku zakonske zatezne kamate, a koje razloge je iznosio i tijekom postupka.
20. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju uz primjenu članka 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od plaćanja (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) kako je to pravilno dosuđeno pobijanom odlukom.
21. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 9. ožujka 2021. dakle, prije isteka zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).
22. S obzirom da u odnosu na odluku o glavnoj stvari ne postoje razlozi zbog kojih se ta odluka pobija, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je tuženikova žalba i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude.
23. Prije iznošenja žalbenih razloga tuženik opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoji li okolnost za izuzeće sudaca u smislu članka 71. stavka 1. i 7. ZPP- a, odnosno situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka) i da li bliska osoba suca zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna stranka. Ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja od okolnosti koje su naprijed navedene, taj dio žalbe se ima smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu članka 73. ZPP-a u svezi s člankom 71. stavak 7. ZPP-a, odnosno tuženik predlaže da u tom slučaju prema članku 72. stavak 2. ZPP-a taj sudac u tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, koji će odlučiti o njegovom izuzeću.
24. Ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije, jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju u kojoj se uređujući sudac ili njemu bliska osoba nalaze u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime bi bila uvjetovana njihova pristranost. Obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu članka 71. stavak 7. ZPP-a i potom postupe u smislu članka 72. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeće, to više što je isti podnesen uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Odredbe ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.
25. Neosnovano tuženik pobija odluku o parničnim troškovima. Protivno žalbenim navodima pravilno je sud odredio vrijednost boda u svoti od 2,00 EUR, a pravilno je tužitelju dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude jer su ti troškovi, protivno tuženikovom poimanju, bili nužni za vođenje parnice.
26. Stoga odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Dubrovnik, 15. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Srđan Kuzmanić
