REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2162/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba na temelju generalne punomoći broj Su-1232/2023, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćniku odvjetnika Marija Krupeca, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, isplatiti tužitelju FA iznos od 727,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 4,43 EUR od 1. prosinca 2004. pa do isplate,

- 2,49 EUR od 1. siječnja 2005. pa do isplate,

- 0,68 EUR od 1. ožujka 2005. pa do isplate,

- 1,31 EUR od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- 1,27 EUR od 2. svibnja 2008. pa do isplate,

- 1,26 EUR od 2. lipnja 2008. pa do isplate,

- 1,28 EUR od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- 1,25 EUR od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 1,25 EUR od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- 1,27 EUR od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- 1,98 EUR od 3. studenoga 2008. pa do isplate,

- 1,30 EUR od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- 4,81 EUR od 2. siječnja 2009. pa do isplate,

- 6,14 EUR od 2. veljače 2009. pa do isplate,

- 7,12 EUR od 2. ožujka 2009. pa do isplate,

- 5,37 EUR od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- 4,98 EUR od 2. svibnja 2009. pa do isplate,

- 2,92 EUR od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 2,00 EUR od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 2,01 EUR od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 2,53 EUR od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- 3,16 EUR od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- 3,16 EUR od 2. studenoga 2009. pa do isplate,

- 4,24 EUR od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- 6,39 EUR od 2. siječnja 2010. pa do isplate,

- 8,02 EUR od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- 7,63 EUR od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- 11,63 EUR od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- 10,41 EUR od 3. svibnja 2010. pa do isplate,

- 12,50 EUR od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- 22,53 EUR od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- 20,08 EUR od 2. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 28,64 EUR od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- 24,30 EUR od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- 20,40 EUR od 2. studenoga 2010. pa do isplate,

- 31,10 EUR od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- 37,62 EUR od 3. siječnja 2011. pa do isplate,

- 32,10 EUR od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- 32,78 EUR od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- 30,34 EUR od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- 33,13 EUR od 2. svibnja 2011. pa do isplate,

- 41,93 EUR od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- 44,27 EUR od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- 58,80 EUR od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 54,21 EUR od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- 45,16 EUR od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- 45,11 EUR od 1. studenoga 2011. pa do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od ‭763,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‭

‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. travnja 2023. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je 14. rujna 2004. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 754936 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.618,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan isplate. Nadalje je istaknuo da je u odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu navedeno da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, te je ugovorena početna kamatna stopa od 5,99%. Također je naveo da je u odredbi čl. 4. i 8. Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan dospijeća. Tužitelj je isto tako naveo da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope i obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope i povrata uz navedenu valutnu klauzulu. Tužitelj je u tužbi isto tako naveo da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je ništetna. Dodao je i da su u navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Tužitelj je još naveo da su u navedenim presudama sudovi utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Tužitelj je stoga naveo da su na temelju takvih utvrđenja sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne.

2. Tužitelj je u tužbi, također, naveo da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je isto tako naveo da su u navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Tužitelj je još istaknuo da je u navedenim sudskim odlukama utvrđeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, ali da usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, nisu o tome na adekvatan način, obavijestili potrošače, tako da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3. Tužitelj, također, smatra da učinak ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,99%, te otplata bez valutne klauzule. Tužitelj je naveo i da mu je tuženik tijekom otplate kredita primjenom valutne klauzule obračunavo kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune sve do dana konače otplate kredita 1. studenoga 2011. Stoga je tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi od tuženika potražuje isplatu iznosa preplaćenog na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i to iznosa od 727,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci ove presude, uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz razloga što je potraživanje tužitelja u zastari. Isto tako tuženik je naveo da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude. Tuženik je, također, naveo da sve kada bi presuda iz parnice Potrošač i bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništenima u parnici Potrošač. Isto tako je naveo da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radio o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik je još naveo da odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Konačno, tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 754936 od 14. rujna 2004. (str. 8-13 spisa), presliku solemnizacije javnog bilježnika Ivan Adžije broj OU-588-2004 od 11. listopada 2004. (str. 13 spisa), presliku dopisa tuženika od 2. ožujka 2023. (str. 14 spisa), presliku otplatne tablice po predmetnom kreditu (str. 15- 17 spisa), presliku prometne kartice po predmetnom kreditu (str. 18-24 spisa), saslušan je tužitelj (str. 66-67 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 754936 od 14. rujna 2004. (str. 8-13 spisa; u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) da je tužitelj kao korisnik kredita isti sklopio s prednikom tuženika Volksbank d.d. (koji je ranije poslovao i pod tvrtkama Sberbank d.d. - u sanaciji, Sberbank d.d., Nova hrvatska banka d.d. - promjena tvrtke upisana u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-22/9164-2 od 2. ožujka 2022., rješenjem poslovni broj Tt-13/1253/2 od 18. siječnja 2013. i rješenjem poslovni broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., a kako to proizlazi iz javno dostupnog sudskog registra) kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je prednik tuženika tim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 15.618,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora važećim na dan isplate (čl. 1. Ugovora o kreditu), uz redovnu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,99% godišnje (čl. 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu), te s rokom otplate kredita od 84 mjeseca (čl. 5. Ugovora o kreditu). Isto tako nije sporno da je namjena predmetnog kredita bila kupnja vozila (čl. 3. Ugovora o kreditu), te da su stranke u Ugovoru o kreditu navele da se kredit ugovara u valuti, a da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl. 4. Ugovora o kreditu), Nadalje je utvrđeno, a nije ni sporno, da je ugovoreno da tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 228,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora na dan dospijeća (čl. 8. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno i da je navedeni Ugovor o kreditu 11. listopada 2004. ovjeren kao javnobilježnička isprava kod javnog bilježnika Ivana Adžije, pod brojem OU-588/2004, te da je u istoj ovjeri navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužitelja i tuženika, da je isprava pročitana, da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Ovdje još valja reći da tuženik ne osporava da je tijekom otplate kredita mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima, te ne osporava niti da je tijekom otplate kredita došlo do promjene u tečaju za CHF. Konačno, među strankama nije sporna visina tuženog zahtjeva i činjenica da je tužitelj u dane navedene u tužbenom zahtjevu izvršio uplate pojedinih iznosa tuženiku, a s obzirom na to da je tuženik navedeno učinio nespornim na ročištu održanom 4. rujna 2024.

8. Među strankama je sporno jesu li ništave (ništetne) odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete, kao i jesu li ništave (ništetne) odredbe Ugovora o kreditu kojima su glavnica i otplata kredita vezani uz valutu CHF, te je stoga sporna osnova tužbenog zahtjeva, a sporno je i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

9. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je 2004. s prednikom tuženika Voksbank d.d. zaključio predmetni Ugovor o kreditu za kupnju automobila Renault Clio. Kredit je podigao na rok otplate od 7 godina, ali se ne sjeća iznosa kredita, no sjeća se da je kredit podignut uz valutnu klauzulu u CHF. Kada je kupovao navedeni automobil, otišao je u autokuću te su mu oni rekli da može zaključiti kredit s nekoliko banaka među kojima je bila i Volksbank d.d. Stoga se išao raspitati za kredit u više banaka, a kada je došao u Volksbank d.d. oni su mu ponudili kredit u valuti CHF te su mu rekli da je to najpovoljniji kredit i rata je bila izračunata na najniži iznos, a bila je povoljna i kamatna stopa. Vjerovao je djelatniku banke i podigao je kredit u toj valuti. Djelatnik banke mu tada nije rekao bilo što o rizicima podizanja kredita u valuti CHF, ali mu je rekao da kamatna stopa može biti promjenjiva, međutim, nije mu objasnio na koji način će se kamatna stopa mijenjati i od čega to ovisi. Tada je mislio da je CHF stabilna valuta, a djelatnici banke mu o toj valuti u trenutku zaključenja ugovora nisu ništa govorili. Nakon nekog vremena su mu rate kredita počele rasti, te se išao usmeno raspitivati u banku, no rekli su mu da je to zbog stanja na tržištu i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Ugovor je prije potpisivanja pročitao te ga je razumio, međutim, nije mogao utjecati na pojedine odredbe Ugovora jer je Ugovor dobio napisan od strane banke. Nadalje je naveo da s automobilom koji je kupio sredstvima predmetnog kredita nije obavljao nikada nikakvu poslovnu djelatnost, te ga je koristio u osobne svrhe. Još je naveo da osobno otplatio sve rate predmetnog kredita i da ga je u konačnici u cijelosti otplatio. Konačno je naveo da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao u vlasništvu nikakav obrt, niti trgovačko društvo. 10. Sud je kao životan, logičan i uvjerljiv prihvatio iskaz tužitelja u bitnim dijelovima u kojima je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

11. Slijedom navedenoga valja reći da je tužitelj zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, te nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u svrhu tužiteljevog zanimanja ili njegove poslovne aktivnosti, odnosno poduzetničke djelatnosti. Pored toga je iz iskaza tužitelja utvrđeno da s automobilom koji je kupio sredstvima predmetnog kredita nije nikada obavljao nikakvu poslovnu djelatnost, već ga je koristio u osobne svrhe, a utvrđeno je i da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj nije imao u vlasništvu nikakav obrt, niti trgovačko društvo.

12. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, a koje povrede traju i dalje, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, te je naloženo tuženiku prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno mu je takvo ili slično postupanje. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se one odnose na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu, neovisno o tome što je kredit odobren za kupnju vozila i što je otplaćen.

13. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz gore navedenih presuda.

14. Sukladno odredbi čl. 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja i odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

15. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

16. Nadalje, odredbom čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999.; dalje: ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 50. ZOO-a predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Sukladno odredbi čl. 47. ZOO-a, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav. U odredbi čl. 12. ZOO-a je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 13. ZOO-a propisana je zabrana vršenja prava iz obveznog odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 15. st. 1. ZOO- a je propisano da sudionici u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 103. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, proizlazi da su ništave (ništetne) odredbe sadržane u čl. 1., čl. 2.1., čl. 2.4. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci kreditora, a uslijed čega je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena glavnica i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF.

18. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZOO-a.

19. Međutim u odredbama čl. 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (prednika tuženika), dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe čl. 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu, koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na odredbe koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno omogućiti mu da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba je protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 12. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti tuženiku.

21. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da su odredbe čl. 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope ništave (ništetne).

22. U odnosu na odredbe čl. 1. i 8. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica i otplata kredita valja reći da iz provedenih dokaza proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o istim odredbama, te da tuženik nije informirao tužitelja o rizicima koje nosi valuta CHF, dok tuženik nije dokazao drugačije. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su po ocjeni ovog suda ništave (ništetne) i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

23. Slijedom svega navedenog odredbe čl. 1. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu su u smislu gore navedenih odredaba ništave (ništetne) u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica i otplata kredita.

24. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništavih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i u vidu razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je plaćen tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništavih (ništetnih) ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

25. Na temelju tako izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir da je među strankama nesporna visina utuženog potraživanja, utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredaba zbog povišenja kamatne stope i valutne klauzule vezane uz valutu CHF u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 727,29 EUR te je stoga tuženiku naloženo isti iznos isplatiti tužitelju. Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako su tužitelju, na temelju odredbe čl. 214. ZOO-a na pojedinačne iznose navedene u t. I. izreke presude dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog tog pojedinačnog iznosa tuženiku, a uzimajući u obzir da je među strankama nesporno da je tužitelj uplate izvršio upravo u navedene dane. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022.; dalje: ZOO/05). Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

26. Ovdje valja reći da tuženik tijekom postupka nije dokazivao da bi tužitelj pojedine anuitete, uslijed primjene spornih ugovornih odredaba, platio manje (negativna razlika), te nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa je stoga sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika), a čija visina je nesporna.

27. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 388. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. travnja 2023., tako je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

29. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 750,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 30. kolovoza 2023. u iznosu od 150,00 EUR (75 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 4. rujna 2024. i 4. prosicna 2024. u iznosu od 150,00 EUR za svako (75 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u iznosu od 150,00 EUR. Isto tako tužitelju je dosuđen plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR. Stoga je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 763,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, odnosno od 15. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Borisu Jugu

2. Tuženiku po odvj. Mihovilu Graniću