Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-1493/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Sanja Rojnić i Ronald Kontešić, u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, pod poslovnim brojem P-185/23-7 od 22. prosinca 2023., u sjednici vijeća, održanoj 15. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, pod poslovnim brojem P-185/23-7 od 22. prosinca 2023.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe i dijelovi Ugovora o kreditu broj 112-50- 3923673 od 15. veljače 2007. godine, sklopljenog između RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, kao Kreditora i ĆV, MBG: [jedinstveni matični broj građana], kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, i to:
- odredba članka 7. stavak 1. Ugovora, u dijelu u kojem je utvrđeno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dospijeća
- odredba članka 2. st. 1. Ugovora, u dijelu u kojem je utvrđeno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da isplati tužitelju ĆV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime preplate temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, iznos od sveukupno 1.494,55 eura (11.260,69 kuna), sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od preplate tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i koja kamata teče:
- na iznos od 0,12 eura (0,88 kuna) od 1. travnja 2007.
- na iznos od 7,42 eura (55,92 kuna) od 1. studenog 2008.
- na iznos od 10,21 eura (76,95 kuna) od 1. siječnja 2009.
- na iznos od 12,16 eura (91,62 kuna) od 1. veljače 2009.
- na iznos od 13,19 eura (99,40 kuna) od 1. ožujka 2009.
- na iznos od 9,37 eura (70,60 kuna) od 1. travnja 2009.
- na iznos od 10,14 eura (76,38 kuna) od 1. svibnja 2009.
- na iznos od 7,25 eura (54,65 kuna) od 1. lipnja 2009.
- na iznos od 5,20 eura (39,15 kuna) od 1. srpnja 2009.
- na iznos od 6,18 eura (46,56 kuna) od 1. kolovoza 2009.
- na iznos od 7,81 eura (58,88 kuna) od 1. rujna 2009.
- na iznos od 8,06 eura (60,76 kuna) od 1. listopada 2009.
- na iznos od 7,10 eura (53,52 kuna) od 1. studenog 2009.
- na iznos od 9,95 eura (74,99 kuna) od 1. prosinca 2009.
- na iznos od 12,34 eura (92,96 kuna) od 1. siječnja 2010.
- na iznos od 15,60 eura (117,56 kuna) od 1. veljače 2010.
- na iznos od 15,35 eura (115,69 kuna) od 1. ožujka 2010.
- na iznos od 19,72 eura (148,62 kuna) od 1. travnja 2010.
- na iznos od 19,41 eura (146,28 kuna) od 1. svibnja 2010.
- na iznos od 21,34 eura (160,79 kuna) od 1. lipnja 2010.
- na iznos od 34,69 eura (261,38 kuna) od 1. srpnja 2010.
- na iznos od 32,57 eura (245,37 kuna) od 1. kolovoza 2010.
- na iznos od 41,32 eura (311,30 kuna) od 1. rujna 2010.
- na iznos od 39,05 eura (294,23 kuna) od 1. listopada 2010.
- na iznos od 35,01 eura (263,77 kuna) od 1. studenog 2010.
- na iznos od 45,38 eura (341,91 kuna) od 1. prosinca 2010.
- na iznos od 58,58 eura (441,38 kuna) od 1. siječnja 2011.
- na iznos od 50,33 eura (379,25 kuna) od 1. veljače 2011.
- na iznos od 54,15 eura (408,02 kuna) od 1. ožujka 2011.
- na iznos od 50,79 eura (382,69 kuna) od 1. travnja 2011.
- na iznos od 52,18 eura (393,17 kuna) od 1. svibnja 2011.
- na iznos od 70,26 eura (529,39 kuna) od 1. lipnja 2011.
- na iznos od 72,76 eura (548,23 kuna) od 1. srpnja 2011.
- na iznos od 88,49 eura (666,72 kuna) od 1. kolovoza 2011.
- na iznos od 81,73 eura (615,79 kuna) od 1. rujna 2011.
- na iznos od 74,15 eura (558,69 kuna) od 1. listopada 2011.
- na iznos od 74,02 eura (557,68 kuna) od 1. studenog 2011.
- na iznos od 74,13 eura (558,53 kuna) od 1. prosinca 2011.
- na iznos od 78,99 eura (595,14 kuna) od 1. siječnja 2012.
- na iznos od 83,37 eura (628,12 kuna) od 1. veljače 2012.
- na iznos od 84,65 eura (637,77 kuna) od 1. ožujka 2012.
po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2007. godine obračunava po stopi od 15% godišnje, sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (Nar. nov., br. 153/2004), a zatim od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po kamatnoj stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/2005), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022., po kamatnoj stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/2005 – 78/2015), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa nadalje po kamatnoj stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 – 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 431,18 eur / 3.248,73 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 22. prosinca 2023. godine do isplate u cijelosti za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti."
2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 112-50-3923673, sklopljenog 15. veljače 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu iz osnova ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF).
6. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a.
7. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
8. Budući, da prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.
9. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
10. Naime, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.
11. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:
- tužitelj da je 15. veljače 2007. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 112-50-3923673 na iznos kunske protuvrijednosti od 16.841,00 CHF (švicarski franak) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok kamatna stopa da je utvrđena u iznosu od 5.55% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno tuženika;
- presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015. kao i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., da su vezane za ovdje konkretni tužbeni zahtjev, te navedene presude da su donesene u kolektivnom sporu, u kojem da je kao sudionik bio i tuženik;
- predmetni Ugovor o kreditu da je sklopljen u razdoblju obuhvaćenom kolektivnim sporom, te isti da sadrži odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope po odluci banke (članak 2. Ugovora o kreditu), te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli (članak 7. Ugovora o kreditu), a koje odredbe da su proglašene ništetnim u kolektivnom sporu, pa navedena utvrđenja da se, polazeći od odredbi članka 502.a stavka 1. i odredbi članka 502.c sve ZPP-a, imaju primijeniti i na konkretan slučaj, a isto da proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu vođenom pod poslovnim brojem Rev-3412/2018, u kojoj presudi da se navodi direktan učinak kolektivnih presuda na pojedinačne parnične postupke;
- odredbe o promjeni kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita da su nepoštene i ništetne, jer u kolektivnom sporu, u pogledu promjene kamatnih stopa ,jasno da je presuđeno, da je ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi, ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke;
- u odredbi članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, parametri promjene kamatne stope da nisu određeni, niti da su odredivi, budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika i na koju tužitelj da nije mogao utjecati, već da je to bilo isključivo ovisno o samostalnoj odluci, koju da je donosio tuženik svojim odlukama;
- u konkretnom Ugovoru o kreditu da je određena isključivo početna kamatna stopa i ta tužitelju jedina da je bila poznata, a sve kasnije izmjene te kamatne stope da su vršene jednostrano odlukom banke, a na temelju parametara koje tužitelju da nisu bili poznati, niti ga je itko upoznao sa istima, dakle na temelju tužitelju neodredivih parametara, isključivo jednostranim odlukama banke;
- niti iz jedne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i priloženih dokumenata od strane tuženika da nije vidljiva niti referenta stopa, koja bi se primjenjivala na početnu kamatnu stopu, niti da na bilo koji način nije utvrđen mehanizam utvrđivanja promjene kamatne stope sa točnim i razumljivim kriterijima, temeljem kojih da bi tužitelj mogao predvidjeti i sagledati kakve ekonomske posljedice nosi za njega navedeni kreditni odnos i potom odlučiti da li će sklopiti ugovor ili neće, pa takvim postupanjem, a što da je već potvrđeno i u kolektivnom sporu, tuženik da je postupio i suprotno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine “ broj 96/03), jer da se o u konkretnom slučaju nije niti pregovaralo pojedinačno o odredbama Ugovora o promjeni kamatne stope, a što da se protivi načelu savjesnosti i poštenja i što da je u konačnici uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to upravo na štetu tužitelja kao potrošača, nevezano s tim, što da je kupio automobil za vlastite potrebe, a ne stan, jer da je njegov status potrošača;
- jednostrane odluke banke, kojim da je mijenjana početna kamatna stopa da su nepoštene i ništetne odluke;
- presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., da je pravomoćno utvrđeno, da su tužene banke, pa tako i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošača u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača;
- dakle u navedenom sporu da je jasno utvrđena ništetnost odredbi kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, a sve jer banke da nisu informirale potrošača o riziku koji sa sobom nosi valutna klauzula kojom se glavnica veže za tu valutu;
- u predmetnom Ugovoru o kreditu, u kojem glavnica kredita da je vezana za CHF, od strane tuženika da tužitelju nisu objašnjeni razlozi, niti rizici ugovaranja takvog kredita, a na temelju kojih da bi tužitelj, kao potrošač, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice, koje da za njega mogu proizaći ugovaranjem kredita uz tu valutu, te tužitelj, kao slabija ugovorna strana, da nije raspolagao svim potrebnim informacijama, niti da je mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice može za njega prouzročiti takva odredba, tako da je ista odredba kao takva nepoštena i ništetna, u smislu odredbi članka 96. stavaka 1. i 2. i odredbi članka 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broje 79/07);
- tuženik da je u odgovoru na tužbu učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva tužitelja;
- da nije osnovan niti tuženikov istaknuti prigovor zastare, jer u konkretnom slučaju da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovu zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule;
- pravomoćnost u kolektivnom sporu zaštite potrošača u pogledu ništetnosti valutne klauzule da je nastupila danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17, dakle sa 14. lipnja 2018., a tužitelj predmetnu tužbu sudu da je predao 17. ožujka 2023.
12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak ništetne, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, nalažući tuženiku da iz osnova ništetnosti ugovorenih odredbi valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak isplati tužitelju preplaćene iznose, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.
13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo u dijelu kojim je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.
14. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
15. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovorenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo. 16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu,broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07,
79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, protiv više tuženika, pa i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, ovdje tuženika, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 4. izreke, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015 u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.
18. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;
19. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
20. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.
21. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.
22. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.
23. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
24. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), koja odredba propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
25. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
26. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
27. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
28. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element Ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano), bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
29. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja, što i sud prvog stupnja u svojoj odluci obrazlaže.
30. S obzirom na nespornu činjenicu, da u ugovorima u kojima je koristio predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
31. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju, kao potrošaču, nametnula ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
32. Tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavku 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.
33. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem te ništetne odredbe.
34. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.
35. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj je rok za restitucijski zahtjev tužitelja iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počeo teći 14. lipnja 2018. godine.
36. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine.
37. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 17. ožujka 2023. (tužba – stranice od 1 do 6 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počela teći iznova.
38. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose koji teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.
39. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.
40. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka ubiti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.
41. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).
Split, 15. siječnja 2025.
PREDSJEDNCA VIJEĆA
Tihana Pivac
