Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-182/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja AO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Domagoju Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, za Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1505/2023-15 od 5. studenoga 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1505/2023-15 od 5. studenoga 2024. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, za Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, isplatiti tužitelju AO netoiznos od 1.513,04 EUR (slovima: tisuću petsto trinaest eura i četiri centa) zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 238,90 EUR od 16. listopada 2020. do isplate,

- 345,08 EUR od 16. studenog 2020. do isplate,

- 637,07 EUR od 16. prosinca 2020. do isplate,

- 291,99 EUR od 16. siječnja 2021. do isplate, sve po stopi koja se od dospijeća do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, za Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, naknaditi tužitelju AO trošak parničnog postupka u iznosu od 1.886,58 EUR (slovima: tisuću osamsto osamdeset šest eura i pedeset osam centi) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 5. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika Republike Hrvatske, za Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, za naknadu troška postupka u iznosu od 1.000,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.“

1.1. Prvostupanjski sud je u sklopu citirane presude donio i rješenje čija izreka glasi: „Utvrđuje se da je tužba tužitelja AO od 19. listopada 2023. povučena za iznos od 902,10 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 16. siječnja 2021. do isplate.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 20. studenog 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu odluku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da istu preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka i troškova žalbe.

3. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj 6. prosinca 2024., u kojem osporava navode žalbe u cijelosti, predlaže istu odbiti kao neosnovanu te potražuje trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. U svojoj žalbi tuženik navodi kako istu podnosi zbog bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i koji nedostaci se odnose na točku II. obrazloženja pobijane odluke. Navodi kako prvostupanjski sud nije dao razloge zbog čega nije uzeo u obzir stavove koji su izneseni u presudama Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R-4460/2021 od 23. prosinca 2023. i Gž R-30/2023 od 5. travnja 2023.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne razloge, a navedena bitna povreda nije učinjena samom činjenicom što se prvostupanjski sud nije posebno osvrnuo na pravna shvaćanja koja su zauzeta u odlukama na koje se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Između stranaka nije sporno da je tužitelj zaposlen u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije na radnom mjestu mlađeg pravosudnog policajca u Odsjeku vanjskog osiguranja i sprovođenja u Odjelu osiguranja u Zatvoru u Zagrebu, te da je u razdoblju od 21. rujna 2020. do 20. prosinca 2020. bio privremeno premješten na rad u Zatvor u Pulu zbog povećanja obima poslova u Odjelu osiguranja Zatvora u Puli, te da mu je za vrijeme rada u Puli bio plaćen smještaj, ali ne i terenski dodatak.

6.1. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/17., 12/18., 2/19., 119/19. i 66/20.; dalje: KU/17) kojim je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio. Pozvao se na Tumačenje broj 4/56 Zajedničke komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 16. prosinca 2013. u kojem je navedeno „Upućivanje službenika u drugo mjesto koje je različito od mjesta rada i mjesta njegovog stalnog boravka radi obavljanja poslova radnog mjesta smatra se terenskim radom iz članka 56. Kolektivnog ugovora te stoga ima pravo na terenski dodatak ako je na terenu proveo najmanje 8 sati uključujući i vrijeme putovanja.“. Navedeno tumačenje da ima pravnu snagu i učinak Kolektivnog ugovora. Dodatkom II KU/17 propisano je da dodatak za rad na terenu iz članka 50. stavak 4. KU/17 iznosi 26,54 eura (200,00 kuna).

6.2. Visina terenskog dodatka koji bi pripadao tužitelju za vrijeme privremenog premještaja na rad u Zatvor u Puli utvrđena je po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću koji je naveo kako bi iznos terenskog dodatka za razdoblje od 21. rujna 2020. do 20. prosinca 2020. iznosio 1.513,04 eura, pa je upravo toliko tužitelj u konačnici i zatražio.

6.3. Prvostupanjski sud ocjenjuje da se ne može prihvatiti stav tuženika da tužitelj ne bi imao pravo na isplatu dodatka za rad na terenu jer mu je u utuženom razdoblju bio osiguran smještaj obzirom da je člankom 50. stavak 6. KU/17 propisano da ako je službeniku i namješteniku za vrijeme rada izvan sjedišta državnog tijela i izvan mjesta njegovog stalnog boravka osiguran adekvatan smještaj (u čvrstom objektu) nema pravo na naknadu iznosa hotelskog računa za spavanje. Iz toga da ne proizlazi da osigurani smještaj na privremenom mjestu rada isključuje isplatu navedenog dodatka.

6.4. Isto tako, prvostupanjski sud se prihvaćajući tužbeni zahtjev pozvao na pravno shvaćanje izneseno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1199/2022- 2 od 13. ožujka 2024. iz koje proizlazi da bi u konkretnoj situaciji kao što je ova tužitelj imao pravo na isplatu dodatka za rad na terenu.

6.5. Na dosuđene mjesečne iznose tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata koja teče od 16-og u svakom pojedinom mjesecu za protekli mjesec do isplate, a temeljem članka 92. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.).

6.6. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj138/23.; dalje: Tarifa) uz uvećanje za troškove vještačenja.

6.7. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka s pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a.

7. U svojoj žalbi tuženik smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da je tužitelju osiguran smještaj već u rješenju o privremenom premještanju radi potrebe službe pa da je stoga pogrešno primijenio materijalno pravo.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci.

7.2. U odnosu na pitanje prava na terenski dodatak službenika koji je temeljem rješenja privremeno premješten na drugo radno mjesto i u drugo mjesto rada u primjeni članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 93/08., 89/12. i 104/13.; dalje: KU/08), a kojoj odredbi je identičan članak 50. KU/17 koji se primjenjuje u konkretnom postupku, na postavljeno pitanje „Ima li pravo na terenski dodatak službenik koji je temeljem rješenja privremeno premješten na drugo radno mjesto i u drugo mjesto rada?“ odgovoreno je da „Citirana odredba članka 56. KU-a i Tumačenje zajedničke komisije broj 12/56 od 12. svibnja 2015. pravo službenika na dodatak za rad na terenu (tzv. terenski dodatak) vezuju uz rad službenika izvan stalnog mjesta rada pa je za ostvarivanje prava službenika na terenski dodatak te je odlučno, je li u određenom razdoblju službenik doista radio izvan stalnog mjesta rada, a nije odlučno, je li doneseno rješenje o privremenom premještaju da bi od toga zavisilo pravo službenika na isplatu dodatka za rad na terenu.“. U navedenoj odluci u točki 10.1. obrazloženja, a u okviru tumačenja članka 56. stavak 1. KU/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da se pitanje prava na isplatu dodatka na terenu vezuje za mjesto rada u zemljopisnom smislu na kojem po redovnom tijeku stvari obavlja poslove i zadatke i u kojem je primljen u državnu službu, a ako je privremeno upućen na neke druge poslove onda da bi ostvario pravo na terenski dodatak ti se poslovi moraju obavljati izvan mjesta (u zemljopisnom smislu) stalnog boravka. U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-598/2024-2 od 3. rujna 2024. u istoj činjeničnoj situaciji kao u ovom predmetu povodom dopuštene revizije pod brojem Revd- 3381/2023-2 od 22. studenog 2023. na pravna pitanja koja glase: „1. Može li se stalno mjesto rada smatrati mjesto rada gdje je državni službenik privremeno raspoređen ili se stalnim mjestom rada, unatoč tom rasporedu, smatra mjesto rada gdje je tužitelj stalno raspoređen na rad rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave, a to je ustrojbena jedinica K.G.? i 2. Mogu li se poslovi na koje je državni službenik privremeno raspoređen smatrati poslovima stalnog radnog mjesta tužitelja na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojbene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu u unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (čl. 56. st. 1. i 2. KU)?“, odgovoreno je na način da je Vrhovni sud Republike Hrvatske uputio na pravno shvaćanje koje je izneseno u predmetu broj Rev- 1199/2022-2 od 13. ožujka 2024.

7.3. S obzirom na navedeno, a kako su odredbe KU/17 koje reguliraju pravo na terenski dodatak istovjetne odredbama KU/08 o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo svoje stajalište i kako je pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev- 1199/2022-2 od 13. ožujka 2024. doneseno nakon odluka i pravnog shvaćanja koje je izraženo u presudama Županijskog suda u Varaždinu na koje se poziva tuženik, to je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu terenskog dodatka za vrijeme privremenog premještaja u Zatvor u Puli.

7.4. Na dosuđeni iznos glavnice, prvostupanjski sud je pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu, od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.).

8. Tuženik osporava i odluku o naknadi parničnog troška, ali ne navodi činjenice koje osporava, niti razloge zbog kojih osporava navedenu odluku. Člankom 365. stavak 2. ZPP-a propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti, između ostalog i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Kako tuženik ne navodi žalbene razloge zbog kojih osporava odluku o naknadi parničnog troška, a drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to je ovaj sud potvrdio i odluku o naknadi parničnog troška koja je sadržana u točkama II. i III. izreke presude.

9. Zbog navedenih razloga odbijena je žalba tuženika te je pobijana odluka potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

10. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika jer taj trošak nije bio nužan u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković