Poslovni broj: P-1781/2019-38

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja SČ iz [adresa], OIB 61157264359zastupan po punomoćniku Marinu Manoli odvjetniku u Rijeci protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 15. studenog 2024. u prisutnosti pun. tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od dana 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 7103473335 od 20.01.2007.g., sklopljenog između tužitelja i tuženika kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl.

2. te u čl. 7. Ugovora.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 7103473335 kojeg su tužitelj i tuženik sklopili dana 20.01.2007.g., kojom se povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu švicarski franak, sadržana u čl. 7. Ugovora, u dijelu kojim se utvrđuje da se kredit i kamata iz čl 2. Ugovora, otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na temelju razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 3.748,39 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.01.2015 do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju na temelju tečajnih razlika, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 8.032,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.01.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 3.669,90 Eur koja teče od 01.01.2015 do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, isplati tužitelju, iznos od 1.057,81 EUR.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 5.000,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počam od 15. siječnja 2024 do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 28. listopada 2024.

Obrazloženje

Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim dijelova odredaba Ugovora o namjenskom kreditu 7103473335 od 20.01.2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve na način pobliže naznačen u toč. 1. i 2. izreke presude te posljedično tome povrat iznosa od 85.572,87 kn na ime tečajne razlike te iznosa na ime razlike više naplaćene kamate, sve sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu parničnog troška. Osnovanost svog zahtjeva temelji na tvrdnji je tužitelj korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o namjenskom kreditu-stambeni kredit, a koji Ugovor je ovjeren po javnom bilježniku predmet kojeg je iznos od 80.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz zateznu kamatu s rokom otplate od 19 godina. Predmetnim Ugovorom da je ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90% godišnje te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja.

Tužitelj ukazuje da mu tuženik nije niti prije niti u trenutku zaključenja ugovora pružio potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o svim bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, a naročito ne o rizicima uzimanja potrošačkog kredita s istodobnom primjenom CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope da bi tužitelj na temelju dobivenih obavijesti mogao razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za njega mogle proizaći iz ovakvog pravnog posla već je tuženik tužitelju koristeći svoju jaču poziciju trgovca putem ponude za sklanjanje standardiziranog unaprijed formuliranog tipskog ugovora o kreditu o čijim odredbama tužitelju nije bilo dopušteno pregovarati, protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo nepoštene ugovorne odredbe, koje su dovele do izrazitog nesrazmjera međusobnih davanja te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja i načela ravnopravnosti ugovornih stranaka sve na štetu tužitelja. Tuženik nije tužitelja upozorio na specifične rizike vezane uz valutnu klauzulu u CHF, da tužitelju nije obrazložio ekonomske razloge ugovaranja CHF valutne klauzule koji bi opravdali njezinu primjenu u konkretnom ugovornom odnosu nego je tužitelju prikazao isključivo prednosti kredita s valutnom klauzulom u CHF koja se očitovala u početno nižoj kamatnoj stopi. U čl. 2 i čl. 7 toč. 2 ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiv a s tim da nisu ugovoreni kriteriji i način promjene kamatne stope već da kamatu mijenja banka sukladno svojim odlukama. U ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamate stope i metode izračuna tih parametara niti su tužitelju na bilo koji način prije i u vrijeme zaključenja ugovora objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, a da bi tužitelj mogao procijeniti kretanje kamate stope i kako bi ta promjena mogla utjecati na njegove obveze. Stoga je razvidno da je odredba o kamatnoj stopi odnosno o njenim promjenama sastavljena nerazumljivo i netransparentno, predmet obveze tužitelja j neodređen i neodrediv, pa je odredbe ugovora o kreditu kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke ništena. Sve pozivom na odredbe čl. 81 te čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj se nadalje poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012 potvrđeni odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u kojem postupku po kolektivnoj tužbi utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditiranju nepoštene odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja se je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te nepoštene odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. Nadalje navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove prema čl. 118 ZZP i čl 502 c ZPP-a u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je nastala postupanjem tuženika. Tužitelj dalje navodi kako je ništena i odredbe čl. 7 kojom je ugovoreno da je glavnica kredita vezana uz valutu CHF pozivajući se na naprijed citirano odluku TS Zagreb. S obzirom na ništetnost tih odredbi ugovora o kreditu tuženik je u obvezi tužitelju vratiti sve iznose primljene primjenom nepoštenih ništetnih odredbi. Nadalje navodi kako su stranke 12. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita te je tuženik ispostavio tužitelju novi otplatni plan s novoutvrđenom glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta. Novo uspostavljena glavnica uvećana za iznos utvrđenog manjka iz konverzije u visini 29.699,01 kn, a za koji iznos tužitelj ne bi bio zadužen u slučaju primjene početnog otplatnog plana i tečaja važećeg na dan isplate kredita. Tužitelj se u odnosu na pravo na restituciju poziva na odredbu čl. 323 ZOO-a i čl. 6 Direktive EU 93/13. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 2 i čl. 7 Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, te u čl. 2 i 7 ugovora u dijelu u kojem se povrat obveze veže u valutu CHF i u dijelu u kojem se utvrđuje da se kredit i kamata otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF banke na dan plaćanja sadržaja pobliže navedenog u točkama 1 i 2 izreke ove presude te isplatu iznos od ukupno 85.572,87 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamata sve u roku od 15 dana uz naknadu parničnog troška.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. Ističe prigovor zastare za sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. Rok zastare da počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Nadalje ugovor je konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK-a. Sve tužiteljeve uplate, s osnove povišenja kamatne stope i tečaja CHF uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate u otplatu usporednog kredita u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila na temelju valjano očitovane volje tužitelja, koja konverzija je izvršena sukladno Zakonu, a sklapanjem anexa nastao je novi pravni odnos između tužitelja i tuženika. te su time riješili sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite.

U pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope.

Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja nisu osnovane, jer je preplata po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15, ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta.

Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. U odnosu na tvrdnje tužitelja da od 1. siječnja 2014. treba primijeniti na inicijalni otplatni plan kao početnu kamatnu stopu 3,23 % istoče kako je taj zahtjeva neosnovan, naime zakonodavac je primjenu te kamatne stope predvidio samo u slučaju kada je tečaj valute uz koju je vezana glavnica aprecirao za više od 20%, naime da ne bi se odredba valutnoj klauzuli utvrdila ništetnom pa bi se primijenio početni tečaj tada aprecijacije tečaja ne bi bilo za više od 29 % i tužitelj ne bi imao pravo na sniženu kamatnu stopu od 3,23 % Stoga predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

U podnesku od 15. svibnja 2023. tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora te ističe da je na tužitelju teret dokaza o suprotnom. Tužitelj je na adresi kupljene kuće imao registrirana tri obrta pa da je jasno da je sredstva iskoristio za poslovnu djelatnost.

Podneskom od 28. listopada 2024. tužitelj po provedenom vještačenju uređuje tužbeni zahtjev za isplatom i to na ime preplate zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 8.032,66 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iznos od 3.748,39 eur i na ime razlike u glavnici iznos od 3.669,90 EUR sva sa zakonskom zateznom kamatom od 01.01.2015. do isplate, te iznos od 1.057,81 EUR bez kamate koji predstavlja razliku između zakonske zatezne kamate na preplatu kamate do 30.09.2015. koja iznosi 2.343,19 EUR na preplatu tečaja do 30.09.2015. koja iznosi 2.656,36 EUR umanjeno za preplatu priznatu u konverziji u visini od 3.941,74 EUR pa ostaje iznos od 1.057,81 EUR po osnovi zatezne kamate.

Podneskom od 06. studenog 2024. tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva iz podnesak tužitelja od 18. listopada 2024. ukoliko bi pak sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tada se ističe prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatom navodne pretplate jer ako se smatra da je tužba u kolektivnom sporu prekinula tijek zastare, preinačeni zahtjev tužitelja je u svakom slučaju u zastari u cijelosti jer treba gledati dan preinake.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjeno u podnesku tužitelja od 28. listopada 2024. budući je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored navedenog preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, saslušao je tužitelja kao stranku u postupku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje potražuje i razliku glavnice utvrđena na dan 30.09.2015. -dan konverzije u CHF i glavnice koja bi na navedeni dan bila utvrđena da se primjenjivala za period otplate početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF-a.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 7103473335 od 20.01.2007. kojim je u čl. 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 80.500,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (čl. 6. Ugovora) kupovina kuće, te da je čl. 2. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,90% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 3 i 7 obvezao predmetni kredit otplatiti u 19 godina, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od po 538,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavala svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit, te je istog u cijelosti otplatila. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 4,90% godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke 12. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 53.885,89 CHF što u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09.15 iznosi 376.165,11 kn, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHFH preračunatih u EUIR po srednjem tečaju na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15. pa ta razlika predstavlja preplatu u visini od 29.559,01 kn.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Status tužitelja kao potrošača tijekom postupka doveden je u pitanje. Naime tuženik navodi kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač, a na njemu da je teret toga dokaza. Bavi se poduzetničkom djelatnošću, a pored toga visina odobrenog kredita u kunama iznosi preko 1.000,000,00 kn što prema Zakonu o potrošačkom kreditu ne predstavlja potrošački kredit.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe.

Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da tužitelj ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 6 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za stana kuće na adrese [adresa]. Točno je da su na navedenoj adresi bila prijavljena tri obrta , i to uslužni obrt [obrt] vl. SČ od 06.03.2012. do 30.09.2012 kada je odjavljen, [obrt], obrta za usluge vl. SČ od 25.04,.2013. do 03.10.2013. kada je odjavljen i [obrt], obrt za usluge vl. SČ od 01.04.2014 do 01.01.2020. kada je odjavljen -djelatnost proizvodnja gotovih tekstilnih proizvoda, no tužitelj u iskazu pojašnjava kako je zbog sve težeg podmirenja dospjelih anuiteta odlučio 2012. otvoriti obrt za montažu tendi u jednoj prostoriji u podrumu kuće od cca 30 m2 u kojoj je obavljao obrt koji je djelovao sezonski u ljetnim mjesecima da si pomogne otplaćivati dospjele anuitete. Po mišljenju suda iz navedenog jasno proizlazi da tužitelj predmetni pravni posao nije sklopila u svrhu njegove poslovne djelatnosti već isključivo u osobne svrhe, a suprotno tome nije dokazano. To što su tužitelj kasnije i to tek 2012. osnovao obrt koji je djelovao na adresi kuće za čiju kupnju je podignut kredit ne utječe na tužiteljev status potrošača jer je potrebno sagledati svrhu za koju je kredit podignut u vrijeme podizanja istog ,a to je isključivo bilo rješavanje stambenog pitanja.

Prvotno se sporno među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g.) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,90 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,90 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužiteljica u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. Tužitelj u iskazu navodi da mu je bilo jasno da će se kamatna stopa mijenjati , ali o načinu promjene iste ništa nije pojašnjeno u banci Na sadržaj odredbi ugovora o kreditu nije mogao utjecati dakle radi se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio. Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 2. i 7. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke odluke

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužiteljica. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovani poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).

No neovisno po pozivanju na utvrđenja iz kolektivne presude ovaj sud navodi kako iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije bio jasan pojam valutne klauzule im je savjetovano podići kreditu u CHF jer da je najpovoljniji. Anuiteti su sve više rasli i rasli njegova nastavnička plaća to nije mogla pokrivati zato jer bio prisiljen otvoriti obrta za montažu tendi.

Dakle proizlazi kako tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao istog na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

U odnosu pak na navode tuženika da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe iz čl. 22 ZOO-a, a pozivajući se na odluku Suda EU iz predmeta C-81/19 valja navesti kako je točno da je valutna klauzula odraz zakonske odredbe, dakle ugovaranje iste nije zabranjeno, no tuženik je ugovaranjem iste otklonio mogućnost da bi zbog značajne promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja ( tako navodi Ustavni sud u odluci U-I-392/2011 od 13.12. 2016), naime uloga valutne klauzule jest zaštitna funkcija , dakle očuvanje jednake vrijednosti činidaba, no ugovaranje iste na način kako je to tuženik učinio je ništetno kako je već naprijed obrazloženo. Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl 2 i 7 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, ništetan pa je odlučeno kao u točki 2 izreke odluke.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 4.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 11. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž- 6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev tužitelja 29. listopada 2024. . valja istaknuti kako zbog učinjene preinake-povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelj u odnosu na te povišene iznose nije nastupila zastara, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović Butković proizlazi da preplaćen iznos s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 3.694,35 EUR tablica 3 st 8 do 10 manje plaćena kamata iznosi 839,75 EUR, preplata tečaja iznosi 8.032,66 EUR tabl.4 st 9 i 10, negativne tečajne razlike iznose 115,61 EUR.

Tužitelj podneskom od 08.03.2024. predlaže dopunu vještačenja ističe kako se preplata priznata u konverziji ne može prebiti sa ranije utvrđeni preplatama kamate i tečaja koje su daleko starije, a preplata nastaje u konverziji, već treba napraviti izračun zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose preplate i tada temeljem odredbe čl. 171 i 172 ZOO-a izvršiti prijeboj istih sa preplatom priznatom u konverziji. Nadalje da vještak nije uzeo u obzir manje priznati iznos umanjenja glavnice. Pa predlaže dopunu nalaza.

U dopuni nalaza i mišljenja po prijedlogu tužitelja koji prijedlog je sud prihvatio vještak navodi kako više plaćena kamata (uz primjenu kamate stope od 3,23% od 01.01.20149 iznosi 3.748,39 EUR, zakonske zatezne kamate na više plaćenu kamatu od dospijeća do 30.09.2015 iznose 2.343,19 EUR , pozitivne tečajne razlike iznose 8.032,66 EUR, zakonska zatezna kamata na te iznose od dospijeća-dana uplate svakog preplaćenog iznosa do 30.09.2015. iznosi 2.656,36 EUR, razlike glavnice po početnom otplatnom planu iznosi 3.699,90 EUR, a preplata u konverziji iznosi 3.941,74 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka i dopunu istog ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, a svojim pisanim očitovanjima vještak je otklonio sve primjedbe stranaka.

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 6 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate od 29.559,01 kn koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZP. Taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate i to primjenom odredbe čl. 172 ZOO-a Naime, u skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, kada netko vraća dugove, najprije plaća kamate, pa tek potom vraća glavnicu. Budući da su do dana konverzije već dospjele određene zatezne kamate, onda se najprije preplata iz konverzije prebija s tim zateznim kamatama, pa tek ako zatezne kamate nisu dovoljne da bi se prebila preplata iz konverzije, ostatak se prebija s glavnicom preplaćenih iznosa.

U konkretnoj pravnoj stvari prema dopuni nalaza i mišljenja vještaka tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 28. listopada 2024. te potražuje na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 3.748,39 EUR, na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 8.032,66 EUR, na ime nedovoljnog umanjenja glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015 iznos od 3.669,.90 EUR sve te iznose sa kamatama od 01.10.2015., ta iznos od 1.057,81 EUR bez kamata (zakonska zatezna kamata na preplatu kamate do 30.09.2015. 2.343,19 eur + zakonska zatezna kamata na preplatu tečaja do 30.09.2015. 2.656,36 - preplata iz konverzije 3.941,74 EUR) što konačno predstavlja potraživanje po osnovi zatezane kamate na dan 30.09.2015.

Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjeva tužitelja te tužitelju dosuditi na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 3.748,39 EUR, na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 8.032,66 EUR. Tužitelju nadalje pripada na ime nedovoljnog umanjenja glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015 iznos od 3.669,90 EUR -naime tuženik je na dan konverzije pogrešno primijenio tečaj CHF koji je važio na dan konverzije a trebalo je zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF primijeniti početni tečaj CHF-a . Na sve te iznose tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od 01.10.2015., dana nakon provedene konverzije kako je to tužitelj i tražio. a sve budući je na preplatu kamate i tečaja već obračunata zakonska zatezna kamata do 30.09.201.5 radi primjene odredbe o uračunavanju prema čl. 171 i 172 ZOO-a, pa na te iznose preplate daljnja kamata može teći od 01.10.2015, dok na nedovoljno umanjenu glavnicu zakonska zatezana kamate teći od dana 01.10.2015., kao dana kada je tuženi neosnovano stekao isti iznos. Stoga je odlučeno kao mu točkama III-V izreke ove presude.

Tužitelju nadalje pripada i ta iznos od 1.057,81 EUR bez kamata (zakonska zatezna kamata na preplatu kamate do 30.09.2015. 2.343,19 eur + zakonska zatezna kamata na preplatu tečaja do 30.09.2015. 2.656,36 - preplata iz konverzije 3.941,74 EUR) što konačno predstavlja potraživanje po osnovi preostale zatezane kamate na dan 30.09.2015. zbog primjene odredbe čl. 171 i 172 ZOO-a pa je odlučeno kao u točki VI izreke ove presude.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.

U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv potpaćenim iznosima.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tužitelju zastupan po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 250 bodova, (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od 2.10.2020., 3.11.2023., 08.03.2024. i 18.10.2024. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 23.05.2022., 06.11.2023., 25.09.2024. i 15.11.2024. svako u visini od po 250,00 kn (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 eur, dakle ukupno na ime troška tužitelju pripada iznos od 5.000,00 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci VII. izreke ove presude.

U Rijeci 15. siječnja 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika