Poslovni broj Gž-1488/2021-7

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ingrid Bučković, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Larise Gačanin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-303/2019-27 od 29. travnja 2021., u sjednici vijeća 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-303/2019-27 od 29. travnja 2021. u toč. I i II izreke.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 237.871,79 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2.U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 28.072,50 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki III izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je tražila da joj tuženik plati zateznu kamatu na iznos od 1.300,00 kn u periodu od 1. svibnja 2019. do 28. travnja 2021.

Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što je izreka presude nerazumljiva te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Tuženik u žalbi ponavlja da se tužiteljica u konkretnom slučaju ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 jer se navedene presude ne odnose na predmetni ugovor. Navodi da je presuda donesena uz pogrešnu pretpostavku da je ugovor na snazi iako je isti prestao isplatom. Također, navodi da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru. Navodi da je tužiteljica svaku ugovornu odredbu prihvatila potpisom te je ugovor odraz stvarne volje ugovornih strana, pa je utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe bespredmetno. Također iz ponašanja tužiteljice da se može zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te njezina prava i obveze, da tužiteljica niti kasnije tijekom otplate kredita nije se obratila ovlaštenoj osobi tuženika radi dodatnih pojašnjenja vezanih za razloge i kriterije promjene kamatne stope i promjene tečaja iz čega proizlazi da su takve promjene bile jasne i razumljive, obzirom i na činjenicu da su svi kriteriji promjene navedene navedeni u čl. 4. ugovora i dodatno pojašnjeni Općim uvjetima te Informacijama o načinu promjene kamatne stope. Navodi da tuženik do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imao zakonske obveze glede izmjene i usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Tuženik ističe kako je tijekom postupka dokazao da je prilikom zaključenja ugovora postupao sukladno tada važećoj zakonskoj regulativi. Navodi da je mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovoriti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupiti sukladno odredbama relevantnih propisa, izvršavati obveze glede izvještavanja klijenata, što je tuženik i učinio. Navodi da je kamatnu stopu mijenjao zbog promjene tržišnih uvjeta, međutim tužiteljica niti jednom nije prigovorila povećanju stope redovne kamate niti je zatražila raskid ugovora o kreditu. Navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, da ugovaranjem valutne klauzulu stranke nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Navodi da ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu i pripadajućim Općim uvjetima poslovanja, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije niti u jednom trenutku uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je tijekom postupka predlagao vještačenje na način da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, što je sud odbio, pri čemu je obrazloženje o navedenom potpuno nejasno. Navodi da vještak temelji nalaz na pogrešnoj premisi da bi kamata trebala ostati na razini početno ugovorene, fiksne. Kamatna stopa koju je tuženik mijenja tijekom trajanja ugovora o kreditu manja je od najviše zakonom dopuštene kamatne stope, pa takvo postupanje tuženika nije i ne može biti protivno prisilnim propisima. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare navodeći da pokretanje i vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni ispravni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ujedno pobija i odluku o parničnom trošku.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tuženi zahtjev u cijelosti te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak uključujući trošak žalbenog postupka podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje nekih od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je između tužiteljice i tuženika 10. listopada 2005. sklopljen ugovor o stambenom kreditu, a kojim je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 123.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz rok otplate od 252 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima iskazanim u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja,

-da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,55% godišnje i to promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

-da je kredit otplaćen u cijelosti,

-da je financijskim vještačenjem po vještaku Vlasti Santo Olđa, stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i računovodstvo utvrđeno da je tužiteljica platila više zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu prema Ugovoru o kreditu broj br. 9010766849 od 10. listopada 2005., ali i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do zadnje uplate tužiteljice. iznos od 237.871,79 kn, s tim da je izračunala kolika bi bila razlika u svakom mjesečnom anuitetu da je tuženik primjenjivao početnu ugovorenu kamatnu stopu i koliko bi iznosio svaki mjesečni anuitet,

-da je tuženik na ročištu od 18. ožujka 2021. predložio donošenje meritorne odluke bez provođenja bilo kakvih daljnjih dokaza te time i daljnja pojašnjenja u smislu iznijetog očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka.

Na temelju navedenog, sud prvog stupnja smatra da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete, odnosno isplate s ciljem otklona povreda koje su uzrokovane postupanjem tuženika (u kojem pravcu upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt - 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

U odnosu na pitanje zastare ističe da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO ) i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., a tužiteljica je podnijela tužbu 3. svibnja 2019., prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO- a.

Dakle, sud prvog stupnja smatra da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučuje kao u izreci presude temeljem Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne Novine» 14/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. ZOO- a.

Slijedom navedenog obvezuje tuženika da vrati tužiteljici sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, jer je nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u anuitetima, kao posljedica različitih tečajeva u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita i promjenjive kamatne stope u tom periodu iznosi 237.871,79 kn prihvaća tužbeni zahtjeva tužiteljice i dosuđuje tužiteljici pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem čl. 323. st.1., čl.1111. st.1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka, pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPPa i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 10. listopada 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 4,55 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 4,55 % godišnje što je početna kamatna stopa.

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 3. svibnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 4,55 %, to je početna kamatna stopa. Točan je navod tuženika da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 4,55 %, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po visini od 4,55 % sve dokle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužiteljica izgubila pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužiteljica postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu.

Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike iznos od 237.871,79 kn, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici.

Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako prilikom obračuna preplaćenog nije mjerodavna početno ugovorena kamatna stopa od 4,55 %, već da je u postupku valjalo utvrditi kamatnu stopu s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to predlagao tijekom postupka, s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretne ugovorne odrede o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamatnoj stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora.

Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 4,55 %. Međutim i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 ).

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi u točkama I i II izreke, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ingrid Bučković