Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-619/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužiteljice JE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Kuren, odvjetnik, protiv tuženika Privredna banka Zagreb - dioničko društvo, Zagreb, Radnička 50, OIB:02535697732 koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, , radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 74 P- 6889/2019-34 od 17. siječnja 2023. ispravljene rješenjem suda prvog stupnja posl. br. 74 P-6889/2019-40 od 05. travnja 2023., 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  je

1. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 74 P- 6889/2019-34 od 17. siječnja 2023. ispravljene rješenjem suda prvog stupnja posl. br. 74 P-6889/2019-40 od 05. travnja 2023.u točkama I do VI te u usvajajućem dijelu točke VII izreke i sadržajno odbijajućem dijelu točke VII izreke za iznos od 4.262,89 eur.

2. Uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se citirana presudu u sadržajno odbijajućem dijelu točke VII izreke za iznos od 2.368,27 eur i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi daljnje troškove postupka u iznosu od 2.368,27 eur u roku od 15 dana sa zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 76,61 eur u roku od 15 dana dok se odbija preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 347,28 eur, a odbija se i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9010900679 od dana 14. prosinca 2005. sklopljenog između stranaka postupka potvrđen dana 14. prosinca 2005 po javnom bilježniku Blanka Žaja iz Karlovca, pod brojem OU-675/2005, koji glasi: "sukladno odluci Banke o kreditiranju građana". Točkom II izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 4.2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi "Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 1. siječnja a primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, i na dan 1. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima“. Točkom III izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 6.2. predmetnog ugovora o kreditu koji glasi: "a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate". Točkom IV izreke utvrđen je se ništetnim dio odredbe čl. 7.2. predmetnog ugovora o kreditu koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“. Točkom V izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 61.898,51 eur / 466.374,29 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom VI izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.951,01 eur/105.113,87 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom VII izreke nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 9.270,69 eur/69.850,00 kn sa zateznom kamatom.

Protiv usvajajućeg dijela presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje -ZPP) dok se protiv sadržajno odbijajućeg dijela troškova postupka žali tužiteljica zbog žalbenih razloga iz točke 1. i 3. ZPP-a.

Tužiteljica u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja odlučujući o troškovima postupka nije primijenio odredbu Tbr. 48. Tarife i vrijednost boda za svaku poduzetu radnju prema Tarifi koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Tvrdi i da joj sud prvog stupnja neosnovano nije dosudio trošak sastava podneska od 09. ožujka 2021., 14. lipnja 2022 i 29. lipnja 2022. koji da joj pripada.

Tuženik u žalbi tvrdi da se sud prvog stupnja neosnovano pozvao na utvrđenje iz presude VTS-a , Pž-7129/13 jer da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe i da je takva primjena moguća isključivo u parnicama radi naknade štete. Kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj povodom te tužbe da ne može nadomjestiti tužbu vjerovnika iz konkretnog obveznog odnosa. Sud da je dužan u svakoj parnici utvrđivati jesu li povrijeđeni individualni interesi. Tvrdi i da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i da se ni u jednom trenutku nije obratio ovlaštenoj osobi te da se predmetnom presudom pogrešno sudi kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa. Tvrdi da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora u cijelosti poštivao zakonsku regulativu i da je mijenjao je ugovornu kamatu zbog promjena tržišnih uvjeta. Niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom dok se utvrđenjem ništavim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postupa kao da je ugovorena fiksna kamata. Valutna klauzula da je zakonom dopuštena i uobičajeno korištena i da je uvjetovana valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Banka da je mijenjala valutu zbog promjena na tržištu i da su potrošaču bile razumljive sve ugovorne odredbe. Valutna klauzula da je dopuštena odredbom članka 22. i 26. ZOO-a i da ju tuženik smije ugovarati. HNB kao relativno regulatorno tijelo monetarne vlasti da ne podržava ukidanje valutne klauzule i tvrdi da je tužiteljica svojevoljno ušla u ugovorni odnos s tuženikom i priznala na sadržaj ugovora o promjenjivoj valutnoj klauzuli. Smatra d korisnici CHF kredita koji su svoje kredite isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu te da između bivših potrošača i banke kao vjerovnika nije postojala neravnoteža na strani potrošača. Tvrdi i da je zastarjela predmetna tražbina jer da u smislu odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

4. Svaka stranka predlaže uvažanje svoje žalbe.

5. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

6. Žalba tuženika nije osnovana, a žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

8. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta ima učinak i na ovaj predmet.

9. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

10. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

11.Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

12. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka a niti sada u žalbi nije iznosio činjenice niti pružio ijedan dokaza da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njezine obveze i da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

13. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, te po osnovi ništetne valutne klauzule jer to pravo proizlazi iz odredbe članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005:dalje ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Pri tom treba kazati da početno ugovorena kamatna stopa na bazi koje se utvrđuje razlika preplaćenog ne može se smatrati fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

14.Tvrdnja tuženika da je sklapajući predmetni kredit postupao u skladu s važećim zakonskim odredbama ne oslobađa ga od obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove ugovarajući nepoštenu i nerazumljivu odredbu na štetu potrošača kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu.

15. Jednako tako, činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanju ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

16. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan i naveo je pravilne razloge za to utvrđenje. Naime, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja Vrhovnog suda, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17. Budući da je predmetna tužba u kolektivnom sporu, poslovni broj P - 1401/12 od 4. travnja 2012., u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope i ovdje tuženika postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u donosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/2017. 14. lipnja 2018., od tih dana pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 11. lipnja 2019. nije protekao rok od 5. godina u kojemu zastarijeva predmetna tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a.

18. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi te je valjalo potvrditi pobijanu presudu u dijelu glavne tražbine i odbiti tužbeni zahtjev.

Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici koja je uspjela u sporu opravdane troškove postupka i pravilno je utvrdio koji su troškovi postupka opravdani (članak 155. ZPP-a). Prvostupanjski sud osnovano nije tužiteljici priznao trošak sastava podnesaka od 09. ožujka 2021., kojim se očitovala na navode iz podneska, jer je u tom podnesku ponovila tvrdnje iz podneska kojim se očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu. Opravdano joj nije priznao ni trošak sastava podneska od 14. lipnja 2022. i 29. lipnja 2022., kojima je nakon vještačenja konačno postavila tužbeni zahtjev, jer je na te okolnosti tužiteljica dostavila tri u bitnome ista podneska zbog čega je opravdan tek trošak sastava jednog od tih podnesaka, sastavljenog 08. studenog 2022., kako je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja. Pri tom treba kazati i da se u smislu odredbe Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., i 126/22: dalje: Tarifa) tužiteljici može priznati trošak za najviše četiri obrazložena podneska koliko joj je po toj osnovi pravilno priznao i sud prvog stupnja.

Međutim, pravilno tvrdi tužiteljica da se u smislu odredbe tbr. 48. Tarife primjenjuje Tarifa i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te da za sve radnje u postupku treba obračunati vrijednost boda po 1,99 eur (15,00 kn).

Sukladno tome, na pravilno utvrđene troškove postupka po sudu prvog stupnja, primjenom vrijednosti boda za čitavo razdoblje u iznosu od 1,99 eur/15,00 kn tužiteljica ostvaruje pravo na ukupne troškove postupka u iznosu od 11. 638,96 eur /87. 693,75 kn ((3997x15,00x125%)+2.500,00kn +250,00 kn +5.000,00 kn+5.000,00 kn) te je iz tog razloga valjalo preinačiti sadržajno odbijajući dio točke VII izreke za iznos od 2.368,27 eur/17.843,75 kn i dosuditi tužiteljici na ime troškova postupka i taj iznos, odnosno potvrditi sadržajno odbijajući dio te točke izreke presude za iznos od 4.262,89 eur/32.118,75 kn (tužiteljica je potraživala iznos od 15.901,85 eur/119.812,50 kn).

Iz navedenih razloga primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke.

Primjenom odredbe članka 166. stavak 2. te članka 354. stavak 2. ZPP-a i tbr. 10. točka 1. Tarife tužiteljici koja je uspjela sa žalbom u omjeru od 36 % (2.368,27:6.631,16) odmjeren je trošak sastavljanja žalbe u tom omjeru te joj je na vps od 6.631,16 eur (vrijednost ožalbljenog dijela troškova postupka) razmjerno uspjehu dosuđen trošak za sastav žalbe u iznos od 36,00 eur (100 bod :2 x36%) što uvećano za sudsku pristojbu na žalbu protiv rješenja utvrđenu razmjerno uspjehu iznosi 76,61 eur dok je preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 347,28 eur odbijen kao neosnovan, te je odlučeno kao u točki 3. izreke presude.

U Rijeci, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić