REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ
STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM
P-676/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj Stalna Služba u Imotskom, po sucu Mariji Ćosić u pravnoj stvari tužitelja VE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zvonimiru Perkušiću, odvjetniku u Imotskom, Ante Starčevića 17, protiv tuženika:OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupano po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. iz Splita, Lovretska 14, 21 000 Split, radi isplate, nakon održane glavne rasprave dana 02. prosinca 2024., objave 15. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju VE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 3.853,42 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, i to na iznos od:
-5,05 EUR od 28.10.2008. godine pa do isplate;
-0,44 EUR od 25.12.2008. godine pa do isplate;
-0,46 EUR od 13.01.2009. godine pa do isplate;
2.
-7,14 EUR od 20.01.2009. godine pa do isplate;
-7,77 EUR od 11.02.2009. godine pa do isplate;
-0,15 EUR od 07.03.2009. godine pa do isplate;
-11,93 EUR od 11.03.2009. godine pa do isplate;
-3,72 EUR od 17.04.2009. godine pa do isplate;
-3,05 EUR od 19.05.2009. godine pa do isplate;
-0,81 EUR od 19.06.2009. godine pa do isplate;
-0,02 EUR od 11.07.2009. godine pa do isplate;
-0,28 EUR od 21.07.2009. godine pa do isplate;
-0,72 EUR od 25.08.2009. godine pa do isplate;
-0,02 EUR od 11.09.2009. godine pa do isplate;
-0,04 EUR od 11.11.2009. godine pa do isplate;
-0,18 EUR od 24.11.2009. godine pa do isplate;
-1,10 EUR od 24.12.2009. godine pa do isplate;
-6,39 EUR od 21.01.2010. godine pa do isplate;
-8,27 EUR od 20.02.2010. godine pa do isplate;
-9,52 EUR od 18.03.2010. godine pa do isplate;
-12,66 EUR od 20.04.2010. godine pa do isplate;
-15,19 EUR od 29.05.2010. godine pa do isplate;
-25,62 EUR od 25.06.2010. godine pa do isplate;
-28,77 EUR od 27.07.2010. godine pa do isplate;
-0,46 EUR od 11.08.2010. godine pa do isplate;
-31,47 EUR od 20.08.2010. godine pa do isplate;
-1,79 EUR od 11.09.2010. godine pa do isplate;
-36,62 EUR od 22.09.2010. godine pa do isplate;
-1,36 EUR od 12.10.2010. godine pa do isplate;
-30,89 EUR od 21.10.2010. godine pa do isplate;
-2,06 EUR od 11.11.2010. godine pa do isplate;
-130,37 EUR od 25.01.2011. godine pa do isplate;
3.
-49,37 EUR od 22.02.2011. godine pa do isplate;
-0,05 EUR od 11.03.2011. godine pa do isplate;
-53,11 EUR od 19.03.2011. godine pa do isplate;
-46,91 EUR od 29.04.2011. godine pa do isplate;
-0,12 EUR od 11.05.2011. godine pa do isplate;
-60,08 EUR od 26.05.2011. godine pa do isplate;
-72,06 EUR od 18.06.2011. godine pa do isplate;
-0,35 EUR od 12.07.2011. godine pa do isplate;
-85,42 EUR od 30.07.2011. godine pa do isplate;
-90,46 EUR od 23.08.2011. godine pa do isplate;
-70,74 EUR od 28.09.2011. godine pa do isplate;
-66,04 EUR od 25.10.2011. godine pa do isplate;
-66,38 EUR od 07.12.2011. godine pa do isplate;
-67,89 EUR od 20.12.2011. godine pa do isplate;
-74,66 EUR od 17.01.2012. godine pa do isplate;
-0,05 EUR od 11.02.2012. godine pa do isplate;
-75,55 EUR od 24.02.2012. godine pa do isplate;
-76,36 EUR od 20.03.2012. godine pa do isplate;
-1,48 EUR od 11.04.2012. godine pa do isplate;
-148,54 EUR od 12.05.2012. godine pa do isplate te
-2.363,48 EUR od 22.05.2012. godine pa do isplate.
II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju VE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.031,60 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude (15.01.2025.) pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da između tužitelja kao Korisnika kredita i Protivnika osiguranja, prednika tuženika kao Kreditora te JE i IE kao sudužnika, dana 10. veljače 2005. godine sklopljen je Ugovor o kreditu sa
4.
sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:71453/05, potvrđen po Javnom bilježniku Petru Ujeviću pod br. OU-13/05 dana 14. veljače 2005. godine, prema kojem je prednik tuženika kao Kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 35.000,00 CHF obračunato po prodajnom deviznom tečaju Kreditora, vrijedećem za CHF, na dan korištenja kredita. Prema članku 10. predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj kao Korisnik kredita se obvezao navedeni iznos kredita otplatiti uz valutnu klauzulu, i to u 120 mjesečnih rata, od čega 119 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 371,47 CHF te jedna mjesečna rata od 368,05 CHF, te da je predmetni kredit u cijelosti otplatio. 2.Tužitelj dalje navodi da prema članku 81. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. A da prema članku 322. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje:ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. 3.U tužbi tužitelj ističe da odredba predmetnog Ugovora o kreditu od dana 10. veljače 2005. godine kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetna. Naime, navedena odredba protivna je citiranim odredbama ZZP/03, kao i odredbama ZOO-a, budući da je riječ o takvoj odredbi Ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Te da je u konkretnom slučaju riječ o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu vidljivo je i iz Presuda domaćih sudova povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno iz Presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine te Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. godine u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U navedenim odlukama sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
4.Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak za predmetni Ugovor o kreditu je nepoštena odnosno ništetna iz razloga što prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu prednik tuženika nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenjem predmetnog Ugovora
5.
o kreditu, o riziku koji nosi valutna klauzula CHF, stoga isti nije postupao uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a, a sve to je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je navedenim postupanjem tuženika pričinjena šteta tužitelju, a isti je stekao korist bez osnove. Budući da je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi, otpala je osnova stjecanja stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je stekao temeljem iste.
5.Slijedom iznijetog tužitelj postavlja tužbeni zahtjev.
6.Tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Makarskoj. Naime, tuženik ima sjedište u [adresa] pa je stoga za suđenje u ovoj pravnoj stvari na temelju odredbe čl. 48. st. 1. ZPP-a nadležan Općinski sud u Splitu, radi čega tuženik predlaže da se Općinski sud u Makarskoj oglasi mjesno nenadležnim i da po pravomoćnosti tog rješenja dostavi predmet na daljnje postupanje stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu.
7.U odnosu na merituma, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer se tužitelj potpuno neosnovano poziva na odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF (tzv. slučaj „Franak“), kao i na odredbe potrošačkog prava, odnosno Zakona o zaštiti potrošača jer tužitelj nema status potrošača. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) propisano je da je: „Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“ Odredbom čl. 3. st. 1. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 70/07) pojam potrošač definiran je tako da se pod tim pojmom smatra: „…svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, a identično određenje zadržano je i u sada važećem Zakonu o zaštiti potrošača (čl. 4. st. 1. točka 21. ZZP-a), dok iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena predmetnog kredita bila adaptacija stambeno-poslovnog prostora. Iz izvatka iz obrtnog registra Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog udjela za gospodarstvo, EU fondove i poljoprivredu, Ispostava Imotski od 05.10.2023., za subjekt upisa [obrt] obrt za ugostiteljstvo, vl. VE, MBO: [matični broj osiguranika], proizlazi da je tužitelj u tom stambeno-poslovnom prostoru na adresi [adresa], obavljao ugostiteljsku djelatnosti, dakle poduzetničku djelatnost i poslovnu aktivnost, odnosno imao je kafić u razdoblju od 12.01.2000. do 06.05.2013., odnosno u vrijeme kada je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu i sve do konačne otplate kredita. Nadalje, iz izvatka iz obrtnog registra Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog udjela za gospodarstvo, EU fondove i poljoprivredu, Ispostava Imotski od 05.10.2023., za subjekt upisa [obrt] obrt za ugostiteljstvo, vl. FE, MBO: [matični broj osiguranika], proizlazi da je sudužnik po kreditu u tom stambeno-poslovnom prostoru na adresi [adresa], isto tako obavljao ugostiteljsku djelatnosti, dakle, poduzetničku djelatnost i poslovnu aktivnost, odnosno imao je kafić, i to u razdoblju od 16.05.2013. do 17.08.2020. Nakon toga, taj je stambeno-poslovni prostor prenamijenjen u „Villu FE“, odnosno kuću za odmor i obavljanje djelatnosti pružanja turističkog smještaja. Dakle, tužitelj je nakon što je odjavio kafić, na istoj toj nekretnini pružao usluge iznajmljivanja kuće za odmor u turističke svrhe pa prema tome, ne bi trebalo biti sporno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu poslovnoj
6.
aktivnosti, odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja i članova njegove uže obitelji, a ne s ciljem zadovoljavanja vlastitih privatnih potrošačkih potreba tužitelja. Slijedom svega naprijed navedenog tuženik navodi da tužitelj zasigurno nije potrošač jer je Ugovor o kreditu sklopljen radi adaptacije stambeno-poslovne zgrade u kojoj su tužitelj i članovi uže obitelji tužitelja obavljali različite poduzetničke djelatnosti i poslovne aktivnosti, odnosno svrha kredita nije bila isključivo zadovoljavanje vlastitih privatnih potrošačkih potreba, to onda tužitelj ne može uživati zaštitu u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a ne može se s uspjehom pozivati ni na utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu.
8.Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud zbog nepostojanja statusa potrošača tužitelja u situaciji njegovog pozivanja na odluke iz kolektivnog spora i potrošačko pravo, odnosno odredbe Zakona o zaštiti potrošača treba u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
9.Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe jer je obveznopravni odnos između tužitelja i tuženika prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti zatvoren 21.05.2012.
10.U odnosu na ugovorene valutne klauzule, tuženik ističe da je u skladu s odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, pa kako su ugovorne stranke suglasno ugovorile valutnu klauzulu vezanu za valutu CHF, očito je da ta ugovorna odredba nije protivna prethodno citiranoj zakonskoj odredbi. Nadalje, ugovorena valutna klauzula u CHF pravno je valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi ZOO-a o nevaljanosti pravnih poslova, tako i s aspekta odredbi ZZP-a (na koje se doduše tužitelj zbog nepostojanja statusa potrošača ne može ni pozivati). Sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF su jasne, lako uočljive i razumljive, a tuženik u ugovornom odnosu s korisnikom kredita nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe se i to da je od 1999. do 2010. tečaj CHF u odnosu na EUR i rastao i padao (od 2003. do 2008. tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek 2010. Daljnje kretanje tečaja nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa tako ni tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje korisnika kredita o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu korisnika kredita, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti i ništetnosti ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako korisnik kredita, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam korisnik kredita, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja. Stoga okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe. Na kraju tuženik samo napominje da nijedna odredba Ugovora o kreditu, pa tako ni odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu protivne ni Ustavu RH, ni prisilnim propisima, a ni moralu društva, pa iste u skladu s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a nisu ništetne.
11.Tuženik ističe da tužitelj nije potrošač pa se u ovom postupku ne može s uspjehom pozivati ni na utvrđenja iz kolektivnog spora i uživati zaštitu u smislu
7.
odredbi potrošačkog prava, odnosno odredbi ZZP-a. Tuženik posebno naglašava da je na tužitelju teret dokaza kako osnovanosti, tako i visine tužbenog zahtjeva. Stoga tužitelj mora dokazati pravni osnov (ništetnost) i predložiti odgovarajuće dokaze na te okolnosti jer nije, kako to tužitelj pogrešno smatra, dovoljno samo se pozvati na učinak odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF, pa kako tužitelj ničim nije dokazao ništetnost spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, to tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan. S obzirom da je tužbeni zahtjev neosnovan iz prethodno navedenih razloga, tuženik se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđenja visine jer je nepotrebno i neekonomično utvrđivati činjenice koje se odnose na visinu kad je i neovisno o tome zbog nepostojanja osnova tužbeni zahtjev potrebno u cijelosti odbiti kao neosnovan. Međutim, ako sud unatoč tome prihvati izvesti taj po tužitelju predložen dokaz, za istaknuti je sljedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz Ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i tzv. negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Osim toga, odredba čl. 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno prednjem kad u nalazu i mišljenju ne bi iskazao tzv. negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 EUR / 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.
12.Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 10.veljače 2005., otplatni plan, promet po kreditu (str.7 do 39), pročitao odluku Rev-2245/17-2 od 20.03.2018, (str.40 do 46), pročitao izvadak iz obrtnog registra (str.57 i 58), pročitao presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-600/2020 od 17. veljače 2022., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1840/2021 od 14. srpnja 2021., Županijskog suda u Splitu broj Gž-572/2023 od 23. ožujka 2023., Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-177/2022 od 18. listopada 2022., Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-127/2022 od 16. studeni 2022., Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 1960/2020 od 22. rujna 2021., Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-66/2022 od 03. svibnja 2022., (str. 83 do 124), pročitao odluke Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-380/2022, Županijskog suda u Slavonskom brodu broj Gž-508/2018, Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4336/2022., Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-589/2020., Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2805/2021. (str.133 do 162), saslušao tužitelja kao parničnu stranku, pročitao nalaz i mišljenje vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa od 31. kolovoza 2024. (str. 176 do 203), pročitao izvod iz Zapisnika VSRH posl. broj Su-IV-162/21 od 26. studenog 2021. (str.210 i 211) i pročitao odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 11. siječnja 2024. (str.217 do 223).
8.
13.Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Makarskoj, navodeći da tuženik ima sjedište u [adresa] pa je stoga za suđenje u ovoj pravnoj stvari na temelju odredbe čl. 48. st. 1. ZPP-a nadležan Općinski sud u Splitu, te predlaže da se Općinski sud u Makarskoj oglasi mjesno nenadležnim i da po pravomoćnosti tog rješenja dostavi predmet na daljnje postupanje stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda.
14.Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je neosnovan, naime, ugovorne strane su u glavi 18. točka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile, između ostalog, mogućnost pokretanja sporova pred nadležnim sudom najbližim mjestu zaključenja Ugovora. Nesporno je da su predmetni Ugovor ugovorne strane zaključile u Cisti Provo, što proizlazi iz Ugovora, a za koje područje je nadležan Općinski sud u Makarskoj.
15.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan i to iz razloga jer tužitelj nema status potrošača, pa se ne može pozivati na odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF (tzv. slučaj „Franak“), kao i na odredbe potrošačkog prava, odnosno Zakona o zaštiti potrošača koji u čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) propisuje da je:„Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti", dok odredbom čl. 3. st. 1. točka. 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 70/07) pojam potrošač definiran je tako da se pod tim pojmom smatra: „…svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, a što je identično određenje zadržano je i u sada važećem Zakonu o zaštiti potrošača (čl. 4. st. 1. točka 21. ZZP-a). Tuženik navodi da iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena predmetnog kredita bila adaptacija stambeno-poslovnog prostora, a iz izvatka iz obrtnog registra Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog udjela za gospodarstvo, EU fondove i poljoprivredu, Ispostava Imotski od 05.10.2023., za subjekt upisa [obrt] obrt za ugostiteljstvo, vl. VE, MBO: [matični broj osiguranika], proizlazi da je tužitelj u tom stambeno-poslovnom prostoru na adresi [adresa], obavljao ugostiteljsku djelatnosti, dakle poduzetničku djelatnost i poslovnu aktivnost, odnosno da je imao kafić u razdoblju od 12.01.2000. do 06.05.2013., i to baš u vrijeme kada je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu i sve do konačne otplate kredita, a da također proizlazi da iz [obrt] obrt za ugostiteljstvo, vl. FE, MBO: [matični broj osiguranika], sudužnik po kreditu u tom stambeno-poslovnom prostoru na adresi [adresa], također obavljao ugostiteljsku djelatnosti, dakle, poduzetničku djelatnost i poslovnu aktivnost, odnosno imao je kafić, i to u razdoblju od 16.05.2013. do 17.08.2020., nakon čega je taj stambeno-poslovni prostor prenamijenjen u „Villu Piplica“, odnosno kuću za odmor i obavljanje djelatnosti pružanja turističkog smještaja, dakle tužitelja nakon što je odjavio kafić, na istoj toj nekretnini pružao usluge iznajmljivanja kuće za odmor u turističke svrhe, pa predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen u svrhu namijenjenu poslovnoj aktivnosti, odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja i članova njegove uže obitelji, a ne s ciljem zadovoljavanja vlastitih privatnih potrošačkih potreba tužitelja, pa slijedom toga tužitelj nije potrošač.
9.
16.Tužitelj u odnosu na navode tuženika da tužitelj nema status potrošača navodi da iz Odredbe članka 3. točka. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03) propisano je kako je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj navodi da je točno kako je na predmetnoj nekretnini prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu postojao jednoetažni objekt, a u kojoj je tužitelj započeo obavljati ugostiteljsku djelatnost 2000. godine, a što proizlazi iz podataka iz obrtnog registra dostavljenog od strane tuženika. Tužitelj u odnosu na te navode ističe da je u tom razdoblju sa svojom suprugom i troje djece živio u staroj obiteljskoj kući sa majkom, koja kuća je u međuvremenu postala pretijesna za tolike članove obitelji te je donesena odluka o gradnji u svrhu potrebe za stambenim zbrinjavanjem, a tužitelj je u to vrijeme jedino raspolagao predmetnom nekretninom, pa je stoga tužitelj predmetni kredit podignuo radi toga da se na tom objektu izgrade nove etaže u kojima će tužitelj prebivati zajedno sa svojom obitelji, naime, na katu tada postojećeg objekta je izgrađen stambeni objekt sredstvima kredita, u koji se tužitelj, nakon izgradnje, uselio sa svojom obitelji (suprugom i djecom), a što proizlazi iz činjenice da je kredit podignut 2005. godine, dakle pet godina od dana osnivanja obrta.
17.Iz priloženih dokaza nesporno proizlazi da je Ugovor zaključen od strane tužitelja kao fizičke osobe uz suglasnost o zapljeni plaće, mirovine i drugih novčanih primanja (članak 9.3.1.) a koja odredba se isključivo odnosi za građane, a ne poduzetnike, odnosno pravne osobe, te primjena Općih uvjeta poslovanja tuženika kao Kreditora, kao i Pravilnika o odobravanju kredita građanima Kreditora (članak 18.1.) jasno da je tužitelj zaključio Ugovor kao građanin, izvan svoje djelatnosti, te da je tužitelj sredstva po kreditu koristio isključivo za svrhe rješavanja stambenog pitanja, pa slijedom toga ima i status potrošača, stav sudske prakse (Županijski sud u Puli- Pola br. Gž- 380/2022-2 od 15.07.2022. godine).
18.Dakle, iz svega gore jasno i nedvojbeno proizlazi kako je u konkretnom slučaju riječ o potrošačkom Ugovoru o kreditu, pa su navodi tuženika u cijelosti neosnovani.
19.Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe jer je obvezno pravni odnos između tužitelja i tuženika prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti zatvoren 21.05.2012.
20.Nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe iz razloga što je kredit u cijelosti zatvoren. Iz sudske prakse proizlazi da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, čime je ostvaren smisao pravne zaštite povrijeđene ugovorne strane (ovdje tužitelja), koja zaštita se ostvaruje kondemnatornim zahtjevom u cilju uspostave pravne i činjenične situacije kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa, stav koji je iznijet u odluci Županijskog suda u Zagrebu br. Gž- 4336/2022-2 od 17.01.2023. godine.
21.U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, tuženik ističe da je u skladu s odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, pa kako su ugovorne stranke suglasno ugovorile valutnu klauzulu vezanu za valutu CHF, očito je da ta ugovorna odredba nije protivna
10.
prethodno citiranoj zakonskoj odredbi. Sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF su jasne, lako uočljive i razumljive, a tuženik u ugovornom odnosu s korisnikom kredita nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da nijedna odredba Ugovora o kreditu, pa tako ni odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu protivne ni Ustavu RH, ni prisilnim propisima, a ni moralu društva, pa slijedom toga iste u skladu s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a nisu ništetne.
22.Ovaj sud u cijelosti osporava stav tuženika glede ugovorene valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao neosnovan. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske Presudom br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine pravomoćno je utvrdio ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. godine u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedene Odluke donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kao tužena banka u predmetnom postupku sudjelovao je i tuženik.
23.Odredbom članka 502. c Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slijedom citiranih zakonskih odredaba, ovaj sud vezan je za pravna utvrđenja iz navedenih Odluka kojima je pravomoćno utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna, a što je potvrđeno i u odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž 508/2018-2 od 23.4.2019. godine.
24.Sama osnova tužbenog zahtjeva pravomoćno je riješena odlukama gore navedenih viših sudova Republike Hrvatske te je stoga nepotrebno provođenje bilo kakvih dokaza koje se tiču osnove ovdje postavljenog tužbenog zahtjeva.
25.Tuženik u odgovoru na tužbu prilikom obrazlaganja vještačenja navodi kako bi vještak trebao u svom nalazu izračunati i takozvane negativne razlike.
26.Ovaj sud smatra da u gore citiranim Odlukama je utvrđeno da je tuženik kriv za ništetnost takvih ugovornih odredbi, odnosno isti je povrijedio kolektivne interese i zaštitu potrošača koristeći nepoštene ugovorne odredbe. Iz odredbe članka 81. ZZP/03 ne proizlazi kako bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tužena zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Pored toga, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji anuitet nije otpala, slijedom čega tužena ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja, u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a, sudska praksa; Županijski sud u Vukovaru br. Gž-589/2020-2 od 04.11.2020. godine i Županijski sud u Osijeku broj Gž-2805/2021 od 23. svibnja 2022. Osim gore iznijetog tuženik u
11.
vezi negativnih razlika nije istakao bilo kakav zahtjev pa tuženik u ovom postupku ne može potraživati negativne kamate.
27.Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 3.853,42 EUR-a. Predmetna preinaka je dozvoljena nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka, a koji stav je zauzet na Sjednici VSRH od 26.11.2021 g. pod brojem Su-IV-162/21.
28.U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, a koji prigovor je u cijelosti neosnovan. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koja je potvrđena Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravomoćno je utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
29.Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 05.06.2023. godine, a Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je Presudom br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine pravomoćno je utvrdio ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je jasno da zastara nije nastupila u pogledu povrata stečenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući da sukladno članku 215. stavku 1. ZOO-a zastara počinje teći od 15.06.2018. godine te nije protekao petogodišnji zastarni rok određen za tražbine temeljem povrata stečenog bez osnove. Isti stav zauzet je u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2245/17-2 od 20.3.2018. godine, prema kojoj: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ A koje pravno shvaćanje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine, prema kojem: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
30.Kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev temeljem nalaza i mišljenja vještaka na koji nalaz tuženik nije imao primjedbe, (osim da bi trebalo odbiti negativnu razliku a koju razliku je vještak utvrdio u iznosu od 596,06 EUR-a, a koji prijedlog ovaj sud nije prihvatio iz obrazloženja koje je naveo u točci 26) ovaj sud je u cijelosti usvojio kao osnovanim, pa je slijedom istog odlučeno kao u izreci.
31.Temeljem čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22.,155/23 u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud je obvezao tuženika da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka i to: za sastav tužbe 100 bodova temeljem tarifnog broja 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine broj:142/12., 103/14. i 107/15. u daljnjem tekstu Tarifa), za pristup punomoćnika tužitelja na ročišta dana 24.11.2023., 11.01.2024., 02.12.2024. po 100 bodova temeljem tarifnog broja 9. točka 1. citirane Tarife, za sastav podnesaka od 14.11.2023., 11.11.2024. i 14.11.2024. po 100
12.
bodova temeljem tarifnog broja 8. točka 1. citirane Tarife, što ukupno iznosi 700 bodova i što pomnoženo sa 2,00 EUR-a daje iznos od 1.400,00 EUR-a, kojem iznosu treba dodati trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 40,36 EUR-a, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 84,99 EUR-a te trošak financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 506,25 EUR-a što daje ukupno dosuđeni iznos 2.031,60 EUR-a.
U Imotskom 15. siječnja 2025.
S u d a c:
Marija Ćosić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa ove presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, a putem ovog suda, o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
- Zvonimir Perkušić, odvjetnik u Imotskom, Ulica Ante Starčevića 17,
- Boris Anić, odvjetnik u Splitu, Lovretska 14, 21 000 Split.
