Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-545/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mislava Jonjić, odvjetnica iz Imotskog, protiv tuženika-protutužitelja Meggle Hrvatska d.o.o. Zagreb, Zagrebačka cesta 126, OIB: 48012167049, kojeg zastupaju punomoćnici Josip Janković i Mate Burazin, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Janković i Burazin iz Karlovca, radi utvrđenja da odluka o otkazu nije dopuštena i isplate, te radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj: Pr-18/2019-129 od 11. srpnja 2024, u sjednici održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj: Pr-18/2019-129 od 11. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika ĐH iz [adresa], a koja je donesena pod broj 1247. od 14. listopada 2010. ništetena i da radni odnos tužitelju ĐH nije prestao, kao što se potvrđuje i u pobijanim dijelovima pod točkama II. i III izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja s osnove naknade bruto plaće i dodataka na plaću.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj: Pr-18/2019-129 od 11. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je nalaženo tuženiku Meggle Hrvatska d.o.o. Zagreb, Zagrebačka cesta 126, OIB: 48012167049, da u roku od 15 dana vrati tužitelja ĐH na rad na radno mjesto komercijaliste za područje regije Dalmacija, na način da se ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovna pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj: Pr-18/2019-129 od 11. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je odbijen tuženikov protutužbeni zahtjev na način da se prihvaća protutužbeni zahtjev tuženika u dijelu, koji glasi:

"Određuje se 11. srpnja 2024. kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja ĐH (Đ) iz [adresa] kod tuženika Meggle Hrvatska d.o.o. Zagreb, pa se tužitelju ĐH priznaju sva prava iz radnog odnosa do 11. srpnja 2024., dok se odbija kao neosnovan zahtjev tuženika da se kao dan sudskog raskida ugovora o radu s tužiteljem odredi 31. svibnja 2012."

IV. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom V. izreke, presude Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj: Pr-18/2019-129 od 11. srpnja 2024. tako da sada glasi:

"Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 60.318,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadom troška u iznosu od 58.821,22 eura odbija kao neosnovan."

V. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 62,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika ĐH iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], a koja je donesena pod brojem 1247 od 14. listopada 2010. ništetna, te radni odnos ĐH iz [adresa] nije prestao, pa je nalaženo tuženiku Meggle Hrvatska d.o.o. Zagreb, Zagrebačka cesta 126 OIB: 48012167049 da u roku od 15 dana vrati ĐH na rad, na radno mjesto komercijaliste za područje regije Dalmacija (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku Meggle Hrvatska d.o.o. Zagreb, Zagrebačka cesta 126 OIB: 48012167049 da tužitelju ĐH, [adresa], OIB. [osobni identifikacijski broj], na ime bruto plaća isplati ukupan iznos od 176.844,28 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja na svaki dospjeli iznos teče od dospijeća tj. od datuma isplaćenih plaća kod tuženika počevši od 11. travnja 2011. do isplate, a kako je to specificirano u izreci presude (točka II. izreke). Tom presudom naloženo je tuženiku Meggle Hrvatska d.o.o. Zagreb, Zagrebačka cesta 126, OIB: 48012167049, da tužitelju ĐH, [adresa], OIB. [osobni identifikacijski broj], na ime dodataka na plaću isplati ukupan iznos od 20.923,77 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja na svaki dospjeli iznos teče od dospijeća do isplate, a kako je to specificirano u izreci presude (točke III. izreke). Nadalje je istom presudom odbijen protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio da se odredi dan 31. svibnja. 2012., kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja ĐH (Vladin), [adresa], kod tuženika Meggle Hrvatska d.o.o. i da se tužitelju priznaju sva prava iz radnog odnosa do 31. svibnja 2012. godine, kao što je odbijen i zahtjev da se nalaži tužitelju ĐH da naknadi trošak parničnog postupka tuženiku Meggle Hrvatska d.o.o. uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka IV. izreke). Također je tom presudom naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 119.139,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2024. do isplate (točka V. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik-protutužitelj Meggle Hrvatska d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženik) pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbi članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 43/13. -rješenje USRH, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se se preinači shodno žalbenim navodima, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Žalba je djelomično osnovana.

3. Prije svega ističe se da je u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud donio presudu 2. srpnja 2015. pod poslovnim brojem Pr-269/15., kojom je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a djelomično ga odbio, dok je u cijelosti odbio protutužbeni zahtjev tuženika, a koju je presudu ovaj sud presudom pod poslovnim brojem Gž R- 441/2015 od 19. studenog 2015. djelomično potvrdio, a djelomično preinačio. Odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika izjavljenoj protiv citirane drugostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod poslovnim brojem Revr 361/2016 od 26. ožujka 2019. ukinuo navedene presude, kao i dopunsku presudu Općinskog suda u Imotskom broj Pr-269/15 od 10. rujna 2015. i predmet je vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.1. Iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud propustio brižljivo cijeniti svaki dokaz zasebno, kao i sve dokaze zajedno, a posebno taj sud navodi kako je prvostupanjski sud propustio cijeniti podatak da je radnik koji je došao na radno mjesto tužitelja ostvario uvećanje prometa od 41,24 %, kao i da iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka koji su dali svoja mišljenja ne bi proizlazilo da su se ti vještaci usuglasili da bi suđenje nogometne utakmice predstavljalo relaksaciju i da takvim radnjama tužitelj ne bi zloupotrijebio bolovanje, a koji zaključak je bio razlog za odbijanje dokaznog prijedloga tuženika za provođenjem nadvještačenja po Psihijatrijskoj bolnici Vrapče.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja-protutuženika ĐH (u daljnjem tekstu: tužitelj) na utvrđenje nedopuštenosti odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 14. listopada 2010., zahtjev na utvrđenje da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, zahtjev da ga se vrati na posao, zahtjev za isplatu izgubljene naknade plaće za razdoblje od 11. ožujka 2011. do 10. listopada 2022. i zahtjev za isplatu dodatka na plaću, kao što je predmet spora i protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje sudskog raskida radnog odnosa tužitelja kod tuženika.

6. Prvostupanjski sud tijekom provedenog dokaznog postupka utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj zaključio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova komercijalista koji su opisani u Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika i to za područje regije Dalmacija 1. veljače 2007.,

- da je tuženik uputio e-mail 1. kolovoza 2007. i 7. kolovoza 2007. tužitelju, kao i drugim radnicima ZH, DH, ŽH, ĐHP, a sve u vezi naplate potraživanja,

- d a je tuženik 17. rujna 2009., donio opomenu u kojoj se navodi da do 28. kolovoza 2009. tužitelj nije dostavio podatke i to popis dostavnih mjesta na kojima je trebalo učiniti dodatne prodajne akcije, a sve u cilju smanjenja robe za povrat, usprkos usmenom i pismenom nalogu, na što se tužitelj u svojoj obrani obranio na način da je o svemu usmeno izvijestio svog regionalnog voditelja VH, te da mu je kao olakotna okolnost kod izricanja opomene navedeno da je isti bio dobar radnik i da mu je to prva povreda,

- d a je 14. svibnja 2010. tuženik uputio upozorenje tužitelju na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu u kojem upozorenju se navodi da je učinio niz propusta u razdoblju od 13. travnja do 20. travnja 2010., odnosno da je 20. travnja 2010. u sklopu svog redovitog obilaska prodajnih mjesta sakupio samo 8 prednarudžbi, a da je trebao 13, dok prema planu obilaska za taj dan isti da je trebao obići ili telefonskim putem kontaktirati 16 prodajnih mjesta, a obišao je samo 9, dok telefonski nije kontaktirao niti jedno prodajno mjesto čime je pričinio štetu u iznosu od 1.676,62 kuna, te da se u istom upozorenju navodi kako je tužitelj 13. travnja 2010. umjesto predviđene 24 narudžbe sakupio 17 prednarudžbi i 2 telefonske, čime da je oštetio tuženika-protutužitelja za iznos u visini od 2.353,16 kuna,

- da je tužitelj pozvan 29. travnja 2010. pismenim putem na obranu, međutim da to nije učinio iako je poziv uredno zaprimio 3. svibnja 2010.,

- da u navedenom upozorenju tuženik nije našao niti jednu olakotnu okolnost već samo otegotne i to što nije postupao po nalogu nadređenog,

- da je dana 9. kolovoza 2010., tuženik dostavio upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu tužitelju, a u kojem upozorenju mu stavlja na teret niz propusta koje je počinio i koji su uzrokovani stalnom nekomunikacijom s vozačem - prodavačem, da je 9. lipnja, 14. lipnja i 15. lipnja 2010. upoznat s uvođenjem sezonskih slagača s kojima je bio u obvezi svakodnevno komunicirati, međutim tužitelj sa slagačima iz Omiša i Makarske nije komunicirao niti kontrolirao njihov rad,

-da je tužitelju uručen poziv na obranu 29. srpnja 2010. koji na 92 stranice daje svoju obranu, a tuženik navodi da njegova obrana nije bazirana na predmetu prijave već da je pokušao dostavljenim prilozima prikriti pravo stanje stvari,

- da je 11. listopada 2010. tuženik, uputio tužitelju upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu jer prema prijavi nadređenog VH **.**.2010. u prodavaonici Konzum 158 Sirobuja nije izvršio isporuku mlijeka i to iz razloga jer 22. srpnja 2010. nije napravljena prednarudžba, da je 27. rujna 2010. tužitelju uručen poziv na obranu i u svojoj obrani tužitelj navodi kako je prikupljanje prednarudžbi za zonu grad istok - centri obavljao savjesno i odgovorno i da je dana 22. srpnja 2010., bio u Konzumu 158, ali da voditeljica nije htjela uzeti ništa robe i to iz razloga jer je dana 21. srpnja 2010. popodne stigla roba, a na upozorenje da idući tjedan, tj. u ponedjeljak ponovo dolazi ista je odgovorila da izlaz tuženikove robe nije velik, a ako bude potrebno da će istu robu naručiti, osim toga da tužitelj u svojoj obrani navodi kako mu je ukinuta e-mail adresa te da je time zakinut za kompletno davanje svoje obrane,

- da tuženik isticanje navedenog upozorenja pravda okolnošću da je radnik počinio težu povredu radne obveze budući da nije postupao po nalogu nadređenog,

- da je nakon primitka pisanih upozorenja od strane tuženika, tužitelj i dalje nastavio s kršenjem radnih obveza pa je dana 5.i 8 . rujna 2010. u ulozi nogometnog suca sudio nogometne utakmice 4. Županijske nogometne lige Jug, Skupina Split, iako je u to vrijeme bio na bolovanju,

- da je tužitelj, a po prijavi voditelja prodaje marketinga HH od **.**.2010. pozvan na davanje obrane i to iz razloga što je **.**.2010. viđen kako sudi nogometnu utakmicu 4. Županijske nogometne lige jug Split,

- da je u pozivu za obranu, temeljem prijave od 14. rujna 2010., tužitelj pozvan da u pismenom obliku u roku od tri dana dostavi svoju obranu, a uz poziv mu je dostavljena i prijava povrede,

- da je dana 11.listopada 2010. tužitelj dostavio svoju obranu,

- da je na 15. sjednici Radničkog vijeća od 13. listopada 2010., Radničko vijeće dalo suglasnost da se radniku tužitelju redovito otkaže ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja,- da je 14. listopada 2010. tuženik donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika,

- da mu je radni odnos prestao istekom otkaznog roka od tri tjedna, a koji otkazni rok je početo teći od dana dostave odluke,

- d a je tužitelj nakon primitka odluke o redovitom otkazu, 28.listopada 2010. podnio zahtjev za zaštitu prava tuženiku, na koji zahtjev nije odgovoreno,

- da iz iskaza svjedoka HH proizlazi kako je on direktor prodaje marketinga kod tuženika i da je često od VH, neposredno nadređenog tužitelju dobivao pritužbe na rad tužitelja odnosno na njegovo destruktivno ponašanje i da nije ostvarivao zadane planove, te da od gosp. VH nikada nije dobivao pritužbe na ostale komercijaliste, zbog čega se i više puta sastajao s tužiteljem i njegovim pretpostavljenim gosp. VH pokušavajući riješiti njihov međusobni problem, međutim da u tome nije uspijevao i da to proizlazi i iz iskaza svjedoka VH,

- da, a nakon što je tužitelj dobio otkaz, novi komercijalista koji je zaposlen na njegovo radno mjesto je u četiri mjeseca ostvario uvećanje prometa od 41,24 %,

- da je tužitelju u mjesecu travnju 2010. oduzeto vozilo koje je do tada imao na raspolaganju 24 sata, te je isto mogao koristiti osam radnih

sati dnevno,

- da je tužitelj u razdoblju od 01. lipnja 2012. do 31. srpnja 2012. bio zaposlenik [obrt].

6.1. Nadalje je prvostupanjski sud, a u odnosu na povrede koje se tužitelju stavljaju na teret odlukom o otkazu, a to je da je kršio obveze unatrag godinu dana od donošenja odluke o otkazu, smatrao utvrđenim da tužitelj te povrede nije počinio, pritom zaključivši kako iz upozorenja tuženika od 14. svibnja 2010. proizlazi da tužitelj u tijeku radnog vremena od 8 do 16 sati nije mogao obići sva prodajna mjesta koja su mu zadana hodogramom, ali da je i pored toga obavijestio vozače i to JH i BH u kojim dućanima nije uspio uzeti narudžbe, pa da su u tim slučajevima narudžbe pokrivene ambulantnom prodajom, jer da je suradnja između vozača ambulantne prodaje koji su pokrivali isti teren koji je pokrivao i tužitelj bila više nego zadovoljavajuća, a što da sve da potvrđuje u svom iskazu i svjedok VH, voditelj distribucije za regiju Dalmacija.

6.2. U odnosu na upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu od 9. kolovoza 2010., a kojim se tužitelju stavlja na teret da tjednima prije nije imao nikakvu komunikaciju s vozačem SH, a što da proizlazi iz izjave istog i da je cijela regija zajedno sa svim komercijalistima krajem lipnja završila sezonsku prilagodbu hodograma s time što je tužitelj tek 20. srpnja 2010. zaključio da opće stanje na prodajnoj zoni Podgora Gradac ne zadovoljava zahtjeve tuženika, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije imao ovlasti od svog voditelja VH da vozaču SH pokaže zonu, s obzirom na to da je isti cijelo vrijeme do 21. lipnja 2010. bio u kontaktu s gosp. Z koji da je pokazivao zonu vozaču SH, dok je u odnosu na upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza ugovora o radu od 11. listopada 2010., a kada je tužitelj bio prijavljen od strane VH voditelja distribucije za regiju Dalmacija, u kojem se navodi da 24. srpnja 2010. u prodavaonici Konzum 158 Sirobuja nije bilo isporuke mlijeka te da stanje mlijeka ne odgovara stanju istog proizvoda ostalih proizvođača i to iz razloga jer da u četvrtak 22. srpnja 2010. nije napravljena prednarudžba za petak, iako taj novootvoreni objekt ima najveći izlaz robe u cijeloj regiji, prvostupanjski sud prihvatio je navod tužitelja da voditeljica nije htjela uzeti robu tog dana 22. srpnja 2010. (četvrtak), pa kako je u subotu 24. srpnja 2010. utvrđeno pomanjkanje mlijeka, nakon čega je obavljena posebna isporuka u Konzumu 158, a koje navode da potvrđuje i izvješće obilaska terena.

7. Na temelju svega utvrđenog, prvostupanjski sud zaključio je da je tužitelj sve povrede koje mu je tuženik stavio na teret u gore navedenim upozorenjima u cijelosti otklonio priloženim pisanim dokazima, kao i iskazima saslušanih svjedoka, zbog čega je taj sud, na temelju odredbe članka 8. ZPP-a prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u cijelosti otklonio navode tuženika da tužitelj nije obavljao zadane zadatke i da je slijedom toga tuženik trpio štetu.

8. Isto tako, prvostupanjski je sud na temelju iskaza svjedoka JH i BH, radnika tuženika utvrdio da su oni kao i tužitelj radili prekovremeno i da im ti prekovremeni sati nisu plaćali i da su bili izloženi prijetnjama nadređenih, kao i da je tužitelj jedini pokrenuo postupke protiv tuženika vezano za te prekovremene sate, a što proizlazi i iz spisu priložene pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom broj Pr- 294/15, potvrđene presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž r-156-15 (list 804-809), i presuda Prekršajnog suda u Splitu broj 17 G-6839/10 (list 798-803) te presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Ko-1666-14.

9. Prvostupanjski je sud u odnosu na navod iz odluke Vrhovnog suda RH broj Revr- 361/2016 od 26. ožujka 2019. u kojoj se navodi da je propustio prilikom ocjene svih dokaza pojedinačno i zajedno, cijeniti podatak da je radnik koji je došao na radno mjesto tužitelja ostvario uvećanje prometa od 41,24 %, naveo da to tijekom ovog postupka sud nije utvrdio, pri čemu je istakao kako je točno da je u svom iskazu svjedok HH naveo da je djelatnik koji je došao na radno mjesto tužitelja ostvario povećanje prometa u četiri mjeseca od 41,24 %, dok drugi saslušani svjedok VH u svom iskazu navodi da je djelatnik koji je došao na radno mjesto tužitelja ostvario uvećanje prometa u četiti mjeseca za 30 %, s time što prvostupanjski sud iskaze navedenih svjedoka nije prihvatio iz razloga što su nesuglasni u pogledu postotka povećanja prometa, a kako tuženik taj podataka nije potkrijepio odgovarajućom dokumentacijom, to je prvostupanjski sud zaključio da te navode tuženik nije dokazao.

10. Nadalje je prvostupanjski sud u odnosu na povredu koja se tužitelju stavlja na teret odlukom o otkazu, i to da je **.**.2010. i **.**.2010., u ulozi nogometnog suca sudio nogometne utakmice 4. Županijske nogometne lige JUG, skupina Split, a kada se nalazio na bolovanju, zlouporabio bolovanje, na okolnost je li time zlouporabio bolovanje proveo medicinska vještačenja po vještacima medicinske struke dr. Časlavu Lončaru, dr. ČH i dr. EH, svi specijalisti psihijatri, kao što je saslušao u svojstvu svjedoka i tužiteljevu liječnicu PH, a izveo je i dokaz vještačenjem po Klinici za psihijatriju Vrapče, Zavoda za forenzičnu psihijatriju, sve prema uputi iz prethodno citiranog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

10.1. Prvostupanjski je sud prihvaćajući nalaze i mišljenja naznačenih sudskih vještaka, kao i njihova usmena i pismena dopunska vještačenja te iskaz liječnice tužitelja dr. PH smatrao nedvojbeno utvrđenim da tužitelj nije zloupotrijebio bolovanje kada je sudio nogometne utakmice navedenih dana, jer su se svi vještaci složili da suđenje nogometne utakmice za tužitelja predstavlja relaksaciju te da takvim radnjama nije zloupotrijebio bolovanje, a što proizlazi i iz nadvještačenja izvedenog po Klinici za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, koja je također u svom nalazu i mišljenju dala nalaz i mišljenje da bi u konkretnom slučaju suđenje nogometne utakmice bez naknade u nižoj Županijskoj ligi za tužitelja predstavljalo relaksaciju i da takvim radnjama tužitelj s obzirom na utvrđenu dijagnozu anksiozno depresivnog sindroma nije zloupotrijebio bolovanje, kao i da se takvim postupanjem nije izložio većim naporima od onih na radnom mjestu. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je time potvrđeno mišljenje ranije saslušanih vještaka tijekom postupka koji su se u bitnom usuglasili, a što je u svom nalazu i mišljenju Klinika za psihijatriju, Zavod za forenzičnu psihijatriju po dr. spec. IH detaljno obrazloženo, zbog čega je taj sud zaključio da ni ovom radnjom tužitelj nije počinio povredu koja mu se stavlja na teret odlukom o otkazu.

11. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu nedopuštena, to je taj sud smatrao da tužitelju pripada i naknada plaće, kao i ostali dodaci na plaću (materijalna prava) za utuženo razdoblje jer ih krivnjom tuženika nije ostvario, s time što je visinu tih zahtjeva tužitelj precizirao na temelju nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Matije Trogrlić, a koja je visinu tih potraživanja utvrdila u odnosu na dva usporena radnika koja su radila kod tuženika na istim poslovima na kojima je radio i tužitelj.

12. U odnosu na postavljeni protutužbeni zahtjev, kojim tuženik traži da se s 31. svibnja 2012. odredi kao dan prestanka radnog odnosa između tužitelja i tuženika, prvostupanjski sud je odbio taj zahtjev, smatrajući da tuženik kao poslodavac nije dokazao da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interese obiju ugovornih stranaka nije moguć.

13. Navedena činjenična utvrđenja kao i pravni zaključak prvostupanjskog suda glede nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja kao radnika u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su utemeljena na rezultatima izvedenih dokaza, a žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju, dok utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao opravdanost protutužbenog zahtjeva tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu ne prihvaća ovaj žalbeni sud, jer su i žalbenim navodima tuženika dovedeni u sumnju.

14. Prvenstveno se u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopušten predmetni otkaz, ističe, kako prema članku 107. stavka 1. točki 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09., 61/11., 82/12. i 73/14. – u daljnjem tekstu: ZR), poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika i po pravnom shvaćanju ovog žalbenog suda ne postoji opravdani razlog za otkaz ugovora o radu u situaciji kada je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj pri obavljanju poslova komercijaliste unatrag godinu dana (kako mu se stavlja na teret odlukom od otkazu, dakle, od 14. listopada 2009. do 14. listopada 2010.), od dana donošenja te odluke nije počinio povrede obveza iz radnog odnosa koje bi imale za posljedicu otkaz ugovora o radu, a koje bi se sastojale u nedostavljanju podatka neposrednom voditelju regije VH, vezano za prodajna mjesta na kojima je potrebno učiniti dodatne prodajne akcije, sve u cilju smanjenja robe za povrat, da nije redovito sakupljao prodane prednarudžbe, kao i da nije pokušao komunicirati s kupcima i s drugim vozačima te da ne bi u roku završio sezonsku prilagodbu hodogramima.

15.1. Posebno se navodi da u obrazloženju odluke o otkazu tuženik nije konkretno naveo koje te podatke tužitelj nije dostavio neposrednom voditelju i za koja prodajna mjesta, kao što nije navedeno ni koje prodane prednarudžbe nije redovito sakupljao i s kojim kupcima i drugim vozačima nije pokušao komunicirati i u kojem roku nije završio sezonsku prilagodbu hodograma. Ovo iz razloga što su za pravnu valjanost odluke o otkazu mjerodavni razlozi navedeni u obrazloženju odluke, a koji trebaju biti jasni i nedvojbeni, znači, tuženik je u obrazloženju odluke o otkazu trebao navesti konkretnu povredu koja je prekršena, kao što je trebalo navesti i činjenicu na temelju koje je ta povreda utvrđena, jer samo razlog koji je naveden u obrazloženju odluke o otkazu može predstavljati razlog za otkaz, pa poslodavac ne može naknadno proširivati obrazloženje tijekom postupka ističući i druge razloge otkazivanja, o čemu je biti riječi u nastavku ove odluke.

15.2. Međutim, i pored navedenog prvostupanjski je sud utvrdio da tužitelj nije počinio povrede koje su prethodno uopćeno navedene, pa je tako utvrdio da iz upozorenja tužitelju na kršenju radne obveze od 14. svibnja 2010., a u kojem se u bitnom navodi da tužitelj u obilasku prodajnih mjesta nije sakupio dovoljan broj narudžbi, da tužitelj u tijeku radnog vremena od 8 do 16 sati nije mogao obići sva prodajna mjesta koja su mu zadana hodogramom, ali da je i pored toga obavijestio druge vozače i to JH i BH u kojim dućanima nije uspio uzeti narudžbe, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su u tim slučajevima narudžbe pokrivene ambulantnom prodajom i da slijedom toga nije nastupila nikakva šteta tuženiku.

15.3. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i u odnosu na upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza ugovora o radu od 9. kolovoza 2010., a kojim se tužitelju u bitnome stavlja na teret da tjednima prije nije imao nikakvu komunikaciju s vozačem TH, da tužitelj nije imao odobrenje od svog voditelja da pokaže tom radnom kolegi zonu rada na terenu jer je to bila obveza drugog radnika, kao što je taj sud pravilno utvrdio i to na temelju dnevnih izvješća da je tužitelj upoznao slagače robe na prodajnim mjestima i da je sa istima svakodnevno komunicirao, a tuženik nije dokazao koji su to slagači čiji rad tužitelj nije kontrolirao. 15.4. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da tužitelj nije počinio ni povrede koje mu se stavljaju na teret u upozorenju 11. listopada 2010., kojim je prijavljen od strane VH voditelja distribucije za regiju Dalmacija, da 24. srpnja 2010. u prodavaonici Konzum 158 Sirobuja nije bilo isporuke mlijeka, da stanje mlijeka ne odgovara stanju istog proizvoda ostalih proizvođača jer da u četvrtak 22. srpnja 2010. nije napravljena prednarudžba za petak, iako taj novootvoreni objekt ima najveći izlaz robe u cijeloj regiju. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je kako je tužitelj bio 22. srpnja 2010. u Konzumu 158 Sirobuja, ali da voditeljica nije htjela uzeti ništa od robe i to iz razloga jer je roba došla dan ranije (21. srpnja 2010.) popodne, a nakon što ju je upozorio da dolazi idući tjedan u ponedjeljak, ista da mu je odgovorila da izlaz robe nije velik te da će zvati ako bude potrebno, a što sve proizlazi i e-mail, kao i izvješće obilaska terena, te voditelja Konzuma 158 RH, koji je naveo kako je kontrolom utvrđeno da je roba isporučena 21. srpnja 2010. u popodnevnim satima pa da im uz količine koje su zatečene 22. srpnja 2010. nisu trebale nove ili dodatne količine artikala iz tuženikovog asortimana, iz čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije počinio ni povrede koje mu se stavljaju na teret ni u navedenom upozorenju.

16. Ovaj žalbeni sud prihvaća u cijelosti i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije počinio ni povredu koja mu se stavlja na teret, a to je da je **.**.2010. i **.**.2010., kada je u ulozi nogometnog suca sudio nogometne utakmice bez naknade 4. Županijske nogometne lige JUG, skupina Split i kada se nalazio na bolovanju, zlouporabio bolovanje, iz razloga što je taj sud, a cijeneći nalaze i mišljenja sudskih vještaka medicinske struke dr. Časlava Lončara, dr. ČH i dr. EH, svih specijalista psihijatra i iskaz tužiteljeve liječnice dr. PH, kako i nalaz i mišljenje Klinike za psihijatriju Vrapče, Zavoda za forenzičnu psihijatriju, utvrdio da tužitelj nije zloupotrijebio bolovanje kada je sudio nogometne utakmice navedenih dana, jer su se svi vještaci složili da je suđenje nogometne utakmice za tužitelja predstavljalo relaksaciju te da takvom radnjom nije zloupotrijebio bolovanje i da se time nije izložio većim naporima od onih na radnom mjestu i da time nije bio izložen većim mentalnim naporima, kao što je utvrdio i da bi mu i oni preporučili određeni vid relaksacije koja bi mu u konačnici pomogla kod njegove bolesti (anksioznog-depresivnog poremećaja i frustracijom u radnoj sredini).

17. Tuženik žalbenim navodima ocjenu svih prethodno izvedenih dokaza glede nedopuštenosti otkaza ugovora o radu ničim nije doveo u sumnju, iz razloga što na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda upućuju spisu priložena dokumentacija, kao i svi iskazi saslušanih svjedoka, koje je prvostupanjski sud saslušao opširno i detaljno, te je neposrednom ocjenom mogao utvrditi govore li svjedoci istinu ili ne, te odakle crpe svoja saznanja u svezi rada tužitelja kod tuženika, pa neosnovano tuženik prigovara da sud nije pravilno postupio kada iskazima određenih svjedoka nije poklonio vjeru u cijelosti, a u odnosu na kršenje obveza iz radnog odnosa od strane tužitelja.

18. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je odluka o otkazu utvrđena ništetnom, pri čemu se poziva na Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/21, 156/22 i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), ističe se, da to što je pobijanom presudom odluka o otkazu utvrđena ništetnom, a ne da nije dopuštena, kako je to propisno odredbom članka 116. stavkom 1. ZR-a, ne čini pobijanu presudu nezakonitom, kako to pogrešno u žalbi tvrdi tuženik, jer je utvrđeno da otkaz nije pravno valjan, a posljedice su iste bez obzira na navedene riječi.

19. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je pogrešno prvostupanjski sud na temelju utvrđenih odlučnih činjenica zaključio da se u ovom slučaju nisu ispunile sve pretpostavke iz članka 117. stavka 2. ZR-a, za sudski raskid ugovora o radu, odnosno da se prihvati protutužbeni zahtjev tuženika kao poslodavca, jer iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica proizlazi da je tuženik dokazao da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka ne bi bio nadalje moguć, a imajući u vidu da su njihovi odnosi narušeni i poremećeni i da nedostaje međusobno povjerenje između stranaka, pri čemu je posebno navodi i da je samo tužiteljevo bolovanje bio vezano i za njegov posao, odnosno frustracije u radnoj sredini, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, pa je očito da nastavak radnog odnosa između stranaka dalje nije moguć.

19.1. Temeljem odredbe članka 117. stavka 2. ZR-a, sudski raskid ugovora o radu, sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

19.2. Budući da je tuženik kao poslodavac tijekom ovog postupka dokazao te okolnosti, s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da su međuljudski odnosi između tužitelja i tuženika znatno narušeni, jer to posebno proizlazi iz iskaza samog tužitelja, z.z. tuženika CH, kao i svjedoka, neposredno nadređenog tužitelju, VH, jer tužitelj nije mogao ostvariti kolegijalan i profesionalan odnos sa svojim nadređenim, a što se sve odražavalo i na obavljanje njegovog posla i odnos prema drugim radnicima (pojedini su bili svjedoci njihovih "svađa"), to su prema mišljenju ovog suda ispunjene pretpostavke iz članka 117. stavka 2. ZR-a za sudskim raskidom ugovora o radu, odnosno da se radi o okolnostima koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć.

19.3. Stoga, ovaj sud smatra da je opravdan zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu, dok prema članku 117. stavku 3. ZR-a, poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu, na način iz stavaka 1. i 2. podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

19.4. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik tijekom postupka zatražio protutužbenim zahtjevom da sud odrediti sudski raskid ugovora o radu s danima 14. listopada 2010., odnosno 31. svibnja 2012., a iz citiranog članka 117. stavka 3. ZR-a, proizlazi da je tom odredbom propisan rok, odnosno stadij parničnog postupka (do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja) do kojeg poslodavac i radnik mogu podnijeti zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

19.5. Dakle, tuženik kao poslodavac zahtijeva sudski raskid ugovara o radu s navedenim datumima. Međutim, ovaj je sud mišljenja da je sudski raskid ugovora o radu u okolnostima konkretnog slučaja valjalo odrediti s danom donošenja prvostupanjske presude 11. srpnja 2024., a ne s danima kojima to traži tuženik, pri čemu je, sukladno članku 117. stavku 3. ZR-a, bitno da je takav zahtjev postavljen do okončanja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom (što je tuženik nesporno postavio), pa je do tog datuma (11. srpnja 2024.) tužitelj u radnom odnosu kod tuženika, zbog čega tuženikovo traženje sudskog raskida ugovora o radu navedenih datuma nije osnovano.

19.6. Slijedom navedenog nije osnovan zahtjev tužitelja za vraćanje na rad na prijašnje radno mjesto komercijaliste za područje regije Dalmacija, a imajući u vidu da je opravdan zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu, jer je tuženik tijekom postupka dokazao da su ispunjene pretpostavke iz citiranog članka, odnosno da se radi o okolnostima koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć, time više što kod tuženika više ne postoji distribucija za regiju Dalmacija 2, a u kojoj je tužitelj radio i za koju traži da ga se vrati na rad.

20. S obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je tuženiku naložio da tužitelju za utuženo razdoblje od 11. ožujka 2011. do 10. listopada 2022. isplati pripadajuću naknadu bruto plaće jer za to razdoblje zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu nije radio, a koju visinu je utvrdio prema nalazu i mišljenju sudske vještakinje financijske struke, skupa s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate, a koju visinu ni posebnim žalbenim navodima tuženik ne pobija.

21. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud postupio i kada je prihvatio zahtjeve tužitelja za isplatu dodatka na plaću, odnosno ostalih materijalnih prava, koja bi ostvario da je radio jer je utvrđeno da je ta materijalna davanja tuženik za sporno razdoblje plaćao svojim radnicima. Visinu potraživanja i po ovoj osnovi također je, pravilno utvrdila sudska vještakinja financijske struke, a koju ni posebnim žalbenim navodima tuženik ne osporava.

22. Ni ostali žalbeni navodi tuženika ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa tako ni navod da prvostupanjski sud kod donošenja pobijane odluke nije poštovao upute viših sudova, kada iz pobijane presude proizlazi da je taj sud, suprotno žalbenim navodima postupio u skladu s uputom iz ukidnog rješenja višeg suda, te je raspravio i utvrdio činjenice na koje je ukazano tim rješenjem, pa je tako u odnosu na podatak da je radnik koji je došao na radno mjesto tužitelja ostvario uvećanje prometa od 41,24 %, pravilno zaključio da tu činjenicu tuženik nije dokazao. Ovo iz razloga što navode u iskazu svjedoka HH koji je kazao da je djelatnik koji je došao na radno mjesto tužitelja ostvario povećanje prometa u četiri mjeseca od 41,24 %, dok je svjedok VH kazao da je ostvario uvećanje prometa u četiri mjeseca za 30 %, tuženik odgovarajućom dokumentacijom nije dokazao.

22.1. Međutim, i pored utvrđenog od strane prvostupanjskog suda, ponovno ovaj sud ukazuje da su za pravnu valjanost odluke o otkazu mjerodavni razlozi navedeni u obrazloženju odluke, pa kako iz odluke o otkazu nije naveden razlog o uspješnosti prometa tužitelja u odnosu na radnika koji je došao na radno mjesto tužitelja (nije ni mogao biti naveden), to tuženik s uspjehom ne može naknadno proširivati obrazloženje otkaza tijekom ovoga postupka, ističući i druge razloge otkazivanja, zbog čega ni ovaj razlog ne utječe na pravilnost zaključka da otkaz ugovora o radu nije dopušten.

23. Svi ostali žalbeni prigovori tuženik su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a koji su suprotni svemu prethodno navedenom.

24. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu uspjeh stranaka u postupku glede tužbenog i protutužbenog zahtjeva, trebalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, preinačiti odluku o troškovima postupka, te je na temelju odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud uspjeh tužitelja ocijenio s 75%, a tuženika 25%, pa je uspjeh tužitelja 50% (75-25=50). Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve radnje koje je tužitelj zastupan po punomoćniku u osobi odvjetnika poduzeo i koje su bile potrebne za parnicu, a u odnosu na procjenjivu vrijednost predmeta spora, to tužitelju pripada trošak prema uspjehu u parnici u iznosu od 58.821,22 eura, kojem iznosu treba pribrojiti iznose od 252,17 eura, 663,75 eura i 501,82 eura, koji su plaćeni na ime troškova medicinskog i financijskog vještačenja, kao i iznos od 79,63 eura, koji je plaćen za pristup svjedoka, a koji su mu iznosi priznati u cijelosti jer su bili potrebni za parnicu, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 60.318,59 eura, i koji mu je iznos u obvezi naknaditi tuženik skupa sa zatraženom kamatom 11. srpnja 2024. do isplate, po stopi na temelju odredbe članka 29. ZOO-a.

25. Tuženiku pripadaju troškovi žalbenog postupka u odnosu na njegov uspjeh sa žalbom od 25%, u iznosu od 62,50 eura (sadržan je i PDV-e) prema Tbr. 10. točki 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa), zbog čega mu je ovaj iznos priznat skupa sa zatraženim zateznim kamatama od 15. siječnja 2025. do isplate, po stopi na temelju odredbe članka 29. ZOO-a.

26. Zbog svega navedenog, na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a, članka 373. točke 3. ZPP-a i članka 380. točke 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča