Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-7896/2023

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Mladena Genca, predsjednika vijeća, te Sanje Gospočić i Tomislava Tomašića, članova vijeća, uz sudjelovanje Ksenije Šupe Vukadinović u svojstvu više sudske savjetnice - specijalistice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika pravne osobe HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. i odgovorne osobe ČČ, zbog prekršaja iz članka 361b. stavka 1. točke 15. i stavka 2. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj 159/13, 19/15, 102/15, 115/18, 70/19, 47/20, 146/20, 151/22), odlučujući o žalbama okrivljenika pravne osobe HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. i odgovorne osobe ČČ koje brani Jasna Detelj Marković, odvjetnica iz Zagreba, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 22. svibnja 2023., broj: 37. Pp-10247/2022, u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se neosnovanima žalbe okrivljenika pravne osobe HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. i odgovorne osobe ČČ i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona, okrivljenici pravna osoba HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. i odgovorna osoba RČ, obvezni su naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 (stopedeset) eura - svaki okrivljenik, koji su dužni platiti u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 22. svibnja 2023., broj: 37. Pp-10247/2022, proglašeni su krivima okrivljenici pravna osoba HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. i odgovorna osoba RČ zbog prekršaja iz članka 361b. stavka 1. točke 15. i stavka 2. Zakona o kreditnim institucijama, te su na temelju citiranih propisa kažnjeni novčanim kaznama i to pravna osoba u iznosu od 6.000,00 eura / 45.207,00 kuna, a odgovorna osoba u iznosu od 600,00 eura / 4.520,70 kuna.

2. Okrivljenici su obvezani na naknadu troška prekršajnog postupka svaki u iznosu od 50,00 eura / 376,73 kuna.

3. Protiv navedene presude okrivljenici su podnijeli žalbe iz svih žalbenih razloga navodeći istovjetno u bitnom da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona s obzirom da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Konkretno ističu kako se ne navodi ništa o o pitanju krivnje koja se kreće od nehaja do namjere, te da se u postupku nije o njihovoj krivnji uopće raspravljalo, te smatraju da nema mjesta objektivnoj odgovornosti jer treba individualizacija i konkretizacija krivnje kao pretpostavka prekršajne odgovornosti. U prilog navedene tvrdnje žalitelji su priložili presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske od 14. siječnja 2016. Žalitelji ističu kako su se izjasnili da nisu krivi za prekršaj koji im se stavlja na teret i to zato što su nadležni organi u pogledu određenih obveza kreditnih institucija kreirali legislativni nered puštanjem u optjecaj normi proturječnog sadržaja, te su sami zatražili mišljenje eksternih savjetnika i na taj način zauzeli čvrsto uvjerenje da postupaju u skladu s propisima. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ne čini spornim da su u konkretnom slučaju okrivljenici dovedeni u stanje neskrivljene dileme oko pitanja mjerodavnog propisa s obzirom da je zakonodavac u pogledu obveze banaka oko izračuna EKS-a na prešutna prekoračenja u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ugradio odredbe proturječnog sadržaja. Žalitelji ističu da im je nejasno zašto bi trebali pitati ovlaštenog tužitelja kao regulatora oko dvojbenih pitanja, da se od pravnih službi kreditnih institucija očekuje samostalnost i odlučnost u zauzimanju stajališta o postavljenim pravnim pitanjima zbog čega je i služba okrivljene pravne osobe o konkretnom pravnom pitanju zauzela konkretan pravni stav pri čemu su naručili i poseban edukacijski materijal od međunarodno priznatog revizorskog društva u kojem je bilo izraženo i stajalište o pitanju koje je bilo predmetom nadzora. Takav stav po mišljenju žalitelja je ispravan, a prvostupanjski sud nije se upustio u tumačenje propisa kojima se unosi element kontroverze u pogledu obveza banaka vezanih za obračun EKS-a, već samo prihvaća stav ovlaštenog tužitelja koji po poziciji jedino mora biti relevantan i ispravan. Nadalje, žalitelji ističu da i sam sud ne spori da su u pogledu obračuna EKS-a bile na snazi nekoncizne i proturječne norme Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), a ne spori ni ovlašteni tužitelj postojanje proturječnosti u pogledu obveze i komunikacije izračuna EKS-a u okviru Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno, u odnosu na odredbe članka 3. i 20. s jedne, te članka 18. s druge strane. Ovo zato, jer je člankom 18. Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koja odredba je specijalna odredba za prešutno prihvaćeno prekoračenje, da ako se ugovorom o tekućem računu predviđa prešutna mogućnost da potrošač koristi takvo prekoračenje, da taj ugovor mora sadržavati i one informacije koje su određene člankom 6. stavkom 2. točkom e) Zakona o potrošačkom kreditiranju, što međutim nije i informacija o EKS-u budući je ista navedena u članku 6. stavku 2. točki f) Zakona o potrošačkom kreditiranju, a to odredbom članka 18. istog Zakona nije propisano. Žalitelji smatraju da u tom kontekstu treba uzeti u obzir i Direktivu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, Službeni list Europske unije L 133/66 - dalje u tekstu Direktiva 2008/48/EZ, s obzirom da je odredba članka 18. ZPK-a prenesena i gotovo prepisana iz Direktive 2008/48/EZ. Prema članku 2. stavka 4. Direktive 2008/48/EZ propisano je da se u slučaju prekoračenja troškova (prešutno prihvaćena prekoračenja po Zakona o potrošačkom kreditiranju) primjenjuju samo članci od 1. do 3., 18., 20. i članci od 22. do 32. te Direktive, a ne i odredba članka 19. koja se odnosi na izračun EKS-a. Uslijed pogrešne odluke o glavnoj stvari, žalitelji ističu i da je pobijanom presudom pogrešno odlučeno i o troškovima postupka. Zbog navedenog, žalitelji predlažu ovom Sudu preinačiti pobijanu presudu i osloboditi ih optužbe, podredno, istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3.1. U odnosu na svoju odgovornost, okrivljena odgovorna osoba u žalbama još ističe kako je u rujnu 2019. preuzeo funkciju člana Uprave Banke pri čemu je bio zadužen za nadzor i upravljanje nad 11 organizacijskih jedinica, zbog čega mu je u prvoj godini - do početka nadzora Hrvatske narodne banke kojim je signalizirano postojanje dilema oko izračunavanja EKS-a, jedva bilo dovoljno za početno skeniranje stanja u banci. U tom vremenu nije mogao ni uočiti da bi u pogledu izračuna EKS-a moglo biti bilo kakve neusklađenosti. Iako sam tužitelj navodi da je prekršaj u tijeku njegovog mandata trajao gotovo godinu i pol dana i da je imao dovoljno vremena preispitati dosadašnju poslovnu praksu glede prešutnog prekoračenja te pravovremeno utvrditi ili otkloniti nezakonitosti u postupanju banke u tom segmentu poslovanja, da sam tužitelj ne precizira koliko je njemu vremena za to trebalo pa tako prekršaj nije počinjen 11. rujna 2019. koji datum je naznačen kao datum početka počinjenja prekršaja. Navedenu okolnost žalitelj ističe kako prvostupanjski sud nije niti utvrđivao.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Ispitujući navedenu presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), te razmatrajući i navode žalbi, ovaj Sud je utvrdio da na štetu okrivljenika nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava, da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točki 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona.

6. Razmatrajući žalbe okrivljenika i ispitujući prvostupanjsku presudu, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno pravno označilo prekršaj kojeg su počinili okrivljenici činjenično opisan u izreci pobijane presude. Naime, u provedenom postupku, a naročito na temelju obrane okrivljenika, iskaza ispitane svjedokinje GČ, te izvršenog uvida u dokumentaciju koja prileži spisu, nedvojbeno je utvrđeno da nisu u razdoblju od stupanja na funkciju člana Uprave Banke II okr. ČČ **.**.2019. pa do 9. veljače 2021., izračunavali efektivnu kamatnu stopu na ugovore o kreditu u obliku prešutno prihvaćenih prekoračenja po tekućim računima potrošača zbog čega potrošači nisu imali informaciju o visini efektivne kamatne stope za prešutna prekoračenja koja su koristili, čime su postupili protivno podzakonskom propisu koji pobliže ureduje jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (EKS-a) donesenom na temelju članka 304. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20) odnosno protivno važećoj Odluci o efektivnoj kamatnoj stopi (Narodne novine, broj: 105/17), a u vezi sa člankom 20. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09, 12/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), čime su, kao pravna osoba - ostala sistemski važna kreditna institucija i odgovorna osoba iz uprave pravne osobe ostvarili bitna obilježja prekršaja koji im se stavlja na teret iz članka 361.b stavka 1. točke 15. i stavka 2. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20, 151/22).

7. Sve tvrdnje žalitelja kako nisu izračunavali efektivnu kamatnu stopu na ugovore o kreditu u obliku prešutno prihvaćenih prekoračenja po tekućim računima potrošača jer je zakonodavac u pogledu obveze banaka oko izračuna EKS-a na prešutna prekoračenja u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ugradio odredbe proturječnog sadržaja, nisu osnovane.

8. Odredbom članka 361.b Zakona o kreditnim institucijama i to stavkom 1. točkom 15. propisano je da će se za prekršaj kazniti globalna ili ostala sistemski važna kreditna institucija novčanom kaznom u iznosu od 37.500 kuna (u vrijeme počinjenja prekršaja) odnosno sada 4.970,00 eura do najviše 3% ukupnog prihoda i to ako postupi protivno podzakonskom propisu donesenom na temelju članka 304. ovoga Zakona, dok je stavkom 2. cit. članka propisano da će se za prekršaje iz stavka 1. ovoga članka novčanom kaznom u iznosu od 3.500,00 do 20.000,00 kuna (u vrijeme počinjenja prekršaja) odnosno sada od 460,00 do 2.650,00 eura, kazniti i odgovorna osoba iz uprave ili nadzornog odbora globalne ili ostale sistemski važne kreditne institucije. Na temelju članka 304. točke 1. Zakona o kreditnim institucijama (a kojom točkom se uređuje jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne kamatne stope iz članka 303. stavka 4. točke 6. i stavka 5. točke 7. tog Zakona), donesena je Odluka o efektivnoj kamatnoj stopi.

9. Nadalje, iako je odredbom članka 18. Zakon o potrošačkom kreditiranju propisano da ako prema ugovoru o tekućem računu postoji prešutna mogućnost da potrošač koristi prekoračenje, takav ugovor mora sadržavati i informacije iz članka 6. stavka 2. točke e), te je vjerovnik dužan redovito pružati navedene informacije u pisanom obliku ili nekom drugom trajnom mediju, a u slučaju značajnog prekoračenja duljeg od mjesec dana, vjerovnik je dužan bez odgode obavijestiti potrošača u pisanom obliku ili nekom drugom trajnom mediju: a) o činjenici da je došlo do prekoračenja, b) o iznosu prekoračenja, c) o kamatnoj stopi, d) o svim mogućim kaznama, naknadama ili kamatama na dospjele neplaćene obveze, ističe se kako su člankom 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisane određene iznimke, pa tako je stavkom 3. istog članka propisano da se na ugovore o kreditu u obliku prešutno prihvaćenog prekoračenja primjenjuju samo članci 1. do 3., članak 18., 20. i 24. do 28. ovoga Zakona, a odredbom članka 20. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisana je obveza izračuna efektivne kamatne stope, čime postoji obveza informiranja potrošača o tome, a takve odredbe nisu proturječne niti nerazumljive, već zakon treba primjenjivati u cjelini, posebno vodeći računa o tome da potrošači budu informirani o svim stavkama ugovora o kreditu, a što je u skladu s odredbama članka 6. istog Zakona.

10. Također, neosnovano ističu žalitelji da im je nejasno zašto bi trebali pitati ovlaštenog tužitelja kao regulatora oko dvojbenih pitanja, da se od pravnih službi kreditnih institucija očekuje samostalnost i odlučnost u zauzimanju stajališta o postavljenim pravnim pitanjima zbog čega je i služba okrivljene pravne osobe o konkretnom pravnom pitanju zauzela konkretan pravni stav pri čemu su naručili i poseban edukacijski materijal od međunarodno priznatog revizorskog društva u kojem je bilo izraženo i stajalište o pitanju koje je bilo predmetom nadzora. Naime, ako kreditna institucija ne razumije jasne zakonske odredbe, može se informirati kod regulatora u vezi primjene istih, budući regulator, u konkretnom slučaju Hrvatska narodna banka, u smislu odredbe članka 197. Zakona o kreditnim institucijama obavlja superviziju kreditnih institucija, te je i odredbom članka 199. istog Zakona propisano da osim supervizije obavlja i nadzor primjene Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, propisa donesenih na temelju tog Zakona i drugih zakona i propisa donesenih na temelju tih zakona za koji je ovlaštena na temelju tih zakona.

11. U vezi navoda žalitelja da treba uzeti u obzir i Direktivu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, Službeni list Europske unije L 133/66 - dalje u tekstu Direktiva 2008/48/EZ, s obzirom da je odredba članka 18. Zakona o potrošačkom kreditiranju prenesena i gotovo prepisana iz Direktive 2008/48/EZ, ističe se kako je prema članku 2. stavku 4. Direktive 2008/48/EZ propisano da se u slučaju prekoračenja troškova (prešutno prihvaćena prekoračenja po Zakona o potrošačkom kreditiranju) primjenjuju samo članci od 1. do 3., 18., 20. i članci od 22. do 32. te Direktive, a ne i odredba članka 19. koja se odnosi na izračun EKS-a. Iz Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09) vidljivo je da su u Zakon unesene odredbe iz Direktive 2008/48/EZ, te je u odredbi članka 1a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 112/12) navedeno da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu s Direktivom 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, međutim, nacionalnim zakonodavstvom može se detaljnije odnosno šire urediti određeno pitanje na koje se odnosi Direktiva, uz uvjet da se postigne svrha Direktive, odnosno vezanu uz kamatnu stopu, a to je da se potrošaču pruže sve informacije o istoj, pa je Zakonom o potrošačkom kreditiranju šire određena obveza kreditne institucije u odnosu na izračun efektivne kamatne stope i obveza informiranja potrošača o njoj, što je u skladu sa svrhom Direktive.

12. Isto tako nije osnovana tvrdnja žalitelja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka jer da se ne navodi ništa o pitanju krivnje koja se kreće od nehaja do namjere, te da se u postupku nije o njihovoj krivnji uopće raspravljalo, te smatraju da nema mjesta objektivnoj odgovornosti jer treba individualizacija i konkretizacija krivnje kao pretpostavka prekršajne odgovornosti, pa u prilog navedene tvrdnje žalitelji su priložili presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske od 14. siječnja 2016.

13. Napominje da je u skladu s odredbom članka 25. Prekršajnog zakona nehaj osnovni oblik prekršajnopravne odgovornosti, a za namjeru okrivljenici odgovaraju samo kada je to izričito propisano zakonom (a u ovom konkretnom slučaju to nije), pa je za prekršajnu odgovornost dovoljno da okrivljenici postupaju i iz nehaja, kao što nedvojbeno proizlazi iz utvrđenih odlučnih činjenica u konkretnom slučaju, te iako prvostupanjski sud nije izričito naveo oblik krivnje, iz odluke je vidljivo da se obrazlaže počinjenje prekršaja iz nehaja, jer pravilno prvostupanjski sud navodi da su okrivljenici s obzirom na svoju profesionalnu djelatnost bili dužni upoznati se s odredbama svih važećih zakona. Stoga je pravilna i zakonita, te dostatno obrazložena odluka prvostupanjskog suda o krivnji okrivljenika.

14. Neosnovani su i navodi žalitelja u kojima se poriče odgovornost okrivljene odgovorne osobe za počinjeni prekršaj, navodeći da je u rujnu 2019. preuzeo funkciju člana Uprave Banke pri čemu je bio zadužen za nadzor i upravljanje nad 11 organizacijskih jedinica, zbog čega mu je u prvoj godini - do početka nadzora Hrvatske narodne banke kojim je signalizirano postojanje dilema oko izračunavanja EKS-a, jedva bilo dovoljno za početno skeniranje stanja u banci, te u tom vremenu nije mogao ni uočiti da bi u pogledu izračuna EKS-a moglo biti bilo kakve neusklađenosti.

15. Naime, u kritičnom razdoblju je okrivljena odgovorna osoba RČ bio član uprave u okrivljenoj pravnoj osobi, te time odgovoran za pravilnost i zakonitost poslovanja banke, pa je trebao postupati s dužnom pažnjom dobrog gospodarstvenika, a što nije učinio, čime je došlo do počinjenja prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret u ovom postupku. Slijedom navedenog, nije od značaja dostavljena presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske od 14. siječnja 2016. jer se ne radi o istim činjenicama u pogledu odgovornosti odgovorne osobe.

16. U vezi navoda žalitelja da iako sam tužitelj navodi da je prekršaj u tijeku njegovog mandata trajao gotovo godinu i pol dana i da je imao dovoljno vremena preispitati dosadašnju poslovnu praksu glede te pravovremeno utvrditi ili otkloniti nezakonitosti u postupanju banke u tom segmentu poslovanja, da sam tužitelj ne precizira koliko je njemu vremena za to trebalo pa tako prekršaj nije počinjen 11. rujna 2019. koji datum je naznačen kao datum početka počinjenja prekršaja, ističe se da tužitelj Hrvatska narodna banka, kao regulator te nadzorno tijelo, kontrolira primjenu zakona od strane kreditnih institucija, a ne upravljaju istima, čime je odgovornost za pravilno i zakonito poslovanjem isključivo na strani kreditne institucije i odgovorne osobe u njoj, a vremensko razdoblje koje je navedeno kao razdoblje protupravnog ponašanja označeno je kao produljeni prekršaj, koji je počinjen 9. veljače 2021. kao zadnjom protupravnom radnjom.

17. Shodno ovlaštenju da dokaze ocjenjuje po slobodnom uvjerenju prvostupanjski sud svoje saznanje o djelu okrivljenika zasnovao je na ocjeni svih u postupku izvedenih dokaza, a što je u pobijanoj presudi i valjano obrazložio. Kako okrivljenici žalbenim navodima nisu ničim doveli u sumnju pravilnost i zakonitost iste odluke, to nije došlo do povrede materijalnog prekršajnog prava, a kao što to neosnovano ističu žalitelji.

18. Nadalje, odluka o prekršajnopravnoj sankciji razmatrana je u povodu podnesenih žalbi, u skladu s odredbom članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, budući se okrivljenici nisu žalili zbog prekršajnopravne sankcije, a žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

19. Imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj Sud je utvrdio da su izrečene novčane kazne okrivljenicima pravilne i zakonite i da nisu prestroge. Prvostupanjski sud je odmjeravajući visinu kazni za počinjeni prekršaj okrivljenicima pravilno cijenio olakotne i otegotne okolnosti, uslijed čega je okrivljenicima za navedeni prekršaj izrekao novčane kazne neznatno iznad propisanih minimuma. Ovako izrečene novčane kazne okrivljenicima, ovaj Sud smatra primjerenima težini počinjenog prekršaja, stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja (članak 36. Prekršajnog zakona) i ovaj Sud nije našao uvjeta za eventualno preinačenje pobijane odluke.

20. Odluka o troškovima prekršajnog postupka pravilna je i zakonita. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na temelju članka 139. stavka 3. u vezi sa člankom 138. stavkom 2. točkom 3. i stavkom 3. Prekršajnog zakona odredio paušalnu svotu od 50,00 eura svakom okrivljeniku koja je primjerena složenosti i trajanju postupka.

21. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to su na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezani okrivljenici na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

22. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 15. siječnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Ksenija Šupe Vukadinović v.r.

Mladen Genc v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.