Poslovni broj Gž-1524/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DDO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-3487/2023-11 od 19. lipna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3487/2023-11 od 19. lipna 2024.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 166-159/2006 sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika dana 02.10.2006., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.274,79 eur i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 1.161,24 eur.

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 166-159/2006, sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika dana 02.10.2006. sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv "TROŠKOVI" a koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90 % iznosa kredita“.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužiteljica, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor dana 02.10. 2006. zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 230.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 23 godine i da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te da je tužiteljica spomenutu naknadu platila u iznosu od 1.274,79 eur.

6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da se tužiteljica nije mogla suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u ugovor unijela i nametnula spomenutu odredbu o naknadama jer da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane banke, a na spomenute odredbe tužiteljica, kao potrošač da nije mogla utjecati niti izbjeći njihovo ugovaranje. O toj odredbi da se nije uopće pregovaralo i da zaposlenici banke nisu tužiteljici objasnili zašto se plaćaju te naknade i po kojim kriterijima su utvrdili visinu naknade za obradu kredita.

6.3. Sukladno odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), na tuženiku da je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik da nije dokazao navedeno. Prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o jednostranoj odluci banke koja da je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču odredbu o naknadi za obradu kredita i koja da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništetna.

6.4. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da nije osnovan prigovor zastare potraživanja jer da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc), dok zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

6.5. Kako je utvrđena ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.274,79 eur.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenim zahtjevima, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika.

8.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da odredba o naknadi za obradu kredita predstavlja cijenu, pa da bi stoga bila isključena procjena njezine nepoštenosti. Naime, navedena odredba je akcesornog značaja i samim time ne može biti obuhvaćena pojmom glavnog predmeta ugovora, odnosno cijenom.

8.2.1. O spornoj odredbi članka 5. Ugovora, koja regulira tzv. ulaznu naknadu, parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale jer je ta odredba (kao i sve druge ugovorne odredbe) bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te stoga tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Tuženik nije na bilo koji način prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna.

8.2.2. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja.

8.2.3. Zaključno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali to nije predmet spora), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.)

8.3. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je u konkretnom slučaju nastupila zastara. Naime, u odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti valja ukazati na sadržaj odredbe članka 328. ZOO-a prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. U odnosu na restitucijski zahtjev valja navesti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (zaključak Su IV-47/20 Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa sjednice od 30. siječnja 2020.). Neosnovano smatra tuženik da je zastara postavljanja restitucijskog zahtjeva nastupila protekom 5 godina od sklapanja ugovora jer je restitucija posljedica ništetnosti i ne može zastarni rok za restitucijski zahtjev početi teći prije utvrđenja ništetnosti.

8.4. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom članka 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da je odredba nepoštena, podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

8.5.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji se odnose na odluku o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. u svezi sa člankom 155. stavkom 1. ZPP-a kada je tužiteljici dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude.

8.5.2. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije mogao pri obračunu nagrade primijeniti povećanu vrijednost odvjetničkog boda od 2 eur (Tbr. 50) i na one odvjetničke radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu odredbe br. 48/3 Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) i Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN" 138/23). Pri tome se upućuje tuženika na stav zauzet u odlukama Vrhovnog suda RH br. Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

9. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin