Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-534/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Almi Opačak, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Požegi, pod poslovnim brojem 10 P- 226/2022-18 od 4. siječnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Djelomični se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d. i prvostupanjska presuda se:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu po žalbi tuženika kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice,

b) ukida u pobijanom dijelu po žalbi tuženika kojim je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.315,76 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 2., članka 3. i članka 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006 od 1. veljače 2006. zaključenog između tužitelja NP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 (kao pravni slijednik Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, Petra Krešimira IV 32 i Hypo-Alpe Adria Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 (kao pravni slijednik Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod Petra Krešimira IV 32 i Hypo-Alpe Adria Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6) isplatiti tužitelju NP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 716,34 eura po osnovi razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena (u daljnjem tekstu: zakonska zatezna kamata) na iznose od:

- 10,17 eura od 1. studenog 2008. do isplate

- 12,07 eura od 1. siječnja 2009. do isplate

- 14,58 eura od 1. veljače 2009. do isplate

- 16,34 eura od 1. ožujka 2009. do isplate

- 13,44 eura od 1. travnja 2009. do isplate

- 12,77 eura od 1. svibnja 2009. do isplate

- 8,24 eura od 1. lipnja 2009. do isplate

- 4,01 eura od 1. srpnja 2009. do isplate

- 5,72 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate

- 8,41 eura od 1. rujna 2009. do isplate

- 6,49 eura od 1. listopada 2009. do isplate

- 5,13 eura od 1. studenog 2009. do isplate

- 9,02 eura od 1. prosinca 2009. do isplate

- 12,85 eura od 1. siječnja 2010. do isplate

- 16,77 eura od 1. veljače 2010. do isplate

- 15,73 eura od 1. ožujka 2010. do isplate

- 23,00 eura od 1. travnja 2010. do isplate

- 20,76 eura od 1. svibnja 2010. do isplate

- 23,89 eura od 1. lipnja 2010. do isplate

- 43,06 eura od 1. srpnja 2010. do isplate

- 38,51 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate

- 54,26 eura od 1. rujna 2010. do isplate

- 46,00 eura od 1. listopada 2010. do isplate

- 39,73 eura od 1. studenog 2010. do isplate

- 59,28 eura od 1. prosinca 2010. do isplate

- 70,95 eura od 1. siječnja 2011. do isplate

- 61,98 eura od 1. veljače 2011. do isplate

- 63,17 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužiteljici NP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.315,76 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. siječnja 2024. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu zahtjev za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 33,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. siječnja 2024. pa do isplate odbija se kao neosnovan.

V. Nalaže se Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587, da na teret Državnog proračuna Republike Hrvatske odvjetniku Almi Opačak, OIB [osobni identifikacijski broj], Augusta Cesarca, 12, [adresa], s osnova troška javnog prijevoza isplati iznos od 14,14 eur, sa zakonskom zateznom kamatom od 4. siječnja 2024. pa do isplate, a u roku od 15 dana."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu kojim je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.315,76 EUR-a, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači, na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužiteljice na utvrđenje, da su ništetne odredbe članka 2., članka 3. i članka 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006, sklopljenog 1. veljače 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, kao banke, odredbama kojih članaka da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), te kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita iz osnova ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF).

6. Nije u pravu tuženik, kada prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, dok tuženiku nije nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, onemogućeno da raspravlja pred sudom.

8. Budući, da prvostupanjska presuda, u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koje ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

9. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda, u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja da je potvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke I izreke, da je utvrđeno, da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom

postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kredita kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, a što znači da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te i suprotno odredbama ZOO-a;

- u smislu navedenih zakonskih odredbi, a i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja da propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u pojedinačnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati;

- budući da su spornim odredbama predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita redovna kamata, kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica, sadržajno izražena na identičan način kao i ona iz točke I. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, utvrđene ništetnom, to ugovorne odredbe iz stavka I. izreke presude da su ništetne, a takvo stajalište da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.;

- tužiteljica da ima pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora, koje da ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih da ne postoji obvezno-pravni odnos između stranaka, jer odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05) da je propisano, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi i tužiteljica da ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi rečenog ugovora zbog ništetnosti tih odredbi;

- da je neosnovan prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja, jer da je pitanje zastare meritorno riješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., te opći zastarni rok od 5 godina za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike da počinje teći od 14. lipnja 2018. i ističe 14. lipnja 2023., pa tužiteljica, koja tužbu da je podnijela 20. travnja 2021., da ima pravo zahtijevati sve novčane iznose, koje da je u svom pisanom Nalazu i mišljenju utvrdila financijsko-knjigovodstvena vještakinja Sanda Marinac;

- iz Nalaza i mišljenja vještakinje Sande Marinac, zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita, u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužiteljica da je više platila tuženiku iznos od 5.397,27 kuna / 716,34 EUR-a;

- kontakt između tužiteljice kao korisnika kredita i službene osobe banke da je bio sadržajno na razini formalnosti ukazivanja na mjesta predviđena za potpis unaprijed pripremljenog ugovora o kreditu te i pratećih obrazaca, a takav način postupanja tuženika nikako da se ne može smatrati pregovaranjem;

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio, da su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita o promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak ništetne, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, nalažući tuženiku, a pozivom na odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), da, iz osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, isplati tužiteljici preplaćene iznose, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, nema dvojbe da je isti Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita tužiteljica sklopila s pravnim prednikom tuženika prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane pravnog prednika tuženika, te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na sadržaj ugovorenih odredaba kojima se glavnica veže za valutu CHF i koje se odnose na promjenjivost kamatne stope u skladu s važećim srednjim tečajem za CHF pravnog prednika tuženika na dan plaćanja, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica pregovarala o rizičnosti tečaja i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora vezano uz CHF, a kako je to, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude, a nakon iskaza tužiteljice i svjedoka IP, koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita radio kod pravnog prednika tuženika.

16. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i pravnog prednika tuženika, a pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je točkom 5. izreke, da je pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time pravni prednik tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, protiv više tuženika, pa i između ostalog i pravnog prednika tuženika, a pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 5. kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015 u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

18. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

19. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

21. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a, suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.

22. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

23. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

24. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe pravni prednika tuženika je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO/05, koja odredba propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

25. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

26. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

27. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

28. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element Ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio pravni prdnik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano), bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

29. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje pravnom predniku tuženika ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

30. S obzirom na nespornu činjenicu, da u ugovorima u kojima je koristio predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope pravni prednik tuženika nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

31. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici, kao potrošaču, nametnula ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

33. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.

34. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužiteljice iz osnova ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, valja ukazati, da je sud prvog stupnja u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljice iz tog osnova ništetnosti ispravno utvrdio da je isti osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i pravnog prednika tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bila ovlaštena podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

36. Prema tome, tužiteljica je podnošenjem tužbe 20. travnja 2021. (tužba – stranice od 1 do 5 spisa) istu podnijela unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnog zahtjeva počela teći iznova.

37. U odnosu na daljnje žalbene navode, tuženiku je i za navesti, da i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u okolnostima kada je tečaj CHF u jednom vremenskom periodu otplate kredita bio niži u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora, time nije došlo do narušavanja pravične ravnoteže ugovornih strana na štetu tuženika, obzirom da se radilo o financijskoj instituciji kojoj su sve okolnosti u vezi mogućnosti naglih promjena tečaja CHF bile poznate, tako da eventualni gubitak zarade od plasiranog kredita predstavlja poslovni rizik.

38. S druge pak strane, plaćanjem manjih mjesečnih anuiteta na strani tužitelja nije došlo do povećanja imovine, slijedom čega nema niti pretpostavki za primjenu odredbe članka 1111.

39. ZOO/05, u pogledu umanjenja pretplaćenog iznosa tužiteljice temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, za iznose koje je tužiteljica platila manje, radi manjeg tečaja od početno ugovorenog tečaja u CHF, kako je to ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude.

40. Suviše, tuženiku je i za navesti, da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten, niti dužan, umanjiti tužiteljičinu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (ovakav stav zauzet u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

41. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužiteljici na dosuđeni iznos glavnice priznao i pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužiteljici plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

42. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena protiv točaka I. i II. izreke prvostupanjske presude, kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

43. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao pod a) izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

44. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.315,76 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

45. Naime, iz sanja spisa predmeta proizlazi, da je tužiteljica svojim podneskom od 14. rujna 2023. (stranice od 484 do 487 spisa), sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, uredila tužbeni zahtjev, na koji način je, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, smanjila tužbeni zahtjev, koje smanjenje tužbenog zahtjeva se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, a kojem djelomičnim povlačenjem tužbe se tuženik protivio svojom podneskom od 25. listopada 2023. (stranice od 488 do 490 spisa), zahtijevajući troškove postupka.

46. Nadalje, iz stanja spisa predmeta i prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja propustio meritorno odlučiti u odnosu na djelomično povlačenje tužbe od strane tužiteljice, kojem djelomičnim povlačenjem tužbe se tuženik protivio, a iz stanja spisa predmeta ne bi proizlazilo da je tuženik u odnosu na navedeni propust suda predlagao donošenje dopunske presude (članak 339. ZPP-a), pa bi se u navedenim okolnostima smatralo, da je tuženik povukao svoje protivljenje u odnosu na djelomično povlačenje tužbe od strane tužiteljice, pa se u okolnostima kada je tužiteljica (djelomično) povukla tužbu, u konkretnom slučaju, o troškovima postupka u odnosu na povučeni dio tužbe odlučuje temeljem odredbe članka 158. ZPP-a.

47. Prema tome, potrebno je da u nastavku postupka o troškovima postupka, u odnosu na troškove tužiteljice u ovom konkretnom slučaju odluči temeljem odredbi članka 154. stavka 1. i odredbi članka 155. sve ZPP-a, a ne pozivom na odredbe članka 6. stavka 1. i odredbe članka 7. stavka 1. sve Direktive 93/13 EEZ, a odredbe kojih članaka je sud prvog stupnja pogrešno primijenio prilikom priznavanja parničnih troškova tužiteljici, dok je u odnosu na troškove tuženika potrebno odlučiti na temelju odredbe članka 158. ZPP-a, imajući pri tome u vidu i odredbu članaka 164. stavka 1. ZPP-a, nakon čega će sud prvog stupnja biti u mogućnosti, u odnosu na troškove ovog postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka, donijeti zakonitu i pravilnu odluku.

48. Budući, da su na izloženi način u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.315,76 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tuženika, valjalo je žalbu tuženika uvažiti kao osnovanu i u ovom pobijanom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu (rješenje), te predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, slijedom čega je odlučeno kao pod b) izreke (članak 380. točka 3. ZPP-a).

49. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je i riješeno kao u izreci.

50. Nepobijani dio (točke IV. i V. izreke prvostupanjske presude), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac