Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2407/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i o žalbi tužiteljice, protiv presude i rješenja Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama, pod poslovnim brojem P-616/2023-24 od 3. srpnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. i žalba tužiteljice BH kao neosnovane i presuda i rješenje Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama, pod poslovnim brojem P-616/2023-24 od 3. srpnja 2024. se:

a) po žalbi tuženika potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu kojim je dijelom točke II. izreke rješenja naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 265,45 EUR-a,

b) po žalbi tužiteljice potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkom I. izreke rješenja utvrđeno povlačenje tužbe u preostalom dijelu, kao i u dijelu kojim je dijelom točke II. izreke rješenja u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010774124, sklopljenog dana 13. listopada 2005. godine između tužiteljice i tuženika, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, a točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 915,07 EUR-a zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos i to računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

2. Prvostupanjskim rješenjem je, točkom I. izreke, utvrđeno da je tužba u preostalom dijelu povučena, a koji dio da se odnosi na zahtjeve za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i na isplatu novčanog iznosa preplaćenog na ime odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 265,45 EUR-a, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

3. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i rješenje u dijelu kojim je dijelom točke II. izreke naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 265,45 EUR-a, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. i u svezi s člankom 381. sve Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda i rješenje u tom dijelu preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz obvezu tužiteljice da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Žali se i tužiteljica, pobijajući točke I. i II. izreke rješenja sadržanog u prvostupanjskoj presudi i rješenju, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. u svezi članka 381. sve ZPP-a, predlažući da se ista presuda i rješenje u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Žalba tužiteljice nije osnovana.

8. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužiteljice na utvrđenje, da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010774124, sklopljenog 13. listopada 2005. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao banke, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, te kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa iz osnova te ništetne odredbe.

9. Nije u pravu tuženik, kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

10. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske odluke navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima odluke navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Budući, da prvostupanjska presuda i rješenje u pobijanom dijelu nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba tuženika zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

12. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda i rješenje u pobijanom dijelu temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

13. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

14. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- među strankama da nije sporno, da je tužiteljica s tuženikom dana 13. listopada 2005. zaključila Ugovor o kreditu broj 9010774124, kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos kredita u kunama, koji odgovara protuvrijednosti od 14.140,77 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseca i kamatnom stopom u visini od 5,23 % godišnje, a koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a kredit da je tužiteljici odobren u svrhu kupnje osobnog vozila, te da je tužiteljica kredit u cijelosti uredno otplatila, a u ovom ugovornom odnosu tužiteljica da je imala status potrošača;

- iz iskaza tužiteljice, da je tijekom otplate kredita doista došlo do povećanja mjesečnih anuiteta uslijed rasta ugovorenog tečaja, za koji da se vezala otplata kredita, dok parametri temeljem kojih da je dolazilo do promjene ugovorenog tečaja i mogući rizici ugovaranja takve klauzule, da nisu navedeni u Ugovoru o kreditu, niti da su isti tužiteljici prezentirani usmeno prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu;

- da je osnovano se pozivati na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 i Pž-633/17, a predmetnom postupku da je prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača, koja da je vođena u skladu sa odredbama članaka od 131. do 141 b. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09 - u daljnjem tekstu ZZP/07).

- odredbom članka 140. ZZP/07 da je propisano, da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima;

- tužiteljica da se u ovoj pravnoj stvari, u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što da je i sud u ovoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/22), vezan pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude, kojom da je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača;

- presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, da je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu da je potvrđena i dijelom preinačena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, pa da je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine za dio o valutnoj klauzuli;

- tuženik ničim da nije dokazao da su tužiteljici u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora o kreditu objašnjeni značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije, kako da bi mogao donositi razborite i informirane odluke, te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice, koje da bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze;

- visina tužbenog zahtjeva da je utvrđivana financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a kako stranke da su prihvatile izračun vještaka o razlici između plaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu, u odnosu na anuitete koje da bi tužiteljica kao korisnik kredita bila u obvezi plaćati po tečaju CHF, koji da je vrijedio na dan korištenja/isplate kredita, a, sukladno kojem izračunu tužiteljica, koja da je sudu podnijela stupnjevitu tužbu, da je postavila tužbeni zahtjev za isplatu, umanjujući sama isti za tzv. negativne razlike;

- da je neosnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer vođenjem kolektivnog spora u individualnim postupcima da dolazi do prekida zastare, u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO/05), a restitucijski zahtjevi, temeljem članka 225. ZOO/05, da zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, a zastare ponovno da počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora, tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., do kada da je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara da je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. (za dio o valutnoj klauzuli), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara da nije nastupila u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, a zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora svakako da ne zastarijeva.

15. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio, da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim da je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa je naložio tuženiku, a pozivom na odredbe članaka 1111. i 1115. sve ZOO/05, da isplati tužiteljici temeljem preplate radi promjene tečaja CHF iznos od 915,07 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I. II. izreke prvostupanjske presude.

16. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

17. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

18. Tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na sadržaj odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 2. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

21. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je, da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

23. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženika, osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, a, suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske odluke, sudu nije dokazao.

24. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

25. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

- Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora;

26. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

27. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem te ništetne odredbe.

28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, sud prvog stupnja, u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljice, ispravno utvrdio da isti prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bila ovlaštena podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenom valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO/05.

29. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj je rok za restitucijski zahtjev tužitelja iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

30. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

31. Prema tome, tužiteljica je podnošenjem tužbe 11. travnja 2022. (tužba – stranice od 1 do 7 spisa) istu podnijela unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počela teći iznova.

32. Tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužiteljici na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužiteljici plati pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznos koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

33. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena protiv točaka I. i II. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

34. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 4. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na točku II. izreke prvostupanjskog rješenja, u dijelu kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 265,45 EUR-a, u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

35. Neosnovano i tužiteljica pobija točku I. izreke prvostupanjskog rješenja, kao i dio točke II. izreke prvostupanjskog rješenja u dijelu kojim je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan jer je, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je - a obzirom da je tužiteljica podneskom od 13. srpnja 2022. (stranice od 39 do 42 spisa) izričito navela, da djelomično povlači dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po osnovu promjenjivosti kamatne stope – kada je točkom I. izreke prvostupanjskog rješenja utvrdio da je tužba u preostalom dijelu povučena, a koji dio da se odnosi na zahtjeve za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i na isplatu novčanog iznosa preplaćenog na ime odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je, a imajući u vidu naprijed navedeno, sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je, a pozivom na odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a, odlučio o troškovima postupka i dijelom točke II. izreke prvostupanjskog rješenja u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbio kao neosnovan.

36. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tužiteljice i tuženika, a prvostupanjskom presudom i rješenjem u pobijanim dijelovima, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbama istaknute, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika i žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovane i u pobijanim dijelovima potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenja, slijedom čega je presuđeno i riješeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. i članak 380. točka 2. sve ZPP-a).

Split, 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac