Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2042/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LJ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda Zagrebu, pod poslovnim brojem P-3266/2021-31 od 3. svibnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika OTP Banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda Zagrebu, pod poslovnim brojem P-3266/2021- 31 od 3. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 060502434385 kojeg su dana od 28. travnja 2006. godine sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.880,64 EUR-a, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, točkom III. izreke, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.620,18 EUR-a, a točkom IV. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 060502434385, sklopljenog 28. travnja 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao banke, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (CHF), te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa iz osnova te ništetne odredbe.

6. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a izreka prvostupanjske presude u pobijanom dijelu nije nerazumljiva, niti proturječi sama sebi ili razlozima presude.

8. Budući, da prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističu tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

9. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, te JJ, kao sudužnika ili solidarnog dužnika, da je 28. travnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 060502434385, kojim da je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 23.000,00 CHF protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate;

- nadalje, ugovorne strane da su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, te da je ugovoreno da će se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta, te otplata kredita da će se vršiti u 108 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu da utvrđuje Banka planom otplate, a po iskorištenju kredita Banka da će Korisniku kredita dostaviti amortizacijski plan otplate, koji da je sastavni dio ovog Ugovora, uz ugovorenu kamatnu stopu u visini od 4,89% godišnje, koja da je promjenjiva, a promjena kamatnih stopa da se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke, na čiju primjenu Korisnik kredita da bezuvjetno pristaje;

- kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu da je u cijelosti otplaćen;

- u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli da je vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji da je 4. srpnja 2013. donio presudu pod poslovnim brojem P-1401/2012, kojom da je utvrđeno, da je, između ostalih, ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je 14. lipnja 2018. donio presudu pod poslovnim brojem Pž-6632/17, kojom da je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika, protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te Vrhovni sud Republike Hrvatske da je odlukom pod poslovnim brojem Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17, kojom da je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica u CHF;

- sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli;

- naime, člankom 502.c ZPP-a da je propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati;

- u odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tuženiku da je dopušteno dokazivati suprotno, ali u ovom postupku tuženik da nije tako nešto tvrdio;

- tuženik da neosnovano osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe članka 3. točke 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - dalje: ZZP/03), jer iz iskaza tužitelja da proizlazi, da je on novčana sredstva predmetnog kredita utrošio (sukladno namjeni) za obnovu i uređenje obiteljske kuće na adresi [adresa] u [adresa], u kojoj da živi zajedno sa svojom obitelji, a tuženik tijekom postupka niti tvrdi, niti da dokazuje, da bi kredit bio korišten u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, te tuženik da nije predložio saslušanje svog zaposlenika, koji je osobno sudjelovao u postupku obrade i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu;

- tužitelj da je dogovore, koji su prethodili zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu, vodio sa zaposlenicima tuženika u poslovnici u [adresa], te da mu je od zaposlenika tuženika bilo predočeno i preporučeno da se odluči za kredit s valutnom klauzulom u CHF, jer da se radi o najpovoljnijem kreditu, zbog čega da se on odlučio upravo za predmetni kredit, a prethodno da nije bio informiran o tome, da bi postojali veći rizici promjene tečaja kod takvog kredita, u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima, niti da mu je posebno bilo što objašnjeno vezano za općenito značenje kredita s valutnom klauzulom;

- tuženik da nije dokazao, da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije, nego što da je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja kao potrošača u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi;

- odredbom članka 87. stavkom 1. ZZP/03 da je propisano, da je nepoštena ugovorna odredba ništetna;

- glede tuženikovog prigovora zastare, u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. da je zauzeto pravno stajalište, da, ako je ništetnost

ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok da počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojen P-1401/12 da je za valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako tužba u ovom predmetu da je podnesena 22. travnja 2021., to da se, u smislu članka 225. ZOO-a, prigovor zastare ukazuje neosnovanim;

- iz Nalaza stalne sudske vještakinje za financije Petre Blaškić, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita, da iznosi ukupno 21.704,19 kuna / 2.880,64 EUR-a, a ukupan iznos koji da je tužitelj manje platio radi pada tečaja, u odnosu na tečaj koji da je vrijedio na dan isplate kredita (tzv. negativna tečajna razlika), da ukupno iznosi 1.489,67 kuna / 197,71 EUR-a;

- da je neosnovan tuženikov prigovor prijeboja (kompenzacije) za iznos (tuženikove tražbine) od 197,71 EUR, što da predstavlja ukupni iznos, koji da je tužitelj manje platio tijekom otplate predmetnog kredita u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja, utvrđujući ništenom predmetnu odredbu Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem odredbe članaka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.880,64 EUR-a, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose počev od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao, utjecati na sadržaj odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i pravnog prednika tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 6. izreke da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03

– dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, da je propisano kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

20. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, a suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.

21. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

22. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

- Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora;

23. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO- a.

24. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem te ništetnih odredbi.

25. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovanu dijelu kojim je tužitelj potraživao isplatu preplaćenih iznosa. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to rok za restitucijski zahtjev tužitelja da je počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

27. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 22. travnja 2021. (tužba – listovi od 1 do 20 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 15. lipnja 2018., kao datuma od kojih je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

28. Isto tako, žalitelju je i za navesti, da plaćanjem manjih mjesečnih anuiteta na strani tužitelja nije došlo do povećanja imovine, slijedom čega nema niti pretpostavki za primjenu odredbe članka 1111. ZOO/05 u pogledu umanjenja pretplaćenog iznosa tužitelja temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, za iznose koje je tužitelj platio manje, radi manjeg tečaja od početno ugovorenog tečaja u CHF, kako je to ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude.

29. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene iznose glavnica priznao zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose od dana uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

30. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

31. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), a tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je tužitelju priznao troškove za sastav obrazloženih podneska od 1. lipnja 2021., 7. studenog 2022., 9. prosinca 2022. i 5. lipnja 2023., po 100 bodova za svaki podnesak, jer je isto utemeljeno na Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje: Tarifa), kao što je i ispravno postupio, kada je tužitelju priznao troškove za zastupanje na ročištu 20. siječnja 2022. (očito greškom u pisanju je u prvostupanjskoj presudi napisano 20. siječnja 2021., jer je isto ročište održano 20. siječnja 2022. - stranice 79 i 80 spisa, a za zastupanje na kojem ročištu je tužitelj i zahtijevao troškove – troškovnik tužitelja – stranica 155 spisa), u visini od 100 bodova, jer se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, pa je isto utemeljeno na Tbr. 9. točki 1. Tarife, slijedom čega se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana.

32. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac