Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-213/2022-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Borić&Toš d.o.o., Zagrebu, Radnička cesta 34, protiv tuženika: ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica iz Odvjetničkog društva KOŽUL I PETRINOVIĆ d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 19. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, radi isplate, danom objave 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.206,38 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,16 € od 18.02.2009.

- na iznos od 10,91 € od 21.03.2009.

- na iznos od 12,43 € od 17.04.2009.

- na iznos od 9,48 € od 29.05.2009.

- na iznos od 9,73 € od 16.06.2009.

- na iznos od 10,34 € od 17.07.2009.

- na iznos od 8,58 € od 14.08.2009.

- na iznos od 10,30 € od 10.09.2009.

- na iznos od 7,72 € od 15.10.2009.

- na iznos od 9,80 € od 14.11.2009.

- na iznos od 12,06 € od 23.12.2009.

- na iznos od 17,04 € od 17.02.2010.

- na iznos od 21,28 € od 09.04.2010.

- na iznos od 20,03 € od 16.04.2010.

- na iznos od 25,83 € od 15.05.2010.

- na iznos od 28,04 € od 15.06.2010.

- na iznos od 36,19 € od 15.07.2010.

- na iznos od 32,80 € od 14.08.2010.

- na iznos od 45,84 € od 15.09.2010.

- na iznos od 39,81 € od 14.10.2010.

- na iznos od 41,40 € od 29.12.2010.

- na iznos od 60,19 € od 28.01.2011.

- na iznos od 50,20 € od 16.02.2011.

- na iznos od 54,05 € od 19.03.2011.

- na iznos od 52,17 € od 23.03.2011.

- na iznos od 49,47 € od 19.04.2011.

- na iznos od 51,94 € od 05.05.2011.

- na iznos od 57,58 € od 14.05.2011.

- na iznos od 66,85 € od 14.06.2011.

- na iznos od 82,07 € od 16.07.2011.

- na iznos od 112,18 € od 13.08.2011.

- na iznos od 66,26 € od 15.10.2011.

- na iznos od 65,28 € od 18.11.2011.

- na iznos od 69,87 € od 24.12.2011.

- na iznos od 73,26 € od 14.01.2012.

- na iznos od 75,85 € od 16.02.2012.

- na iznos od 73,68 € od 29.03.2012.

- na iznos od 73,67 € od 21.04.2012.

- na iznos od 76,73 € od 31.05.2012.

- na iznos od 75,54 € od 28.06.2012.

- na iznos od 74,04 € od 26.07.2012.

- na iznos od 73,91 € od 15.08.2012.

- na iznos od 66,96 € od 18.09.2012.

- na iznos od 72,31 € od 16.10.2012.

- na iznos od 74,81 € od 16.11.2012.

- na iznos od 74,00 € od 15.12.2012.

- na iznos od 71,16 € od 16.01.2013.

- na iznos od 70,53 € od 16.02.2013.

- na iznos od 69,77 € od 16.03.2013.

- na iznos od 74,77 € od 18.04.2013.

- na iznos od 67,45 € od 16.05.2013.

- na iznos od 67,49 € od 15.06.2013.

- na iznos od 66,51 € od 13.07.2013.

- na iznos od 67,33 € od 13.08.2013.

- na iznos od 69,39 € od 11.09.2013.

- na iznos od 73,09 € od 08.10.2013.

- na iznos od 71,43 € od 09.11.2013.

- na iznos od 73,87 € od 11.12.2013.

- na iznos od 70,84 € od 11.01.2014.

- na iznos od 74,88 € od 08.02.2014.

- na iznos od 75,85 € od 08.03.2014.

- na iznos od 74,68 € od 09.04.2014.

- na iznos od 73,40 € od 10.05.2014.

- na iznos od 72,42 € od 07.06.2014.

- na iznos od 73,95 € od 10.07.2014.

- na iznos od 75,97 € od 09.08.2014.

- na iznos od 77,61 € od 09.09.2014.

- na iznos od 77,11 € od 10.10.2014.

- na iznos od 79,64 € od 07.11.2014.

- na iznos od 80,42 € od 11.12.2014.

- na iznos od 80,68 € od 10.01.2015.

- na iznos od 80,56 € od 07.02.2015.

- na iznos od 80,56 € od 10.03.2015.

- na iznos od 80,38 € od 11.04.2015.

pa do isplate, po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju podmiri troškove ovog postupka u iznosu od 2.277,39 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa preostalim zatraženim parničnim troškom u iznosu od 2,72 Eur, kao neosnovanim.

r i je š i o  je

Utvrđuje se da je tužba povučena za 71,84 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa DK sklopio dana 3. svibnja 2021. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu te da je na tužitelja je preneseno dospjelo novčano potraživanje. Poziva se na sudsku praksu u kojoj je zauzeto pravno stajalište da se na prenesenu tražbinu primjenjuju sva pravila potrošačkog prava, kao i na sudsku praksu suda EU br. C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenog 2020. u kojim je odluka zauzeto pravno stajalište da je prijenos sa potrošača dopušten na drugu pravnu osobu. Prednik tužitelja i tuženik zaključili su Ugovor o kreditu br. 216-112/08 od 1. travnja 2008. kojim je odobren kredit u valuti CHF i predmetni kredit otplaćen u cijelosti. Vezano uz valutnu klauzulu u švicarskim francima poziva se na presudu ovog suda P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene u odnosu na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je zauzet stav da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica- švicarski franak pa je time postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača a navedene presude potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Na navedenu sudsku praksu poziva se iz razloga što predmetni ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda odnosno sklopljen je unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Obzirom da je tuženik koristio nepoštene ništetne odredbe vezano za valutu CHF, to smatra da se radi o stjecanju bez osnove iznosa koji je tuženik preplatio pa potražuje ukupan iznos od 32.234,27 kn/4.278,22 EUR s osnove ništetne odredbe u vezanju glavnice na valuti CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbe, smatra da se radi o nedopuštenosti prijenosa tražbine odnosno ništetnosti Ugovora o ustupu tražbine. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelja jer tužbu nije podnio korisnik kredita kao potrošač već pravna osoba koja se bavi naplatom potraživanja pa smatra da tužitelj kao takav nije ovlašten zahtijevati isplatu razlike zbog povećanja tečaja valute CHF po osnovi Ugovora o kreditu iz razloga što je prijenos takve tražbine nedopušten odnosno takav Ugovor o ustupu ništetan. Poziva se na čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrđena je u kolektivnom postupku obzirom na svojstvo prosječnog potrošača te potrošači tražbine ostvaruju u individualnim restitucijskim postupcima. Tužitelj se kao zainteresirana osoba može pozivati na ništetnost no smatra da nema pravo zahtijevati isplatu danu temeljem ništetne odredbe potrošačkog ugovora. Poziva se na čl. 80. st.1. Zakona o obveznim odnosima i smatra da se radi o strogo osobnoj tražbini i prijenos takvih tražbina je zabranjen. Kako su potrošačka prava strogo osobne naravi pa tako i tražbina s osnove potrošačkog ugovora ne može se prenijeti na drugu osobu, to je ugovor o ustupu te tražbine ništetan i tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu temeljem strogo osobnog prava korisnika kredita. Osim toga, Ugovor o ustupu tražbine ne sadrži određenu tražbinu pa je takav prijenos nedopušten. Što se tiče postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a na koje se tužitelj poziva, isti se odnose isključivo na zaštitu potrošača i temelje na čl. 1. Zakona o zaštiti potrošača a što tužitelj nije. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava. Udruga Potrošač pokrenula je postupak radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača a ne pravnih osoba koje obavljaju djelatnost naplate potraživanja te se stoga u smislu čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku valja tumačiti na način da potrošači u individualnim parnicama mogu se pozivati na utvrđenja iz presuda u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Stoga bi isključivo u konkretnom slučaju DK imala pravo podnijeti tužbu jer je kao potrošač ostvarila kolektivnu zaštitu temeljem presuda na koje se poziva tužitelj. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije navodi da je iz specifikacija uplata razvidno da su uplate na ime podmirenja predmetnog ugovora o kreditu izvršene od strane više različitih pravnih osoba a ne samo od strane korisnika kredita pa tužitelj ima pravo potraživati samo navodno pretplaćene iznose od strane korisnika kredita i to kada bi takav zahtjev bio osnovan a što je sporno. Pritom se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3176/2007 u kojoj se navodi da je aktivno legitimiran zahtijevati povrat samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno. Što se tiče ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli osim utvrđenja da li se u ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo potrebno je utvrditi da li ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju ugovorne strane su prije sklapanja ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita, njegovu visinu, valutu, rok i način otplate, dospijeće otplate, poček s otplatom, vrstu i visinu kamatne stope te na instrumente osiguranja plaćanja. Korisnik kredita je u bitnom odredio sadržaj ugovora pa se ne radi o unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu. Ističe da je korisnik kredita imao mogućnost utjecati na sadržaj odnosno pregovarati o svakoj ugovornoj odredbi. Tuženik kao korisnik kredita imao je obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu te tražiti pojašnjenja i nakon toga donijeti odluku. Samim potpisivanjem ugovora i solemnizacijom javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju korisnika kredita. Smatra da je upravo ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža i da nema riječi o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana. Korisnik kredita u svakom trenutku imao je mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu odnosno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promjenjivih okolnosti. Smatra da porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora. Nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na KN niti da on snosi valutni rizik. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti od potrošača (2003.) odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007.) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive a što je konkretno slučaj kod ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. U kolektivnom postupku utvrđivane su samo činjenice relevantne za kolektivni interes i ne može se automatizmom zaključiti o nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu već je potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaj podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik je na primjeren način javno objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim toga, guverneri HNB-a u više navrata javnim nastupima upozoravali su javnost na rizike vezane za kredit u valutnoj klauzuli u CHF. U konkretnom slučaju DK kao korisnik kredita tražila je sklapanje ugovora u kreditu s valutnom klauzulom u CHF, što je vidljivo iz zahtjeva za kredit a iz kreditnog prijedloga vidljivo je da je već prije bila korisnik kredita s valutnom klauzulom pa ne može tvrditi da joj nije bila poznata odredba o valutnoj klauzuli. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja za isplatu utuženog iznosa po osnovi ništetnosti a s obzirom da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora a budući da se radi o stjecanju bez osnove to se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina za povrat plaćenih iznosa. Podnošenjem kolektivne tužbe nije prekinuta zastara jer se ne radi o radnji vjerovnika usmjerenoj na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja smatra da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe jer je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri. Smatra da je u skladu s navedenim pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004.

3. Podneskom od 17. svibnja 2022. tužitelj navodi da niti ne tvrdi da je on potrošač ali je potraživanje koje je na njega preneseno potraživanje potrošača korisnika kredita DK a sva potrošačka prava konzumirana su u kolektivnom sporu nakon kojeg je tuženik obvezan isplatiti novčani iznos stečen bez valjane pravne osnove i to od prednika tužitelja. Obzirom da se radi o prijenosu dospjele novčane obveze DK na tužitelja, to se primjenjuju sva utvrđenja iz kolektivnog spora. Konkretno radi se o otplaćenom nekonvertiranom kreditu i tužitelj potražuje samo pretplatu nastalu zbog ugovaranja ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF. Što se tiče prijenosa novčane tražbine s potrošača na pravnu osobu isti je dopušten a što potvrđuje i odluka VTS RH posl.br. Pž-5375/2020 od 5. srpnja 2021. kao i presude suda EU br. C-383/18 od 11. rujna 2019., C- 519/19 od 18. studenog 2020. i C-263/20 od 21. prosinca 2021. Da se radi o prenosivoj tražbini potrošača proizlazi iz odluke TSZG posl.br. P-1228/19 od 14. svibnja 2021. U odnosu na navode tuženika da su osim korisnika kredita uplate vršile treće osobe pa da tužitelj može potraživati pretplatu samo onoga što je plaćao korisnik kredita kao prednik tužitelja, smatra takve navode neosnovnim i neutemeljenim jer su uplate izvršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita a te uplate tuženik je knjižio na ime i za račun korisnika kredita. Pozivanje tuženika na odluku Ustavnog suda U-III- 3176/2007 nije osnovano jer se ne radi o istoj pravnoj situaciji budući da je u navedenom predmetu tužiteljica tražila povrat stečenog bez osnove u odnosu na račune koje nije faktično platila i koji nisu glasili na njeno ime a nije dokazala da je pravna osoba platila račune u njeno ime i za njen račun. Da se u konkretnom slučaju primjenjuje presuda iz kolektivnog spora proizlazi iz odluka VTS RH u presudama posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., Pž-7129/13 od 13. lipnja 2015., te odluke VSRH Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. i Rev-3142/18 od 19. ožujka 2018. pa stoga nije potrebno nikakvo daljnje dokazivanje vezano uz ništetnost odredbi. Vezano uz navode tuženika kojim se pozvao na pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. iste smatra irelevantnim jer je utvrđena nepoštenost i ništetnost odredbi Ugovora pa nije moguća presumpcija poštenosti tužene. Također smatra da nije potrebno saslušavanje javnog bilježnika obzirom na iznesen stav u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je iznesen stav o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli a koja je presuda potvrđena presudom VSH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Jasno je dakle utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na prigovor zastare navodi da je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO-a iz 2005. i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe odnosno od 14. lipnja 2018. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravna shvaćanja po pitanju zastare u predmetima CHF posl.br. Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. i Su-IV-33/22 od 31. siječnja 2022. Što se tiče stručnog članka smatra da isti nema nikakvu dokaznu i pravnu stranu te da je pristran i neobjektivan. Što se tiče ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope ističe da su navodi tuženika neosnovani obzirom da tužitelj ne potražuje preplatu temeljem ništetnih odredbi već zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF a o čemu je već utvrđeno u presudi ovog suda P- 1401/12 od 4. srpnja 2013.

4. Podneskom od 7. lipnja 2022. tužitelj je ostao kod iznesenih navoda i pozvao se na novu sudsku praksu odnosno odluku VTS RH posl.br. Pž-4749/20 od 13. travnja 2022. kojim je zauzet stav da je ustup tražbine s potrošača na pravnu osobu dopušten a što je već i prije navedeno u odluci Pž-5375/20 od 5. svibnja 2021. navodeći da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan i neutemeljen.

5. Tuženik podnescima od 31. kolovoza 2022. i 1. ožujka 2023. ostao je kod ranije iznijetih stavova vezano uz nevaljanost prijenosa predmetnog potraživanja odnosno ništetnosti ugovora o ustupanju tražbine, prava tužitelja na isplatu potraživanja s osnova plaćenih iznosa koji nisu izvršeni od strane korisnika kredita, primjenjivosti kolektivnih presuda te zastare utuženog potraživanja.

6. Podneskom od 14. ožujka 2023. tužitelj je ostao kod navoda vezano uz prenosivost tražbine odnosno da novčana tražbina iz potrošačkog ugovora nije osobna i njome potrošač može slobodno raspolagati te da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja pa tako i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presuda u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Navodi da je takav stav zauzet u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje jasno potvrđuju stavove tužitelja i to odluke pos.br.: Pž-5375/2020 od 05.05.2021., Pž-4749/2021 od 13.04.2022., Pž-2937/2021 od 11.05.2022, Pž-548/2021 od 19.05.2022., Pž-2921/2021 od 27.07.2022, Pž-2203/2021 od 01.08.2022, Pž-942/2022 od 21.10.2022., Pž-3351/2021 od 27.10.2022., Pž-5191/2021 od 02.11.2022., Pž-5316/2021 od 01.12.2022.., Pž- 6110/2021 od 09.12.2022., Pž-3441/2022 od 23.01.2023. kao i u odluci suda EU pos.br. C-498/16 te odluci Vrhovnog suda RH Rev-2510/10.

7. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je podneskom od 19. studenog 2024. specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 4.206,38 EUR zajedno sa zateznim kamatama, dakle djelomično je povukao tužbeni zahtjev za iznos od 71,84 EUR budući da je prvobitno potraživao iznos od 32.234,27 kn što preračunato iznosi 4.278,22 EUR. Kako se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je odlučeno kao u izreci rješenja temeljem čl. 193. st.3. ZPP-a.

8. Odredbom članka 219. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika.

9. Sukladno članku 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je konačno specificiran tužbeni zahtjev osnovan.

10. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu te je saslušao zamolbenim putem svjedoka DK, korisnika kredita, na okolnost davanja informiranog pristanka za vezanje glavnice kredita na valutu CHF. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša djelatnik tuženika RK.

11. Sud je odbio saslušati javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu jer se ne radi o odgovarajućim dokaznim prijedlozima za dokazivanje odlučne činjenice da je tuženik s korisnikom kredita pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi jer javni bilježnik nije sudionik tih pregovora već prilikom solemnizacije ugovora samo strankama objašnjava pravne učinke takvog postupka i preuzete obveze, slijedom čega je provođenje tog dokaza sud ocijenio nesvrsishodnim za utvrđenje odlučne činjenice.

12. Tužitelj u ovom predmetu potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF u iznosu od 4.206,38 EUR.

13. Između stranaka nesporno je da su prednik tužitelja DK i tuženik zaključili Ugovor o kreditu br. 216-112/2008 od 1. travnja 2008., kao i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

14. Nesporno je da su tužitelj i DK dana **.**.2021. sklopili Ugovor o ustupu tražbine, kojim je tužitelju ustupljena tražbina prema tuženiku temeljem predmetnog Ugovora o kreditu.

15. Sporna je osnovanost i visina tužbe i tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija tužitelja, zastara potraživanja, tijek zateznih kamata, dopuštenost prijenosa tražbine iz Ugovora o ustupu tražbine i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu.

16. Uvidom u navedeni Ugovor o ustupu tražbine (list 15 spisa) razvidno je da je ustupljena tražbina po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu br. br. 216-112/2008 od 1. travnja 2008., kao i da su stranke navedenog ugovora ugovorile da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će primatelj (ovdje tužitelj) od dužnika (tuženika) zahtijevati isplatu ustupljene tražbine.

17. Sporno je da li je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, da li je nastupila zastara potraživanja te osnovanost i visina tužbe i tužbenog zahtjeva.

18. Što se tiče prigovora nedostatka aktivne legitimacije, valja reći da se ne radi o tražbini čiji bi ustup bio zabranjen, kako smatra tuženik, pri čemu se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, s obzirom na činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen s prednikom tuženika 1. travnja 2008. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog čl. Zakona propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Zaključno, iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Nadalje, odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom prenijeti svoju tražbinu na trećega, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. U konkretnom slučaju ustupljena je novčana tražbina koja nije strogo osobna tražbina niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga a nastala je kao posljedica utvrđenja ništetnosti određene odredbe ugovora koji je sklopila DK kao potrošač s tuženikom. Radi se o tražbini koju je tuženik dužan vratiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na utvrđenu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi prema kojima je tuženik stekao utuženi novčani iznos, a potrošač čija su prava povrijeđena može svoju tražbinu ustupiti trećoj osobi kao što je slučaj u konkretnoj parnici, što je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom u sporu u kojem je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Time je deklarirana ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe te tužitelj u ovom postupku nije bio dužan dokazivati da su predmetne odredbe iz ugovora o kreditu ništetne. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a). Budući da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, osnovana je i dospjela tražbina korisnika kredita prema tuženiku, s osnova stjecanja bez osnove, a koja je ustupljena ovdje tužitelju i tužitelj je aktivno legitimiran u ovom postupku.

21. Jednako je stajalište zauzeo i Sud EU u presudi C-383/18 od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) "Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.".

22. Slično je Sud EU u predmetu C-519/19 od 18. studenog 2020. u toč. 53. i toč. 54. iznosi pravno shvaćanje: "Kao drugo, treba istaknuti da je u okolnostima sličnim onima u glavnom postupku, ustupu tražbina društvu za naplatu, Sud u pogledu Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.), presudio da činjenica da su sporovi o kojima je riječ u tim predmetima isključivo između prodavatelja roba ili pružatelja usluga nije prepreka primjeni instrumenta koji proizlazi iz prava potrošača Unije jer područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2019., Lexitor, C 383/18, EU:C:2019:702, t. 20.)."

23. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 692/2023-3 od 4. siječnja 2024. i Rev 1153/2023- 2 od 4. siječnja 2024. iznio pravno shvaćanje: "….imajući u vidu nadređenost europskog prava domaćem pravu, pa tako i obveznost presuda Suda EU odgovor na pitanja koja u reviziji postavlja tuženik glasi: Osoba, pravna ili fizička kojoj je potrošač temeljem ustupa tražbine prenio im svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje u tekstu: ZZP/14) može od potrošačeva dužnika, prodavatelja roba ili pružatelja usluga potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno stavku 2. istog članka može prema primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje.".

24. Također je neosnovan navod tuženika da bi trebalo uzeti u obzir samo uplate koje je izvršio korisnik kredita i da tužitelj ima pravo potraživati preplatu onoga što je plaćao korisnik kredita, iz razloga što je tuženik uredno knjižio plaćanja koja su vršena u ime i za račun korisnika kredita.

25. Što se tiče prigovora zastare utuženog potraživanja valja istaknuti da je u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i ovdje tuženika) pred ovim sudom u predmetu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO- a. Iz navedenog razloga, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iznova od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

26. Dakle, zastara potraživanja po preplaćenim anuitetima zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, ponovno počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, odnosno 14. lipnja 2018. Kako je predmetni postupak pokrenut tužbom od 2. veljače 2022. a zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela je teći 14. lipnja 2018., to sud utvrđuje da u predmetnom slučaju od dana početka tijeka zastarnog roka do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a.

27. Slijedom navedenih utvrđenja, sud nalazi tuženikov prigovor zastare neosnovanim.

28. Što se tiče navoda tuženika vezanih za opseg zaštite i nepoštene ugovorne odredbe smatrajući da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini i da nije primjenjiva na konkretan pravni odnos, valja reći da je navedeno točno. Za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti pojedinog konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite, u povodu pojedinačne tužbe potrošača odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu, ima mjesta dokazivanju odlučnih činjenica je li se u svakom pojedinačnom slučaju pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama, jer na to ukazuje i odredba članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tom je odredbom teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi, s obzirom na to da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

29. Sud je zamolbenim putem po Općinskom sud u Splitu, u tijeku postupka saslušao korisnika kredita DK koja je iskazala da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu 2008., da je uredno kredit otplaćen, da je 2021. zaključila sa tuženikom ugovor o ustupu tražbine po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice za valutu CHF, da se kredit odnosio na kupnju vozila i da joj je zaposlenik banke ponudio jedino kredit u CHF kao najbolju mogućnost i tom prilikom nije ju upozorio niti se pregovaralo o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

30. Dakle, iz iskaza svjedokinje proizlazi da tuženik nije s korisnikom kredita pregovarao o spornoj odredbi, odnosno da se nije pregovaralo o predmetnoj valutnoj klauzuli a kako bi korisnik kredita mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju je korisniku kredita trebao dati upravo tuženik. Tuženik nije predložio druge dokaze kojima bi dokazao upravo suprotno.

31. Stoga je sud odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, te primjenom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, zaključio da se o navedenoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te se obzirom da rezultate dokaznog postupka obzirom da tuženik nije dokazao suprotno, tužitelj osnovano poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite u kojem je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Na taj način je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO- a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

32. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, sud utvrđuje da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, a te odredbe nisu bile ni uvjet ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

33. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

34. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj sud je utvrdio da je prednik tuženika odobrio korisniku kredita potrošački kredit radi kupnje vozila, u iznosu od 22.441,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2. ugovora).

35. Kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezivanje glavnice za tečaj švicarskog franka, te se odredbe između tuženika i korisnika kredita, posljedično, ne mogu primijeniti pa tako tuženik nema ni pravo naplate na temelju njih. Iz navedenog razloga, tuženik je, u skladu s odredbom čl. 84. st. 1. i čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi ništetnih odredbi, dok tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta zbog vezivanja glavnice za tečaj švicarskog franka uslijed nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o kreditu s redovnom (fiksnom) kamatom koja je bila na snazi u trenutku potpisivanja Ugovora o kreditu.

36. U odnosu na spornu visinu tužbenog zahtjeva u tijeku postupka provedeno je financijsko vještačenje na okolnost na okolnost kolike je iznose izražene mjesečno u eurima prednik tužitelja preplatio otplatom predmetnog kredita u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita.

37. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića od 6. studenog 2024. (list 587-594 spisa) sud je utvrdio da je vještak prilikom sačinjenja nalaza i mišljenja uzela u obzir predmetni Ugovor o kreditu (list 7-10 spisa), Otplatni plan u CHF primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za anuitete koji dospijevaju od 31. svibnja 2008. do 30. travnja 2015. (list 603-605 spisa), Pregled uplata po kreditu (list 608-619 spisa), te je u tabeli 1 nalaza dao pregled otplate kredita i izračun razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos što iznosi 31.972,52 kn/4.243,45 EUR (pozitivne tečajne razlike), a ukoliko se preplata iskaže kao razlika između više plaćenih anuiteta i manje plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja (negativne tečajne razlike) tada ukupna preplata kao razlika više i manje plaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 31.693,11 kn/4.206,38 EUR (tabela 2 nalaza). Temeljem toga vještak je utvrdio da je su preplaćeni slijedeći iznosi: 2,16 € od 18.02.2009.,10,91 € od 21.03.2009.,12,43 € od 17.04.2009., 9,48 € od 29.05.2009., 9,73 € od 16.06.2009.,10,34 € od 17.07.2009., 8,58 € od 14.08.2009.,10,30 € od 10.09.2009., 7,72 € od 15.10.2009., 9,80 € od 14.11.2009., 12,06 € od 23.12.2009., 17,04 € od 17.02.2010., 21,28 € od 09.04.2010., 20,03 € od 16.04.2010., 25,83 € od 15.05.2010., 28,04 € od 15.06.2010., 36,19 € od 15.07.2010., 32,80 € od 14.08.2010., 45,84 € od 15.09.2010., 39,81 € od 14.10.2010., 41,40 € od 29.12.2010., 60,19 € od 28.01.2011., 50,20 € od 16.02.2011., 54,05 € od 19.03.2011., 52,17 € od 23.03.2011., 49,47 € od 19.04.2011., 51,94 € od 05.05.2011., 57,58 € od 14.05.2011., 66,85 € od 14.06.2011., 82,07 € od 16.07.2011., 112,18 € od 13.08.2011., 66,26 € od 15.10.2011., 65,28 € od 18.11.2011., 69,87 € od 24.12.2011., 73,26 € od 14.01.2012., 75,85 € od 16.02.2012., 73,68 € od 29.03.2012., 73,67 € od 21.04.2012., 76,73 € od 31.05.2012., 75,54 € od 28.06.2012., 74,04 € od 26.07.2012., 73,91 € od 15.08.2012., 66,96 € od 18.09.2012., 72,31 € od 16.10.2012., 74,81 € od 16.11.2012., 74,00 € od 15.12.2012., 71,16 € od 16.01.2013., 70,53 € od 16.02.2013., 69,77 € od 16.03.2013., 74,77 € od 18.04.2013., 67,45 € od 16.05.2013., 67,49 € od 15.06.2013, 66,51 € od 13.07.2013., 67,33 € od 13.08.2013., 69,39 € od 11.09.2013., 73,09 € od 08.10.2013., 71,43 € od 09.11.2013., 73,87 € od 11.12.2013., 70,84 € od 11.01.2014., 74,88 € od 08.02.2014., 75,85 € od 08.03.2014., 74,68 € od 09.04.2014., 73,40 € od 10.05.2014., 72,42 € od 07.06.2014., 73,95 € od 10.07.2014., 75,97 € od 09.08.2014., 77,61 € od 09.09.2014., 77,11 € od 10.10.2014., 79,64 € od 07.11.2014., 80,42 € od 11.12.2014., 80,68 € od 10.01.2015., 80,56 € od 07.02.2015., 80,56 € od 10.03.2015. i 80,38 € od 11.04.2015.

38. Nalaz i mišljenje vještaka u dijelu izračuna pozitivnih tečajnih razlika koje izračunato iznose 4.243,45 EUR (tabela 1 nalaza) sukladan je dokumentaciji u spisu a kojim je utvrđeno da je korisnik kredita primjenom valutne klauzule vezane uz švicarski franak pojedine mjesečne anuitete platio u većem iznosu. Što se tiče negativnih tečajnih razlika odnosno činjenice da je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF u kune u trenutku sklapanja ugovora, tuženik nije istaknuo procesni prigovor radi prebijanja niti protutužbu.

39. Međutim, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje i uskladio tužbeni zahtjev na način da je prihvatio da ukupna preplata kao razlika više i manje plaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 31.693,11 kn/4.206,38 EUR (tabela 2 nalaza). Stoga je sud odlučivao u okviru konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i prihvatio nalaz i mišljenje kojim je utvrđena ukupna preplata kao razlika više i manje plaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 31.693,11 kn/4.206,38 EUR.

40. Dakle, korisnik kredita uslijed ništetne odredbe iz ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatio je iznos od 4.206,38 EUR kako je to tužitelj zatražio podneskom od 19. studenog 2024. te je tuženik dužan vratiti ono što je na osnovu toga primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima – stjecanje bez osnove.

41. Tijek zateznih kamata sud je dosudio od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita pa do isplate, a stopa zateznih kamata određena je u skladu s odredbom čl. 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose budući da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

42. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 2. ZPP-a. Tužitelju koji je djelomično povukao tužbu a s čime se tuženik suglasio, proizlazi da je u cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u ovom sporu pa mu je trošak odmjeren u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23; dalje: Tarifa). Priznat mu je trošak sastava tužbe u iznosu od 199,000 Eur (Tbr. 7.1. Tarife), sastava podnesaka od 17. svibnja 2022. i 14. ožujka 2023. u iznosu od po 199,00 Eur (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanje na ročištima dana 16. svibnja 2024., 18. srpnja 2024. i 19. prosinca 2024. u iznosu od po 200,00 Eur (Tbr. 9.1. Tarife), sastava podneska od 19. studenog 2024. u iznosu od 200,00 Eur (Tbr. 8.1.Tarife), što uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) iznosi 1.746,25 Eur. Tužitelju pripada i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, sudska pristojba za tužbu u iznosu od 42,62 Eur (Tbr.1. st. 1. Uredbe o tarifi i čl. 7. st. 1. ZSP-a te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 88,52 Eur (umjesto zatraženih 89,24 EUR). Stoga priznati troškovi tužitelja iznose ukupno 2.277,39 Eur zajedno sa zateznim kamatama prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 15. siječnja 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

43. Tužitelj je odbijen sa preostalim zatraženim parničnim troškom u iznosu od 2,72 Eur kao neosnovanim pa je odlučeno kao u točki III. Izreke.

44. Što se tiče troškova postupka koje je zatražio tuženik navodeći da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe ali da potražuje razmjerno troškove, valja reći da u smislu čl. 158. st. 1. ZPP-a, u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 71,84 EUR tuženiku nisu nastali posebni troškovi budući da je tuženik sporio i osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, i isticao prigovore koji su ocijenjeni neosnovanima pa je sud i izvodio dokaze saslušanjem korisnika kredita i vještačenjem i utvrđeno je da je osnovan konačno specificiran tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog nije bilo osnove da se tuženiku dosuđuju parnični troškovi.

U Zagrebu, 15. siječnja 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog na sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 88,52 Eur 2. tuženiku po odvj.