Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1676/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, [adresa], zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu, pod poslovnim brojem P-25/2023-20 od 12. travnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, pod poslovnim brojem P-25/2023- 20 od 12. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. toč. 2. Ugovora o kreditu broj 9012090297, sklopljenog dana 14. studenog 2006. godine između tužitelja i tuženika, a koja odredba glasi: „Kredit u iznosu od 23.404,78 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju se u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.“ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, da tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.923,50 eura na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama počev od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do isplate, tj. od 1. siječnja 2010. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana i to na:

- iznos od 5,10 eura počev od 01.01.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 13,26 eura počev od 01.01.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 17,82 eura počev od 01.03.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 16,28 eura počev od 01.04.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 22,12 eura počev od 01.04.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 20,44 eura počev od 01.05.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 23,35 eura počev od 01.06.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 38,91 eura počev od 01.07.2010. godine pa sve do ispate

- iznos od 32,51 eura počev od 01.09.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 46,02 eura počev od 01.10.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 40,63 eura počev od 01.11.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 35,56 eura počev od 01.11.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 44,22 eura počev od 01.12.2010. godine pa sve do isplate

- iznos od 60,38 eura počev od 01.01.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 51,73 eura počev od 01.02.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 54,75 eura počev od 01.03.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 48,85 eura počev od 01.04.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 53,43 eura počev od 01.05.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 70,29 eura počev od 01.07.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 74,43 eura počev od 01.07.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 49,48 eura počev od 01.09.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 97,18 eura počev od 01.10.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 73,47 eura počev od 01.11.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 72,44 eura počev od 01.12.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 70,44 eura počev od 01.01.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 74,11 eura počev od 01.01.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 78,23 eura počev od 01.03.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 78,54 eura počev od 01.03.2012. godine pa sve do isplate - iznos od 75,68 eura počev od 01.05.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 76,46 eura počev od 01.06.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 78,64 eura počev od 01.06.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 76,49 eura počev od 01.08.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 77,14 eura počev od 01.09.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 75,62 eura počev od 01.09.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 71,91 eura počev od 01.11.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 75,85 eura počev od 01.12.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 77,21 eura počev od 01.01.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 77,18 eura počev od 01.02.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 72,09 eura počev od 01.03.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 76,25 eura počev od 01.03.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 76,85 eura počev od 01.05.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 74,35 eura počev od 01.06.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 67,97 eura počev od 01.07.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 67,79 eura počev od 01.08.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 67,69 eura počev od 01.08.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 71,55 eura počev od 01.10.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 75,06 eura počev od 01.11.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 73,56 eura počev od 01.12.2013. godine pa sve do isplate

- iznos od 74,19 eura počev od 01.01.2014. godine pa sve do isplate

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.648,16 eura, sa zateznim kamatama počev od 12. travnja 2024. godine po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 250,00 eura."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da je ništetna odredbe članka 6. točke 2. Ugovora o kreditu broj 9012090297, sklopljenog 14. studenog 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao banke, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa iz osnova te ništetne odredbe.

6. Iako, tuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, u žalbi ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala, pa kako ovaj drugostupanjski sud nije našao one povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

7. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

9. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- dana 14. studenog 2006. godine, između tužitelja i tuženika da je sklopljen Ugovor o kreditu, kojim tužitelju da je stavljen na raspolaganje iznos od 23.404,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita (članak 1.), te člankom 6. točkom 2. Ugovora o kreditu da je ugovoreno, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora;

- iz računa Autokuće WET Ćirić d.o.o. od 04. prosinca 2006., isti račun da glasi na tužitelja kao fizičku osobu, a da se odnosi na kupnju osobnog automobila marke VW Polo 1,9 SDI Goal, u ukupnom iznosu od 105.242,08 kuna;

- presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., da je utvrđeno, da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u Ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana također na štetu potrošača;

- pravna utvrđenja iz presude, kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi, da su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (članak 502.c ZPP-a), a što da je ovdje slučaj, pa da nije osnovanim prigovor tuženika, da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet;

- odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22), koji da je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, da je propisano, kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. istoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate;

- povezujući navedene zakonske odredbe s odredbom članka 502.c ZPP-a, u ovom postupku sud da obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje da utvrđuju, da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom da je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a;

- nadalje, člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07), da je propisano, kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed

formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je člankom 102. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano, kako je nepoštena ugovorna odredba ništava;

- odredbom članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva da je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, da su regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima, te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- predmetni Ugovor o kreditu da je unaprijed formuliran od strane trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo, a tuženik da nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo;

- tužitelj da nije imao mogućnost mijenjati odredbe Ugovora o kreditu, koje da su već bile unaprijed pripremljene na obrascu, pa da se radilo o tzv. ugovoru uzmi ili ostavi;

- da su se ispunile i ostale pretpostavke radi utvrđenja sporne odredbe nepoštenom, na način, da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, koja da se protivila načelu savjesnosti i poštenja realizacijom predmetnog ugovornog odnosa;

- navedeno da se očitovalo u tome, da je tužitelj bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku, jer tuženik da nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa navedeno da nije moglo biti razumljivo, ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i ista formulacija da nije bila niti odrediva sukladno odredbi članku 269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05);

- takvo postupanje tuženika da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja, jer predmet i cijena da su bitni elementi ugovora;

- tuženik da nije dokazao da je tužitelja upoznao sa povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, jer da su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa, pa, iz svih navedenih razloga, postupanje tuženika da je protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje da je jedno od temeljnih načela obveznog prava;

- tužitelj, kao potrošač, da je bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu, glede njegove pregovaračke moći, razine znanja (po struci vozač), te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe;

- tužitelj, kao potrošač, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, da nije bio informiran na jasan i transparentan način o valutnoj klauzuli, već da je omogućeno tuženiku, kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, da ugovori valutnu klauzulu, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju, kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe, te, u sporazumu s tuženikom, da utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene tečaja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu;

- ugovorna odredba, koja se odnosi na valutnu klauzulu, da je ona čiji sadržaj da je jasan i lako uočljiv, ali ne i ona čiji sadržaj da je lako razumljiv, u smislu odredbe članka 99. Zakona o zaštiti potrošača, pa na takve odredbe da se ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti;

- prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena, da treba uzeti u obzir narav robe ili usluge, koja da predstavlja predmet ugovora, kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora;

- imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, te da je to bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbe članka 6. točke 2. Ugovora o kreditu da predstavlja ugovorne odredbe, koje da su u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja, a koje ugovorne odredbe, u svakom slučaju, da uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača;

- iz Nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Tonke Vulić, da je utvrđena razlika radi povećanja tečaja CHF u iznosu od 3.065,40 EUR-a, a tijekom otplate predmetnog kredita da je bilo i manje plaćenih tečajnih razlika u iznosu od 1.069,21 kuna / 141,91 EUR-a;

- prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. veljače 2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe;

- da je pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/22 od 31. siječnja 2022. godine, ako je ništetnost ustanovljena, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj da se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite;

- u konkretnom slučaju, zastara da je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 04. travnja 2012. godine, a ista da je ponovno počela donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018., pa tužba u ovom predmetu, koja da je podnesena 01. veljače 2023. godine, da je podnesena u roku od pet godina od pravomoćnosti navedene presude, slijedom čega da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, pa istaknuti prigovor zastare od strane tuženika da nije osnovan.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio, da je ništetna odredba članka 6. točke 2.. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom da je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa je naložio tuženiku, a pozivom na odredbe članaka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), da isplati tužitelju temeljem preplate radi promjene tečaja CHF, u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, iznos od 2.923,50 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I. II. izreke prvostupanjske presude.

11. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu,broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 2. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

16. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je, da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

18. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženika, osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, a, suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.

19. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

20. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

- Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora;

21. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

22. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem te ništetne odredbe.

23. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja ispravno utvrdio da isti prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenom valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

24. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj je rok za restitucijski zahtjev tužitelja iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

25. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

26. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 3. veljače 2023. (tužba – stranice od 1 do 4 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počela teći iznova.

27. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznos koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

28. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

29. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

30. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac