Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-1507/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mireli Hajdarević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 25 P-2484/21-30 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 15. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 25 P-2484/21-30 od 19. siječnja 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 056-50-4447675 od 10. listopada 2007. godine koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu članka 7. kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan dospijeća, a točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 5.414,58 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, dok je točkom III. izreke, naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.934,47 EUR-a.
2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog svih žalbenih razloga, u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba sadržana u dijelu članka 7. Ugovora o kreditu broj 056-50-4447675, sklopljenog 10. listopada 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, a odredbom kojeg Ugovora o kreditu da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan dospijeća, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu isplaćenih iznosa iz tog osnova ništetnosti.
6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio je na slijedećem činjeničnom utvrđenju:
- među strankama da nije sporno, da je među strankama dana 10. listopada 2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 6,45% godišnje, te tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa da je mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima tuženik da je obavještavao tužitelja, kao i da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao;
- u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji da je 4. srpnja 2013. godine donio presudu pod poslovnim brojem P-1401/2012, kojom da je utvrđeno, da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
- u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je 14. lipnja 2018. godine donio presudu pod poslovnim brojem Pž-6632/17, kojom da je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika, protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, te Vrhovni sud Republike Hrvatske da je odlukom, pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, kojom da je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF;
- prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavka 1. navedenog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda, kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni;
- nadalje, i prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. navedenog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz članka 106. stavka 1. navedenog Zakona, da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika;
- prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač da je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a iz Ugovora o kreditu da je jasno, da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i da nema nigdje podatka o tome, da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa tužitelj da ima svojstvo potrošača, pri čemu tuženik navedeno svojstvo tužitelju da i ne osporava;
- predmetni kredit tužitelju da je bio potreban za kupnju vozila za privatne svrhe, te je bio u [obrt], gdje od strane djelatnika da mu je ponuđeno da može najjednostavnije kod njih kupiti vozilo putem kredita od RBA i oni da su imali jedan ured unutar Auto kuće, u kojem da je bila djelatnica i koja da je tužitelju ponudila kredit u CHF, te da mu je objasnila, kako da se radi o najpovoljnijem kreditu, da mu nije potreban niti jamac, te da nije upozoravan ni na kakve rizike, jer navedena djelatnica da je kredit u CHF samo hvalila, te da mu nije nuđen kredit niti u bilo kojoj drugoj valuti i da je pročitao ugovor o kreditu, te navedena djelatnica da mu je objasnila na koji način će dobiti kredit, što da je na kraju i učinjeno;
- prilikom sklapanja ugovora potrošaču da moraju biti priopćeni svi elementi, koji da bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on da može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma, te pri tom da nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču;
- banka da nije na transparentan način informirala potrošača, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći, u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe da vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik da nije dokazao;
- kako odredbe, koje da su se odnosile na valutnu klauzulu, da su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, da se o tim odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, da on nije imao utjecaj na njihov sadržaj, to tužitelju kao potrošaču da je nametnuta obveza koju da on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, pa takva ugovorna odredba da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita;
- da je neosnovan istaknuti prigovor tuženika glede zastare kondemnatornog zahtjeva tužitelja, jer petogodišnji zastarni rok da počine teći od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a tužba da je podnesena 31. ožujka 2021.;
- iz Nalaza i mišljenja po provedenom financijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o., ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja, u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, da iznosi 40.796,14 kuna, za anuitete koje da je nalazom utvrđen više uplaćen iznos;
- da je neosnovan prijedlog tuženika da se uzmu u obzir i tzv. negativne razlike, jer tužitelj od tuženika, čak i u vrijeme kada da je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, da nije ništa primio, pa stoga tuženik, koji da nije niti potrošač, da nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa, to tim više, jer tuženik, u odnosu na navedeno, da nije postavio neki zahtjev, niti istaknuo prigovor prijeboja.
7. Na osnovu utvrđenih činjenica, te osnovom iskaza tužitelja, sud prvog stupnja zaključuje, da je odredba Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna, pa u tom dijelu usvaja tužbeni zahtjev tužitelja, te, prihvaćajući Nalaz i mišljenje vještaka, nalaže tuženiku, a pozivom na odredbe članka 323. stavka 1. i odredbe članka 1111. stavka 1. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), da iz osnova ništetnosti te odredbe isplati tužitelju iznos od 5.414,58 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose koje teku od dana kada da je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa pa do isplate, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.
8. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.
9. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku presudu, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome, zašto je točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
10. Naime, tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, za odgovoriti, da u provedenom postupku, a niti prvostupanjskom presudom, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
11. Žalitelju je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a, imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a na okolnosti suprotne navedenim zaključcima, tuženik, osim samo paušalnih navoda, ne samo da sudu nije predložio izvođenje dokaza, već je isti čak i odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje ED, zaposlenice tuženika.
12. Odredbom članka 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 79/07, 125/07, 73/09, 79/09, 89/09 i 113/99 – dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka propisano je, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a iz stavka 3. istog članka proizlazi, da je trgovac dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 102. ZZP/07.
13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
14. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15 i 14/19), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.
16. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.
17. Direktiva 93/13 EEZ, propisuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
18. Nadalje, prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.
19. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.
20. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba.
21. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine.
22. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe, u odnosu na isplatu iz osnova ništetnosti valutne klauzule, 31. ožujka 2021. (tužba – stranice od 1 do 5 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.
23. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene iznose glavnica priznao zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.
24. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena, te suviše, tužitelju, kako pobijanom presudom, tako niti postupkom koji joj je prethodio, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a niti iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je među strankama sklopljen ugovor kojim su konvertirali predmetni kredit.
25. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana, a žalitelju je, u odnosu na njegove žalbene prigovore, i za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je visinu parničnih troškova tužitelja izračunao po vrijednosti boda u iznosu od 15,00 kuna, a to stoga, jer je sud prvog stupnja visinu parničnog troška tužitelju obračunavao nakon stupanja na snagu Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/22 - dalje: Tarifa), koja je na snagu stupila osmog dana od dana objave u „Narodnim novinama“, a u kojim je objavljena 28. listopada 2022. , isto kao i što je ispravno postupio, kada je tužitelju priznao troškove za sastav podneska od 6. rujna 2022. (stranice 209 i 210 spisa), jer je isto ispravno utemeljeno na Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).
26. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).
Split, 15. siječnja 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Tihana Pivac
