Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1094/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Jurju Magudu, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, pod poslovnim brojem 2 P-921/2022 od 8. veljače 2024., u sjednici vijeća, održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffesenbank Austria d. d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, pod poslovnim brojem 2 P- 921/2022 od 8. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu sklopljenoga između tužiteljice MT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, broj ugovora: 818-50- 4174363, koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđen dana 26. lipnja 2006.g., broj: OU-812/06, u dijelu točke I. koja glasi:

-„kunska

protuvrijednost

CHF

22.786,00

(dvadesetdvijetisućesedamstoosamdesetšest švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dankorištenja“, te u dijelu točke 7., koja glasi:

- „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita“.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFESEINBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB: 53056966535 u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici MT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.484,42 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl.29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi do 31. srpnja 2015.g., određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g., pa nadalje po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate i to:

- na iznos od 0.01 EUR od 01.09.2006 do naplate

- na iznos od 0,16 EUR od 01.10.2006 do naplate

- na iznos od 8,56 EUR od 01.11.2008 do naplate

- na iznos od 11,36EUR od 01.01.2009 do naplate

- na iznos od 13,38 EUR od 01.02.2009 do naplate

- na iznos od 14,30 EUR od 01.03.2009 do naplate

- na iznos od 11,61 EUR od 01.04.2009 do naplate

- na iznos od 12,09 EUR od 01.05.2009 do naplate

- na iznos od 8,34 EUR od 01.06.2009 do naplate

- na iznos od 5,57 EUR od 01.07.2009 do naplate

- na iznos od 6,31 EUR od 01.08.2009 do naplate

- na iznos od 7,80 EUR od 01.09.2009 do naplate

- na iznos od 7,68 EUR od 01.10.2009 do naplate

- na iznos od 6,20 EUR od 01.11.2009 do naplate

- na iznos od 9,02 EUR od 01.12.2009 do naplate

- na iznos od 11,29 EUR od 01.01.2010 do naplate

- na iznos od 14,51 EUR od 01.02.2010 do naplate

- na iznos od 13,80 EUR od 01.03.2010 do naplate

- na iznos od 18,20 EUR od 01.04.2010 do naplate

- na iznos od 314,43 EUR od 01.05.2010 do naplate

- na iznos od 19,74 od 01.06.2010 do naplate

- na iznos od 34.36 od 01.07.2010 do naplate

- na iznos od 31.42 od 01.08.2010 do naplate

- na iznos od 40,70 EUR od 01.09.2010 do naplate

- na iznos od 37,59 EUR od 01.10.2010 do naplate

- na iznos od 32,53 EUR od 01.11.2010 do naplate

- na iznos od 43,47 EUR od 01.12.2010 do naplate

- na iznos od 57,41 EUR od 01.01.2011 do naplate

- na iznos od 47,71 EUR od 01.02.2011 do naplate

- na iznos od 51,27 EUR od 01.03.2011 do naplate

- na iznos od 46,98 EUR od 01.04.2011 do naplate

- na iznos od 47,87 EUR od 01.05.2011 do naplate

- na iznos od 66,76 EUR od 01.06.2011 do naplate

- na iznos od 68,74 EUR od 01.07.2011 do naplate

- na iznos od 84,65 EUR od 01.08.2011 do naplate

- na iznos od 76,74 EUR od 01.09.2011 do naplate

- na iznos od 68,01 EUR od 01.10.2011 do naplate

- na iznos od 67,21 EUR od 01.11.2011 do naplate

- na iznos od 66,64 EUR od 01.12.2011 do naplate.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2 053,08 EUR zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, te naloži tužiteljici plaćanje cjelokupnog troška postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužiteljice na utvrđenje, da su ništetne odredba dijela točke 1. i dijela točke 7. Ugovora o kreditu broj 818-50- 4174363, sklopljenog 23. lipnja 2006. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dijelovima odredbi kojih članka je ugovorena kunska protuvrijednost CHF 22.786,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, odnosno u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, te kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa s osnova te ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

6. Po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio je na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da nije sporno da su tužiteljica kao Korisnik kredita i tuženik kao Banka sklopili predmetni Ugovor o kreditu;

- iz citiranog sadržaja Ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzula CHF, jasno da proizlazi, da se zahtjev tužiteljice, kao potrošača, temelji na istovjetnom interesu, koji da je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na tuženika, a u kojem postupku da je pravomoćno odlučeno, da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih stranaka vezana za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužiteljica, sukladno članku 502.c ZPP-a, da se u ovom postupku ima pravo pozvati na utvrđenje suda po kojem su nepoštene time i ništetne odredbe Ugovora o kreditu, kojima je ugovoreno primjena valutne klauzule CHF, bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita, potrošača, od strane kreditora;

- odredba članka 81. stavka 1. ZZP/03, koji Zakon da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, da propisuje, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok stavak 2. članka da propisuje, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca;

- odredbom članka 502.c ZPP-a da je propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati;

- u navedenom kolektivnom sporu, u kojem tuženik da je bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada da je sklopljen i ovdje predmetni kredit, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, u bitnom da je utvrđeno, da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog Ugovora o kreditu, te činjenicom da je tužiteljica tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivala anuitete koji da su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, da se zaključuje, da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao jača strana ugovora, jer time u biti da je ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime da je tužiteljicu kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok da je sasvim logično i životno, da je tužiteljica kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika, kao osobu koja da se profesionalno bavi financijama, bila potpuno nesvjesna rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva da nije platežno sredstvo, kojim da je isti uobičajeno poslovao;

- iz sadržaja Ugovora o kreditu, kao tipskog ugovora, uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno da proizlazi, da se radilo o ponudi banke o kojoj da se nije individualno pregovaralo, u smislu ugovaranja konkretnih odredbi, na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati;

- obzirom da je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, isti da je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama;

- čitanjem sporne odredbe, iako u toj odredbi da nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja te odredbe tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, kojoj da je poznat pojam valutne klauzule, bila jasna odredba da se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka, te sporna ugovorna odredba tužiteljici kao potrošaču da nije lako razumljiva, jer u samom kreditu da nisu sadržani razlozi, niti da su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica, kao prosječan potrošač, mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju da proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka da ne dokazuje da je tužiteljicu u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica vezuje upravo uz valutu švicarskog franka, te tužiteljica, koja od tuženika da nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informirana, niti, uz svu razumnu pažnju i oprez, da nije mogla razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njezinu obvezu, te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu, koji sadrži takvu odredbu;

- tijekom postupka, tuženik da je istakao, da se protivi visini, tj računskom dijelu tužbenog zahtjeva, te da je sam naveo da nije potrebno provoditi financijsko vještačenje i da nije sporio visinu preciziranog tužbenog zahtjeva tužiteljice;

- u odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, postupak kolektivne zaštite prava potrošača da predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine, u smislu članka 241. ZOO-a, pa obzirom da je postupak kolektivne zaštite pokrenut 2012. godine, dakle prije proteka roka od pet godina za zastaru potraživanja, istim da je prekinuta zastara, a obzirom se radi o postupku koji da je pravomoćno okončan 14. lipnja 2018., u pogledu valutne klauzule, kada da je zastara počela iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli;

- dakle, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, da počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo tužiteljice na isplatu potraživanja da nije zastarjelo, jer tužba u ovoj pravnoj stvari da je podnesena 15. prosinca 2022.

7. Na osnovu utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja zaključuje, da je odredba Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna, pa u tom dijelu usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice, te nalaže tuženiku, a pozivom na odredbe članka 323. stavka 1. i odredbe članka 1111. stavka 1. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), da iz osnova ništetnosti te odredbe isplati tužiteljici iznos od 1.484,42 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, koje teku od dana kada da je tužiteljica preplatila dužni iznos pa do isplate, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

8. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

9. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku odluku, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. U odnosu na daljnje žalbene prigovore, tuženiku je i za navesti, da iz stanja spisa predmeta ne bi proizlazilo da je tužiteljica, suprotno žalbenim navodima tuženika, preinačila tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, već je ista svojim podneskom od 20. prosinca 2023. (stranice od 144 do 146 spisa) precizirala svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, na način, da je isti kondemnatorni tužbeni zahtjev precizirala, zahtijevajući isplatu u EUR-ima, a zbog promjene valute iz HRK u EUR-e, kojem preciziranom kondemnatornom tužbenom zahtjevu se, kako to proizlazi iz stanja spisa predmeta, tuženik nije niti protivio.

11. Nadalje, žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu sklopljen s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati, na sadržaj odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03

– dalje: ZZP/03), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

14. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je, da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

16. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenom navodima tuženika, osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe koje su odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne.

17. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

18. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

19. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

20. Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

21. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

22. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanih za švicarski franak, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.

23. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to petogodišnji rok za restitucijski zahtjev tužitelja je počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, dok se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( članak 245. stavak 1. ZOO/05).

24. Prema tome, tužiteljica je podnošenjem tužbe 14. prosinca 2022. (tužba – stranice od 1 do 5 spisa) istu podnijela unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojih je iz ovog predmetnog osnova zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

25. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužiteljici na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., a potraživanje kojih zakonskih zateznih kamata nije u zastari, obzirom da u zastari nije potraživanje glavnog duga, te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužiteljici plati pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznos, koje teku od dana kada je tužiteljica preplatila dužni iznos, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj. 26. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku izveo dokaz saslušanjem tužiteljice, dok dokaz saslušanjem tuženika, tuženik nije niti predlagao.

27. Slijedom svega naprijed navedenog, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

28. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

29. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac