Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-708/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, pod poslovnim brojem 1 P-349/2023-9 od 11. prosinca 2023., u sjednici vijeća, održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, pod poslovnim brojem 1 P- 349/2023-9 od 11. prosinca 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 218-50-3900660 od 31.01.2007. godine, zaključenog između tužitelja TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000

Zagreb, a koja ugovorna odredba glasi:

,,Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...''

te je ništetna i odredba čl. 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, da tužitelju TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.518,30 EUR (slovima: tritisućepetstotinaosamnaest eura i trideset centa) odnosno 26.508,63 kuna (slovima: dvadesetšesttisućapetstotinaosam kuna i šezdesettri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, i to:

- na iznos 10,26 EUR / 77,29 HRK sa kamatom od 30.4.2009. do plaćanja,

- na iznos 18,65 EUR / 140,59 HRK sa kamatom od 31.5.2009. do plaćanja,

- na iznos 14,29 EUR / 107,67 HRK sa kamatom od 30.6.2009. do plaćanja,

- na iznos 15,45 EUR / 116,43 HRK sa kamatom od 31.7.2009. do plaćanja,

- na iznos 17,75 EUR / 133,78 HRK sa kamatom od 31.8.2009. do plaćanja,

- na iznos 17,56 EUR / 132,27 HRK sa kamatom od 30.9.2009. do plaćanja,

- na iznos 15,23 EUR / 114,73 HRK sa kamatom od 31.10.2009. do plaćanja,

- na iznos 19,60 EUR / 147,65 HRK sa kamatom od 30.11.2009. do plaćanja,

- na iznos 23,10 EUR / 174,04 HRK sa kamatom od 31.12.2009. do plaćanja,

- na iznos 28,08 EUR / 211,58 HRK sa kamatom od 31.1.2010. do plaćanja,

- na iznos 26,94 EUR / 202,97 HRK sa kamatom od 28.2.2010. do plaćanja,

- na iznos 33,70 EUR / 253,92 HRK sa kamatom od 31.3.2010. do plaćanja,

- na iznos 32,42 EUR / 244,26 HRK sa kamatom od 30.4.2010. do plaćanja,

- na iznos 34,92 EUR / 263,10 HRK sa kamatom od 31.5.2010. do plaćanja,

- na iznos 56,56 EUR / 426,16 HRK sa kamatom od 30.6.2010. do plaćanja,

- na iznos 52,11 EUR / 392,59 HRK sa kamatom od 31.7.2010. do plaćanja,

- na iznos 65,72 EUR / 495,15 HRK sa kamatom od 31.8.2010. do plaćanja,

- na iznos 61,01 EUR / 459,71 HRK sa kamatom od 30.9.2010. do plaćanja,

- na iznos 53,45 EUR / 402,72 HRK sa kamatom od 31.10.2010. do plaćanja,

- na iznos 69,41 EUR / 522,97 HRK sa kamatom od 30.11.2010. do plaćanja,

- na iznos od 89,71 EUR / 675,94 HRK sa kamatom od 31.12.2010. do plaćanja,

- na iznos 75,34 EUR / 567,62 HRK sa kamatom od 31.1.2011. do plaćanja,

- na iznos 80,38 EUR / 605,61 HRK sa kamatom od 28.2.2011. do plaćanja,

- na iznos 73,97 EUR / 557,30 HRK sa kamatom od 31.3.2011. do plaćanja,

- na iznos 75,12 EUR / 565,97 HRK sa kamatom od 30.4.2011. do plaćanja,

- na iznos 2.457,57 EUR / 18.516,59 HRK sa kamatom od 31.5.2011. do plaćanja

sve to u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69 da tužitelju TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.160,79 eura / 8.745,60 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3900660, sklopljenog 31. siječnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu iz osnova te ništetne odredbe.

6. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Budući, da prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

9. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- između stranaka da nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 218-50-3900660 od 31. siječnja 2007., a kojim banka, ovdje tuženik, da je odobrila tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 32.260,84 CHF, u svrhu kupnje osobnog vozila, na rok od 84 mjeseci, uz kamatnu stopu od 5,20 % godišnje promjenjivu u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke, te da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti isplatio tuženiku sukladno ugovoru;

- prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a sud da je u ovom parničnom postupku, obzirom na navode iznijete u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz gore naznačenih presuda, sukladno članku 502.c ZPP-a, vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima iz presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske;

- prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača / 03, koji da je vrijedio u utuženom periodu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se smatra, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač da nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- odredbom članka 84. ZZP-a da je propisano, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive;

- iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika, gdje da je utvrđeno, da je u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednike tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača / 14 da je propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u članku 3. da navodi, da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama);

- presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/1710 od 14. lipnja 2018. da je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača, te navedena presuda da je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.;

- i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 da treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora;

- da nije od značaja činjenica da li je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika, kada tužitelj da ističe, da bilježnik nije pojašnjavao nikakve detalje ugovorne obveze;

- odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/14) da je određeno, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakon da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika;

- naprijed citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a da propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu

kolektivnih interesa i prava potrošača i da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a;

- obzirom na sadržaj točke 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja da se odnosi na tuženika, da nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer da bi u suprotnom, obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a također da bi bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a;

- da je neosnovan tuženikov prigovor zastare neosnovan, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. ZOO od pet godina;

- Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u svojim presudama pod poslovnim brojevima Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe;

- prema Zaključku građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., da je korigirao naprijed navedeno shvaćanje, na način da: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.";

- prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja da nije mogla zastarjeti, budući da bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke, jer u tijeku ovog postupka da je ustanovljena ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu, na identičan način kao i u kolektivnom sporu, a što još da nije nastupilo;

- pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača, između ostalog, da je regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe da su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio, da je ništetna odredba članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa je naložio tuženiku, a pozivom na odredbe članaka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), da isplati tužitelju temeljem preplate radi promjene tečaja CHF ukupan iznos od 3.518,30 EUR-a / 26.508,63 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom na pojedinačne mjesečne iznose koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, a visinu kojeg tužbenog zahtjeva tužitelja tuženik nije niti osporavao, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I. II. izreke prvostupanjske presude.

13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovorenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo. 16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu,broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

20. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, a suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.

21. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

22. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

- Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora;

23. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

24. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem te ništetne odredbe.

25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

26. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj je rok za restitucijski zahtjev tužitelja iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

27. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to rok za restitucijski zahtjev tužitelja da je počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

28. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 22. svibnja 2023. (tužba – stranice od 1 do 4 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počela teći iznova.

29. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose koji teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

30. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

31. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka ubiti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

32. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac