Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-470/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Dundoviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi, pod poslovnim brojem 6 P-445/2022-9 od 3. siječnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi, pod poslovnim brojem 6 P- 445/2022-9 od 3. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 7., Ugovora o kreditu, broj: 918- 50-3406235, koji je tužitelj LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sklopio sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, dana 14.04.2006. godine, a koji je potvrđen od Javnog bilježnika Niko Bagarića, Požega pod brojem: OU-223/2002, dana 15.04.2006. godine, u dijelu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica i redovna kamata švicarski franak (CHF), i to za vremenski period otplate kredita u kojem je primijenjen izračun anuiteta i kamata po većem tečaju CHF od početno ugovorenog, a koja odredba glasi: „7./sedmo) Način otplate. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, da tužitelju ĐE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorna kamata švicarski franak, isplati razliku između preračunatih iznosa otplaćenih anuiteta u CHF po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i preračunatih u kune po srednjem tečaju za CHF za kune tuženika na dane dospijeća plaćanja anuiteta u odnosu na početno utvrđeni anuitet u CHF po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i preračunat u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita 19.04.2006. godine, uz isključenje utjecaja razlike više plaćene redovne kamate, u

iznosu od 3.140,74 € / 23.663,93 kn, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01.11.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na iznos od:

-10,98 €/82,70 kn počevši od 01.11.2008. godine

-15,07 €/113,53 kn počevši od 01.01.2009. godine

-18,02 €/135,74 kn počevši od 01.02.2009. godine

-19,35 €/145,78 kn počevši od 01.03.2009. godine

-15,68 €/118,12 kn počevši od 01.04.2009. godine

-16,38 €/123,40 kn počevši od 01.05.2009. godine

-10,76 €/81,10 kn počevši od 01.06.2009. godine

-6,63 €/49,96 kn počevši od 01.07.2009. godine

-7,73 €/58,24 kn počevši od 01.08.2009. godine

-9,91 €/74,67 kn počevši od 01.09.2009. godine

-9,72 €/73,22 kn počevši od 01.10.2009. godine

-7,51 €/56,62 kn počevši od 01.11.2009. godine

-11,65 €/87,76 kn počevši od 01.12.2009. godine

-14,96 €/112,75 kn počevši od 01.01.2010. godine

-19,68 €/148,26 kn počevši od 01.02.2010. godine

-18,60 €/140,12 kn počevši od 01.03.2010. godine

-24,99 €/188,32 kn počevši od 01.04.2010. godine

-23,78 €/179,19 kn počevši od 01.05.2010. godine

-26,15 €/196,99 kn počevši od 01.06.2010. godine

-46,62 €/351,26 kn počevši od 01.07.2010. godine

-42,40 €/319,50 kn počevši od 01.08.2010. godine

-55,28 €/416,52 kn počevši od 01.09.2010. godine

-50,84 €/383,02 kn počevši od 01.10.2010. godine

-43,68 €/329,08 kn počevši od 01.11.2010. godine

-58,77 €/442,83 kn počevši od 01.12.2010. godine

-77,98 €/587,56 kn počevši od 01.01.2011. godine

-64,38 €/485,09 kn počevši od 01.02.2011. godine

-69,15 €/521,02 kn počevši od 01.03.2011. godine

-63,09 €/475,32 kn počevši od 01.04.2011. godine

-64,18 €/483,53 kn počevši od 01.05.2011. godine

-89,92 €/677,52 kn počevši od 01.06.2011. godine

-92,43 €/696,42 kn počevši od 01.07.2011. godine

-113,95 €/858,52 kn počevši od 01.08.2011. godine

-102,89 €/775,26 kn počevši od 01.09.2011. godine

-90,80 €/684,10 kn počevši od 01.10.2011. godine

-89,50 €/764,33 kn počevši od 01.11.2011. godine

-88,57 €/6,30 kn počevši od 01.11.2011. godine

-1.548,76 €/11.669,28 kn počevši od 30.12.2011. godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju ĐE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 916,79 eur / 6.879,96 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" br. 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, počev od 3. siječnja 2024., pa do isplate."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-3406235, sklopljenog 14. travnja 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa iz osnova te ništetne odredbe.

6. Iz stanja spisa predmeta proizlazi, da su 14. travnja 2006. tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-3406235, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 32.700,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

7. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

8. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Budući, da prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

10. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

12. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- stranke da su sklopile Ugovor o kreditu, koji Ugovor o kreditu da predstavlja potrošački ugovor;

- presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. da je utvrđeno, da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima u koje je unosio ništetne i nepoštene odredbe, a da prije zaključenja i tijekom pregovora te u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima;

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. da je odbio je žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula);

- prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava;

- prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati;

- odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate;

- člankom 1. Ugovora o kreditu da je naveden iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 32.700,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te da je u članku 7. Ugovora o kreditu ugovoren način otplate i to tako da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita;

- kako sud u ovoj parnici da je vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici pod poslovnim brojem Pž- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu, kojom da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF;

- tuženik da nije tužitelja prije sklapanja Ugovora o kreditu informirao o rizicima fluktuacije tečaja CH,F odnosno tužitelj da nije bio upoznat s načinom određivanja novčane obveze; a tužitelj da je kredit podigao u svrhu kupnje automobila Renault u Auto-kući, gdje da mu je rečeno, da surađuju s tuženikom i da mu je najpovoljniji kredit u CHF, tako da je u auto-kući rekao da želi sklopiti ugovor u CHF, te da je otišao u banku, gdje da ga je čekao odštampani ugovor, a i u banci da su mu rekli, da je najpovoljniji kredit u CHF, s tim da ga zaposlenik tuženika uopće nije informirao o riziku vezano za valutu CHF, da tečaj CHF nije bio pod kontrolom HNB-a i da je rast tečaja potpuno izvjestan, te tužitelj da je pročitao ugovor, vidio je da je kamata povoljna, a da mu je odgovarao i anuitet, tako da nije tražio pojašnjenje odredbi ugovora;

- tuženik da nije tužitelju, kao potrošaču, objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi, te tuženik da je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR-u, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune da nije pod kontrolom HNB-a;

- tužitelj da je dobio unaprijed sastavljeni ugovor, koji da je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima da se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik da nije dokazao, da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, odnosno da nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku;

- prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara da nije nastupila, pa kako rok zastare da počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a kako predmetna tužba da je podnesena 30. studenog 2022. godine, to, imajući u vidu rok zastare od pet godina (članak 225. ZOO-a), tuženikov prigovor zastare da nije osnovan;

- da je neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije i nedostatka pravnog interesa, jer upravo tužitelj da je ugovorna stranka, odnosno nositelj prava i obveza u predmetnom ugovoru i isti da je u cijelosti otplatio kredit, te tužitelj da je Croatia osiguranju isplatio iznos od 71.613,36 kuna, a koji iznos Croatia osiguranje da je bilo isplatilo tuženiku po osnovi ugovora o osiguranju potraživanja sklopljenog između Croatia osiguranja i tuženika.

13. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio, da je ništetna odredba članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa je naložio tuženiku, a pozivom na odredbe članaka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), da isplati tužitelju temeljem preplate radi promjene tečaja CHF ukupan iznos od 3.140,74 EUR-a / 23.663,93 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, a visinu kojeg tužbenog zahtjeva tužitelja tuženik nije niti osporavao, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I. II. izreke prvostupanjske presude.

14. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

15. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovorenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo. 17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu,broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

19. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je, da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

21. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, a, suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.

22. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

23. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

- Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora;

24. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

25. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem te ništetne odredbe.

26. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja ispravno utvrdio da isti prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

27. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj je rok za restitucijski zahtjev tužitelja iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

28. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

29. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 30. studenog 2022. (tužba – stranice od 1 do 4 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počela teći iznova.

30. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose koji teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

31. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

32. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

33. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac