Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1231/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Jasni Bratek, u pravnoj stvari tužitelja ZH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Josipu Valić, odvjetniku iz [adresa] protiv tužene Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-394/2023-13 od 20. lipnja 2024., 15. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-394/2023-13 od 20. lipnja 2024.

II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

"I. Općinski sud u Puli-Pola proglašava se mjesno nenadležnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti nadležnom Općinskom sudu u Pazinu."

2. Protiv tog rješenja, toč. II .izreke, žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč.1., toč. 2. i toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) te iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a. Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe te pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud u pobijanom rješenju u bitnom utvrđuje:

-da je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate po Ugovoru o kreditu broj 114-50-3507671, kojega je sklopila s tuženikom 15. prosinca 2004.;

-da tužitelj ističe da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost prema sjedištu banke, a koja odredba je po ocjeni tužitelja da je nepoštena i ništetna, da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka., da stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti te da je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, s obzirom na to da se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika, da sporna ugovorna odredba prema navodima tužitelja na njegovu štetu, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na to da mu nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem;

-da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja;

-da tuženik ističe da Zakon o parničnom postupku propisuje mogućnost stranaka da ugovore mjesnu nadležnost., da je mjesna nadležnost propisana člankom 46., a u vezi s člankom 48. Zakona o parničnom postupku prema kojemu ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje da je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika;

-da nije sporno da je Ugovorom o kreditu od 15. prosinca 2004., koji je predmet spora, ugovorena tzv. prorogacijska klauzula odnosno mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, što bi u konkretnom slučaju bio Općinski sud u Rijeci;

-da tuženik nije osporio tvrdnje tužitelja da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koju je unaprijed formulirao;

-da su po ocjeni suda prvog stupnja osnovane tvrdnje tužitelja da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer bi tužitelj (za razliku od tuženika koji ima sjedište u [adresa]), kao potrošač čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava na sudu morao putovati iz [adresa] u [adresa], što bi uzrokovalo znatnu financijsku neravnotežu između stranaka s obzirom na udaljenost mjesta stanovanja tužitelja i sjedišta suda te cijenu putovanja iz mjesta stanovanja do [adresa] i natrag;

-da se ugovaranjem prorogacijske klauzule htjelo derogirati nadležnost bilo kojeg suda osim suda sjedišta kreditora a time isključiti mogućnost da tužitelj izvrši izbor po pravilima o izberivoj nadležnosti iz članka 59. ZPP-a;

-da iz isprava u spisu proizlazi zaključak da je tuženik imao svoju poslovnu jedinicu u [adresa] (neovisno o tome je li ona bila upisana u sudski registar) budući da je ugovor sklopljen u [adresa], gdje je izvršena i ovjera potpisa, pa da je očito da je i spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice;

-da bi primjenom odredbe o ugovorenoj nadležnosti tužitelj, kao korisnik kredita, u svakom sporu trebao ili putovati iz [adresa] u [adresa] ili angažirati odvjetnika u mjestu svoga prebivališta koji bi morao putovati u Rijeku, a korisnik kredita financirati te troškove putovanja, pa da se odredbom o ugovaranju mjesne nadležnosti po sjedištu kreditora za sve sporove koji nastanu u vezi s ugovorom svakako otežalo pravo korisnika kredita, kao potrošača, da prava iz ugovora ostvari pred sudom.

-Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora da predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao trgovca, u smislu mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03) o kojoj se očito nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik nije ni tvrdio suprotno, a na njemu je teret dokaza navedene činjenice, da su to sve okolnosti koje upućuju na zaključak da se radi o nepoštenoj, time i ništetnoj odredbi sukladno članku 81. ZZP/03.;

-da se mjesna nadležnost, u ovom slučaju određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz članka 59. ZPP-a pa je mjesno nadležan ili Općinski sud u Rijeci, kao sud sjedišta tuženika, ili Općinski sud u Pazinu, kao sud mjesta u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice (sklapanja ugovora o kreditu).;

-da s obzirom na to da po ni jednom od prethodno navedenih kriterija nije nadležan Općinski sud u Puli-Pola, prigovor mjesne nenadležnosti je osnovan;

-da je člankom 19. stavkom 1. Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište;

-da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Gr 1-143/19 od 11. prosinca 2019. podržao primjenu navedene zakonske odredbe i na slučaj kada je ugovor o kreditu sklopljen prije stupanja navedene zakonske odredbe na snagu;

-da prema članku 19.l stavku 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, u konkretnom slučaju nadležan bi bio Općinski sud u Pazinu, kao sud prebivališta tužitelja;

-u zaključku sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 20. st. 1. i čl. 21. stavku 1. ZPP-a se oglašava mjesno nenadležnim te donosi odluku da će se predmet ustupiti nadležnom Općinskom sudu u Pazinu.

7. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima odluke navodi o sadržaju isprava i navoda danim u postupku slijedom čega se isto može ispitati.

8. Odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema st. 2. istoga članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Identičnu odredbu sadrži i odredba čl. 53. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.,19/22. i 59/23 dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

Iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

9.1. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C- 240/98 do C- 244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog online 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

11. Stoga utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja da među strankama Ugovora nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a prihvaća i ovaj sud.

12. Naime tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa] kao kreditor i tužitelj ZH [adresa] kao korisnik kredita sklopili su 15.prosinca 2004. Ugovor o kreditu, za iznos kunske protuvrijednosti od 72.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju radi se o tipskom ugovoru o kreditu u kojem je odredba o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora unaprijed formulirana od strane tuženika i nije razvidno, a niti tuženik tvrdi suprotno, da bi se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. U predmetnom ugovoru o kreditu navedeno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Iz Ugovora je vidljivo da je sklopljen u Podružnici tuženika u [adresa].

13. Prije svega, treba reći da se odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu: Direktiva) reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Tu treba napomenuti da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača.

14. Prema tome, uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužitelja kao korisnika kredita iz Ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, po ocjeni ovog suda odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.

15. Pri tome se ukazuje na praksu Suda Europske unije iz spojenih predmeta C- 241/98 do C-244/98, odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir okolnost da tužitelj ima prebivalište u [adresa] i da će u ovom parničnom postupku biti održano nekoliko ročišta isti će biti izložen povećanim financijskim troškovima, potrebi ulaganja dodatnog vremena i eventualnog izostankasa posla nerazmjerno teškoćama tuženika čije sjedište je u Rijeci u kojem bi se parnica vodila, (imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja i [adresa] od skoro 64,2 km u jednom pravcu)a to bi značilo postojanje značajne neravnoteže u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.

16. Za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište ( čl. 48. st. 1. ZPP-a) a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koje ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi ( čl. 59. ZPP-a). Prebivalište korisnika kredita u vrijeme sklapanja ugovora je u [adresa].

16. Tužitelj je imao mogućnost izbora prema odredbi čl. 59. ZPP-a između suda nadležnog za poslovnicu odnosno podružnicu u kojoj je Ugovor sklopljen ([adresa]) i prema odredbi čl. 46. st. 2. ZPP-a općemjesno nadležnog suda (Rijeka). Nije odlučno to što poslovna jedinica (podružnica) nije upisana ili evidentirana u sudskom registru već da je obavljala djelatnost plasmana kredita, a što u okolnostima konkretnog slučaja podružnica u [adresa] jest s obzirom na to da je Ugovor sklopljen i realiziran upravo u toj podružnici. Kao potrošač, tužitelj je, prema odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/14., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16.; u daljnjem tekstu: ZPK) bio ovlašten pokrenuti spor i pred sudom mjesta gdje ima prebivalište, što je [adresa] jer ima prebivalište u [adresa]. U tom smislu, treba istaknuti da i Vrhovni sud RH u predmetu Gr 1- 143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) izražava pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009., mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

17. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je prema sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, isti sklopila tuženikova podružnica u [adresa], što proizlazi iz priložene dokumentacije i što tuženik ne osporava, to se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je sukladno članku 59. ZPP-a kojim je propisana mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnosti), i kako je prebivalište tužitelja na području suda prvog stupnja u [adresa], pravilno je sud prvog stupnja prihvatio prigovor mjesne nenadležnosti te odlučio da će se postupak nastaviti pred Općinskim sudom u Pazinu.

18. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je sukladno odredbi čl.166.st.1. u vezi s odredbom čl.154.st.1.ZPP-a obzirom da tužena nije uspjela sa žalbom.

19. Slijedom navedenog je temeljem čl. 380. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

Osijek, 15. siječnja 2025.

Sutkinja

Jasna Bratek