Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-2642/2023-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja GT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-760/2021-19 od 3. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-760/2021-19 od 3. svibnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenog tečaja CHF iznos od 13.557,65 EUR / 102.150,11 HRK sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznose određene u točki I. izreke teku kako je tamo pobliže navedeno, dok je točkom II. izreke utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 4.991,08 kn / EUR 662,43 zajedno sa zateznim kamatama koje na iznose određene u točki II. izreke teku kako je tamo pobliže navedeno, te je točkom III. izreke tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 5.395,38 EUR / 40.651,51 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i tužbene zahtjeve tužitelja odbije uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužitelj kao korisnik kredita svoj zahtjev temelji na tvrdnji da joj je tuženik (banka) kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su dana 5. srpnja 2004. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, na koji način je protivno načelu savjesnosti i poštenja stavljen u neravnopravan položaj a njegova ugovorna odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelj.

9. Ne postoji zahtjev za izuzeće u ovom predmetu, niti okolnosti koje dovode do izuzeća uređujućeg suca/člana vijeća i predsjednika vijeća drugostupanjskog suda, pa se žalbeni navodi u tom smislu ukazuju neosnovanim.

10. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 5. srpnja 2004. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 76.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita a namjena kredita da je bila kupnja nekretnine,

- da se tužitelj obvezao platiti kredit u roku od 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja kredita,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,99 godišnje, s time da je ona promjenjiva,

- da je tužitelj saslušan kao stranka u bitnom naveo da je 2004. u Erste banci podigao stambeni kredit u iznosu od cca 45.000 EUR, odnosno 76.100 CHF, s time da je dao učešće u iznosu od 10.000 EUR, da je kredit zaključen na 20 godina, te je isti uzeo u CHF jer da mu se indirektno nudio, odnosno za CHF se govorilo da su povoljnije kamate, da je znao da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da nije mogao pretpostaviti da će CHF tako "divljati", da kada su rate počele nepodnošljivo rasti, a to da je bilo relativno brzo nakon zaključenja ugovora, otišao je informirati se u banku, gdje mu je rečeno da ne mogu kontrolirati tečaj CHF,

- da je svjedok ŠT u iskazu navela da je zaposlena kod tuženika od 2000. i u vrijeme zaključenja kredita 2004. da je bila na mjestu zamjenika direktora Savjetodavnog centra na Jadranskom trgu u Rijeci, da tužitelja ne poznaje, niti je ikada s njim bila u direktnom kontaktu, već je bila predlagač uz pok. kolegicu G u donošenju odluke za odobrenje kredita, da je supotpisala tužitelju prijedlog za odobrenje, te proslijedila sve višoj instanci za razmatranje, da sve što bi pok. kolegica G iskazala u svezi edukacije i načina na koji su se odobravali krediti da je poznato i njoj, da su u vrijeme zaključenja kredita bili kontinuirano krediti u CHF i EUR, a za kune se ne sjeća, da je odluka o odabiru valute kredita bila na klijentu, tako da ima primjera gdje su se i djelatnici banke odlučivali na kredite u CHF,

- da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je Vrhovni sud RH u presudi posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.,

- da sukladno odredbi članka 138. ZZP 07 i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- da je i Ustavni sud Republike Hrvatske odbio 03. veljače 2021. tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima,

- da tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelja prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno nije dokazao da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranoj promjeni valute na štetu tužitelja kao potrošača,

- da tužitelj nije bio u istom položaju kao tuženik, koji predstavlja financijsku instituciju, te je radi toga bio u neravnopravnom položaju,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imao utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je istog prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF,

- da postupanje tuženika glede valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš proizlazi da preplata s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita 21. srpnja 2004. godine (1 CHF = 4,800 HRK) te prikazujući preplate po svakom anuitetu, ukupno iznosi 13.557,65 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4, a što ukupno u kunama primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 102.150,11 HRK, da novčani iznos, izražen po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, i to za razdoblje po prigovoru radi prijeboja ukupno iznosi 662,43 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5, a što prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 4.991,08 HRK,

- da nije osnovano eventualno potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 662,43 EUR, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja,

- da pravo tužitelja za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, zastarijeva 2023. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018., a tužba podnesena 1. svibnja 2021., to da prigovor zastare nije osnovan.

10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 5. srpnja 2004. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 13.557,65 EUR, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 323., 225., 1111. i 1115. ZOO. Eventualno potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 662,43 EUR, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja da je neosnovano. Tužitelj da je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome, tuženik da ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga, da nema stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora, pa da je zahtjev za prebijanje odbijen.

11. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu valutne klauzule vezano za CHF i neosnovanost prigovora zastare glede valutne klauzule.

12. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke i da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio da je namjera sklapanja spornog ugovora o kreditu bila kupnja nekretnine za osobne potrebe. Stoga je, pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj u ovom sporu ima svojstvo potrošača jer je predmetni pravni posao sklopio kao fizička osoba, izvan bilo kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, ukazujući na odredbe članka 81., članka 82. i članka 90. ZZP/03 koji je bio na snazi u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. listopada 2008., točnije, i u vrijeme kada je isti kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu temeljem kojeg od tuženika zahtjeva isplatu stečenog bez osnove zbog ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.

13. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15. Uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, a kako to i proizlazi iz iskaza tužitelja kao i djelatnice tuženika ŠT koja nema saznanja o konkretnom slučaju, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

16. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Andricuic i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njene mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

17. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

18. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 13.557,65 EUR koji je isti tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

19. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede valutne klauzule, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 3. svibnja 2021. proizlazi da zastara nije nastupila.

20. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

21. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništetnih odredaba.

22. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava stajalište prvostupanjskog suda da nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku nisu pravno relevantni. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja, pa je stoga taj žalbeni prigovor tuženika neosnovan.Osim toga, za ništetnost je odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriv tuženik kao trgovac a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice - trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO)

23. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, te važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika a koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

U Splitu, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Tihana Pivac