Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-2472/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja i članice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja KS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Darku Medaku, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69., OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima odvjetničkog društva Kallay & partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1683/2021 od 3. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1683/2021 od 3. srpnja 2023.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
I. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu broj: 418-50-3852868 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21.12.2006. godine koja glasi: “Kunska protuvrijednost CHF 38.000,00 (tridesetosamtisuća švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.”, kao i odredba članka 7. koja glasi: “Kredit se otplaćuje u jednakim mjesećnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.”, pa stoga te odredbe ne proizvode nikakve učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženoj, u roku 15 dana, isplati tužitelju ukupan iznos od 5.250,71 eur / 39.561,48 kn1 sa zakonskim zateznim kamatama, i to po stopi od 14% godišnje od 31. ožujka 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:
na iznos u na iznos u
od
do
eur
kn
1,63
12,31
31.03.2008 isplate
0,03
0,25
25.04.2008 isplate 19,13
144,10
31.10.2008 isplate
0,80
6,04
01.12.2008 isplate 0,05
0,40
31.12.2008 isplate 24,04
181,14
05.01.2009 isplate
0,02
0,18
31.01.2009 isplate 27,65
208,33
02.02.2009 isplate
0,02
0,15
28.02.2009 isplate 29,27
220,55
02.03.2009 isplate
25,41
191,48
31.03.2009 isplate
26,28
198,04
30.04.2009 isplate
17,37
130,88
31.05.2009 isplate 1,94
14,59
24.06.2009 isplate 12,64
95,20
30.06.2009 isplate 1,53
11,56
21.07.2009 isplate 15,54
117,06
29.07.2009 isplate 18,24
137,46
31.08.2009 isplate 18,01
135,68
30.09.2009 isplate 15,27
115,06
31.10.2009 isplate 20,41
153,76
30.11.2009 isplate 24,53
184,80
31.12.2009 isplate 30,38
228,93
31.01.2010 isplate 29,04
218,81
28.02.2010 isplate 36,99
278,72
31.03.2010 isplate 35,48
267,36
30.04.2010 isplate 38,42
289,50
31.05.2010 isplate 63,87
481,22
30.06.2010 isplate 58,63
441,75
31.07.2010 isplate 74,63
562,32
31.08.2010 isplate 0,01
0,05
30.09.2010 isplate 69,10
520,60
01.10.2010 isplate 60,21
453,65
03.11.2010 isplate 78,97
595,03
30.11.2010 isplate 102,85
774,89
31.12.2010 isplate 0,29
2,19
31.01.2011 isplate 85,65
645,34
02.02.2011 isplate 91,87
692,20
28.02.2011 isplate 84,33
635,39
04.04.2011 isplate 85,68
645,59
06.05.2011 isplate
117,69
886,70
31.05.2011 isplate
0,06
0,47
30.06.2011 isplate
120,74
909,71
01.07.2011 isplate
0,03
0,23
31.07.2011 isplate
147,05
1.107,95
02.08.2011 isplate
133,38
1.004,95
31.08.2011 isplate
118,41
892,18
30.09.2011 isplate
115,81
872,56
31.10.2011 isplate
114,66
863,93
30.11.2011 isplate
0,07
0,55
31.12.2011 isplate 121,68
916,79
27.01.2012 isplate
127,93
963,90
01.02.2012 isplate
128,76
970,14
05.03.2012 isplate
0,01
0,11
31.03.2012 isplate 124,47
937,81
02.04.2012 isplate 127,37
959,67
08.05.2012 isplate 129,35
974,55
31.05.2012 isplate 0,10
0,73
30.06.2012 isplate 125,93
948,79
05.07.2012 isplate 126,90
956,10
31.07.2012 isplate 124,41
937,34
31.08.2012 isplate 119,02
896,78
30.09.2012 isplate 124,76
940,01
31.10.2012 isplate 127,51
960,75
30.11.2012 isplate 125,59
946,24
07.01.2013 isplate 114,76
864,67
31.01.2013 isplate 0,09
0,67
28.02.2013 isplate 123,87
933,28
11.03.2013 isplate 124,76
940,00
31.03.2013 isplate 121,16
912,85
30.04.2013 isplate 109,95
828,39
31.05.2013 isplate 0,03
0,19
30.06.2013 isplate 109,64
826,05
01.07.2013 isplate 112,41
846,98
31.07.2013 isplate 116,83
880,24
31.08.2013 isplate 0,20
1,54
30.09.2013 isplate 122,74
924,76
01.10.2013 isplate 119,79
902,54
31.10.2013 isplate 0,03
0,23
30.11.2013 isplate 121,99
919,14
03.12.2013 isplate 124,55
938,45
31.12.2013 isplate
III. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.571,44 eur ili 19.374,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja na naknadu troška postupka tuženiku, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.
3. Odgovor na žalbu je podnesen u kojem se navodi da nisu osnovani žalbeni navodi žalitelja pa se predlaže žalbu odbiti.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik (banka) istm kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su dana 21. prosinca 2006. sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, na koji način je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelj stavljen u neravnopravan položaj a njegova ugovorna odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.
7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.
8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.
9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:
- da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda jer da se radi o nepoštenoj a time i ništetnoj, ugovornoj odredbi u smislu članka 81., 82. alineja 19., 83. i 87. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03), kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14). a koja nadležnost proizlazi i iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,
- da je Ugovor o kreditu sklopljen u Podružnici Split, slijedom čega da sud svoju nadležnost temelji na članku 59. ZPP sukladno kojem je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi,
- da su tužitelj i tuženik 21. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50- 3852868 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na iznos od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,
- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 31. prosinca 2013., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana od 5,20% do 6,75%,
- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 3. svibnja 2021.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.,
- da se predmetnom tužbom ne traži više plaćeno zbog ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamati već valuti, pa da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.,
-da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklopio s potrošačima, da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao potrošač radi kupnje osobnog automobila, pa da istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan,
- da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
- da je citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,
- da je navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što da je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđeno u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.,
- da sukladno odredbi članka 138. ZZP 07 i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužiteljica može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,
- da tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelja prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno nije dokazao da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranoj promjeni valute na štetu tužitelja kao potrošača,
- da tužitelj nije bio u istom položaju kao tuženik, koji predstavlja financijsku instituciju, te je radi toga tužitelj bio u neravnopravnom položaju,
- da tuženik nije na relevantan način tužitelja upozorio, odnosno prikazao mogućnosti promjene valute CHF uz koju je vezana njegova obveza, odnosu nije tužitelju predočavao bilo kakve informacije,
- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF,
- da je iz sadržaja spisu priležećeg Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru,
- da postupanje tuženika glede valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora,
- da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka HS, djelatnika tuženika,
- da sud nije provodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika jer da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (rješenja broj: U- III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. Ustavnog suda Republike Hrvatske),
- da činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer da obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne,
- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi platio da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi ukupno 5.250,71 EUR/39.561,48 kuna,
- da iz izvršene analize pravnog instituta stjecanja bez osnove i izmakle koristi te pojma kreditnog rizika proizlazi da matematički obračun stečenog po osnovi ništetnih odredbi u CHF treba sadržavati samo zbroj pozitivne razlike, tj. zbroj više plaćenog u odnosu na planirani primijenjeni tj. provedeni otplatni plan, kako je to vještak ispravno obračunao.
10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 21. prosinca 2006. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 5.250,71 EUR/39.561,48 kuna sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe, članka 225. , 241., 323., i 1111. ZOO.
11. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu valutne klauzule vezano za CHF, neosnovanost prigovora zastare glede valutne klauzule i neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti.
12. S pravom je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda, neovisno o tome što nije donio posebno rješenje polazeći od pravnog shvaćanja prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) prema sjedištu banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna i suprotna načelu savjesnosti i poštenja ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, za što je dao valjane i uvjerljive razloge, pa tuženik u žalbi neutemeljeno tvrdi da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP
13. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača. Naime, tvrdnja tuženika da tužitelj nije potrošač ne proizlazi iz sadržaja ugovora niti tuženik tijekom postupka navodi činjenice koje bi status tužitelja kao potrošača dovele u pitanje. Naime, ugovor o kreditu sklopljen je s tužiteljem kao fizičkom osobom, namjenski i za kupovinu automobila te se iz istog ne može zaključiti da je automobil kupljen i kredit podignut za potrebe eventualne djelatnosti koju je obavljao tužitelj, već za njegove osobne potrebe.
14. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
16. Stoga iz razloga što prvostupanjski sud nije saslušao svjedoka javnog bilježnika čije je saslušanje tuženik predložio na okolnost da je tužitelj informiran o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno, niti je na zakonitost i pravilnost pobijane presude utjecala činjenica da u obrazloženju presude nije navedeno zbog čega nije proveden dokaz saslušanjem tog svjedoka. Neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja kolektivnog ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021.).
17. Uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bilo od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule, a isti je na okolnosti informiranosti tužitelja odustao od izvođenja dokaza saslušanja djelatnika banke.
18. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Andricuic i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.
19. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
20. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 5.250,71 EUR/39.561,48 kuna koji je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.
21. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede valutne klauzule, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 3. svibnja 2021. proizlazi da zastara nije nastupila.
22. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).
23. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.
24. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva.
U Splitu, 15. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Tihana Pivac
