Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-26/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija, kao predsjednika vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz OD Mišević i Jarić j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 27 P-241/2020-30 od 26. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 27 P-241/2020-30 od 26. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu broj 9011647782 sklopljenog 7. srpnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sadržana u članku 6.2. Ugovora, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.049,51 eur / 22.976,55 kuna[1] sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno pod točkom II. izreke.

2. Odlukom o trošku obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 2.172,31 eur / 16.367,27 kuna sa zateznim kamatama od 26. listopada 2023. do isplate (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke).

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a, a ni one na koje u žalbi upozorava tuženik.

7. Presuda o odlučnim činjenicama sadrži pravno osnovane i dostatno obrazložene razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Izreka presude je razumljiva i nije proturječna sama sebi, a ni razlozima iznesenim u obrazloženju.

8. Sudska ocjena dokaza, koju je učinio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda, suglasna je odredbi članka 8. ZPP-a, te takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza. Pritom je za napomenuti kako je na okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog pojedinačnog ugovora o kreditu banka predložila saslušanje osobnog bankara, ali isti nije saslušan, jer je tuženik odustao od prijedloga za njegovim saslušanjem.

9. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s odredbama članka 502.a i 502.c ZPP-a, kako to prigovara u žalbi tuženik.

10. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenog iznosa od 3.049,51 eur / 22.976,55 kuna osnovom ništetne ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak – CHF, kojom je normirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu ugovora CHF, važećem na dan plaćanja.

11. Tužitelj svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tuženik (banka) istom kao potrošaču nametnuo spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, na koji način je suprotno načelu savjesnosti i poštenja stavljen u neravnopravan položaj, a njegova ugovorna obveza je postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Temeljem rezultata provedenog postupka i u postupku izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su pri sklapanju Ugovora o kreditu broj 9011647782 sklopljenog 7. srpnja 2006. na kojem je zasnovan zahtjev tužitelja, sudjelovali tužitelj kao fizička osoba i kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor, kao i da je temeljem toga Ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.644,24 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je tuženik s obzirom na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu zapravo sugerirao tužitelju zaključenje tog Ugovora i to u unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je tužitelj zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio važeći u trenutku sklapanja i isplate kredita, preplatio ukupan iznos od 3.049,51 eur / 22.976,55 kuna.

13. U okolnostima citiranih relevantnih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio:

- da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzulu o kojoj se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da je stoga ta odredba nepoštena,

- da navedena odredba ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu jer

Ugovor može opstati bez te odredbe,

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 11. svibnja 2020.

14. U tom kontekstu, prvostupanjski sud je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja naložio tuženiku da tužitelju isplati iz osnove preplaćenog zbog promjene tečaja s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu iznos od 3.049,51 eur / 22.976,55 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Inače, obzirom na položaj tužitelja u konkretnom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, gdje je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za privatne svrhe (za kupnju automobila) a ne u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu. Pri tome i u odnosu na svojstvo potrošača primjenom Direktive 93/13/ EEZ, ne dolazi se do suprotnog zaključka, obzirom ista propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

15. Protivno žalbenim prigovorima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio mjerodavne materijalno-pravne odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) kada je, ispravno utvrđujući da se tuženik (banka) pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o navedenoj ugovornoj obvezi nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja spomenute odredbe, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja, te je ocijenio ništetnim odredbu u kojoj je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF), kao i kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenog iznosa zbog opisane jednostrane i netransparentne ugovorene valutne klauzule.

16. U navedenom dijelu, žalitelja je uputiti i na razloge prvostupanjske presude jer ovaj sud u potpunosti prihvaća kao pravilno činjenično stanje što ga je utvrdio prvostupanjski sud, kao i primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

17. Vezano za presudu suda Europske unije broj C 81/19 od 9. srpnja 2020., te isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13/EEZ, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama.

18. Tuženik je sve navedene prigovore mogao i morao isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužiteljica, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku temeljem odredaba članka 502.a – članka 502.h ZPP-a.

19. Utoliko, u navedenom dijelu nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika.

20. Iz istih razloga, nisu ostvareni niti paušalni žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje na osnovanost prigovora zastare tužiteljevog potraživanja, čiju je osnovanost prvostupanjski sud s pravom otklonio ispravno smatrajući da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekinuto zastarijevanje, točnije, da navedeni prigovor tuženika nije osnovan, jer je tužitelj zahtjev radi isplate traženog novčanog iznosa istakao u tužbi podnesenoj unutar propisanog petogodišnjeg zastarnog roka.

21. Pritom je za ukazati i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022.

22. Sukladno ovom objedinjenom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a imajući na umu pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF i stranke-tuženike iz tog postupka), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

23. U postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa utoliko prigovor zastare nije osnovan, kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.

24. Pored toga, za naglasiti je kako je u odnosu na ugovornu odredbu kojom su ugovorne strane ugovorile valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak odlučno ponašanje banke kao financijske ustanove koja je znala, odnosno, po redovnom tijeku stvari morala i mogla znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja švicarskog franka, obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu Republike Hrvatske, tako i globalno, a koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju.

25. Tuženik (banka) je takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora o kreditu, a kako to proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda koja u cijelosti kao pravilna prihvaća i ovaj sud, zbog čega je tužitelju bilo onemogućeno procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizići sklapanjem Ugovora o kreditu s navedenom odredbom, vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

26. Stoga je prvostupanjski sud pravilnim ocijenio da je ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak nepoštena.

27. Naime, kod ocjene nepoštenosti sporne ugovorne odredbe, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da je ova ugovorna odredba sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njen sadržaj, te da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

28. S obzirom da učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

29. Visinu preplaćenog iznosa prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a koje vješto su stranke prihvatile i suglasile se s istim odnosno ni na koji način vještvu nisu prigovorile, te ga je sud prvog stupnja prihvatio kao korektno i izrađeno u skladu s pravilima struke, time da ovu ocjenu prihvaća i ovaj sud. Utoliko je prvostupanjski sud ispravno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od uplate pojedinih mjesečnih iznosa, kako to nalaže odredbe članka 1115. ZOO-a koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, te koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Inače, prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

30. Isto tako je za istaći da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

31. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP-a).

32. Inače, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).

33. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

34. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr. sc. Ivan Tironi