REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4837/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice, te Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, Zagreb, Margaretska 3, OIB 02958272670, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 13.761,90 EUR, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1118/2023-81 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1118/2023-81 od 24. listopada 2024. u točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1118/2023-81 od 24. listopada 2024. u točkama II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1118/2023-81 od 24. listopada 2024. (očitom pogreškom u pisanju prvostupanjski sud je naveo da je presudu donio 24. rujna 2024., a što u svako doba može ispraviti rješenjem sukladno odredbi čl. 342. Zakona o parničnom postupku), naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 13.761,90 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.589,71 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 557,66 EUR (točka III. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka (točka IV. izreke).

2. Prvostupanjski sud je utemeljio svoju odluku na odredbama čl. 62. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine” broj 85/06 i 67/08: dalje: ZOZOZZR), te čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 139/10) navodeći da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pripojen tužitelju te da se tužitelj za potraživanja nastala u 2011. godini nije namirio iz postotka naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Na temelju izvedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je ocijenio da postoji doprinos tužiteljevog osiguranika nastanku štete u omjeru od 15%, a tuženikovog osiguranika u omjeru od 85%, pa je stoga primjenom odredbe čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15: dalje: ZOO), djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev.

3. Protiv točaka II. i IV. izreke pobijane presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom je naveo da je prvostupanjski sud previsoko utvrdio doprinos tužiteljevog osiguranika nastanku štetnog događaja u omjeru od 15%, pa je predložio preinačiti pobijanu odluku u tom dijelu.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. U bitnom je naveo da iz dokaznog postupka ne proizlazi postojanje uzročne veze između ozljeda koje je zadobio osiguranik tužitelja i troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja. Istaknuo je da postoji doprinos tužiteljevog osiguranika u omjeru većem od 15%. Pogrešan je stav suda da šteta nije pokrivena izdvajanjem sredstava u visini od 7% odnosno 4% naplaćene funkcionalne premije od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Smatra da je mjerodavan trenutak kada su nastali troškovi, odnosno kada je nastala šteta, pa ako je šteta nastala nakon 1. siječnja 2011., tada je ona pokrivena funkcionalnom premijom. Predložio je uvažiti žalbu.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi. Obrazloženje presude sadrži razumljive razloge o odlučnim činjenicama za donesenu odluku.

8. Tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete, kao pravni sljednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, u preostalom iznosu od 13.761,90 EUR. U tužbi navodi da je za štetu odgovoran tuženikov osiguranik ĐŠ koji je 1. listopada 2010., upravljajući osobnim automobilom osiguranim kod tuženika, prouzročio prometnu nezgodu u kojoj je tužiteljev osiguranik LŠ zadobio tjelesne ozljede koje su priznate kao ozljeda na radu, a radi liječenja kojih ozljeda je pravni prednik tužitelja platio zdravstvenim ustanovama troškove za pružene usluge zdravstvene zaštite, kao i isplatio naknadu plaće za vrijeme bolovanja. Troškovi liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja isplaćivani su tijekom 2010. i 2011. godine.

9. Prethodno je u ovome postupku prvostupanjski sud donio presudu poslovni broj P-83/14 od 1. ožujka 2019. kojom je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 6.872,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od 123.201,97 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 25.937,50 kn (točka III. izreke), te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn (točka IV. izreke). Odlučujući po tužiteljevoj žalbi, ovaj sud je presudom poslovni broj Pž-2906/2019 od 21. listopada 2020. odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-83/14 od 1. ožujka 2019. u točkama II. i III. izreke. Drugostupanjski sud je tako odlučio jer je ocijenio pravilnim pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je šteta koja je tužitelju nastala nakon što je prestao važiti ZOZOZZR (dakle, nakon 1. siječnja 2011.) pokrivena uplatom funkcionalne premije osiguranja iz čl. 53. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 15/08, 94/09, 71/10 i 139/10; dalje: ZOZO). Naime, prema shvaćanju drugostupanjskog suda ona šteta koja je prije 1. siječnja 2011. nastala u prometnoj nezgodi koja ujedno predstavlja ozljedu na radu bila je u režimu ZOZOZZR-a. Stoga je obveza Zavoda koji je provodio zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu bila pokretati regresne postupke protiv osiguratelja u smislu odredbe čl. 62. st. 1. u vezi čl. 57. tog Zakona, a osiguratelji uplatom funkcionalne premije osiguranja iz čl. 53. ZOZO nisu bili oslobođeni svoje obveze naknade štete iz čl. 113. i 117. tog Zakona koja je dospjela prije 1. siječnja 2011. To stoga što prema tada važećem ZOZOZZR-u Zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu od osiguratelja nije niti mogao potraživati funkcionalnu premiju iz čl. 53. ZOZO, jer to prema odredbi čl. 32. ZOZOZZR-a nije ni bio prihod Zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu. Međutim, nakon 1. siječnja 2011., prihodima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kojeg izdvajaju društva osiguratelja u visini 7% od naplaćene funkcionalne premije osiguranja, podmiruju se i štete uslijed ozljede na radu, pa je shvaćanje drugostupanjskog suda da je šteta koja je dospjela nakon tog datuma pokrivena funkcionalnom premijom osiguranja u smislu odredbe čl. 53. st. 1. t. 10. i st. 2. ZOZO-a.

10. U revizijskom postupku ukinuta je presuda ovog suda poslovni broj Pž-2906/2019 od 21. listopada 2020. u cijelosti i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-83/2014 od 1. ožujka 2019. u dijelu točke II. i III. izreke i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

11. U svojoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi pogrešno odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete (troškova liječenja i naknade za bolovanje) koje je dospjela nakon 1. siječnja 2011., unatoč tome što je štetni događaj nastao u režimu ZOZOZZR-a. Razlozi koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske u prilog takvog shvaćanja jesu sljedeći:

- 1. siječnja 2011. kada je prestao postojati Hrvatski zavod za osiguranje zaštite zdravlja na radu, u skladu s odredbama čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 139/10) tužitelj je preuzeo sve obveze HZZOZR, uključivši i obveze svog prednika platiti troškove liječenja nastale u okviru zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu, kao i obvezu zahtijevati naknadu štete od odgovorne osobe u skladu o odredbama čl. 17. ZOZOZZR-a

- iako se štetni događaj dogodio u vrijeme kada je na snazi bio ZOZO, sustav obveznog osiguranja zaštite zdravlja na radu bio je uređen posebnim Zakonom (ZOZZOZR). U ovom razdoblju odredbama ZOZO bili su regulirani svi oni prihodi iz kojih se namiruju troškovi obveznog zdravstvenog osiguranja, u koje ulaze i prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (dio naplaćene funkcionalne premije). Međutim od namirenja iz tih prihoda su bili izuzeti troškovi osiguranja zaštite zdravlja na radu, što ima za posljedicu da štete koje su nastala prema ZOZOZZR nisu bile pokrivene funkcionalnom premijom u postotku od plaćene premije osiguranja od obvezne automobilske odgovornosti.

- neovisno o tome kada je sklopljena polica obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, i kada su dospjeli pojedini iznosi štete koju tužitelj potražuje ovom tužbom i neovisno o tome koji su propisi vrijedili u trenutku plaćanja troškova liječenja i naknade za bolovanje, za ocjenu je li ta šteta pokrivena funkcionalnom premijom isključivo je mjerodavan trenutak nastanka štetnog događaja (ozljede na radu) i propisi koji su u tom trenutku bili mjerodavni u odnosu na prihode iz kojih se namiruju troškovi osiguranja zaštite zdravlja na radu; takvo shvaćanje je u skladu sa samom svrhom ugovora o osiguranju, ali i s činjenicom da je funkcionalna premija, kao dio premije osiguranja, vezana uz konkretnu policu osiguranja i buduće osigurane slučajeve.

12. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je postupajući u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem revizijskog suda prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.761,90 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je odbio zahtjev za isplatu iznosa od 2.589,71 EUR, također s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

13. Stoga je u ovoj žalbenoj fazi postupka, kraj nesporno izraženog revizijskog shvaćanja glede primjene materijalnog prava koje je u cijelosti primijenio prvostupanjski sud, ostalo za ispitati preostale žalbene navode pa time i pitanje omjera odgovornosti tužiteljevog i tuženikovog osiguranika koji osporavaju obje stranke iznesenim žalbenim navodima.

14. Radi utvrđenja spornih činjenica, prvenstveno dinamike prometne nezgode, prvostupanjski sud je, prije svega, izveo dokaz prometnim vještačenjem po vještaku Goranu Husinecu, dipl. ing. koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da se osiguranik tužitelja, koji je upravljao biciklom, kretao desnom kolničkom trakom na dugoj nizbrdici od 3% brzinom od oko 30 km/h ili nešto većom te je isti naglo reagirao kočenjem i preletio preko upravljača pri čemu je zadobio niz ozljeda. Reakcija osiguranika tužitelja uslijedila je zbog ulaska vozila kojim je upravljao osiguranik tuženika u putanju kojom se osiguranik tužitelja kretao. Vozilo osiguranika tuženika bilo je parkirano s desne strane u smjeru bicikla kojim je upravljao osiguranik tužitelja i to na okomitom parkingu ispred Konzuma. Bicikl kojim je upravljao osiguranik tužitelja nije imao mogućnost zaustavljanja ispred prepreke koju mu je napravilo vozilo osiguranika tuženika, a koji je imao mogućnost uočavanja bicikla. Da je osiguranik tuženika obratio potrebnu pozornost, uočio bi bicikl i mogao bi se na putu od 1m – 1,5m zaustaviti ispred kolnika iz čega proizlazi zaključak kako je opasnu situaciju prouzročio osiguranik tuženika. S druge strane, bicikl kojim je upravljao osiguranik tužitelja kretao se velikom brzinom za tu vrstu terenskog bicikla, na nizbrdici dugoj najmanje 200 m, a da se osiguranik tužitelja kretao brzinom od 10-15 km/h sigurno bi se zaustavio i ne bi pao. Prvostupanjski sud je stoga, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, ocijenio da postoji doprinos tužiteljevog osiguranika nastanku predmetnog štetnog događaja u smislu odredbe čl. 1072. ZOO-a u omjeru od 15%. Takve zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Naime, vještak je izradio nalaz i mišljenje po pravilima struke, objektivno, te imajući u vidu taj nalaz i mišljenje, kao jasno proizlazi da je prometnu nezgodu uzrokovao tuženikov osiguranik koji se uključivao u promet bez da je propustio sva vozila koja se kreću kolnikom, uslijed čega je tužiteljev osiguranik naglo zakočio kako bi izbjegao nalet na vozilo pri čemu je zadobio teške tjelesne ozljede. S druge strane, tužiteljev osiguranik se kretao brzinom od oko 30 km/h, odnosno većom brzinom od uobičajene za tu vrstu bicikla, pa u skladu s ocjenom prvostupanjskog suda, i ovaj sud smatra da postoji doprinos tužiteljevog osiguranika u omjeru od 15% nastanku štetnog događaja. Stoga su neosnovani žalbeni navodi stranka kojima upiru na pogrešnu ocjenu prvostupanjskog suda o omjeru odgovornosti njihovih osiguranika nastanku štetnog događaja.

15. Što se tiče tuženikovog osporavanja uzročne između ozljeda koje je zadobio osiguranik tužitelja i troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja, ističe se da nisu osnovani. Naime, tužitelj je dostavio u spis cjelokupnu medicinsku dokumentaciju iz koje proizlaze koji pregledi i pretrage su pruženi njegovom osiguraniku, odnosno u kojem razdoblju je njegov osiguranik bio na bolovanju. Osim toga, u spis je priložena potvrda liječnice dr. ĆŠ, spec. obiteljske medicine kojom je ona potvrdila da su predmetni računi vezani uz usluge koje su pružene pacijentu nakon ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 1. listopada 2010., te da su izvješća o bolovanju vezana uz prometnu nezgodu kao i za kontrole po predmetnoj prometnoj nezgodi. Slijedom navedenog, iz dostavljenih dokaza proizlazi postojanje uzročne veze između ozljeda koje je zadobio osiguranik tužitelja i troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja. S druge strane, tuženik, koji je osporio tu uzročnu vezu, nije predložio izvođenje nikakvih dokaza na tu okolnost. Naime, u situaciji kada je tužitelj priloženim ispravama dokazao postojanje uzročne veze, a tuženik je tu uzročnu vezu osporio, onda je na njemu bio teret dokaza da tome nije tako, odnosno tuženik je trebao dokazati svoje tvrdnje. S obzirom na to da tuženik nije predložio izvođenje nikakvih dokaza na okolnost svojih tvrdnji, to on nije uspješno osporio vjerodostojnost dostavljene dokumentacije, odnosno tužitelj je dokazao postojanje uzročne veze između zadobivenih ozljeda i nastalih troškova liječenja.

16. Žalbenim navodima stranaka nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

17. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tuženikova žalba odbijena je kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena u točkama I. i III. izreke. Primjenom iste odredbe odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka u točkama II. i IV. izreke.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić