Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-1401/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice pod 1. MS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljice pod 2. IS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Domagoju Mužiću, odvjetniku u Splitu protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5750/2019 od 15. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5750/2019 od 15. veljače 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom obvezana je tužena isplatiti tužiteljicama pod 1. i pod 2. na jednake dijelove ukupan iznos od 19.737,80€/148.714,45 kuna uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedinačni u točci I. izreke naveden iznos kako je pobliže određeno, a ujedno je obvezana tužena isplatiti tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 11.374,13 eura sa kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 15. veljače 2024. do isplate (točka II.).

2.Protiv citirane odluke pravovremenu žalbu podnosi tužena iz svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje:ZPP). Žalbeni je prijedlog žalbu uvažiti i prvostupanjsku presudu u skladu s žalbenim navodima ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga tužene, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Sud prvog stupnja potpuno je i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljica za isplatu razlike tržišne najamnine koju bi tužiteljice mogle ostvariti za stan u njihovom suvlasništvu i zaštićene najamnine koju plaća zaštićeni najmoprimac u ukupnom iznosu od 19.737,80 eura, počevši od svibnja 2014. do uključiv travanj 2019. s pripadajućim kamatama.

6.U provedenom postupku utvrđeno je:

-kako su tužiteljice suvlasnice za po ½ dijela stana u [adresa] na adresi [adresa] u [adresa] površine 80,57 m2 a smještenog u zgradi sagrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica] upisanog u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

-kako je zaštićeni najmoprimac predmetnog stana TS koja je Rješenjem Ureda za prostorno uređenje stambeno komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Županije splitsko dalmatinske Klasa: Up-I-371-03/96-01/13 od 24. srpnja 1996. utvrđena nositeljicom stanarskog prava te su s istom tužiteljice 22. rujna 1997. sklopile Ugovor sa zaštićenom najamninom kojim je određena visina iste u iznosu od 105,00 kn mjesečno, kao i pravo HS, kćerke nositeljice stanarskog prava da zajedno s njom koristi predmetni stan, time da je zaštićeni najmoprimac u 2014., 2015., 2016., 2017. i prvih osam mjeseci 2018. plaćao zaštićenu najamninu u iznosu od 229,36 kn mjesečno, a od rujna 2018. nadalje u iznosu od 506,00 kn,

-kako je vještačenjem po sudskom vještaku za graditeljstvo Ranku Kurir procijenjena tržišna vrijednost najamnine za predmetni stan i to za 2014. u iznosu od 353,72 eura, za 2015. u iznosu od 344,58 eura, za 2016. u iznosu od 349,13 eura, za 2017. u iznosu od 364,36 eura, za 2018. u iznosu od 383,83 eura i za 2019. u iznosu od 410,33 eura, slijedom čega, a po odbitku predmetnih iznosa od primljene zaštićene najamnine ukupna tražbina tužiteljica za sporno razdoblje iznosi 19.737,80 eur.

7.Slijedom gornjih utvrđenja, a ujedno nalazeći neosnovanim prigovor zastare sud prvog stupnja u cijelosti je prihvatio tužbeni zahtjev.

8.U odnosu na prigovor nedostatka odgovornosti tužene, sud prvog stupnja je dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

9.Naime, odredbom članka 31. stavak 1. Zakona o najmu stanova (Narodne novine br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., i 68/18, u daljnjem tekstu: ZNS) je propisano da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Pri tome je vlasnik stana dužan održavati stan koji se daje u najam (članak 13. ZNS) Isto tako, odredbom članka 7. ZNS propisano je da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

9.1.Nadalje, prema odredbi članka 30. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06. i 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. 81/15., 94/17.- dalje ZV) propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

10.Stoga je zaključak prvostupanjskog suda da je propisivanjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnim sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - u daljnjem tekstu: Konvencija) pravilan. Takvim miješanjem tužene nametnut je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci pretjerani teret koji se ne može opravdati pravednom raspodjelom socijalnog i financijskog tereta u uvjetima društvenih reformi. Naime, pri uređenju prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu bitno je narušena ravnoteža u pravima vlasnika stanova u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine.

11.Upravo ovakvo stajalište proizlazi iz presude Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014. koji je donio Europski suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), te je u tom postupku ESLJP u t. 117. presude sud utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, stajalište je ESLJP da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova na temelju odredbi Zakona o najmu stanova, jer zaštićeni najmoprimci tj. zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce, vlasnike stanova, u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine. Ta se ograničenja odnose na nemogućnost fizičkog posjedovanja stanova jer su zaštićeni najmoprimci u stanovima na neodređeno vrijeme te su vlasnici onemogućeni i u pravu na iznajmljivanje stanova, a što uključuje pravo na dobivanje tržišne najamnine, kao i u pravo na otkaz najma. Bitno istovjetno stajalište ESLJP izrazio je i u odluci Bego protiv Hrvatske.

12.Odluke ESLJP u Strassbourgu kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatne su za sve sudove u Republici Hrvatskoj i djeluju prema svima, a kako je to jasno izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. ("Narodne novine", broj 112/00). Naime, Ustavni sud RH je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim člankom 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim člankom 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim člankom 134. Ustava. Ujedno isto proizlazi i iz odluke Ustavnog suda RH od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011.

13.Kako je, dakle, citiranom presudom Statileo protiv Republike ESLJP u Strasbourgu zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu imovinske štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

14.Ratifikacijom Konvencije o zaštiti ljudskih prava 1997. godine tuženica se obvezala primjenjivati ju, a to znači i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama, što, kada su u pitanju status i prava zaštićenog najmoprimca s jedne strane te obveze i prava vlasnika stanova opterećenih pravima zaštićenih najmoprimaca s druge strane, u spornom razdoblju nije učinjeno.

15.U odnosu na prigovor zastare, tuženici je ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. u kojoj je zauzet stav prema kojem se tražbina vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci odnosi na naknadu štete - gubitak zarade od najamnine, koja dospijeva mjesečno te se primjenjuje trogodišnji zastarni rok propisan člankom 230. stavkom 1. ZOO-a.

15.1.ESLJP je u odlukama Hegediš protiv Hrvatske i Arambašin protiv Hrvatske utvrdio da podnositelji zahtjeva nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine sve do 6 mjeseci nakon što ustalila domaća sudska praksa prema kojoj su vlasnici stanova mogli tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine.

15.2.Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023. implementirao gore navedeno stajalište ESLJP iz citiranih odluka te je izrazio stav da se vlasnicima stanova u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva.

15.3.Sve navedeno ima za posljedicu da je sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna tek od 19. lipnja 2019. i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a. Drugim riječima, vlasnici stanova tek su od 19. lipnja 2019. znali da ako podnesu tužbu za isplatu razlike naknade, domaći sudovi će o tome meritorno odlučivati. Dakle, od tada imaju na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo.

15.4.Dosljedno, kako je tužba podnesena 11. studenog 2019. (a zahtjev za mirno rješenje spora tuženoj je podnesen 17. svibnja 2019.) to su žalbeni navodi tužene da je nastupila zastara u cijelosti neosnovani. Ovdje je reći kako potraživanje tužiteljica predstavlja naknadu štete za koju je zastarni rok 3 godine od saznanja za štetu i štetnika pa bi zastara istekla tek 19. lipnja 2022.

15.5.Nastavno iznijetom nije osnovan niti žalbeni razlog da je zastarjelo samo pravo potraživati naknadu štete zbog toga što je tužiteljice nisu potraživale u roku od 3 godine od dana kada je ratificirana Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno od donošenja Zakona o najmu stanova jer bi na taj način teret i ograničenje vlasništva i dalje ostalo samo na vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci iako je upravo tuženica svojim zakonskim uređenjem plaćanja zaštićene najamnine mogla na pravedniji i uravnoteženiji način urediti odnos između zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova u kojima oni žive i nije ih moguće iseliti. To bi bilo protivno i stavovima koji su izraženi u odlukama Europskog suda za ljudska prava, ranije citiranim.

16.Neosnovan je i navod tužene kako je bilo potrebno utvrđivati imovinske prilike/platne mogućnosti najmoprimca jer su prema odredbama ZNS-a vlasnici stanova sa zaštićenim najmoprimcem mogli ugovoriti mjesečnu najamninu u iznosu koja je bila propisana, a utvrđivanje imovinskih prilika najmoprimca ne može biti riješeno na teret vlasnika stana, pri čemu je tužena ta na kojoj je teret dokaza, a konkretnih dokaza nije ponudila.

17.Ujedno je tuženoj odgovoriti (vezano za iskaz tužiteljice pod 2. o tome da je vlasnik stana bio djed tužiteljica kojeg je naslijedila kći M, majka tužiteljica i taj stan 1969. darovala tužiteljicama) kako je potpuno nevažno u koje vrijeme i kada su određene osobe (tužiteljice) postale vlasnici stana jer navedeni način stjecanja prava vlasništva ne može osloboditi tuženicu od odgovornosti za ograničenja vlasničkih ovlasti koja su im nametnuta.

18.U odnosu na prigovor da je prvostupanjski sud propustio obračunati eventualni iznos poreza na dohodak od imovine sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak, reći je kako se prema članku 8. stavak 2. točka 5. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj, 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 138/20.) porez na dohodak se ne plaća na odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću, kako je bilo propisano i člankom 9. stavak 2. točka 2. 5. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 42/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15). Prema mišljenju ovog suda ne radi se o dohotku, već o naknadi štete koja odgovara razlici između tržišne i zaštićene najamnine, slijedom čega nije niti potrebno obračunavati porez.

19.I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita (članak 154. stavak 1. i članak 155. ZPP), a što tužena u žalbi ne osporava određeno.

20.Slijedom svega navedenog, a kako nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti žalbu tužene i na temelju članka 368. stavak 1. ZPP- a odlučiti kao u izreci presude.

U Splitu, 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić