Poslovni broj: UsI-3062/24-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: SH, državljanin Rusije, rođen **.**.1981., sada na adresi u [adresa], zastupan po opunomoćenici Martini Grgec, odvjetnici iz Zagreba, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Ilica 335, Zagreb, OIB: 36162371878, radi poništavanja rješenja, 15. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216- 03/23-06/32708, URBROJ: 511-01-212-24-16 od 08. svibnja 2024. godine, a predmet se vraća na ponovni postupak tuženiku, koji je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u postupku međunarodne zaštite te se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana pružateljici besplatne pravne pomoći, odvjetnici Martini Grgec iz Zagreba, nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.319,69 €.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

Tužitelj, državljanin Rusije, tužbom osporava tuženikovo rješenje od 08. svibnja 2024. godine, kojim mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (RH).

U osporavanom rješenju je navedeno da iz priložene vojne knjižice proizlazi da tužitelj nema vojnu obuku i da je ograničeno vojno sposoban. Utvrđeno je da tužitelj ima više od 30 godina života, što je dobna granica za služenje vojnog roka. Tuženik je utvrdio da je djelomična mobilizacija u Rusiji završila te je naveo da tužitelj međunarodnu zaštitu nije bio tražio u Turskoj.

Tužitelj u tužbi navodi da bi u Rusiji bio mobiliziran bez obzira na služenje vojnog roka, s obzirom na to da je na sveučilišnom studiju položio i vojnu obuku, a ima i dozvolu za nošenje oružja. Ukazuje na dostavljen poziv za javljanje u vojni ured. Ističe da Turska ima sklopljen sporazum s Rusijom o međusobnom izručivanju državljana. Tužitelj navodi da se protivi ratu koji vodi Rusija, kao i ruskom predsjedniku TH. Ističe da bi u slučaju povratka u Rusiju bio sumnjiv zbog boravka u zemlji koja podržava Ukrajinu. Poziva se na blagodat sumnje i na načelo non-refoulement, osporava tuženikovo utvrđivanje stanja u Rusiji i dostavlja vlastite podatke o tome.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela, a također je saslušao tužitelja.

Osporavano tuženikovo rješenje se ne može smatrati zakonitim.

U ovoj pravnoj stvari je nesporno da je tužitelj državljanin Rusije, koju je legalno napustio i preko Turske i BiH 01. rujna 2023. godine pristupio na granični prijelaz RH, na kojem je izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Tužitelj je sâm zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio na zapisnik 06. rujna 2023. godine, kada je ukazao na strah od mobilizacije, s obzirom na to da se protivi ratu koji vodi Rusija. Prilikom saslušanja tužitelj je na zapisnik 18. ožujka 2024. godine naveo da je u međuvremenu na adresu u [adresa] dobio poziv za javljanje u vojni ured radi provjere podataka iz vojne evidencije.

Tužitelj je taj poziv, kao i njegov prijevod na hrvatski jezik, dostavio u spis upravnog predmeta još prije donošenja osporavanog rješenja.

Prisutna prevoditeljica je na raspravnom ročištu neposredno prevela i bitne podatke iz drugih tužiteljevih isprava, pa je tako utvrđeno da tužitelj posjeduje vojnu knjižicu u kojoj je navedeno da je upisan kao vojnik, da nije služio vojni rok i da je ograničeno vojno sposoban, s upisanom kategorijom slovne oznake „B“, pri čemu je ostalo nejasno radi li se o latiničnoj ili o ćiriličnoj oznaci, tako da je ostalo nerazjašnjeno radi li se zaista o upisanoj kategoriji „B“ ili pak o kategoriji „V“ (što bi bilo treće po redu slovo ruske azbuke). Tužitelj je naveo da njegova ograničena vojna sposobnost i odgovarajuća kategorija proizlaze iz dijagnoze skolioze.

Prevoditeljica je također prevela tužiteljevu dozvolu za čuvanje i nošenje oružja, iz koje proizlazi da se radi o dozvoli za lovačko, sportsko i vatreno oružje te za municiju.

Tužitelj je u iskazu pred sudom naveo da se radi o civilnom oružju za samoobranu koje se puni gumenim mecima i da nije imao neki poseban razlog za njegovu nabavu, osim činjenice da je i puno drugih ljudi također imalo takvu dozvolu. Posebno je ukazao na to da je u dozvoli naveden konkretan serijski broj oružja, koji se odnosi na oružje za samoobranu s gumenim mecima.

Sud je u nedostatku suprotnih dokaza prihvatio tvrdnju tužitelja da se njegova dozvola za čuvanje i nošenje oružja odnosi na civilno oružje za samoobranu koje se puni gumenim mecima, kao i njegovu tvrdnju da u Rusiji puno drugih ljudi također ima takvu dozvolu.

Prevoditeljica je prevela i tužiteljevu sveučilišnu diplomu, iz koje proizlazi da je odslušao 450 sati specijalne vojne pripreme/medicinske pripreme, bez navedene ocjene.

Tužitelj je u iskazu naveo da se radilo o predavanjima koja su obuhvaćala teoriju, balistiku i medicinsku pripremu te da je u okviru nastave jedan mjesec bio upućen u vojnu jedinicu gdje je razgledavao oružje, nakon čega je postao mlađi oficir - rezervist, po struci artiljerist. To nije upisao u vojnu knjižicu, jer je na taj način htio umanjiti svoje vojno znanje i svoje zvanje artiljerista, s obzirom na to da bi se s tim upisanim podacima povećala mogućnost poziva u vojsku, kako proizlazi i iz nekoliko slučajeva njegovih prijatelja.

Tužitelj je u iskazu posebno napomenuo da mu vojna obuka na fakultetu nije bila obvezna, ali mu je omogućavala odgodu služenja vojnog roka, kao i stjecanje dodatne profesije.

U pogledu dobivenog vojnog poziva za provjeru podataka iz vojne evidencije tužitelj je pak naveo da su druge osobe na taj način prilikom odazivanja na licu mjesta dobile poziv za odlazak u vojsku. Stoga tvrdi da bi u slučaju povratka u Rusiju protiv njega bio pokrenut kazneni postupak zbog neodazivanja vojnom pozivu ili bi bila ponuđena opcija potpisivanja ugovora za odlazak na ratište u zamjenu za odustanak od kaznenog progona.

Tužitelj je potvrdio da je radio u poduzeću koje se bavilo poslovima obrane, ali je istaknuo da se u okviru toga on bavio samo civilnim projektima.

Tužitelj je na izričito pitanje suda naveo da se boji vojnih aktivnosti, da ne podržava nikakav rat te da ne bi sudjelovao ni u obrani svoje zemlje u slučaju napada neke druge zemlje na nju. Sud je u nedostatku odgovarajućih dokaza koji bi ukazivali na suprotno iz ove tužiteljeve tvrdnje zaključio da on njome iskazuje političko mišljenje zbog kojeg bi načelno u svojoj zemlji mogao osnovano strahovati od proganjanja, u smislu čl. 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, 33/23 - ZMPZ) koji regulira uvjete za priznavanje azila.

Tužitelj u tom smislu u tužbi i u svom iskazu tvrdi da mobilizaciji - koja se provodi tajno i pod krinkom sklapanja ugovora za odlazak na ratište - podliježu i osobe koje su završile vojnu katedru. Tužitelj je istaknuo da je Rusiju napustio definitivno tek kada je dobio informaciju da se takva mobilizacija više ne odnosi samo na druge kategorije vojnih obveznika.

Stoga je najprije otišao u Tursku kod prijatelja, a potom je napustio tu zemlju jer mu je isticao privremeni boravak. U Turskoj nije zatražio međunarodnu zaštitu zbog toga što Turska i Rusija imaju sklopljen sporazum o izručivanju političkih aktivista. Stoga je preko BiH došao na granicu RH i zatražio međunarodnu zaštitu, a niti u BiH nije tražio međunarodnu zaštitu jer i ta zemlja ima sporazum o izručivanju sklopljen s Rusijom te se BiH postavlja neutralno u odnosu na rat u Ukrajini. U ovoj pravnoj stvari je za sud prvenstveno i dalje sporan vojni poziv koji je dobio tužitelj. Iako iz tog poziva proizlazi da bi se radilo samo o provjeri podataka iz vojne evidencije, potrebno je odgovarajućim dodatnim i detaljnim provjerama utvrditi stupanj vjerodostojnosti tog dokumenta, što bi bilo moguće već i na temelju činjenice da su u pozivu navedeni relativno detaljni identifikacijski podaci izdavatelja i samog potpisnika.

Nadalje je potrebno odgovarajućim provjerama utvrditi znači li u praksi ruskih vojnih vlasti taj poziv doista isključivo (kako je i navedeno u njemu) provjeru podataka iz vojne evidencije, ili se zapravo (kako tvrdi tužitelj) događa da se prilikom odazivanja na ovakve pozive vojni obveznici upućuju na ratište.

Također je potrebno utvrditi koje su posljedice neodazivanja takvom pozivu u Rusiji, pri čemu je potrebno utvrditi kako zakonske posljedice, tako i eventualne druge posljedice u praksi - primjerice one na koje ukazuje tužitelj, a koje se odnose na nuđenje odustajanja od kaznenog progona u zamjenu za potpisivanje ugovora za odlazak na ratište.

Posebno je nejasno ostalo pitanje tužiteljeve upisane kategorije vojne sposobnosti u vojnoj knjižici te je odgovarajućim dodatnim provjerama potrebno utvrditi radi li se o kategoriji „B“ (što bi vjerojatno odgovaralo drugoj kategoriji po redu) ili pak o kategoriji „V“ (što bi vjerojatno odgovaralo trećoj kategoriji po redu, analogno kategoriji „C“ u latiničnim pismima), kao i utvrditi konkretan značaj tako utvrđene kategorije - kako na temelju odgovarajućih dostupnih ruskih zakonskih odredbi, tako i po pitanju prakse ruskih vojnih vlasti u vezi mogućnosti pozivanja vojnih obveznika na ovaj način utvrđene kategorije u vojnu službu (regrutacija) i u vojsku (mobilizacija). Pritom je s tim utvrđenjima potrebno dovesti u vezu činjenicu da je tužitelj rođen 1981. godine, da iz vojne knjižice proizlazi kako nema vojnu obuku, ali i da je na sveučilišnom studiju odslušao i položio kolegij specijalne vojne pripreme/medicinske pripreme.

Nadalje, opunomoćenica tužitelja je na raspravom ročištu priložila vlastite podatke iz kojih bi proizlazilo da Turska i BiH (u kojima je tužitelj boravio prije dolaska u RH) nisu sigurne treće zemlje za državljane Rusije.

U ponovljenom postupku će trebati detaljno provjeriti te podatke, pri čemu eventualna nemogućnost ostvarivanja prava na međunarodnu zaštitu u tim zemljama u razumnom roku u konkretnom slučaju sama po sebi ne bi trebala biti relevantna, s obzirom na to da iz dostupnih podataka proizlazi kako je tužitelj u mogućnosti sâm sebi na dulje vrijeme osiguravati smještaj izvan Rusije. Također nisu relevantni navodi tužitelja o pukoj političkoj opredijeljenosti pojedinih od navedenih zemalja u pogledu rata koji vodi Rusija.

Zbog svega navedenog sud na temelju sada dostupne dokumentacije i na temelju tvrdnji tužitelja, a bez dodatne detaljne provjere okolnosti koje su navedene u ovoj presudi, ne može donijeti zaključak o pravilnosti i zakonitosti osporavanog rješenja o odbijanju tužiteljevog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pa je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev usvojen i osporavano rješenje poništeno. Predmet je vraćen na ponovni postupak tuženiku, koji će biti dužan detaljno utvrditi sve okolnosti na koje je u ovoj presudi ukazao sud, a od kojih neke mogu ići u korist, a neke na štetu tužitelja.

Potom će sve utvrđene okolnosti trebati dovesti u vezu s odredbom čl. 20. ZMPZ-a koja propisuje uvjete za mogućnost priznavanja azila na temelju osnovanog straha od proganjanja zbog političkog mišljenja, koje se u konkretnom slučaju izražava tužiteljevim stavom o neprihvaćanju sudjelovanja u bilo kakvom oružanom sukobu - dakako pod uvjetom da se prethodno utvrdi kako sustavi za priznavanje međunarodne zaštite državljanima Rusije u Turskoj i BiH nisu učinkoviti (ne uzimajući u obzir duljinu trajanja tih postupaka), pri čemu ti sustavi nipošto ne moraju biti kompatibilni sustavu odobravanja međunarodne zaštite na razini Europske unije, čije članice te države i nisu.

Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći se temelji na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenica tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Ova je odluka utemeljena na čl. 60. ZMPZ-a, na čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15 i 155/22) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora. Tako je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova i trošak pristupa na ročište, također u visini od 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% sveukupno iznosi 1.250,00 €. Tome treba pribrojiti utrošen dio predujma za troškove tumača od 69,69 € (ostatak predujma će biti vraćen uplatitelju), pa sveukupan trošak tužitelja iznosi 1.319,69 €.

Tužitelju nije priznat trošak odvjetničkog sastava podnesaka od 09. listopada 2024. godine i 10. prosinca 2024. godine, jer ti podnesci po svom sadržaju nisu bili potrebni za vođenje ovog upravnog spora.

U Zagrebu, 15. siječnja 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje osporavanog rješenja.

DNA:

1. odvj. Martina Grgec

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Ilica 335, [adresa] Zagreb