Poslovni broj: UsII-84/2023-10

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Lidije Rostaš, članica vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske komore medicinskih sestara, OIB: 13208436102, Zagreb, Maksimirska 111/2, kojeg zastupa predsjednik LM, mag. sestrinstva, protiv rješenja tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, OIB: 68011638990, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, klasa: UP/II-088-07/21-01/317, urbroj: 401-01/10-23-32 od 20. travnja 2023., uz sudjelovanje zainteresirane osobe IM iz [adresa], radi prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Upravni spor se nastavlja.

i

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, klasa: UP/II-008-07/21-01/317, urbroj: 401-01/10-23-32 od 20. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Rješenjem ovoga Suda poslovni broj: UsII-84/23-6 od 20. srpnja 2023. upravni spor je prekinut s time da će se spor nastaviti nakon što Sud Europske unije donese odluku u predmetu broj: C-336/2023. Kako je Sud Europske unije donio odluku u predmetu broj: C-336/2023 od 21. studenoga 2024. valjalo je sukladno odredbi članka 105. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. – dalje: ZUS) riješiti kao u izreci rješenja.

2. Rješenjem tuženika klasa: UP/II-008-07/21-01/317, urbroj: 401-01/10-23-32 od 20. travnja 2023. poništeno je rješenje Hrvatske komore medicinskih sestara (ovdje tužitelja), klasa: 001-01/19-01/63, urbroj: 696-1-1-21-42 od 10. ožujka 2021. (točka 1. izreke) te je IM omogućen pristup preslikama knjigovodstvenih kartica, kao i preslici dokumenta pod nazivom "Intelektualne i osobe usluge" (točka 2. i 3. izreke), a Hrvatskoj komori medicinskih sestara je naloženo da postupi sukladno točkama 2. i 3. izreke rješenja u roku od osam dana od dana pravomoćnosti tog rješenja (točka 4. izreke).

3. Tužitelj je protiv navedenog tuženikovog rješenja ovom Sudu podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi da je to rješenje nezakonito zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u tužbi navodi da je u predmetnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 2. stavak 1. točku 1. Direktive EU 2019/1024 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora (L-172/56), a s tim u vezi ističe da je pogrešno implementirana u posljednjoj Izmjeni i dopuni Zakona o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine", 69/22.).

Dakle, tužitelj ukazuje na sporno pitanje primjenjuje li se na zahtjev za pristup informaciji Direktiva EU 2019/1024 od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora, a kojom su izmijenjene definicije obveznika pružanja informacije i kojom su u cijelosti stavljene izvan snage Direktive implementirane u Zakon o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine", 25/13. i 85/15.), odnosno odnosi li se navedena Direktiva samo na zahtjeve za ponovnu uporabu informacije. Tužitelj dalje obrazlaže koji sve uvjeti moraju biti ispunjeni da bi se tijela mogla smatrati javnopravnim tijelima u smislu navedene Direktive, a da je u članku 5. stavku 1. točki 2. Zakona o pravu na pristup informacijama na drugačiji način definirano tijelo javne vlasti.

Zaključno, tužitelj smatra da nije javnopravno tijelo u smislu Direktive/2019, a niti članarina (članova Komore) predstavlja javna sredstva u smislu članka 5. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama, zbog čega traženi podaci o sredstvima ne trebaju biti dostupni u smislu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Tužitelj u tužbi vezano uz navedena pitanja ukazuje na stajališta iznesena u upravnosudskoj praksi, koja je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, pri čemu navodi niz sudskih odluka. Tužitelj posebno ukazuje i na primjenu načela razmjernosti i sa time u vezi eventualno povredu ustavnih prava. Tužitelj u tužbi posebno daje osvrt i na uvjete pod kojima je dopuštena uporaba osobnih podataka vezano uz primjenu mjerodavnih propisa, a sa time u vezi upućuje i na primjenu stajališta koja je iznio Sud EU u pobliže navedenim predmetima.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud poništi tuženikovo rješenje, a podredno da odbije žalbu zainteresiranog IM kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsko rješenje od 10. ožujka 2021.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u potpunosti ostaje kod obrazloženja osporenog rješenja te upire na primjenu članka 5. stavka 1. Zakona o pravu na pristup informacijama, u dijelu kojim se definiraju pojmovi "prava na pristup informacijama" i "ponovne uporabe", koji su, smatra, nepromijenjeni i nakon stupanja na snagu Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine", 69/22.) kojim je preuzeta Direktiva o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora. Sa time u vezi tuženik daje osvrt na presudu Suda EU u predmetu Cilfit i dr. (broj: 283/81). Tuženik zaključuje da odredbe Direktive EU 2019/1024 ne ostavljaju bilo kakve dvojbe oko toga da se navedena Direktiva odnosi samo na ponovnu uporabu informacija. Vezano uz pitanje javnih sredstava dodaje da je u osporenom rješenju pobliže naveo relevantne razloge i cjelokupnu sudsku praksu koja se odnosi na primjenu članka 16. stavka 3. Zakona o pravu na pristup informacijama kada se radi o Komori kao tijelu javne vlasti i njihovoj članarini. Dalje tuženik daje osvrt i na primjenu članka 15. stavka 2. točku 4. Zakona o pravu na pristup informacijama, uz napomenu da već iz uvodne odredbe 4. Opće uredbe o zaštiti podataka jasno proizlazi da zaštita podataka nije apsolutna. S time u vezi tuženik također ukazuje na stajališta iznesena u upravnosudskoj praksi. Tuženik posebno ukazuje na razloge zbog kojih je u žalbenom postupku proveo test razmjernosti i javnog interesa, a potom sukladno rezultatu testa donio pobijanu odluku. Dodaje da u predmetnom slučaju nisu ostvareni propisani elementi zlouporabe prava na pristup informacijama, a daje osvrt i na druge tužbene navode koje ne smatra odlučnim i relevantnim za donošenje drugačije odluke o predmetnoj stvari. Predlaže da se tužba odbije i potvrdi osporeno rješenje.

5. Sukladno odredbi članka 6. stavka 1. ZUS-a odgovor na tužbu tuženika dostavljen je tužitelju, koji je u podnesku od 28. srpnja 2023. dao osvrt na tuženikov odgovor na tužbu, smatrajući da tuženik nije osporio tužbene navode.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U predmetnom slučaju sporno pitanje je bilo je li tužitelj tijelo javne vlasti u smislu odredbe članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine", 25/13., 85/15. i 69/22. – dalje: ZPPI) prema kojoj su tijela javne vlasti, tijela državne uprave, druga državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druga tijela koja imaju javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje se temeljem posebnih propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz Državnog proračuna ili iz proračuna jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno iz javnih sredstava (nameta, davanja i sl.), kao i trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo.

8. U vezi navedenog sporno pitanje je bilo primjenjuje li se na zahtjev za pristup informaciji nova Direktiva (EU) 2019/1024 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora, kojom su izmijenjene definicije obveznika pružanja informacije i kojom su u cijelosti stavljene izvan snage Direktive koje su implementirane u Zakonu o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine", 25/13., 85/15.) ili se ta nova Direktiva odnosi samo na zahtjeve za ponovnu uporabu informacije. Vezano uz navedena pitanja ovaj Sud je zatražio donošenje prethodne odluke o tumačenju odredbi Direktive (EU) 2019/1024 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora u vezi tumačenja i primjene novih definicija obveznika i iznimki od obveze pružanja informacija kada se od tijela javnog sektora zahtjeva pristup informaciji koju je to tijelo stvorilo ili ju posjeduje.

9. Sud EU je donio presudu broj: C-336/23 od 21. studenoga 2024. kojom je odlučio da Direktivu (EU) 2019/1024 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o otvorenim podacima i ponovnoj uporabi informacija javnog sektora treba tumačiti na način da zahtjev za pristup dokumentima u posjedu tijela javnog sektora ne ulazi u njezino područje primjene.

10. Slijedom navedenog, ovaj Sud ocjenjuje da je tuženik osnovano zaključio da tužitelj ulazi u doseg primjene odredbe članka 5. stavka 1. točke 2. ZPPI-a, a javna ovlast tužitelja proizlazi iz mjerodavnih propisa koji reguliraju status i način obavljanja njegove djelatnosti. Dakle, tuženik u osporenom rješenju navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da se u konkretnom slučaju radi o ostvarivanju prava na pristup informacijama, a ne o ostvarivanju prava na ponovnu uporabu informacija, a da se Direktiva (EU) 2019/1024 primjenjuje samo na ponovnu uporabu informacija. Također ističe da je tužitelj u konkretnom slučaju svakako obveznik provedbe ZPPI-a, jer je pravna osoba koja u određenim slučajevima obavlja i javne ovlasti, a u odnosu na Komore kao tijela javne vlasti su već iznesena stajališta u upravnosudskoj praksi. Dalje ukazuje i na stajališta iznesena u upravnosudskoj praksi koja se odnose na primjenu članka 15. stavka 2. točku 4. ZPPI-a, prema kojima ime i prezime osoba koje stupaju u pravni odnos s tijelom javne vlasti te kojim osobama tijelo javne vlasti isplaćuje određene iznose ne predstavlja podatak u odnosu na koji bi prevladavala potreba zaštite prava na ograničenje. Vezano uz to tuženik dodaje da zaštita osobnih podataka nije apsolutna te da je u predmetnom slučaju omogućio pravo na pristup informacijama, uvažavajući pri tome i pravo na zaštitu osobnih podataka. Sukladno rezultatu provedenog testa razmjernosti i javnog interesa, tuženik je zaključio da je pitanje potrošnje sredstava tužitelja kao tijela javne vlasti pitanje od javnog interesa, a u odnosu na tražene podatke da ne prevladava potreba zaštite prava na ograničenje sa bilo koje zakonske osnove.

11. Tuženik je u osporenom rješenju iscrpno naveo razloge zbog kojih ne nalazi ni elemente zlouporabe prava na pristup informacijama, pri čemu je dao jasne, dostatne i relevantne razloge zbog kojih se, bez obzira što se prema recentnoj praksi ovog Suda prihodi od članarina ne smatraju javnim sredstvima, može odobriti pristup informacijama koje se tiču načina potrošnje sredstava Komore kao tijela javne vlasti, nakon provedenog testa razmjernosti i javnog interesa. Tuženik u osporenom rješenju daje osvrt i na odredbe Zakona o sestrinstvu ("Narodne novine", 121/03., 117/08. i 57/11.), odnosno članak 26. stavak 1. točku 3. tog Zakona, prema kojem se iz Državnog proračuna Republike Hrvatske osiguravaju isključivo sredstva za provedbu stručnih nadzora nad radom medicinskih sestara propisana tom odredbom. Posebno daje osvrt i na propisanu obveznu članarinu koja čini pretežiti dio sredstava iz kojih se financira Hrvatska komora medicinskih sestara, zbog čega je tuženik sukladno rezultatu provedenog testa u žalbenom postupku ocijenio da u odnosu na tražene informacije o trošenju financijskih sredstava tužitelja nedvojbeno postoji javni interes, a da u odnosu na tražene informacije nije moguće primijeniti bilo koje od propisanih zakonskih ograničenja.

12. Konačno, valja reći da niti iz zaključka o pravnom shvaćanju sa sjednice sudaca ovog Suda od 6. lipnja 2022., na koji tužitelj upire u tužbi, ne proizlazi da tužitelj ne bi bio obveznik provedbe ZPPI-a, nego kada se radi o pravu na pristup informacijama koje se tiču raspolaganja sredstvima Komore, da o takvom zahtjevu treba odlučiti nakon što se provede test razmjernosti i javnog interesa budući da konkretna sredstva nisu javna sredstava.

13. Slijedom navedenog, a uvažavajući posebno presudu Suda Europske unije broj:

C-336/23 od 21. studenoga 2024., ovaj Sud ocjenjuje da nisu odlučni tužbeni navodi kojima se tužitelj poziva na primjenu drugih stajališta iznesenih u odlukama ovog Suda.

14. Sud ocjenjuje da tužbeni navodi nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost osporenog rješenja. Rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, s obzirom da je doneseno uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava i na temelju valjanih, dostatnih i relevantnih razloga danih u obrazloženju.

15. Slijedom iznesenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. ZUs- a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan