REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2614/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SDN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Svenu Skračiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika METALSKA INDUSTRIJA VARAŽDIN d.d., OIB: 95240603723, Varaždin, Metalska ulica 2, zastupanog po punomoćniku Damiru Pokupecu, odvjetniku u Zagrebu, radi zaštite prava intelektualnog vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1779/2022-25 od 2. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1779/2022-25 od 2. svibnja 2024. u točkama I., II., III., IV., V., VI. i VIII. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1779/2022-25 od 2. svibnja 2024. je u točki I. izreke utvrđeno da je tuženik nuđenjem na prodaju telemetrijske hidrantske stanice, br. artikla V4-11T, povrijedio industrijski dizajn registriran kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo pod br. D20140071, kojeg su nositelj tužiteljica i SD iz [adresa]. U točki II. je utvrđeno da je tuženik povrijedio pravo na priznanje autorstva prednika tužiteljice jer u oglasu i specifikaciji proizvoda telemetrijska hidrantska stanica, br. artikla V4-11T, a na kojem se koristi industrijski dizajn registriran kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo pod br. D20140071, nije naznačio koautora dizajna pok. VD. Nadalje u točki III. je zabranjeno tuženiku da ubuduće čini predmetne povrede, u točki IV. je naloženo tuženiku da objavi izreku presude u Jutarnjem listu te u časopisima Hrvatskih voda d.d. „Hrvatska vodoprivreda“ i „Hrvatske vode“, s time da se može osloboditi te obveze ako tužiteljici plati 14.000,00 eura dok je u točki VI. odlučeno o naknadi troškova postupka.

2. Iz obrazloženja proizlazi da je predmet spora zahtjev tužitelja za zaštitu industrijskog dizajna jer je tuženik bez odobrenja tužiteljice (sunositeljice industrijskog dizajna) nudio na prodaju telemetrijsku hidrantsku stanicu koja sadrži zaštićeni dizajn glave hidranta, a ugovor o poslovnoj suradnji između tuženika i ŽD nije uključivao pravo korištenja spornog industrijskog dizajna. Nadalje tuženik nije naveo pokojnog VD kao koautora dizajna u oglasu i specifikaciji proizvoda, a dizajn glave hidranta uživa i autorskopravnu zaštitu kao originalna tvorevina s tim da je tužiteljica kao nasljednica VD naslijedila i njegova autorska prava. Stoga je usvojen tužbeni zahtjev, a odluka o trošku temelji se na čl. 154., 155. i čl. 164. Zakona o parničnom postupku.

3. Protiv navedene presude u točkama I., II., III., IV., V., VI. i VIII. je tuženik izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome ponavlja navode istaknute u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja u pogledu toga da nije proizvodio te glave hidranata pa je ponovio prigovor promašene pasivne legitimacije, a nije znao da SD nije bio ovlaštenik glede zaštićenog dizajna predmetne glave hidranta stoga predlaže da ovaj sud usvoji žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu je ispitana sukladno odredbi čl. 365. i 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa ni povredom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pobijana presuda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao nasljednice iza jednog od nositelja zaštićenog industrijskog dizajna „glave hidranta“ i jednog od dizajnera ovog dizajna za zaštitu prava industrijskog dizajna i autorskog prava dizajnera jer tvrdi da tuženik nuđenjem na prodaju telemetrijske hidrantske stanice u kojoj je sadržan zaštićen industrijski dizajn glave hidranta, bez odobrenja tužiteljice i bez navođenja kao autora njezinog prednika, pokojnog supruga VD, povrjeđuje njezina prava na navedenim predmetima zaštite. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao jedina nasljednica iza pokojnog supruga VD (preminulog **.**.2018.) sunositeljica industrijskog dizajna registriranog kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo pod brojem D20140071, sa sunositeljem ČD. Radi se o zaštićenom industrijskom dizajnu glave hidranta, koji su dizajnirali VD i SD, a u odnosu na kojeg su dizajneri kao nositelji ishodili zaštitu industrijskog dizajna počevši od 18. travnja 2014. do 18. travnja 2024. Nije sporno da je tuženik na svojim internetskim stranicama reklamirao i nudio na prodaju telemetrijsku hidrantsku stanicu (pod brojem artikla V4-11T), pri čemu u oglasu i specifikaciji ovog proizvoda nije bio kao autor dizajna naznačen VD.

9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji (list 90.-95. spisa) utvrđeno da su SD, vlasnik obrta [obrt], kao nositelj prava i tuženik, kao parter, 21. listopada 2019., dogovorili suradnju na način da će zajednički organizirati proizvodnju hidranata pripremljenih za ugradnju telemetrije, na način da će tuženik proizvoditi hidrante, u cijelosti ili djelomično prema tehničkim specifikacijama ŽD, a SD da će na hidrante ugrađivati telemetrijske module te ih nakon proizvodnje testirati i certificirati (čl. 5. t. 1.). U predmetnom je ugovoru utvrđeno da su VD i SD izumitelji novog inovativnog hidranta, pod nazivom „Telemetrijski hidranta za mjerenje, prikupljanje i bežično slanje izmjerenih vrijednosti u bazu podataka na udaljeno računalo“. Na temelju izjave o prijenosu prava od 18. lipnja 2019. (list 124. -126. spisa), na kojoj je potpis tužiteljice ovjeren kod javnog bilježnika, proizlazi da je tužiteljica na ŽD prenijela sva prava, vlasnička prava i interese koji se odnose na sva prava na poduzimanje radnji ovlaštenja i pogodnosti koje su vezane za prijavu patenta, a koji prijenos je izvršen bez naknade, no time nije prenijela ovlaštenja koja ima kao sunositeljica zaštićenog industrijskog dizajna glave hidranta registriranog kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo pod brojem D20140071.

10. Pravilno je utvrđeno da je upravo navedeni zaštićeni industrijski dizajn sadržan u proizvodu telemetrijskoj hidrantskoj stanici koji je tuženik nudio na prodaju na svojim internetskim stranicama kako to tužiteljica tvrdi. Stoga je i utvrdio da osnovano tužiteljica tvrdi da je tuženik nuđenjem na prodaju telemetrijske hidrantske stanice, br. artikla V4-11T, povrijedio industrijski dizajn registriran kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo pod br. D20140071, kojeg su nositelji tužiteljica i SD iz [adresa]. U skladu s odredbom čl. 17. Zakona o industrijskom dizajnu („Narodne novine“ broj: 173/03, 54/05, 76/07, 30/09, 49/11 i 46/18), nositelj industrijskoga dizajna ima isključivo pravo korištenja registriranoga dizajna i sprečavanja drugih osoba da se tim dizajnom koriste bez njegova odobrenja (st. 1.); korištenje, u smislu st. 1. ovoga članka, obuhvaća, posebice, izradu, ponudu, stavljanje u promet, uvoz, izvoz ili korištenje proizvoda u kojem je dizajn sadržan ili na koji je dizajn primijenjen ili skladištenje takva proizvoda u navedene svrhe. U skladu s odredbom čl. 12. st. 5. Zakona o industrijskom dizajnu, ako je dizajn stvoren zajedničkim radom više dizajnera, svim dizajnerima, odnosno njihovim pravnim sljednicima pripada zajedničko pravo na tom dizajnu te se svi smatraju ovlaštenicima za pokretanje postupka i stjecanje industrijskoga dizajna, dakle i za zaštitu registriranog industrijskog dizajna.

11. Osnovano je sud prvog stupnja utvrdio da sve i da su osnovane tvrdnje tuženika, da nije znao niti mogao znati da SD nema potrebno ovlaštenje tužiteljice za korištenje predmetnog industrijskog dizajna, ta okolnost nije od utjecaja imajući u vidu da je utvrđeno da tužiteljica niti ŽD niti tuženika nije ovlastila na korištenje registriranog dizajna glave hidranta. Osnovano stoga tužiteljica, u skladu s odredbom čl. 54. st. 1. i st. 2. Zakona o industrijskom dizajnu, od tuženika kao osobe koje je neovlaštenim stavljanjem u promet telemetrijskih hidrantskih stanica u kojima je sadržana glava hidranta u odnosu na koju tužiteljica ima zaštićen dizajn, povrijedio pravo tužiteljice, zahtijeva utvrđenje učinjene povrede i zabranu takve ili slične povrede ubuduće.

12. Pravilno je utvrđeno i u skladu s odredbom čl. 11. st. 1. Zakona o industrijskom vlasništvu, da je moralno pravo dizajnera biti naveden kao dizajner u svim dokumentima te prilikom javnih izlaganja njegova dizajna. S obzirom da prilikom nuđenja na prodaju telemetrijske hidrantske stanice u kojoj je sadržan zaštićeni dizajn glave hidranta kojeg je jedan od dizajnera VD, isti nije bio naveden, takvim je postupanjem tuženik povrijedio ujedno i moralna prava VD kao dizajnera. No osim moralnog prava na priznanje dizajnera, VD pripada i moralno pravo na priznanje autorstva u skladu s odredbom čl. 28. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 111/21.). Naime, u skladu s odredbom čl. 22. Zakona o industrijskom dizajnu, dizajn koji je zaštićen industrijskim dizajnom bit će također pogodan i za autorskopravnu zaštitu od trenutka njegova stvaranja ili fiksiranja u bilo kojem obliku, ako udovoljava uvjetima određenim zakonom koji uređuje područje autorskog i srodnih prava. Predmetni dizajn glave hidranta udovoljava autorskoj zaštiti jer je autorsko djelo i originalna tvorevina industrijskog dizajna (čl. 14. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima), a VD je kao jedan od dizajnera, uz ŽD, koautor ovog autorskog djela (čl. 21. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima). S obzirom da je autorsko pravo nasljedivo i da nasljednicima pripadaju sva prava koja bi pripadala i autoru (čl. 55. st. 1. i st. 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima), to tužiteljica, kao jedina nasljednica iz VD, osnovano tvrdi da je tuženik povrijedio pravo na priznanje autorstva njezinog prednika jer u oglasu i specifikaciji proizvoda telemetrijska hidrantska stanica, br. artikla V4-11T, a u kojem se koristi industrijski dizajn registriran kod Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo pod br. D20140071, nije naznačio koautora dizajna pokojnog VD i zahtijeva zabranu takvog postupanja ubuduće (čl. 273. i 279. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima).

13. Osnovano je sud utvrdio i da tužiteljica, na temelju odredbe čl. 56.a Zakona o industrijskom dizajnu i odredbe čl. 283. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, osnovano zahtijeva objavu presude, pa je pravilno odlučeno da se objavi izreka presude iz koje je vidljivo o kakvoj se povredi radi i tko je povrijedio industrijski dizajn odnosno autorsko pravo tužiteljice. Sam tuženik u žalbi nije obrazlagao razloge za svoju žalbu, pa ovaj sud nije ulazio u utvrđivanje opravdanosti odluke da se objava izvrši u većem broju sredstava javnog priopćavanja.

14. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima tuženik nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

15. Pravilna je i odluka o trošku kako po osnovi, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredaba čl. 155. ZPP-a.

16. Budući da tuženik svojim žalbenim navodima nije s uspjehom osporio utvrđenja prvostupanjskog suda sadržana u obrazloženju pobijane presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. ZPP-a, presudu u pobijanom dijelu potvrditi.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Kamelija Parać