REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-467/2021-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Neda Narančić Krznar, odvjetnica u Krapini, protiv tuženika C., [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 15. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. stavku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-2227/2007 od 18.5.2007. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika, a koji glasi: „ koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama K.“, te dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: „Za slučaj izmjene promjenljive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/ rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“
II. Utvrđuje se da je djelomično ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. (Iznos odobrenog kredita) iz Ugovora o namjenskom kreditu, broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-2227/2007 od 18.5.2007. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba članka 2. (Kamate i naknade) istog Ugovora o stambenom kreditu u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti iznos kredita od 115.000,00 CHF, te odredba članka 7. istog Ugovora o namjenskom kreditu (Otplata kredita) u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 1.208,18 CHF.
III. Nalaže se tuženiku C., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 13.341,35 EUR (trinaesttisućatristo- četrdesetjedaneurotridesetpetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine u skladu s čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to kako slijedi:
- na iznos od 1,50 EUR tekućom od 2.9.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,79 EUR tekućom od 2.2.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 21,86 EUR tekućom od 2.3.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 31,79 EUR tekućom od 2.4.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,17 EUR tekućom od 2.5.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 2,94 EUR tekućom od 2.6.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 17,71 EUR tekućom od 2.7.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 9,94 EUR tekućom od 2.10.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 72,03 EUR tekućom od 2.11.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 26,46 EUR tekućom od 2.12.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 77,05 EUR tekućom od 2.1.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 83,91 EUR tekućom od 2.2.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 87,37 EUR tekućom od 2.3.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 79,16 EUR tekućom od 2.4.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 77,97 EUR tekućom od 2.5.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 65,08 EUR tekućom od 2.6.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 53,75 EUR tekućom od 2.7.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 57,71 EUR tekućom od 2.8.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 66,11 EUR tekućom od 2.9.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,32 EUR tekućom od 2.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 56,65 EUR tekućom od 2.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 67,38 EUR tekućom od 2.12.2009 godine pa do isplate,
- na iznos od 77,54 EUR tekućom od 2.1.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 88,23 EUR tekućom od 2.2.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 2.536,22 EUR tekućom od 24.2.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 52,29 EUR tekućom od 2.3.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 63,32 EUR tekućom od 2.4.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 60,48 EUR tekućom od 2.5.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 66,02 EUR tekućom od 1.6.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 97,24 EUR tekućom od 2.7.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 90,14 EUR tekućom od 2.8.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 116,80 EUR tekućom od 2.9.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 102,74 EUR tekućom od 2.10.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 92,16 EUR tekućom od 2.11.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 124,32 EUR tekućom od 2.12.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 144,21 EUR tekućom od 2.1.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 129,79 EUR tekućom od 2.2.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 131,90 EUR tekućom od 2.3.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 121,55 EUR tekućom od 2.4.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 8.212,70 EUR tekućom od 30.4.2011. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:
" 1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 3. Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV- 1541/11 od 29.04.2011. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika, a koji glasi: „koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama K.“.
2. Nalaže se tuženiku C., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 25.406,20 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine u skladu s čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to kako slijedi:
- na iznos od 184,44 kn tekućom od 1.11.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 186,16 kn tekućom od 1.12.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 186,35 kn tekućom od 1.1.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 189,48 kn tekućom od 1.2.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 380,97 kn tekućom od 1.3.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 386,14 kn tekućom od 1.4.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 374,90 kn tekućom od 1.5.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 371,14 kn tekućom od 1.6.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 376,22 kn tekućom od 1.7.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 368,12 kn tekućom od 1.8.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 369,32 kn tekućom od 1.9.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 374,78 kn tekućom od 1.10.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 407,04 kn tekućom od 1.11.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 383,36 kn tekućom od 1.12.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 409,65 kn tekućom od 1.1.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 413,22 kn tekućom od 1.2.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 415,02 kn tekućom od 1.3.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 410,75 kn tekućom od 1.4.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 410,13 kn tekućom od 1.5.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 403,43 kn tekućom od 1.6.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 397,55 kn tekućom od 1.7.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 515,51 kn tekućom od 1.8.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 521,14 kn tekućom od 1.9.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 517,93 kn tekućom od 1.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 514,80 kn tekućom od 1.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 521,99 kn tekućom od 1.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 528,80 kn tekućom od 1.1.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 535,97 kn tekućom od 1.2.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 367,55 kn tekućom od 1.3.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 375,86 kn tekućom od 1.4.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 373,72 kn tekućom od 1.5.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 343,16 kn tekućom od 1.6.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 364,53 kn tekućom od 1.7.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 359,67 kn tekućom od 1.8.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 377,91 kn tekućom od 1.9.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 368,29 kn tekućom od 1.10.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 361,05 kn tekućom od 1.11.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 303,75 kn tekućom od 1.12.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 314,54 kn tekućom od 1.1.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 306,71 kn tekućom od 1.2.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 303,78 kn tekućom od 1.3.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 299,09 kn tekućom od 1.4.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 9.532,28 kn tekućom od 29.4.2011. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
3. Nalaže se tuženiku C., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 15.158,56 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. godine u skladu s čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to kako slijedi:
- na iznos od 314,15 kn tekućom od 1.5.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 315,33 kn tekućom od 1.6.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 316,94 kn tekućom od 1.7.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 284,19 kn tekućom od 1.8.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 285,84 kn tekućom od 1.9.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 285,39 kn tekućom od 1.10.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 285,56 kn tekućom od 1.11.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 286,13 kn tekućom od 1.12.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 319,40 kn tekućom od 1.1.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 319,40 kn tekućom od 1.1.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 321,20 kn tekućom od 1.2.2012. godine pa do isplate
- na iznos od 316,50 kn tekućom od 1.4.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 317,68 kn tekućom od 1.5.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 319,90 kn tekućom od 1.6.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 317,01 kn tekućom od 1.7.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 316,27 kn tekućom od 1.8.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 313,53 kn tekućom od 1.9.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 317,68 kn tekućom od 1.10.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 318,88 kn tekućom od 1.11.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 318,25 kn tekućom od 1.12.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 320,66 kn tekućom od 1.1.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 321,03 kn tekućom od 1.2.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 321,02 kn tekućom od 1.3.2013 godine pa do isplate,
- na iznos od 322,30 kn tekućom od 1.4.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 320,11 kn tekućom od 1.5.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 316,45 kn tekućom od 1.6.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 319,25 kn tekućom od 1.7.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 315,11 kn tekućom od 1.8.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 317,29 kn tekućom od 1.9.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 318,18 kn tekućom od 1.10.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 318,93 kn tekućom od 1.11.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 319,69 kn tekućom od 1.12. 2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 5.139,23 kn tekućom od 11.12.2013. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
4. Nalaže se tuženiku C., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 139,37 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos."
V. Nalaže se tuženiku C., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju CB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.290,13 EUR (tritisuće- dvjestodevedeseteuratrinaestcenti) sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2025. pa do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi, koju je ovome sudu podnio 9. studenog 2021., tvrdi da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-2227/2007 od 18.5.2007. godine, kojim je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 115.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Namjena kredita bila je kupnja stana, a rok otplate 120 mjeseci. Stranke su 22.4.2011. godine sklopile Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-1541/11 od 29.04.2011. godine, temeljem kojeg su konvertirale valutu u kojoj je izražen iznos kredita u EUR. Valja navesti kako se ovdje ne radi o zakonski obveznoj konverziji iz 2015. godine. U konkretnom slučaju prilikom konverzije nije došlo do otpisa, već je samo promijenjena valuta, a novi kredit u EUR-ima odgovara ukupnom dugu u trenutku konverzije. Odredbom članka 2. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita od 115.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama K. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,90 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Isto tako odredbom članka 7. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je kako za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora (tuženika), Korisnik kredita (tužitelj) pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. Nadalje, člankom 3. Dodatka ugovoru o namjenskom kreditu navedeno je da je korisnik kredita dužan platiti u anuitetima iznos kredita od 38.179,00 EUR i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama K.“. Tužitelj tvrdi da su označene odredbe članka 2. stavka 1., stavka 2., te članka 7. stavka 2. oba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva sukladno odluci banke (tuženika) o kamatnim stopama je ništetne i to iz razloga kako slijedi: Odredbom članka 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je člankom 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. U konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva. Naime, kamatna stopa po prednje označenom ugovoru o kreditu mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu bez da je tražio suglasnost tužitelja, pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. Predmetne ugovorene odredbe omogućuju tuženiku da promjenu ugovorene kamate čini isključivo ovisnom o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, te je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, koji promjenu nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti jer nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. U predmetnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja (u ovom slučaju potrošača) jer su predmet ugovora i novčanih obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik putem ove ugovorne odredbe (članak 2. st. 1. i 2 Ugovora) u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja). Navedeno je u suprotnosti s odredbom članka 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbe stavka 1. i 2. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnih Ugovora su u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a, kojom je propisano da se prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se tog načela. Prema predmetnoj ugovorenoj odredbi stavka 1. i 2. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnih Ugovora dug tužitelja je postao promjenjiv element na koji nije mogao utjecati tužitelj iz razloga što je kamatu tuženik određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem, te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe stavka 1. i 2. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnih Ugovora kojim se određuje promjenjivost kamatne stope je u potpunosti u suprotnosti s Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis, te je s istim regulirana materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima. Visoki trgovački sud RH je presudom i rješenjem Posl. broj 43.Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zauzeo stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnima o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne – što je osobito obrazloženo na str. 53 do 67 navedene presude i rješenja, a u ovom predmetu se radi o takvom istovjetnom slučaju. Takav je stav potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 9. travnja 2015. godine poslovnog broja Revt-249/14. Budući da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj ističe da su odredbe stavka 1. i 2. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnih Ugovora ništetne, a osobito iz razloga navedenih u obrazloženju predmetne presude i rješenja VTSRH pod poslovnim brojem Pž- 7129/13 od 4.7.2014. godine, odnosno presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev – 249/14. U pogledu Ugovora o kreditu broj kreditne partije 7103634948 u razdoblju od 1.10.2007. godine do 1.11.2010. godine tuženik da je više puta mijenjao kamatnu stopu (navedeno je u Pregledu promjene kamatnih stopa po kreditu broj 7103634948 izdanim od tuženika) te je tužitelj doveden u situaciju da je u navedenom razdoblju morao platiti 4.909,28 CHF ili 25.406,20 kuna više kamata nego što bi platio da je kamatna stopa ostala u visini kao u trenutku zaključenja ugovora o krediti, a da ugovor o kreditu ne sadrži odredbe kojima bi bilo utvrđeno da koji uvjeti utječu na promjenu visine kamatne stope, te način i parametri izračuna iz kojih bi tužitelj bio mogao predvidjeti tako značajne promjene. Također, i po sklopljenom Dodatku Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 solemniziranog kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV- 1541/11 od 29.04.2011. godine, temeljem kojeg su konvertirale valutu u kojoj je izražen iznos kredita u EUR, tuženik da je više puta mijenjao kamatnu stopu, a što je razvidno iz Pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7105190692. Sukladno prednje označenoj presudi Vrhovnog suda RH, svaki anuitet viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu, smatra se nepošteno promjenjivim na štetu tužitelja. Osim navedene odredbe o kamati, tužitelj tvrdi da je ništetna i odredba članka 1. (iznos odobrenog kredita) predmetnih Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj posebno ističe kako ga tuženik nije upozorio o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru. U trenutku kada je došlo do bitnih promjena okolnosti tuženik nije tužitelju predložio izmjenu ugovora temeljem klauzule rebus sic stantibus. Prije zaključenja predmetnih Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 29/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle postupao je protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno. Da je naprijed opisano ugovoranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno utvrđeno je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26 P-1401/2012 od 4.7.2013. godine u kolektivnom sporu tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka, između kojih je i ovdje tužena C.. Stoga se tužitelj u ovom predmetu poziva na pravno utvrđenje iz spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te je sud temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502c Zakona o parničnom postupku, vezan pravnim utvrđenjem iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine. Prema izračunu tužitelja, u pogledu Ugovora o kreditu u razdoblju od 1.8.2007. godine do 29.4.2011. godine zbog rasta valute švicarski franak u odnosu na kunu, tužitelj da je je tuženiku tijekom otplate kredita preplatio iznos od 98.710,36 kn.
1.2. Stoga tužitelj, prema tužbenim zahtjevima postavljenima u tužbi, predlaže da sud donose deklaratorne presude kojima će utvrditi:
1.) da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. stavku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV- 2227/2007 od 18.5.2007. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika, a koji glasi: „ koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama K.“, te dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: „Za slučaj izmjene promjenljive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/ rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“
2.) da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. (Iznos odobrenog kredita) iz Ugovora o namjenskom kreditu, broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV- 2227/2007 od 18.5.2007. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba članka 2. (Kamate i naknade) istog Ugovora o stambenom kreditu u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti iznos kredita od 115.000,00 CHF, te odredba članka 7. istog Ugovora o namjenskom kreditu (Otplata kredita) u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 1.208,18 CHF.
3.) da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 3. Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV- 1541/11 od 29.04.2011. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika, a koji glasi: „koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama K.“,
te kondemnatorne presude, kojima će naložiti tuženiku da tužitelju isplati sljedeće iznose:
1.) s osnove ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci tuženika iznos od 25.406,20 kn , sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom II. 2.
2.) s osnove ništetnih odredbi Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci tuženika iznos od 15.158,56 kn, sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom II. 3.
3.) s osnove ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948 kojima je ugovorena valutna klauzula vezan uz valutu švicarskog franka ( CHF) u iznosu od 98.710,36 kn, sa zakonskim zateznim kamata kako je pobliže navedeno u tužbi pod točkom 5. tužbenog zahtjeva.
1.3.. Podneskom od 14. veljače 2023. (listovi 232 – 237 spisa) tužitelj je povukao kondemnatorne tužbene zahtjeve kojima zahtijeva isplate s osnove ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci tuženika u iznosu 25.406,20 kn , sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, te s osnove ništetnih odredbi Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci tuženika u iznosu od 15.158,56 kn, također sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, te je konačno precizirao tužbeni zahtjev na isplatu s osnove ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948 kojima je ugovorena valutna klauzula vezan uz valutu švicarskog franka ( CHF) , na način da s te osnove zahtijeva iznos od 13.480,72 EUR, sa zakonskim zateznim kamata na svaki pojedini iznos anuiteta kako je to pobliže precizirano pod točkom 4. tužbenog zahtjeva preciziranog u citiranom podnesku.
2. Tuženik se usprotivio povlačenju tužbe kako je to tužitelj učinio u podnesku od 14. veljače 2023., te kako , sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a, tužitelj ne može bez pristanka tuženika povući tužbu nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, to sud nije dopustio tužitelju djelomično povlačenje tužbe kao u citiranom podnesku, već je presudom u ovom sporu meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja postavljenom u tužbi.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su stranke sklopile 02. svibnja 2007. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209023499 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 115.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), te da su tužitelj i tuženik, zatim, dana 21. travnja 2011. godine zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim su sporazumno izmijenili valutu u kojoj je izražen kredit tako da se tužitelj obvezuje iznos kredita platiti u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti izraženoj u EUR obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Tuženik, prije svega, ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se nekretnina kupljena sredstvima kredita, koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Tvrdi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 09.11.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 09.11.2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Tuženik, nadalje, navodi da je 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU da je bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Zaključno, tuženik tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Nadalje, tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim pozitivnim propisima. Tuženik da je, naime, prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik da je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik da se, međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,90 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke da su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Što se tiče ništetnosti kamatne stope po sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu, tuženik tvrdi da tužitelj polazi od pretpostavke da je odredba čl. 3. Dodatka Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja odluka je u dijelu koji se odnosi na kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013. Tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nema osnove pozivati se na citiranu presudu donesenu u sporu koji se, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/2012, a koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2012, odnosno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a koju citira i sam tužitelj, jasno je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute. Takvo tumačenje da je zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, kao i drugi sudovi na čije se odluke tuženik dalje u odgovoru na tužbu poziva. Slijedom toga, tuženik tvrdi da pravomoćne presude donesene u navedenom kolektivnom sporu nemaju nikakvog pravnog utjecaja na predmetnu parnicu u kojoj tužitelj traži pravnu zaštitu po ugovoru o kreditu zaključenom u domaćoj valuti - u kunama, zbog čega se niti tužitelj, temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, može u predmetnoj parnici pozivati na pravna shvaćanja izražena u odlukama iz navedenog kolektivnog spora, niti je sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl.118. Zakona o zaštiti potrošača - NN broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), vezan pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.“ Tuženik, nadalje, ističe da u ovoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik Dodatkom ugovora o kreditu sporazumno izmijenili valutu u kojoj je izražen kredit tako da se tužitelj obvezuje iznos kredita platiti u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti izraženoj u EUR obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja te da su parnične stranke jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da se tužitelj ne može prilikom pokretanja ovog parničnog postupka opredijeliti za režim zaštite kolektivnih prava potrošača, pozivajući se u skladu s načelom dispozitivnosti na presudu VTSRH posl. br. Pž-7129/2013. Isto tako, tužitelj da ne može temeljem iste presude implicirati ništetnost odredbe o načinu podešavanja kamatne stope sadržane u Dodatku ugovora o kreditu, niti iz njegovih navoda proizlazi ništetnost te odredbe. Tuženik još ističe da tužitelj ničime nije dokazao niti obrazložio da bi tuženik, sukladno odredbi čl. 3. Dodatka ugovoru o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima, već svoje navode samo potkrjepljuje pogrešno se pozivajući na citiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu. Stoga je razvidno da niti ne postoji osnova temeljem koje tužitelj traži isplatu navedenog iznosa. U prilog iznesenom tuženik dostavlja recentnu presudu Županijskog suda u Rijeci od 12. lipnja 2019. godine poslovni broj Gž-2260/2018 kojom je utvrđeno da se na kredit koji nije ugovoren u valuti CHF ne odnose učinci kolektivne zaštite, što znači da prvostupanjski sud u takvim postupcima treba provesti dokazni postupak u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi da je razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
3.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
4. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o namjenskom, broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije 7103634948, solemniziranog kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV- 2227/2007 od 18.5.2007. godine, presliku Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 solemniziranog kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-1541/11 od 29.04.2011. godine, u prvi otplatni plan za oba kredita, u Pregled promjena kamatnih stopa po osnovnom ugovoru o kreditu i Dodatku ugovora o kreditu izdanim od tuženika, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl.oec. Mladenu Pavetiću iz Zlatar Bistrice, saslušao je svjedoka KB i tužitelja u svrhu dokazivanja.
5.. Između stranaka je nesporno sljedeće:
-da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, zaključili Ugovor o namjenskom kreditu, broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, solemniziranog kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-2227/2007 od 18.5.2007. godine, kojim je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 115.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita
-da je odredbom članka 2. stavka 1. citiranog Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita od 115.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama K. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,90 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja
-da je odredbom članka 7. stavka 2. citiranog Ugovora o kreditu ugovoreno je kako za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora (tuženika), Korisnik kredita (tužitelj) pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.
- da su stranke 22.4.2011. godine sklopile Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-1541/11 od 29.04.2011., temeljem kojeg su prvobitni Ugovor konvertirale u kredit s valutnom klauzulom vezanom uz euro
-da je čl.3. citiranog Dodatka Ugovoru ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti u anuitetima iznos kredita od 38.179,00 EUR i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama K.
6. Među strankama je sporno:
- jesu li nišetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948 i Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871 kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci tuženika
- jesu li ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u Ugovoru o namjenskom kreditu, broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948
- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, kako po Ugovoru o namjenskom kreditu, tako i po Dodatku tom Ugovoru,, te zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK u odnosu na visinu tečaja na dan isplate kredita, po Ugovoru o namjenskom kreditu
- je li nastupila zastara potraživanja tužitelja koji se odnose na isplatu,
- tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose potraživanja.
7. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula T i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
8. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
9. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 TB i ŠB od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
10. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), što tuženik nije dokazao. Tuženik je na tu okolnost predložio dokaz saslušanjem svjedokinje KB, djelatnice tuženika.
11. Iz njezinog iskaza proizlazi da je u to vrijeme, a kao što je i danas, bila zaposlena u Š. Poslovnica Pregrada i ne može se više točno sjetiti konkretno ugovaranja kredita upravo s tužiteljem s obzirom da je to bilo 2007.g. no može reći da su u to vrijeme na isti način ugovarali kredite i sa ostalim klijentima banaka. Koliko se sjeća, u to vrijeme imali su ponude za kredite vezane uz valutu EUR i CHF i znam da su kamate na kredite vezane uz CHF u to vrijeme bile nešto niže od onih na kredite u EUR-ima što je i mnoge klijente potaknulo da odaberu upravo kredit vezan uz tečaj CHF-a. Ističe da niti jednom klijentu nisu izričito nudili ili nagovarali ga da uzme kredit vezan uz CHF već su klijentima predočili uvjete tih kredita, a klijent je uvijek imao mogućnost odbiti ili uzeti taj kredit, a uostalom otići i u drugu banku ako mu nisu odgovarale ponude kredita u njihovoj banci. Uvijek su klijentima protumačili bitne odrede ugovora o kreditima koje su sklopili. Iskazala je da rast tečaja CHF kao što se u narednom razdoblju dogodio nitko nije mogao predvidjeti pa tako niti djelatnici banke pa nisu u vezi toga niti mogli upozoravati klijente. Na pitanje da li je klijent mogao prilikom sklapanja ugovora pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, svjedokinja je pojasnila da je klijent mogao prihvatiti trenutnu ponudu pojedinih kredita, a zatim nakon što bi mu taj ugovor bio sastavljen i predan u pisanom obliku, imao je mogućnost pročitati ga te prihvatiti ili ne. Na pitanje da li su objašnjavali klijentima način porasta kamatne stope odgovara da su uz svaki ugovor postojali opći uvjeti u kojima je to detaljno bilo objašnjeno, a na pitanje da li je konkretno tužitelja upozorila da bi ugovaranjem promjenljive kamatne stope njegova kamata u daljnjoj otplati kredita mogla rasti odgovorila je da se ne sjeća da li je na to upozorila tužitelja iako pretpostavlja da je, kao što i sada upozoravaju klijente. Na pitanje da li su u to vrijeme službenici imali na raspolaganju letke i brošure na kojima su bile ponude pojedinih kredita te da li su te brošure uručivali klijentima i njima obrazlagali značenje tih letaka i brošura, odgovorila je da su takvi letci i brošure postojale ali da su služile da se prvenstveno informativno klijenti upoznaju s mogućnostima i uvjetima pojedinih kredita, a kasnije uz zaključeni kredit klijent je dobivao i detaljne uvjete kredita kojeg je sklopio.
12. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da je te 2007. godine namjeravao podići kredit za kupnju stana u [adresa] za svoju djecu koja su se tada školovala u Zagrebu te se u tu svrhu išao se informirati u poslovnicu svoje banke u [adresa] kod koje inače ima svoj račun, a ujedno mu je svjedokinja KB u to vrijeme bila i osobna bankarica. Kada joj je predočio da želi uzeti kredit te svoje potrebe ista je rekla da imaju ponudu kredita vezanog uz valutu eura i uz CHF te da može birati između te dvije vrste kredita. Prvobitno je bio više zainteresiran za kredit vezan uz valutu EUR, međutim, njegova bankarica mu je saopćila da je kredit vezan uz CHF povoljniji jer je u to vrijeme bila niža kamatna stopa u odnosu na kredite u EUR-ima. Kada mu je taj kredit predočen kao povoljniji, on se ipak odlučio za kredit vezan uz valutu CHF pri čemu je i za tu valutu smatrao da je stabilna i da nije rizik uzeti kredit u istoj. U vezi toga iskazao je da je bio svjestan da postoji mogućnost promjene kamatne stope s obzirom da je kredit vezan uz valutnu klauzulu međutim nije mogao predvidjeti, a niti sam bio upozoren od strane moje bankarice da će doći do tako velikog rasta tečaja CHF, već mu je, štoviše, i od strane njegove bankarice CHF bio predočen kao stabilna valuta i rečeno da se većina klijenata u to vrijeme odlučuje upravo za tu vrstu kredita. Dakle, ne može reći da mu je od strane njegove bankarice bilo rečeno da uzme isključivo kredit u CHF, međutim, ta vrsta kredita bila mu je od njezine strane preporučena. Nakon što je počeo otplaćivati kredit ubrzo mu je kamatna stopa počela rasti, te je primijetio da raste puno više nego u odnosu na kredite u EUR-ima te je već dvije godine nakon sklapanja tog kredita išao formirati kod svoje bankarice sa željom da bi taj kredit konvertirao u valutu EUR-e međutim, nekoliko puta mu je od iste bilo rečeno neka još malo pričeka da vidi kako će se dalje odvijati tečaj, a također i da kreditima vezanim uz EUR-o kamata nije stabilna i da "skače". Međutim, kada je došlo doista do nekontroliranog rasta i povećanja kamatnih stopa odlučio je konvertirati istog u EUR-o i tu namjeru je predočio bankarici koja ga je pri tome upozorila da će platiti visoku naknadu za konverziju u EUR-o, međutim, njega to nije spriječilo od namjere konverzije. Tako je s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu od 22.4.2011. kojim je prvobitni kredit konvertirao u EUR . Tijekom daljnje otplate tog kredita je izvršio prijevremenu otplatu kredita, ne sjeća se točno koje godine, jer se želio riješiti tog opterećenja. Na pitanje da li mu je od strane bankarice bilo objašnjeno što znači "valutna klauzula" odgovorio je da nije, a na daljnje pitanje da li mu je poznato što znači vezanost otplate kredita uz određenu stranu valutu, odgovorio je da zna da kada je kredit vezan uz određenu stranu valutu da u tom slučaju postoji mogućnost promjene anuiteta u slučaju rasta tečaja te strane valute. Na pitanje da li je imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, odgovorio mu je da mu je pisani ugovor bio predan i napisan na određenom obrascu i unaprijed sastavljen te da mu nije pružena mogućnost naknadno pregovarati o pojedinim odredbama tog pisanog sastavljenog ugovora.
13. Iskaz svjedokinje KB u pretežnom dijelu odnosi se na nesporne činjenice koje se odnose na to da su u tom razdoblju kada je i tužitelj zaključio takvu vrstu ugovora, ugovori o kreditima kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke i valutna klauzula vezana uz CHF klijentima nuđeni kao najpovoljniji, da su pisani ugovori strankama uručivani na unaprijed formuliranim, standardiziranim obrascima, da klijentima nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnijeg rasta tečaja CHF spram kuna u narednom razdoblju, tako da u tom dijelu iskaz navedene svjedokinje sud ocjenjuje istinitim i objektivnim. Prema tome, iskazom navedene svjedokinje tuženik nije uspio dokazati da bi se u konkretnom slučaju, prilikom ugovaranja s tužiteljem Ugovora o namjenskom kreditu, broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948 od 18. svibnja 2007., postupalo drugačije nego je nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu.
14. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da mu je predmetni Ugovoru o namjenskom kreditu, broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, zaključen 18. svibnja 2007. ponuđen kao najpovoljniji, da mu je pisani Ugovor uručen na standardnom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njim nije pregovaralo, niti je imao mogućnost mijenjanja pojedinih odredbi istog, da mu nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti je bio upozoren na mogućnost značajnijeg rasta tečaja CHF tijekom otplate istog.
15. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit zaključen kao namjenski kredit za kupnju stana u [adresa] za boravak njegove djece za vrijeme školovanja, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je i u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.
16. Slijedom navedenog, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je ocijenio da su, odredbe predmetnog Ugovoru o namjenskom kreditu, broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, zaključenog 18. svibnja 2007., u dijelu u kojima je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci tuženika, te otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, nepoštetene, a time i ništetne, sve u smislu odredbi 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.).
17. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.
18. Što se tiče tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ništetanost odredbi sadržan Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-1541/11 od 29.04.2011. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, kojma je ugovorena promjenljiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama K.“, ovaj sud je utvrdio da isti nije osnovan jer dokazima koje je tužitelj predložio i koji su provedeni tijekom ovog postupka, tužitelj nije dokazao osnovanog istog.
19. Naime, što se tiče ništetnosti kamatne stope po sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu, tuženik tvrdi da tužitelj polazi od pretpostavke da je odredba čl. 3. Dodatka Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja odluka je u dijelu koji se odnosi na kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013. Međutim, po stavu ovog suda, kao i uvažavajući recentnu sudsku praksu koja se odnosi na istovjetne sporove, tužitelj nema osnove pozivati se na citiranu presudu donesenu u sporu koji se, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/2012, a koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2012, odnosno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a koju citira i sam tužitelj, jasno je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute. . Slijedom toga, pravomoćne presude donesene u navedenom kolektivnom sporu nemaju nikakvog pravnog utjecaja na predmetni spor u kojem tužitelj traži pravnu zaštitu po ugovoru o kreditu zaključenom uz valutnu klauzulu u eurima, zbog čega se niti tužitelj, temeljem odredbe čl. 502. c ZPP-a, ne može u predmetnoj parnici pozivati na pravna shvaćanja izražena u odlukama iz navedenog kolektivnog spora, niti je sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl.118. Zakona o zaštiti potrošača - NN broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), vezan pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
20. S obzirom da se tužitelj u predmetnom sporu ne može pozivati na pravna shvaćanja izražena u odlukama iz naprijed navedenog kolektivnog spora, to je tužitelj u ovom sporu morao dokazati da je odredba čl. 3. Dodatka Ugovora o kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 od 29. travnja 2011., nepoštena i ništetna. Predloženim dokazima tužitelj nije uspio dokazati da vrijeme zaključenja tog Dodatka ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali o odredbi predmetnog Dodatka Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što bi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da je tuženik pri tome postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), i to člancima 96. i 97. tog Zakona, odnosno, da bi takva odredba bila ništetna. Naime, iskazi svjedokinje KB i tužitelja u ovom postupku odnose se samo na način ugovoranja Ugovora o namjenskom kreditu od 18.5.2007., a ne i Dodatka tom Ugovoru od 29.4.2011.kojim je prvobitni Ugovor konvertiran u eurski, te niti jednim drugim provedenim dokazom tužitelj nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi između stranaka nije pregovaralo, već, naprotiv, iz iskaza svjedokinje KB i tužitelja kao stranke proizlazi da su stranke stranke da u vrijeme zaključivanja Dodatka ugovora očitovale svoju volju da Ugovor bude vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj EUR-a i da da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjivan kamatna stopa. Pri tome valja naglasiti da tužitelj niti nije dokazao da se kamatna stopa za vrijeme daljnje otplate takvog kredita konvertiranog u eure značajnije mijenjala i da bi na taj način tužitelju nastala neka šteta.
21. Prema tome, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na ništetnost odredbe Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 od 29.04.2011. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci banke, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom IV.1.
22. S obzirom da tužitelj nije dokazao da su navedene odredbe Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu nišetene, to nije osnovan niti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu s osnove ništetnih odredbi Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3223269871, broj kreditne partije: 7105190692 kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci tuženika u iznosu od 15.158,56 kn, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama pa je i taj tužbeni zahtjev u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom IV.3.
23. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu temeljem naprijed navedenih ništetnih odredbi Ugovoru o namjenskom kreditu, broj kredita: 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, zaključenog 18. svibnja 2007., temelji se na odredbi čl. čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud. Isto tako, pored iznosa glavnice, tuženik je tužiteljici u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na utuženi iznos preplate. Naime, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO/05-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takve odredbe uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik, u konkretnom slučaju, bio nepošteni stjecatelj, pa je zateznu kamatu obvezan tužitelju platiti od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.
24.. Međutim, sud je utvrdio da je osnovan prigovor zastare tuženika koji se odnosi na potraživanje s osnove ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatana stopa po odluci tuženika, dok tuženikov prigovor zastare koji se odnosi na potraživanje s osnove ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, nije osnovan. Naime, odredbom čl. 214. st. 1. – 3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl. 215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl. 241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Dakle, primijenivši naprijed navedene odredbe ZOO-a o zastari, proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare. Pravomoćnim okončanjem spora, tj. donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, zastara je počela ponovno teći za potraživanja s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi., a donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., zastara je počela teći iz početka za potraživanja s osnove ugovorene valutne klauzule vezane uz CHF, s time da se vrijeme prije prekida neće uračunati u tijek zastare.
25 . Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 9. studenog 2021., a na konkretno potraživanje primjenjuje se odredba čl. čl.371 ZOO-a, koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u zastari, dok tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu preplaćenog iznosa osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezane uz CHF, nije u zastari jer još nije protekao naprijed navedeni petogodišnji rok od dana pravomoćnosti Odluke donijete u kolektivnom sporu.
26. Na osnovu navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja kojim, s osnove ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci tuženika zahtijeva iznos od 25.406,20 kn , sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, valjalo je odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom IV. 2.
27. Na okolnost visine iznosa kojeg je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju s osnove ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, zaključenog 18.5.2007. kojima je ugovorena valutna klauzula vezan uz valutu švicarskog franka (CHF) sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mladenu Pavetiću iz Zlatar Bistrice.
28. Iz njegovog pisanog nalaza i mišljenja od 14.10.2022. proizlazi da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene tečaja po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, zaključenog 18.5.2007., za razdoblje od 01.09.2007. do 29.04.2011., ukupno iznosi 101.570,50 kn / 13.480,72 EUR, a vještak je ujedno tabelarno prikazao razliku visine svakog pojedinačno više isplaćenog anuiteta te datume plaćanja istih.
29. Na navedeni nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi, te je u skladu s istim u podnesku od 14. veljače 2023. precizirao tužbeni zahtjev. Citiranim podneskom je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka od 14.10.2022. na način da sosnove ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu zahtjeva iznos od ukupno 101.570,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno pod točkom 4. tužbenog zahtjeva u citiranom podnesku,
30. N navedeni nalaz i mišljenje vještaka tuženik se očitovao u podnesku od 9.11.2022. navodeći da je vještak pogrešnom metodom obračunao tečajnu razliku, na način da je u svom izračunu nakon simulacije uvećane uplate mijenjao inicijalni anuitet u CHF-u u inicijalnom otplatnom planu tako da isti iznosi 813,62 CHF, dok bi pri ispravnom obračunu tečajne razlike kao ispravan inicijalni anuitet u inicijalnom otplatnom planu nakon uvećane uplate iznosio 739,63 CHF.
31. Tuženik se ujedno u podnesku od 7.3.2023. očitovao na precizirani tužbeni zahtjev tužitelja od 14. veljače 2023. navodeći da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva prema kojem tužitelj umjesto iznosa od 98.710,36 kn, kojeg je potraživao u tužbi od 9. studenog 2021., na ime više uplaćenog po tečajnoj razlici sada potražuje isplatu iznosa od 13.480,72 EUR/101.570,50 kn.
32. Što se tiče protivljenja tuženika preinaci tužbe kao što je naprijed navedeno, sud je istu, u smislu odredbe čl. 194. st. 1. ZPP-, dopustio jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao točno odrediti tužbeni zahtjev u visini prije provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja.
33. U odnosu na prigovor tuženika na nalaz i mišljenje financijskog vještaka sud je, vještak se pisano očitovao u dopuni nalaza i mišljenja od 2. srpnja 2023.,. Iz navedene dopune proizlazi da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene tečaja, za razdoblje od 01.09.2007. god. do 29.04.2011. god. ukupno iznosi 100.520,47 kn, po izračunu anuiteta po inicijalnom otplatnom planu. Vještak je također u daljnjem dijelu dopune nalaza i mišljenja tabelarno prikazao svaki pojedinačno isplaćeni anuitet izračunat po ovako primijenjenoj metodi izračuna, te datum plaćanja istog.
34. Tuženik je na glavnoj raspravi od 18. rujna 2023., te ponovno u podnesku od 25.11.2024., izričito izjavio da nema prigovora na dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 2. srpnja 2023., a i tužitelj se na glavnoj raspravi od 11. prosinca 2024. izričito očitovao da nem primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka od 2. srpnja 2023.
35. Sud je nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka, ispravljenog i dopunjenog 2. srpnja 2023., ocijenio stručnim i objektivnim, te izrađenim u skladu sa zadatkom suda, te je istoga u cijelosti prihvatio.
36. Prema tome budući da je dopunom nalaza i mišljenja vještaka od 2. srpnja 2023., a koji izračun je sud u cijelosti prihvatio i na koji stranke nisu imale prigovora, utvrđeno da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene tečaja, po ugovoru o namjenskom kreditu broj 3209023499, broj kreditne partije: 7103634948, zaključenog 18.5.2007 iznosi 13.341,35 EUR/100.520,47 kn, a tužitelj je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom od 14. veljače 2023. s te osnove zahtijevao iznos od 13.480,72 EUR/101.570,50 kn, to je dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu s navedene pravne osnove, u iznosu od 139,37 EUR, valjalo odbiti kao neosnovanog, i to zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, a sve kako je odlučeno u izreci presude pod točkom IV. 4.
37. Nadalje, u preostalom dijelu, tj. u iznosu od 13.341,35 EUR/100.520,47 kn tužbeni zahtjev tužitelja valjalo usvojiti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog anuiteta, a čija visina i datumi dospijeća proizlaze iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 2. srpnja 2023, sve kako je odlučeno u izreci presude pod točkom III.
38.. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a jer je tužitelj djelomično uspio u sporu pri čemu je sud vodio računa da je tužitelj djelomično uspio u sporu ne samo u pogledu visine tužbenih zahtjeva, već djelomično i u pogledu pravne osnove.
39. Tužitelj je tužbom tražio ukupno iznos od 18.864,59 EUR, a odbijen je s tužbenim zahtjevima na isplatu za iznos od ukupno 5.523,24 EUR (139,37 EUR+3.371,98 EUR/25.406,20 kn+2.011,89 EUR/15.158,56 kn), a prihvaćeni tužbeni zahtjev na isplatu na iznos od 13.341,35 EUR. Slijedom navedenog tužitelj je uspio u sporu u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva u omjeru od 71%, a tuženik u omjeru od 29%. Uzevši u obzir da tužitelj djelomično nije uspio i u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, to je ovaj sud ocijenio da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 50%.
39.1. Sud je trošak tužitelja izračunao primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a sve prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 18.864,59 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za sastav podnesaka od 28.3.2022., 14.2.2023. i 7.11.2023. po Tbr. 8. t. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za svaki, za zastupanje na ročištima od 19.5.2022., 6.6.2023., 18.9.2023., 12.6.2024. i 11.12.2024. po Tbr. 9. t. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za svaki, te za zastupanje na ročištu za objavu presude od 15. siječnja 2025. u iznosu od 125 bodova, što ukupno iznosi 4.750,00 EUR te uvećano za PDV 25 % iznosi 5.937,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu do 244,60 EUR, što zbrojeno iznosi 6.182,10 EUR, Navedeni trošak valjalo je tužitelju priznati u omjeru od 50% što iznosi 3.091,05 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u cijelosti, tj. u iznosu od 199,08 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 3.290,13 EUR.
40. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak koji se odnosi na sastav podnesaka od 6.6.2024. i 3.12.2024. s obzirom da navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog spora jer u istima tužitelj ponovio tvrdnje koje su već iznijete tijekom postupka.
41. Tužitelju su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
42. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.
U Krapini, 15. siječnja 2025.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude, stranci koja je uredno obaviještena o istom, a stranci koja nije uredno obaviještena od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. pun. uženika
