REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4481/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Željka Šimića, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja DA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Dušan Piskavica, odvjetnik u Rijeci, Zagrebačka 16, protiv tuženika Stečajna masa iza REOS d.o.o. u stečaju, OIB: 27113527871, Rijeka, Zagrebačka 16, radi isplate iznosa od 7.963,35 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-87/2024-21 od 4. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-87/2024-21 od 4. listopada 2024. i sudi:
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženika zahtijeva plaćanje iznosa od 7.963,35 EUR (sedamtisućadevetstošezdesettri eura i tridesetpet centa) s pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na više pojedinačnih iznosa od po 1.592,67 EUR od dana dospijeća svakog iznosa do dana plaćanja.
II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 265,44 EUR (dvjestošezdesetpet eura i četrdesetčetiri centa).
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-87/2024-21 od 4. listopada 2024. prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 7.963,35 EUR s osnove bruto plaće s pripadajućim zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa od po 1.592,67 EUR od dana dospijeća svakog iznosa do dana plaćanja (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi i trošak postupka u iznosu od 800,00 EUR (točka II. izreke).
2. U obrazloženju odluke sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva isplata plaće tužitelju za razdoblje od ožujka do srpnja 2020. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženikovog prednika nad kojim je otvoren stečaj 28. veljače 2020. Stečajni upravitelj je otkazao ugovor o radu tužitelju 29. veljače 2020. na temelju odredbe članka 191. stavka 2. Stečajnoga zakona („Narodne novine“ broj: 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24; u daljnjem tekstu: SZ), te je obavio odjavu radnika kod HZZO i HZMO s danom 29. veljače 2020. Odredba članka 120. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23; u daljnjem tekstu: ZR) propisuje da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje ugovor o radu, a odredba članka 121. stavka 1. ZR-a da otkazni rok počinje teći od dana dostave otkaza ugovora o radu. Tuženik nije dokazao da je odluku o otkazu dostavio tužitelju na zakonit način. Tuženik je odluku predao na poštu preporučenom pošiljkom, ali nema potvrdu da je tužitelj primio odluku. Hrvatska pošta je na upit suda odgovorila da zbog proteka vremena nije u mogućnosti dostaviti potvrdu o predaji pošiljke tužitelju. Budući da je sam tužitelj potvrdio da je za odluku o otkazu ugovora o radu saznao krajem lipnja 2020. sud je utvrdio da je otkazni rok od mjesec dana tada i počeo teći do kraja srpnja 2020. U vezi s utvrđenim činjenicama sud je zahtjev za isplatu plaće od ožujka do srpnja 2020. u mjesečnom iznosu od 1.592,67 EUR utvrdio osnovanim, te je obvezao tuženika da tužitelju plati ukupan iznos od 7.963,35 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Odluku o zateznim kamatama sud je donio na temelju odredbe članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO), a odluku o troškovima postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa).
3. Protiv presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga određenih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a. U bitnome je naveo da je tužitelj u tužbi učinio nespornom činjenicu da je o otkazu ugovora o radu obaviješten krajem lipnja 2020., a što je i sud prihvatio kao utvrđenu činjenicu. Prema tuženikovom shvaćanju, tužitelj je krajem lipnja 2020. primio odluku o otkazu ugovora o radu, ali nije u zakonskom roku od 15 dana podnio prigovor na odluku radi zaštite svojih prava niti je podnio tužbu sudu. Kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje tužitelj je vodio postupak radi ostvarivanja prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja u kojima je pravomoćno utvrđeno da mu je radni odnos prestao 29. veljače 2020. Slijedom toga, ne može sud u ovom postupku ponovno utvrđivati kad je prestao radni odnos tužitelju. Nadalje, žalitelj ističe da tužitelj nije dolazio na posao od dana otkaza ugovora o radu niti je u stečajnom postupku sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme jer za njegovim radom nije bilo potrebe budući da je prednik tuženika prestao obavljati djelatnost otvaranjem stečajnoga postupka. S druge strane, tužitelj nije dostavio dokaz da je nakon otkaza ugovora o radu obavljao poslove za tuženika. Predložio je da sud uvaži žabu uz naknadu troškova sudskih pristojbi.
4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
5. Tuženikova žalba je osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., te članka 381. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava zbog čega je pobijana presuda nezakonita i nepravilna.
7. Tužitelj je podnio predmetnu tužbu radi isplate plaće 4. listopada 2021.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženikovog prednika na temelju ugovora o radu sklopljenog od 1. kolovoza 2019. Nad prednikom tuženika otvoren je stečaj rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj St-598/2019 od 28. veljače 2020. Stečajni postupak je zaključen rješenjem poslovni broj St-598/2019 od 15. srpnja 2022. i na temelju njega je tuženik brisan iz sudskog registra rješenjem poslovni broj Tt-22/5760-2 od 30. kolovoza 2022.
8.1. Zbog prestanka tuženika kao pravne osobe postupak je prekinut rješenjem od 13. veljače 2023. ali je na tužiteljev prijedlog nastavljen u odnosu na stečajnu masu rješenjem od 8. siječnja 2024.
9. Otvaranje stečajnoga postupka nad poslodavcem poseban je opravdan razlog za otkaz ugovora o radu (odredba članka 191. stavak 2. SZ-a). Stečajni upravitelj je otkazao ugovor o radu tužitelju 29. veljače 2020. (list 20. spis) te je odjavio radnika kod HZZO-a i HZMO-a s danom 29. veljače 2020.
10. Odredba članka 120. stavka 3. ZR-a propisuje da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje ugovor o radu, a odredba članka 121. stavka 1. ZR-a da otkazni rok počinje teći od dana dostave otkaza ugovora o radu. Tuženik nije dokazao da je odluku o otkazu dostavio tužitelju na zakonit način iako je odluku o otkazu uputio tužitelju preko pošte preporučenom pošiljkom (list 21. spisa). Međutim, tuženik nema potvrdu da je tužitelj primio odluku. Hrvatska pošta je na upit suda odgovorila da zbog proteka vremena nije u mogućnosti dostaviti potvrdu o predaji pošiljke tužitelju (list 73. spisa).
10.1. Tužitelj je u tužbi naveo da je „obaviješten o otkazu ugovora o radu krajem mjeseca lipnja 2020.“ a ne 29. veljače 2020. U skladu s primitkom otkaza tužitelj zaključuje da je nastavio raditi kod prednika tuženika sve do saznanja za odluku od kada je počeo teći otkazni rok od mjesec dana, odnosno do kraja srpnja 2020. Zbog toga tužitelj za svoj rad od ožujka do srpnja 2020. zahtijeva plaću u mjesečnom iznosu od 1.592,67 EUR ili za pet mjeseci ukupno iznos od 7.963,35 EUR.
11. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio da je tužitelj nakon 29. veljače 2020. radio kod prednika tuženika. Tuženikovu tvrdnju tužitelj nije osporio niti je ponudio dokaze kojima bi dokazao da je nastavio s radom nakon otkaza ugovora o radu. Na tu činjenicu tužitelj je predložio saslušanje stranaka, ali je od tog dokaza odustao na ročištu održanom 4. travnja 2024. uz obrazloženje da tužitelj živi i radi u Italiji. Budući da je teret dokazivanja činjenice rada nakon 29. veljače 2020. na tužitelju (odredba članka 135. stavak 1. ZR-a), a da ju tužitelj nije dokazao sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdio da tužitelj nije radio nakon 29. veljače 2020.
12. Polazeći od činjenice da je tužitelj primio odluku o otkazu krajem lipnja 2020., da nije vodio postupak radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa na temelju odredbe članka 133. ZR-a, odluka o otkazu ugovora o radu je postala konačna te je proizvela pravne učinke, odnosno tužitelju je radni odnos prestao 29. veljače 2020. a što je utvrdio i HZMO.
13. Plaća je primitak radnika koji se isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu (članak 90. stavak 1. ZR-a). Nakon što je radni odnos prestao otkazom 29. veljače 2020., a tužitelj nakon otkaza nije obavljao poslove za poslodavca zahtjev za isplatu nema valjanu osnovu. Činjenica je da poslodavac nije odluku o otkazu ugovora o radu dostavio tužitelju prije lipnja 2020. Budući da tužitelj nije pokrenuo postupak za nedopuštenost otkaza ugovora o radu 29. veljače 2020., odluka je postala konačna i zakonita protekom rokova za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, odnosno u srpnju 2020. Prestankom radnog odnosa 29. veljače 2020. tužitelj ne može osnovano zahtijevati isplatu plaće od ožujka do srpnja 2020.
14. Zbog svih navedenih razloga sud je pogrešno primijenio odredbe Zakona o radu pa je valjalo uvažiti tuženikovu žalbu i pobijanu presudu preinačiti te odbiti tužbeni zahtjev kako neosnovan na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.
15. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a te u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23). Tuženik ima pravo na naknadu troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 265,44 EUR u skladu s rješenjem suda od 15. listopada 2024. kojim je tuženiku naloženo platiti pristojbu za žalbu.
Zagreb, 15. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
