REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4191/2022-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.M.C. d.o.o., Rijeka, A. Medulića 6, OIB: 22071337372, protiv tuženika EUROMODUL d.o.o., Kukuljanovo, Kukuljanovo 335, OIB: 99865494084, kojeg zastupaju punomoćnici NŽ i drugi, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog društva EŽ - UŽ
- NŽ iz [adresa], radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-236/20-32 od 28. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-236/20-32 od 28. srpnja 2022. u pobijanoj točki I. izreke te u dijelu pobijane točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.732,83 €.
II. Preinačuje se točka II. izreke presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-236/20-32 od 28. srpnja 2022. u dijelu kojim je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u daljem iznosu od 1.824.94 € i sudi:
„Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 1.824,94 €.“
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-236/20-32 od 28. srpnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio isplatu iznosa od 360.267,86 kn s kamatama (točka I. izreke presude), te je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka (točka II. izreke presude). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio da tužitelju ne pripada pravo na isplatu provizije po drugom natječaju za koji je dokumentaciju nesporno izvršio drugi izvođač, a ne tužitelj.
1.1. Pri tome prvostupanjski sud navodi i da Ugovor koji su tužitelj i tuženik sklopili 8. siječnja 2013. na rok od 10 godina ne daje pravo tužitelju na ekskluzivitet u pružanju te vrste usluga za potrebe tuženika, pa je stoga tuženik imao pravo obratiti se drugom izvođaču. Navedeni je ugovor prvostupanjski sud ocijenio kao ugovor o djelu iz članka 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO).
1.2. Nadalje, nakon provedenog postupka prvostupanjski je sud utvrdio i da dokumentacija koju je tužitelj izradio za proširenje pogona na Marinićima nije korištena za izgradnju pogona na novoj lokaciji, te da zbog toga tužitelj nema pravo na naknadu koja je člankom 3. Ugovora ugovorena u odnosu na dobivene poticaje po projektu.
1.3. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a tuženiku dosuđen parnični trošak sukladno odredbama članaka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 23/22. i 126/22.; dalje: Tarifa).
2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.
2.1. U odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da je tužitelj podneskom od 22. rujna 2020. zahtijevao da sud na početku sudskog postupka utvrdi točan iznos tužbenog zahtjeva to jest naloži tuženiku da dostavi podatke o dobivenim bespovratnim sredstvima 2017. godine, što sud nije učinio, pa je tužitelj postavio ovakav tužbeni zahtjev.
2.2. Nadalje, smatra da je prvostupanjski sud protivno zakonu odredio termin za usmeno saslušanje svjedoka ZŽ. Iako je svjedok predao pismeno svjedočenje ovjereno kod javnog bilježnika, sukladno odredbi članka 492.c ZPP-a, kao i da je sud „usmjeravao“ svjedoka prilikom saslušanja, te da je svjedok za isprave koje su mu predočene rekao da se istih „ne sjeća“, pri čemu ukazuje i da neki bitni dijelovi iskaza svjedoka nisu ušli u zapisnik.
2.3. Ukazuje da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor na 10 godina, da isti nije raskinut te da je tužitelj tijekom tog ugovora angažirao drugog konzultanta za usluge koje mu je trebao pružiti tužitelj. Tužitelj je tri godine radio za tuženika, te je i naplatio obavljene usluge, a tuženik je odabirom drugog konzultanta onemogućio tužitelja u tome da ostvari zaradu po ugovoru u cijelosti.
2.4. Posebno osporava zaključke prvostupanjskog suda prema kojima je tuženik imao pravo angažirati drugog konzultanta, jer ugovor između stranaka nije raskinut, pismeno niti usmeno, a osporava i zaključak da bi se radilo o ugovoru odjelu, jer je sklopljeni ugovor o poslovnoj suradnji. Navodi i da tuženik nema materijalnih dokaza, niti je naveo da nije zadovoljan s radom tužitelja i da su zato prekinuli suradnju prema Ugovoru, već da se taj zaključak temelji na iskazu svjedoka ZŽ koji je to rekao iz drugog pokušaja svjedočenja, nakon što je dao pismeni iskaz i vidio reakciju tužitelja u podnescima nakon tog pismenog iskaza.
2.5. Prema mišljenju žalitelja, prvostupanjski sud nije prihvatio sve materijalne dokaze iz spisa, već samo svjedočenja.
2.6. U odnosu na dosuđene troškove navodi da su tuženiku neopravdano dosuđeni troškovi zastupanja na pripremnom ročištu od 23. rujna 2020., 2.500,00 kn (Tbr. 9.2.) jer je navedeno ročište odgođeno; trošak sastava podneska od 18. siječnja 2021., 5.000,00 kn jer ne spada u odgovor na tužbu već ostali podnesci 500,00 kn; trošak zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od 1. ožujka 2022., 2.500,00 kn jer svjedok tuženika nije došao dok je dosuđeni trošak sastava podneska od 13. travnja 2022. u iznosu od 5.000,00 kn koji je neopravdan jer se radi o dostavi podataka o iznosu dobivenih EU poticaja.
2.7. Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka i troškova sudskih pristojbi.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Ovaj je sud utvrdio kako pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, izreka presude je razumljiva, a obrazloženje presude nije u suprotnosti s ispravama i iskazima u spisu. Prvostupanjski je sud, u obrazloženju presude, naveo sve isprave i provedene dokaze koje smatra bitnima za donošenje odluke u ovom predmetu, a pravilnost ovakve ocjene dokaza nije dovedena u sumnju navodima žalbe.
7. Tvrdnja žalitelja o tome da u zapisnicima nisu navedene pojedine bitne izjave svjedoka nemaju uporišta u spisu, jer iz spisa ne proizlazi da bi koja strana stavlja primjedbe na sadržaj zapisnika bilo neposredno prilikom sastavljanja zapisnika, bilo naknadno u roku od tri dana, odgovarajućom primjenom odredbe članka 126. ZPP-a.
8. U odnosu na pisani iskaz svjedoka JŽ, ovaj sud ukazuje da je pisani iskaz samoinicijativno dostavio svjedok, a ne tuženik koji je predložio njegovo saslušanje na ročištu, pa se ne radi o situaciji iz odredbe članka 492.c stavka 1. ZPP-a, kako to pogrešno smatra žalitelj. Stoga prvostupanjski sud nije počinio nikakvu povredu odredaba parničnog postupka time što je, na prijedlog tuženika, pozvao svjedoka na davanje usmenog iskaza pred sudom, te kasnije ocijenio takav iskaz.
9. Iz provedenih dokaza i isprava u spisu proizlazi pravilnim stav prvostupanjskog suda o tome da je Ugovor od 8. siječnja 2013., po svom sadržaju, ugovor o djelu iz članka 590. ZOO-a, jer se njime tužitelj obvezao izvršiti određeno djelo za tuženika, a tuženik se obvezao za to djelo platiti ugovorenu naknadu, pa žalitelj neosnovano osporava ovakav zaključak prvostupanjskog suda.
10. Nadalje, pravilan je i zaključak da iz predmetnog Ugovora od 8. siječnja 2013. ne proizlazi da bi tužitelj imao bilo kakav ekskluzivitet po pitanju izrade dokumentacije za odobrenje statusa nositelja poticajnih mjera, niti da bi tuženiku bilo zabranjeno obratiti se trećoj osobi i od nje zatražiti obavljanje takve usluge.
11. S obzirom na to da iz isprava u spisu proizlazi da dokumentacija koju je tužitelj izradio za proširenje pogona na Marinićima i odobrenje poticajnih mjera za taj pogon nije korištena za izgradnju pogona na novoj lokaciji, tužbeni je zahtjev pravilno odbijen. Ovo iz razloga što tuženik nije izvršio djelo za koje je tužitelj dobio poticaje, pa stoga nema niti pravo tražiti naknadu koju bi imao za izvršeno djelo sukladno Ugovoru od 8. siječnja 2013. u postotku od dobivenih poticaja.
12. U odluci o troškovima zastupanja tuženika prvostupanjski je sud primijenio odredbe članaka 154. i 155. ZPP-a te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 23/22. i 126/22.; dalje: Tarifa).
13. Vezano za troškove za troškovi zastupanja na pripremnom ročištu od 23. rujna 2020., 2.500,00 kn (Tbr. 9.2.) tužitelj pravilno navodi da je navedeno ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa bi tuženiku pripadao trošak u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV, a ne dosuđeni iznos od 2.500,00 uvećano za PDV.
14. Nadalje, tužitelj pravilno ukazuje i da je tuženiku pogrešno dosuđen trošak sastava podneska od 18. siječnja 2021. u iznosu od 5.000,00 kn te podneska od 13. travnja 2022. jer isti ne predstavljaju odgovor na tužbu niti neki od taksativno navedenih podnesaka iz Tbr. 8.1. Tarife, pa tuženiku pripada nagrada u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV za svaki od tih podnesaka.
15. No tužitelj pogrešno smatra da tuženiku ne pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od 1. ožujka 2022. u iznosu od 2.500,00 kn uvećano za PDV, jer se na istome raspravljalo o glavnoj stvari, neovisno o tome što nije pristupio svjedok.
16. Dakle, od ukupno dosuđenog iznosa parničnog troška u visini od 5.557.77 € / 41.875,00 kn pravilno je dosuđen iznos od 3.732,83 € / 26.250,00 kn, dok je presuda preinačena i tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen za iznos od 1.824.94 € / 13.750,00 kn.
17. Slijedom navedenog, tužiteljeva je žalba djelomično odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena (članak 368. stavak 1. ZPP-a), dok je ista djelomično uvažena, a prvostupanjska presuda preinačena (članak 373. točka 3. ZPP-a).
Zagreb, 15. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Jagoda Crnokrak
