Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-23/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ivani Đurinac Vuković, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb (OIB:92963223473), Trg Bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-125/2020-39 od 15. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I/ Ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-125/2020-39 od 15. ožujka 2024. u toč. I. - u dosuđujućem dijelu toč. II. – i u toč. III. izreke.

II/ Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se rješenje broj P-125/2020-39 od 15. ožujka 2024. u toč.I. izreke kojim je dopuštena preinaka tužbe.

III/ Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku o glavnoj stvari.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (sadržanih u ugovoru o namjenskom kreditu sklopljenog 11. listopada 2005.) preplaćeni novčani iznos od 11.886,98 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 21.5.2010. do 28.4.2015.) do isplate. Toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.506,98 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je sa zatraženim troškom u iznosu od 250,00 Eur tužiteljica odbijena. Toč. III. izreke odbijen je zahtjev tuženika radi naknade mu troškova postupka. Toč. I. izreke rješenja (kao sastavnim dijelom presude) dopuštena je preinaka tužbe od 23. kolovoza 2022., a toč. II. izreke rješenja konstatirano je da je tužiteljica oslobođena od pristojbene obveze u predmetnom postupku.

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija presudu (osim u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu joj parničnog troška) i rješenje u odnosu na preinaku tužbe pravovremenom žalbom iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. stav. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 pri čemu se ZID ZPP objavljen u „Narodnim novinama“ 80/22 primjenjuje u dijelu propisanom odredbama čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22), predlažući ovom sudu da pobijane dijelove prvostupanjskih odluka preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika osnovana je u dijelu kojim pobija presudu, a neosnovana u odnosu na pravilnost rješenja o preinaci tužbe.

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 11. listopada 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.482,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, plativom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, na rok otplate od 30 godina, sa promjenjivom kamatom prema Odluci tuženika o kamatnim stopama koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,50% (čl. 2. stav. 2.).

5.1. Analizom sadržaja navedenog ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da je namjena kredita bila upravo kupnja stana te iz iskaza tužiteljice prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa) imala svojstvo potrošača i da joj pripada pravo na zaštitu prema zakonodavnoj regulativi koja se odnosi na potrošače, a povezujući navedene dokaze sa iskazom svjedokinje F - da je predmetni ugovor bio sastavljen kao tipski, standardizirani ugovor o kreditu, da svjedokinja nije mogla predvidjeti ekonomski rizik predmetne valutne klauzule pa stoga niti isti predočiti tužiteljici, te iskazom tužiteljice – da joj nisu pojašnjavani niti objašnjeni rizici valutne klauzule u CHF koji su od utjecaja na visinu kredita, prvostupanjski sud zaključuje da je odnosna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 obzirom da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. stav.1. i 2. ZZP/03. Pri tom je prvostupanjski sud imao u vidu i pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su obje donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na više banaka (pa i tuženika) a kojima je utvrđeno da su banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica (CHF) a da prije i u vrijeme zaključenja takvih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su time banke postupale suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima.

5.2. Obzirom da se tužiteljica sukladno odredbi čl. 502.c ZPP u predmetnoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u navedenom kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a da tuženik tijekom trajanja predmetne parnice nije dokazao da je u predugovornoj fazi koja obuhvaća oglašavanje, prve kontakte i pružanje informacija putem osobnih bankara tužiteljici dao jasne, određene i razumljive informacije o značaju, dosegu i mogućim budućim implikacijama ugovorene valutne klauzule na visinu njezine obveze u odnosu na povrat kredita (niti to proizlazi iz samog predmetnog ugovora) to je prvostupanjski sud – obzirom na vezanost za pravna utvrđenja iz ranije citiranih presuda, prethodno zaključivši o ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojima je povrat kredita vezan u valutnu klauzulu u CHF na dan plaćanja u smislu odredbe čl.87. ZZP/03 i odredbe čl. 103.stav.1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91 – "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 koji svoju primjenu u konkretnom predmetu nalazi osnovom odredbe čl. 1163.stav.1. ZOO/05 koji je stupio na snagu dana 01. siječnja 2006.), nastavni dokazni postupak usmjerio na utvrđivanje visine iz toga proizašle tražbine tužiteljice.

5.3. Prihvaćajući utvrđenja financijske vještakinje Mirne Tot Nužda (proizašlih iz analize predmetnog ugovora o kreditu, Otplatnog plana i Pregleda prometa po partiji kredita od dana odobrenja do zadnje promjene po kreditu, a i pregleda kamatnih stopa koje su se obračunavale utvrdivši da je tečaj CHF/kn na dan plasmana kredita bio 4,764182 kn/CHF, da je tužiteljica dana 27. travnja 2015. prijevremeno otplatila kredit te da je uslijed promjene tečaja CHF/kn tijekom otplatnog razdoblja, a u odnosu na tečaj u času plasmana kredita preplatila iznos od 11.886,98 Eur, imajući u vidu odredbe čl.104.stav.1. ZOO/91 i čl.210.stav.1. ZOO/91, prvostupanjski sud je obvezao tuženika da tužiteljici vrati tako utvrđeni iznos sa zateznom kamatom tekućom od svake uplate (sukladno odredbi čl.210.stav.3. ZOO/91) nalazeći tuženika nepoštenim stjecateljem.

5.4. Pri tom je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe nakon provedenog vještačenja sadržane u podnesku tužiteljice od 23. kolovoza 2022. pozivajući se na odredbu čl.190.stav.2. ZPP-a obzirom da tužiteljica bez provođenja dokaza financijskog vještačenja nije mogla decidirano postaviti tužbeni zahtjev.

5.5. Istodobno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor zastare /i u odnosu na tužbom preinačeni iznos/ pozivom na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici njegovog Građanskog odjela dana 31. siječnja 2022. prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne pa kako je pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a da je predmetna tužba podnesena 10.3.2020. (a preinaka izvršena 23.8.2022.) to nije protekao zastarni rok od 5 godina.

5.6. Zahtjev tuženika o potrebi uračunavanja tzv. negativnih razlika (iznosa proizašlog iz činjenice što je tečaj CHF/kn u određenim otplatnim periodima bio niži od onog u času plasmana kredita) prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim pozivom na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. prema kojemu u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kn – CHF bio manji od tečaja kn – CHF na dan isplate kredita.

6. Ističući bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a tuženik ističe nedostatak valjanog obrazloženja o bitnim pitanjima i prigovorima tuženika (o potrošačkom prigovoru, o aktivnoj legitimaciji, o preinaci i prigovoru preinake, zastare preinačenog dijela i dr.) o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, a smatra i da postoji proturječje između izreke presude i rješenja o dopuštenju preinake tužbe obzirom da je prvostupanjski sud toč.I. izreke pobijanog rješenja dopustio preinaku tužbe sadržanu u podnesku tužiteljice od 23.8.2022. na iznos od 11.487,68 Eur, da bi toč.I. izreke presude tužiteljici dosudio iznos od 11.886,98 Eur kojeg je istakla u nastavnom podnesku od 27.12.2023. a u čemu nalazi ostvarenom i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.12. ZPP-a. Uz to da zbroj pojedinačnih iznosa u izreci presude (11.886,98 Eur) nije istovjetan zbroju pojedinačnih iznosa na koje joj je dosuđena zatezna kamata (11.886,81 Eur).

6.1. Nadalje ističući relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 1. u vezi sa čl. 219., 220.a., 221.a i čl. 299.a ZPP-a tuženik ističe da se prvostupanjski sud koristio nezakonitim dokazom (kojeg da nitko nije predložio) – spisom istog prvostupanjskog suda broj P-276/2015. čiju dokumentaciju – otplatni plan i dr. da je koristila i financijska vještakinja, pri čemu međutim na ovom mjestu valja navesti da je razmatranjem pobijane presude i stanja spisa utvrđeno da je uvid u navedeni spis predložio sam tuženik i da je prvostupanjski sud u dokaznom postupku koristio – kako i izričito navodi – tek tamo priloženu knjigovodstvenu dokumentaciju i to u svrhu provođenja financijskog vještačenja. Sam tuženik se u prilog teze iz odgovora na tužbu – da su tužiteljici navedene isprave bile dostupne prije pokretanja predmetnog postupka, pozvao na sadržaj citiranog sudskog spisa.

7. No, razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog predmeta u odnosu na žalbom isticanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a valja navesti da je navedeni žalbeni razlog osnovan.

7.1. Naime, iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tužiteljica podneskom od 23.8.2022. preinačila tužbu nakon provedenog financijskog vještačenja zahtijevajući isplatu iznosa od 86.553,91 kn (11.487,68 Eur) sa zateznom kamatom na pojedine mjesečno specificirane novčane iznose izražene u tada postojećoj valuti kn, da bi podneskom od 27.12.2023. izvršila konverziju kunskih iznosa zahtijevajući isplatu iznosa od 11.886,98 Eur sa zateznom kamatom na pojedine mjesečno specificirane novčane iznose.

7.2. Obzirom na činjenicu što je pobijanim rješenjem u toč.I. izreke dopustio preinaku tužbe prema podnesku od 23.8.2022. i to nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je sukladno odredbi čl.190.stav.2. ZPP-a (istovjetan zaključak zauzet je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj IV Su-162/2021 od 26. studenog 2021.), a da je izrekom presude u toč.I. izreke odlučio o povišenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 27.12.2023. to je opisanim ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a jer je nejasno kako je tretirao sadržaj podneska tužiteljice od 27. prosinca 2023. u svijetlu činjenice što je dopustio raniju preinaku tužbe iz podneska od 22.8.2022. kao svojevrstan izuzetak propisan odredbom čl.190.stav.2. ZPP-a.

8. Obzirom da u nedostatku valjanog obrazloženja takvog postupanja ovaj sud nije u mogućnosti ispitati pravilnost utužene i dosuđene tražbine tužiteljice, valjalo je usvajanjem žalbe tuženika, pozivom na odredbu čl.369.stav.1. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu te odluku o troškovima postupka te predmet u ukinutom dijelu vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8.1. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu da je preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka izuzetak propisan odredbom čl.190.stav.2. ZPP-a (ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka) te da pri tom ne konkurira načelo svrsishodnosti proklamirano u stav.3. citirane odredbe jer se ono odnosi na dopuštenje preinake unatoč protivljenju tuženika no ako je tužba preinačena do zaključenja prethodnog postupka. Drugim riječima, nakon preinake iz podneska od 22.8.2022. tužiteljica nije ovlaštena ponovno preinačiti tužbu. Također će imati u vidu da glavna tražbina može biti viša - no ne i niža od pojedinačnih mjesečnih iznosa koji su iz nje proizašli te će u tom kontekstu izvršiti provjeru imajući u vidu da utuženi iznos po preinačenoj tužbi od 22.8.2022. iznosi 11.487,68 Eur, da je tužiteljici dosuđeno 11.886,98 Eur (prema dispoziciji iskazanoj u podnesku od 27.12.2023.) a da su mjesečni novčani iznosi na koje zahtijeva zateznu kamatu – nominalno istovjetni. Novom odlukom o glavnoj stvari odlučit će i o svim troškovima postupka pa i žalbenog (sukladno odredbi čl.166. stav. 3. ZPP-a).

9. Žalbu tuženika izjavljenu protiv rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe iz podneska od 23.8.2022. valjalo je odbiti pozivom na odredbu čl. 380. toč. 3. ZPP-a i potvrditi toč.I. izreke rješenja obzirom da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl.190.stav. 2. ZPP-a dopustio takvu dispoziciju tužiteljice zaključivši da ista bez provođenja financijskog vještačenja nije mogla odrediti tužbeni zahtjev.

10. Nepobijano rješenje kojim je konstatirano da je tužiteljica oslobođena sudskih pristojbi ostaje neizmijenjeno. Tek kratko valja nadodati da je navedena konstatacija nepotrebna obzirom da je tužiteljica oslobođena pristojbene obveze temeljem odredbe čl. 11. stav. 1 .toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama "Narodne novine" broj 118/18 i 51/23.), a ne odluke suda.

11. Konačno, sukladno ovlaštenju iz odredbe čl.375.stav.4. ZPP-a ovaj sud, obzirom na opširne žalbene navode tuženika drži svrsishodnim određeno naznačiti pravno shvaćanje o primjeni materijalnog prava – sve u svrhu koncentracije postupka tijekom ponovnog suđenja te efikasnosti postupka.

12. Naime, neosnovan je žalbom ponovljeni prigovor zastare preinačenog dijela tužbe imajući u vidu i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) – da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Tome valja nadodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) naveo da – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o o valutnoj klauzuli postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 10.3.2020. – da petogodišnji zastarni rok nije protekao – kao što je to posve pravilno zaključio i prvostupanjski sud .

13. Konačno, u odnosu na osporavanje tužiteljičinog svojstva potrošača kojeg je prvostupanjski sud utvrdio na osnovu sadržaja ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, valja navesti da je u konkretnom slučaju teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a što uključuje i okolnost da tužiteljica nije potrošač – na tuženiku (istovjetno stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020) pa kako tuženik u tom kontekstu nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/03 to se i ponovljeni žalbeni prigovori ukazuju neosnovanim.

14. U odnosu na žalbenom ponovljeni prigovor nedostatka tužiteljičine aktivne legitimacije pravilno je prvostupanjski sud zaključio da prema odredbi članka 296.ZOO/91 obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba, primjerice član obitelji i zajedničkog domaćinstva tužitelja, ispunila obvezu tužiteljice, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužiteljice jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatu dospio anuitet, tada se samo može raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji odnos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužiteljici. Tome valja nadodati da je tuženik tek uopćeno iznio navedeni prigovor, ističući, citira se :" Tužitelj NIJE dostavio ni jedan dokaz o tome da je otplaćivao kredit", iako je sve primljene uplate po predmetnoj kreditnoj partiji evidentirao u korist tužiteljice kao korisnice.

15. Konačno, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu i da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora – a da tuženik u konkretnom slučaju takvu obaviještenost tužiteljice kao potrošača nije dokazao, to su suprotni žalbeni navodi tuženika bez uporišta u sadržaju provedenog dokaznog postupka i njegovim procesnim dispozicijama poduzetim tijekom trajanja istog.

15.1.Stoga je upravo ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužiteljica na njih i pozvala u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, a tuženik nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog pregovaranja bile drugačije. Pravilno je prvostupanjski sud stoga primijenio i materijalno pravo na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama ocijenivši iste nepoštenima i ništetnima. Okolnost što se pri tom pozivao na odredbe ZZP/07 i ZOO/05 nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude obzirom da se radi o sadržajno potpuno istovjetnoj zakonodavnoj regulativi sadržanoj u mjerodavnom ZZP/03 i ZOO/91 koji se primjenjuju obzirom na vrijeme zasnivanja predmetnog obvezno- pravnog odnosa.

16. Žalba je neosnovana i u dijelu kojem osporava ovlaštenje na ispitivanje nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe. Naime, polazeći od pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda da se radi o standardnom ugovoru o kreditu u kojemu je (i predmetna) odredba o valutnoj klauzuli unesena u unaprijed napisanom i tipskom ugovoru, da banka nije tužiteljicu upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF zbog čega da je i sporna ugovorna odredba kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF podložna testu nepoštenosti jer nije bila razumljiva niti je tužiteljica upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF te da je ista u konačnici uzrokovala i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu obzirom na nemogućnost promjene ugovorene valute ili druge mogućnosti zaštite od rizika kao i snažnog jačanja valute CHF posve je jasno da predmetna ugovorna odredba nije bila razumljiva u opisanom smislu i svojim mogućim značajnim posljedicama, slijedom čega je evidentno da je podložna testu nepoštenosti.

17. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika primjenom odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno čl. 1115. ZOO/05 na isplatu stečenog na temelju ništetne odredbe uz zateznu kamatu od dana kada je primio osporene uplate, utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem jer je utuženi iznos primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima.

18. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni i žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužiteljice, odnosno da li je pri sklapanju predmetnog ugovora primijenila dužnu pažnju. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1 ZZP/03 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit. U odnosu na tužiteljicu navedenim zahtjevima je i po ocjeni ovoga suda u potpunosti udovoljeno, a što jasno i nedvosmisleno proizlazi iz pažljivog iščitavanja obrazloženja pobijane presude.

U Varaždinu 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec