REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2079/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Branka Šabarić Zovko, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, Lorenza Jagera 5, kojega zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Ratko Žurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate iznosa od 2.340,56 EUR / 17.634,92 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1218/2022 od 13. travnja 2023., 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1218/2022 od 13. travnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 248,75 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.340,56 EUR / 17.634,92 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenih u izreci. Točkom II. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju u roku od petnaest dana trošak parničnog postupka u iznosu od 1.748,54 EUR / 13.174,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 13. travnja 2023. do isplate, i točkom III. odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 746,55 EUR / 5.624,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan.

2. Prvostupanjski je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene u spisu i izvedenog dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem, utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, primjenom odredbi čl. 29. st. 2., 80., 84., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). O naknadi troškova parničnog postupka odluka je donesena po odredbi čl. 151. st. 1. i 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovome sudu presudu u preinačiti, podredno ukinuti je i vratiti predmet na ponovno suđenje. U žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer je izreka presuda nerazumljiva, da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te da prvostupanjski sud nije ocijenio sve dokaze. Žalitelj uglavnom ponavlja navode već iznesene tijekom prvostupanjskog postupka, o kojima je prvostupanjski sud iznio razloge svoje odluke. Navodi da je prvostupanjski sud presudu temeljio na parnici „Potrošač“, odnosno presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. bez da je utvrdio može li se koje utvrđenje iz tih parnica primijeniti u konkretnom slučaju. Navodi da je tuženik dostavljenim dokazima osporio navode tužitelja, a da tužitelj nije iznio ništa bitno za ovaj postupak, već se pozvao na kolektivni spor. Ističe da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj nije potrošač, da je predmetna tražbina strogo osobne naravi i pripada korisniku kredita kao potrošaču te ne može tražbinu prenijeti na drugu fizičku i pravnu osobu. Smatra da je prvostupanjski sud propustio u potpunosti utvrditi činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o prigovoru zastare jer predmet tužbe u kolektivnom sporu „Potrošač“ nije bio zahtjev za isplatu određene tražbine, već utvrđenje ništetnosti u odnosima potrošača i trgovaca pa da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je podnošenjem te tužbe bio prekinut tijek zastare predmetne tužiteljeve tražbine. Navodi da se odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 75/09; dalje: ZZP) koje reguliraju kolektivne sporove ne mogu primijeniti na predmetni Ugovor jer je sklopljen 2008. godine, dakle, prije stupanja na snagu čl. 502.c ZPP-a.

4. U odgovoru na žalbu, tužitelj osporava žalbene navode, predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 248,75 eura.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u vezi s odredbom čl. 467. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

7. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi niti u pobijanoj presudi nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj.

8. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u sporovima male vrijednosti (čl. 502. ZPP-a), kakav je predmetni spor, može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 2., 4., 5., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što znači da se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Ovaj žalbeni sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u smislu odredbe čl. 370. ZPP-a. Stoga sve žalbene navode koji se odnose na utvrđivanje pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije ovlašten razmatrati.

10. Predmet spora je isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11. Konkretno, predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 2.340,56 EUR / 17.634,92 kn na ime stečenog bez osnove, a na ime preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu zbog ništetnosti odredbe o vezanju glavnice uz tečaj CHF, koji iznos je FV preplatila pravnom predniku tuženika po ništetnim odredbama ugovora o kreditu broj: 48414 od 3. kolovoza 2006. Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2022., FV, OIB [osobni identifikacijski broj], prenijela je na ovdje tužitelja.

12. Spornim proizlazi aktivna legitimacija, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine te osnova i visina tužbenog zahtjeva.

13. Nije sporno da je radi utvrđivanja nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj stopi redovne kamate vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je, među ostalim, Societe Generale - Splitska banka d.d., u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Societe Generale - Splitska banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Societe Generale - Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Societe Generale - Splitska banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Societe Generale-Splitska banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Societe Generale - Splitska banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Societe Generale - Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. preinačena je, među ostalim, odluka prvog stupnja na način da je odbijen zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. tužitelj i prvo do sedmotuženik u tom postupku, među kojima i Societe Generale - Splitska banka d.d., izjavili su revizije koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio. Odlukama poslovni brojevi: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., među ostalim, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“ i u tom je dijelu, među ostalim, predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovan postupak. Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., među ostalim, ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo do sedmotuženik u tom postupku, među kojima i Societe Generale - Splitska banka d.d., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je, među ostalim, odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, konačno je utvrđeno da su sve tužene banke, među kojima i Societe Generale - Splitska banka d.d., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 na dan 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su, među ostalim, banke, uključujući i Societe Generale - Splitska banka d.d., koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 prvostupanjska presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je tog 14. lipnja 2018. pravomoćna u dijelu u kojem se utvrđuje nepoštenost i ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli – vezanju glavnice za tečaj CHF.

14. Prvostupanjski je sud prigovor zastare, pravilno ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da je sudska odluka u kolektivnom potrošačkom sporu u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženika (među njima i tuženikovog prednika Societe Generale - Splitska banka d.d.) i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. postala pravomoćna donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. nadalje ponovno teče od pravomoćnosti te odluke. Na tražbinu se primjenjuje zastarni rok od pet godina u skladu s odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine‟ broj 35/05) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a istovjetna odredba postoji i u svim kasnijim verzijama Zakona o obveznim odnosima) koji započinje teći 15. lipnja 2018. i ističe 15. lipnja 2023. (stav izražen je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Dakle, proizlazi da je za tražbine utužene u ovom predmetu na ime preplate radi ništetnosti odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF petogodišnji zastrani rok nakon ponovnog početka nakon prekida tijeka zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu u skladu s odredbom čl. 225. čl. 241. i čl. 245. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine‟ broj 35/05) počeo teći 15. lipnja 2018. i ističe 15. lipnja 2023. Tužba je u ovom predmetu podnesena 1. srpnja 2022., dakle, prije isteka zastarnog roka 15. lipnja 2023.

15. U odnosu na prigovor nepostojanja aktivne legitimacije, prvostupanjski se sud vodi odredbom čl. 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o ustupu tražbine od 11. travnja 2022., sklopljenog između FV, i tužitelja u ovom postupku, kojom je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim osobama prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak ni kada je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Pravilna je stoga ocjena prvostupanjskog suda da tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu, ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine. S obzirom na to da Ugovor o ustupu tražbine od 11. travnja 2022. ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom, te da nema negativnih pretpostavki vezanih za prirodu prenesene tražbine, pravilno je sud zaključio da tužitelj ima aktivnu legitimaciju, te je pravilno ocijenio tuženikov prigovor neosnovanim.

16. Visinu tužbenog zahtjeva, sud je utvrdio vještačenjem provedenim po vještaku knjigovodstveno-financijske struke te je prema nalazu i mišljenju vještaka iznos preplate bio veći i to 2.882,43 EUR, ali je tužitelj ostao kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.340,56 EUR.

17. Pravilno je stoga prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 7. st. 1., čl. 502.a st. 1. i čl. 502.c ZPP-a te čl. 80. i 84. st. 1. ZOO-a, čl. 215. st. 1., čl. 241., čl. 245. st. 1. i 3. i čl. 225. ZOO-a, čl. 328., čl. 323., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a presudio kao u točki I. izreke presude i prihvatio tužbeni zahtjev.

18. Neosnovano tuženik u žalbi i tijekom prvostupanjskog postupka ističe prigovor zastare potraživanja. Prvostupanjski sud pravilno ocijenio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u povodu te tužbe, konkretno od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamata), odnosno 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). Tužba je podnesena 25. siječnja 2021. pa petogodišnji rok zastare (čl. 225. ZOO-a) nije protekao.

19. Neosnovano žalitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, o čemu sud jasno i ispravno obrazlaže. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a. Tuženik je kao stjecatelj bio nepošten od dana stjecanja. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (te odlukama ovoga suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.) odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u razdoblju kada je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Utvrđeno je i da su ništetne ugovorne odredbe o vezivanju glavnice za tečaj švicarskog franka. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbio reviziju u odnosu na presudu ovoga suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. odbio je reviziju u odnosu na presudu i rješenje ovoga suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, tuženik je dužan platiti zateznu kamatu na stečeno bez osnove od dana stjecanja.

20. Prvostupanjski je sud je pravilno primijenio odredbe čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i 502.c ZPP-a i zaključio da se te odredbe primjenjuju i u posebnim postupcima radi isplate u kojima se može pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. st. 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koje se odnosi na tuženika i prema shvaćanju ovoga suda, nije bilo potrebno ponovno provesti dokazni postupak vezan za ugovorenu valutu i kamatama.

21. Glede zateznih kamata prvostupanjski sud je ispravno obrazložio kako tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana uplate i to po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

22. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli ništetne, s obzirom na to da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi tuženik stekao bez pravne osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a, ali tužitelj u ovom postupku potražuje manje, odnosno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik dužan taj iznos vratiti tužitelju, stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev.

23. Pravilno je stoga prvostupanjski sud, utvrdio činjenično stanje za što je dao valjane razloge u obrazloženju svoje odluke te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu.

24. Žalbenim razlozima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

25. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a) te detaljno i jasno obrazložena, a ni žalitelj ne osporava točnost obračunatih troškova.

26. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, budući da ova postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Sudac

Branka Šabarić Zovko