REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-383/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Marine Veljak, sutkinje izvjestiteljice i Kamelije Parać, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IVAPLIN d.o.o., Ivanić Grad, Ulica Krešimira IV 10, OIB: 57676681803, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Cvitković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Cvitković & Devide d.o.o. u Zagrebu, Budmanijeva 5, protiv tuženika GRADSKA PLINARA ZAGREB-OPSKRBA d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 1, OIB: 74364571096, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava temeljem zadužnice, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1710/2022 od 21. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  je

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1710/2022 od 21. studenog 2023. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1710/2022 od 21. studenog 2023. u dijelu točke IV. izreke kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.858,14 eura i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.858,14 eura.

III. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1710/2022 od 21. studenog 2023. u dijelu točke IV. izreke kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.483,10 eura.

Obrazloženje

1. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1710/2022 od 21. studenog 2023. glasi:

„I Proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava u iznosu od 119.450,53 EUR/900.000,00 kn1 po Zahtjevu za izravnu naplatu tuženika protiv tužitelja od dana 22. travnja 2022., temeljem zadužnice solemnizirane od strane javnog bilježnika Marijana Miškovića iz Ivanić Grada dana 29. listopada 2018. pod brojem OV-8454/2018.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 119.450,53 EUR/900.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 23. lipnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

III Nalaže se tuženiku, u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.175,33 EUR/54.062,52 kn.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 7.341.24 EUR/55.312,50 kn.“

2. U obrazloženju navedene presude navodi se da je tuženik prekršio svoje ugovorne obveze prema tužitelju i tražio pljenidbu i prijenos novčanih sredstava s računa tužitelja na račun tuženika temeljem zadužnice broj OV-8454/18 koju je tužitelj na temelju Ugovora broj OP-ODS-IP-07/2018 sklopljenog 28. lipnja 2018. izdao tuženiku 29. listopada 2018., iako je prestala obveza za koju je ta zadužnica izdana. Kako među strankama nije sporno da je na temelju predmetne zadužnice 23. lipnja 2022. došlo do prijenosa novčanog iznosa od 119.450,53 eura s računa tužitelja na račun tuženika, osim što je ovrhu proglasio nedopuštenom, prvostupanjski sud je sukladno tužiteljevom zahtjevu naložio tuženiku da tužitelju isplati odnosno vrati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Protiv navedene presude žale se obje stranke, svaka u dijelu u kojem nije uspjela.

3.1. Tužitelj se žali protiv točke IV. izreke presude, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na pogrešan stav suda da se zbog nedopuštene retroaktivnosti, na odluku o parničnom trošku ne mogu primijeniti odredbe nove Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT) koje reguliraju primjenu vrijednosti boda, koje su važeće na dan donošenja odluke, nego da treba primijeniti odredbe koje su bile važeće u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji. Tvrdi i da mu je trebalo priznati trošak za sastavljanje prijedloga radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, koji je nužan da bi se mogao pokrenuti parnični postupak, podneska od 30. rujna 2022., kao i da mu je trebalo priznati ukupan zatraženi trošak za pristup ročištu za glavnu raspravu održanu 19. listopada 2023. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari. Smatra da ima pravo na naknadu opisanih parničnih troškova, kao i na naknadu troška žalbe u iznosu od 432,35 eura. Predlaže u tom smislu preinačiti pobijanu presudu te udovoljiti njegovom zahtjevu i za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.341,24 eura.

3.2. Tuženik se žali protiv točaka I., II. i III. izreke prvostupanjske presude, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je između stranaka razvijena poslovna praksa korištenja zadužnice izdane po jednom ugovoru za sve buduće ugovore sklopljene između stranaka, u prilog čemu ističe da sud nije pravilno ocijenio činjenicu da tužitelj nije tražio da mu tuženik po isteku ugovora na temelju kojeg je izdana zadužnica predmetnu zadužnicu vrati, zbog čega je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo, a nije ni iznio razloge zbog kojih smatra da je ova tužba dopuštena, zbog čega presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Tuženik naime smatra da tužitelj, koji je upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nema pravo u istoj parnici zahtijevati povrat iznosa koji mu je oduzet, čak ako se i utvrdi da je ovrha nedopuštena, nego da bi to mogao tražiti u posebnoj parnici. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužiteljev zahtjev, uz naknadu troška žalbe u iznosu od 3.476,11 eura, a podredno, ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva naknadu troška žalbe u iznosu od 3.476,11 eura.

4. Stranke nisu odgovorile na žalbu protivne strane.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08 – ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), a u granicama razloga koji se navode u žalbi, ovaj je sud utvrdio da je pobijana presuda u točkama I., II. i III. izreke pravilna i utemeljena na zakonu, dok je, odlučujući o naknadi parničnog troška u točki IV. izreke presude prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je utvrđenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava s računa tužitelja na račun tuženika na temelju zadužnice solemnizirane od strane javnog bilježnika Marijana Miškovića iz Ivanić Grada dana 29. listopada 2018. pod poslovnim brojem OV-8454/2018 te povrat novčanih sredstava koja su na temelju zadužnice naplaćena.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno zaključenje pravnih poslova kako slijedi:

- Ugovor o prodaji prirodnog plina u plinskoj godini 2018/2019, broj Ugovora OPODS-IP-07/2018 sklopljen 28. lipnja 2018.

- Ugovor o prodaji prirodnog plina u plinskoj godini 2019/2020, broj Ugovora OPODS-IP-15/2019 sklopljen 30. svibnja 2019.

- Ugovor o prodaji prirodnog plina u plinskoj godini 2020/2021, broj Ugovora OPODS-IP-22/2020 sklopljen 1. srpnja 2020.,

- Ugovor o prodaji plina opskrbljivaču za krajnje kupce iz kategorije kućanstvo, broj OP-JU-IP-045-8/2021 sklopljen 25. kolovoza 2021. i

- Ugovor o prodaji plina opskrbljivaču za krajnje kupce iz kategorije poduzetništvo, broj OP-IP-044-8/2021 sklopljen 25. kolovoza 2021.

Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama također nije sporno da je temeljem Ugovora o prodaji prirodnog plina u plinskoj godini 2018/2019, broj Ugovora OP-ODS-IP-07/2018 sklopljenog 28. lipnja 2018. tužitelj kao kupac bio u obvezi dostaviti tuženiku kao prodavatelju običnu zadužnicu ovjerenu i solemniziranu kod javnog bilježnika u iznosu od 900.000,00 kn za osiguranje naplate svih obveza po Ugovoru, da je tužitelj ovu svoju obvezu ispunio na način da je 29. listopada 2018. izdao zadužnicu u iznosu glavnice od 900.000,00 kn (sa zateznom kamatom po stopi od 8,82%) koju je ovjerio javni bilježnik Marijan Mišković iz Ivanić-Grada, pod poslovnim brojem OV-8454/2018, da je navedeni Ugovor, sklopljen za razdoblje plinske godine 2018/2019, bio u primjeni od 1. listopada 2018. u 06 sati do 1. listopada 2019. u 06 sati (članak 16. Ugovora). Također, sud je utvrdio da je iz Ugovora o prodaji prirodnog plina u plinskoj godini 2019/2020, broj Ugovora OP-ODS-IP-15/2019 sklopljenog 30. svibnja 2019. vidljiva suglasnost ugovornih strana da po isteku Ugovora broj OP-ODS-IP-07/2018 koriste zadužnicu pod poslovnim brojem OV-8454/2018 na iznos od 900.000,00 kn solemniziranu kod javnog bilježnika Marijana Miškovića iz Ivanić-Grada, Moslavačka 12, kao sredstvo osiguranja plaćanja iz tog Ugovora, u istom obliku, sadržaju i iznosu. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik spornu zadužnicu poslovni broj OV-8454/2018 koristio kao sredstvo osiguranja tražbina iz Ugovora broj OP-JU-IP-045-8/2021 i OP-IP-044-8/2021 sklopljenih 25. kolovoza 2021., iako su za osiguranje plaćanja obveza koje proizlaze iz tih ugovora izdana nova sredstva osiguranja.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica, koje nisu među strankama sporne, prvostupanjski sud je mišljenja da činjenica da tužitelj nije tražio povrat sporne zadužnice nakon prestanka važenja Ugovora broj OP-ODS-IP-07/2018 i OP-ODS-IP-15/2019 ne predstavlja dokaz postojanja sporazuma stranaka o korištenju predmetne zadužnice kao sredstva osiguranja tražbina tuženika i iz kasnije sklopljenih pravnih poslova pa tako i tražbina iz Ugovora broj OP-JU-IP-045-8/2021 i OP-IP-044-8/2021. Konačno, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije dostavio dokaze o postojanju poslovne prakse prema kojoj zadužnica koja je nesporno inicijalno izdana kao sredstvo osiguranja tražbine tuženika prema tužitelju iz ugovora u plinskoj godini 2018/2019 može biti korištena i kao sredstvo osiguranja tražbine tuženika prema tužitelju iz Ugovora sklopljenih 2021. godine te da u opisanom smislu ne postoji identično postupanje u ranijim vremenskim periodima, koji zaključak prihvaća i ovaj sud.

11. Štoviše, činjenica da su stranke u Ugovoru o prodaji prirodnog plina u plinskoj godini 2019/2020 broj OP-ODS-IP-15/2019 od 30. svibnja 2019. izrazile suglasnost da za potraživanja iz tog ugovora koriste zadužnicu iz ranijeg Ugovora broj OP-ODS-IP-07/2018 od 28. lipnja 2018. u istom obliku, sadržaju i iznosu, sama za sebe govori da se radilo upravo o iznimci od međusobne uobičajene poslovne prakse, prema kojoj praksi je zadužnica kao sredstvo osiguranja mogla biti korištena isključivo za osiguranje obveza iz Ugovora na temelju kojeg je izdana. Osim toga, nije sporno da su za osiguranje obveza iz Ugovora broj OP-JU-IP-045-8/2021 i OP-IP-044-8/2021 sklopljenih 25. kolovoza 2021., za obveze iz kojih je tuženik iskoristio spornu zadužnicu poslovni broj OV-8454/2018, izdana nova sredstva osiguranja, koja činjenica također ne ide u prilog tvrdnji tuženika o postojanju poslovne prakse osiguravanja obveza zadužnicama iz prethodnih ugovora.

12. Na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno Ugovor broj OP-ODS-IP-07/2018 sklopljen između tužitelja i tuženika 28. lipnja 2018. kojim je određeno da sporna zadužnica služi za osiguranje obveza iz tog ugovora, proglasivši predmetnu ovrhu nedopuštenom te je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena kao neosnovana i točka I. izreke prvostupanjske presude potvrđena, kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude.

13. Tuženik, zbog činjenice da je tužitelj upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, pogrešno smatra da tužitelj, u slučaju da sud proglasi ovrhu nedopuštenom, nema pravo ovršeni iznos tražiti natrag u ovoj parnici, na koju je upućen, nego u posebnoj parnici. Osim što je pravo na vraćanje novčanog iznosa koji je nedopuštenom ovrhom prenijet s računa tužitelja (ovršenika) na račun tuženika (ovrhovoditelja) logična posljedica tuženikovog nedopuštenog postupanja, nema nikakvog razloga zbog kojeg to tužitelj ne bi mogao tražiti upravo u ovoj parnici čija je svrha utvrditi činjenice iz kojih je vidljivo je li predmetna ovrha nedopuštena, kao što tvrdi tužitelj, ili je dopuštena, što tvrdi tuženik. Štoviše, ukoliko je određeni iznos temeljem ovrhe za koju sud utvrdi da nije dopuštena prenijet na račun tuženika, procesno je ekonomičnije o vraćanju tog iznosa tužitelju odlučiti u istoj parnici, naravno ukoliko tužitelj postavi takav tužbeni zahtjev.

14. Budući da je proglasio ovrhu nedopuštenom, a tuženik nije osporio činjenicu da je na temelju predmetne zadužnice 23. lipnja 2022. došlo do prijenosa novčanog iznosa od 119.450,53 eura s računa tužitelja na račun tuženika, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je osnovan i tužiteljev zahtjev da mu tuženik isplati taj iznos i pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od 23. lipnja 2022. do isplate. Stoga je tuženikova žalba i u tom dijelu odbijena kao neosnovana te je i točka II. izreke prvostupanjske presude na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrđena.

15. Kako je tako u ovom sporu tužitelj uspio u cijelosti, osnovano mu je dosuđena i naknada parničnog troška. Međutim, tužiteljeva žalba u odnosu na točku IV. izreke presude djelomično je osnovana. Tužitelj naime nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 30. rujna 2022. ni troška sastava prijedloga od 23. rujna 2022. radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, u kojem dijelu je prvostupanjski sud njegov zahtjev za naknadu tog troška pravilno odbio kao neosnovan, uz obrazloženje koje nije potrebno ponoviti, ali osnovano smatra da ima pravo na naknadu troška pristupa na ročište održano 19. listopada 2023. na kojem je presuda objavljena, na naknadu troška zastupanja na ročištu 19. listopada 2023. na kojem je uvidom u ovršni spis proveden dokazni postupak te da ima pravo na naknadu parničnog troška prema vrijednosti boda od 15,00 kn, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika objavljenoj u „Narodnim novinama“ broj 126/22, koja je bila važeća na dan donošenja prvostupanjske presude 21. studenog 2023. Kako je odredbom Tbr. 48. stavak 5. OT propisano da naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim u kaznenim i prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju, a prema stavku 3. te odredbe, kad sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, tužitelj pravilno u žalbi ističe da mu je i za parnične radnje poduzete do 1. studenog 2022. trebalo priznati trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kn.

16. Prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška u visini nagrade za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. OT) i podneska od 14. prosinca 2022. (Tbr. 8. točka 8. OT) u iznosu od po 1.791,00 eura, za zastupanje na ročištima za glavnu raspravu održanim 1. veljače 2023. i 19. listopada 2023. (Tbr. 9. točka 1. OT) u iznosu od po 1.791,00 eura te za pristup na ročište za objavu održano 21. studenog 2023. (Tbr. 9. točka 3. OT, prema zahtjevu) u iznosu od 66,36 eura, što iznosi 7.230,36 eura, odnosno uz PDV iznosi 9.037,95 eura, kao i na naknadu troška pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 eura i pristojbe na presudu koja iznosi 663,61 eura, što ukupno iznosi 10.033,47 eura. U skladu s navedenim, budući da je tužitelj tražio naknadu parničnog troška u visini od 14.516,56 eura (list 218. spisa), a pobijanom prvostupanjskom presudom mu je priznata naknada parničnog troška u iznosu od 7.175,33 eura, što je za iznos od 2.858,14 eura manje od iznosa na koji ima pravo, s obzirom da ima pravo na naknadu u iznosu od 10.033,47 eura, valjalo je točku IV. izreke presude preinačiti za iznos od 2.858,14 eura i dosuditi mu naknadu u tom iznosu, kako je primjenom citiranih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 373. točke 3. ZPP-a odlučeno u točki II. izreke pobijane presude.

17. Tužiteljeva žalba je djelomično odbijena kao neosnovana te je, u dijelu kojim je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.483,10 eura odbijen, točka IV. izreke prvostupanjske presude potvrđena, kako je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno u točki III. izreke ove presude.

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić