Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž Ob-1/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća i dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice EL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Bažant, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grubeša i partneri, u Zagrebu, protiv tuženika GL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić i Hrvoje Mladinić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi i odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P Ob-20/2017-125 od 16. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Djelomice se odbija žalba tužiteljice kao neosnovana te se odbija tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P Ob-20/2017-125 od 16. rujna 2024., u pobijanom dijelu pod točkama od I. do VI. izrijeke.

II. Djelomice se uvažava tužiteljičina žalba te se preinačava presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P Ob-20/2017-125 od 16. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkom VII. izrijeke i u tom dijelu rješava:

„Određuje se kako svaka stranka snosi svoj parnični trošak.“

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom je odlučeno kako slijedi:

„I. Utvrđuje se postojanje tražbine tužiteljice EL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], prema tuženika GL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 22.870,72 eura.

II. Utvrđuje se postojanje tražbine tuženika GL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] prema tužiteljici EL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 665,48 eura.

III. Prebijaju se tražbine stranka iz točke I. i II. izreke ove presude.

IV. Tuženiku se nalaže isplatiti tužiteljici iznos od 22.205,24 eura s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to na iznos:

- 16.671,64 eura od dana 6. siječnja 2017. godine

- 2.984,95 eura od dana 1. kolovoza 2013. godine

- 1.515,50 eura od dana 9. veljače 2014. godine

- 1.033,15 eura od dana 8. siječnja 2013 godine,

koja je od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do do 31. prosinca 2023. godine po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stoje koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena od 1. siječnja 2024. godine sve do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine s tim da je referentna stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

sve u roku od 15 dana.

V. Tuženiku se nalaže isplatiti tužiteljici iznos od 16.127,39 eura s pripadajućom zateznom kamatom sukladano odredbi članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to na iznos od

- 648,15 eura od dana 11. listopada 2014. godine

- 2,32 eura od dana 26. siječnja 2017. godine

- 796,34 eura od dana 26. siječnja 2017. godine

- 99,54 eura od dana 11. rujna 2024. godine

- 3.478,00 eura od dana 26. siječnja 2017. godine

- 11.103,04 eura od dana 26. siječnja 2017. godine

koja je od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do do 31. prosinca 2023. godine po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stoje koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena od 1. siječnja 2024. godine sve do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

sve to u roku od 15 dana.

VI. Preko dosuđenog iznosa od 38.332,63 eura u točki IV. i V. izreke ove presude, a do zahtjevanih 302.802,42 eura, sa iznosom od 264.469,79 eura kao i sa zahtjevanom, a nedosuđenom zateznom kamatom odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice.

VII. Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 78.213,44 eura u roku od 15 dana.“

2.Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„Utvrđuje se da je prijedlog tužiteljice radi izdavanja privremene mjere u ovom predmetu povučen.“

3.Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica, pobijajući presudu u dijelu pod točkama II., III., VI. i VII. izrijeke, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 ,123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), predlažući odluku preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4.Protiv prvostupanjske presude žali se i tuženik koji pobija presudu u dijelu pod točkama I., IV., V. i VII. izrijeke, također zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinačiti odluku i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

5.Na žalbe nije odgovoreno.

6.Tužiteljičina žalba je djelomice utemeljena.

7.Tuženikova žalba nije utemeljena.

8.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka su tužiteljičini zahtjevi na isplatu predmetnih novčanih iznosa s pripadajućim zateznim kamatama temeljem ispunjenja obveza za potrebe bračne zajednice koja je postojala između stranaka kao bračnih drugova, a koje obveze proizlaze iz njihove bračne stečevine i terete bračnu stečevinu.

9.Prema stanju u spisu predmeta, u prvostupanjskom postupku je u bitnom utvrđeno:

-kako su tužiteljica i tuženik sklopili brak **.**.1981. u Vinkovcima, koji brak je bio upisan u Matičnom uredu Vinkovci za godinu 1981., pod rednim brojem 192. te je i razveden presudom Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P- 348/11-22 od 7. prosinca 2011.,

-kako nije sporno između stranaka da je njihova bračna zajednica prestala u mjesecu kolovozu 2010. godine,

-kako su u braku stranke stjecale određenu imovinu koja predstavlja njihovu bračnu stečevinu, pa tako stekle i obiteljsku kuću u [adresa] na adresi tužiteljice te apartmane u [adresa] na otoku Rabu, na kojim nekretninama su tužiteljica i tuženik suvlasnici za po 1/2 dijela,

-kako tužiteljica tvrdi da je radi stjecanja imovine te radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice, tužiteljica podigla niz kredita kod banaka i uzela pozajmice od fizičkih osoba, koje tražbine predstavljaju dugove bračne stečevine i koje je nastavila samostalno otplaćivati i nakon što je tuženik napustio bračnu zajednicu u mjesecu kolovozu 2010. godine, odnosno nakon razvoda braka, a podmirila je i određene isključivo tuženikove dugove te sudske troškove izgubljene parnice,

-kako je tuženik priznao tužiteljičine navode o sklapanju i o razvodu braka i navode o stjecanju nekretnina, pritom navodeći i kako su stranke u braku stekle i druge nekretnine, ali i kako je predmetna tužba podnijeta isključivo jer je tuženik tražio da mu tužiteljica plati polovinu udjela koji su stranke stekle za vrijeme trajanja braka u Veterinarskoj stanici Bjelovar d.o.o. [adresa] gdje su tada radile, a koji udjel je tužiteljica prodala 2016. godine za iznos od 3.850.000,00 kuna,

-kako iz priloženih Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je tužiteljica kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb 3. srpnja 2002. podigla kredit u iznosu od 21.500,00 eura, kako je tužiteljica kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb također dana 24. studenoga 2005. podigla drugi kredit u iznosu od 55.480,00 CHF-a te da su kao osiguranje otplate oba kredita stranke kao založni vjerovnici dali u zalog nekretnine u [adresa] i [adresa], doka nije sporno da su navedena dva kredita podignuta za izgradnju i uređenje nekretnina na Rabu, kojih su stranke suvlasnici na jednake dijelove, kao što nije niti sporno da je nakon prestanka bračne zajednice stranaka u mjesecu kolovozu 2010. godine otplatu ovih kredita samostalno vršila tužiteljica,

-kako iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijske vještakinje Marijane Matijević od 20. siječnja 2022. proizlazi da je 3. srpnja 2002. tužiteljica sklopila ugovor o kreditu br. 7101301689 sa Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb u iznosu od 21.500,00 EUR-a te je u od 1. kolovoza 2010. do 25. siječnja 2017. godine tužiteljica na ime otplate ovoga kredita ukupno uplatila iznos od 86.956,66 kn, kako je tužiteljica 24. studenoga 2005. sklopila ugovor o kreditu sa Zagrebačkom bankom d.d. u iznosu 55.480,00 CHF te od 1. kolovoza 2010. do 25. siječnja 2017 tužiteljica na ime otplate ovoga kredita ukupno uplatila iznos od 249.307,77 kn, da je Alianz Zagreb d.d. Zagreb prema policama osiguranja na ime tužiteljice ukupno fakturirao iznos od 21.238,98 kn, a od 1. kolovoza 2010. do 25. siječnja 2017. da je tužiteljica Allianzu ukupno uplatila iznos od 9.766,98 kn,

-kako iz nalaza i mišljenja vještakinje Matijević proizlazi i da je tužiteljica 4. kolovoza 2003. sklopila ugovor o kreditu s Privrednom bankom Zagreb d.d. Zagreb u iznosu od 180.000,00 kn te je u razdoblju od 1. kolovoza 2010. do 25. siječnja 2017. na ime ovoga kredita ukupno otplatila iznos od 82.171,44 kn, kao i kako je tužiteljica 9. siječnja 2004. sklopila Ugovor o kreditu s Privrednom bankom Zagreb d.d. Zagreb u iznosu 80.000,00 kn te je u razdoblju od 1. kolovoza 2010. do 25. siječnja 2017. na ime otplate ovoga kredita ukupno otplatila iznos od 40.904,60 kn,

-kako iz priloženoga Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu proizlazi da je tužiteljica kod Slatinske banke d.d. Slatina 27. prosinca 2005. podigla kredit u iznosu od 12.000,00 EUR-a, dok iz nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke proizlazi da je tužiteljica 27. prosinca 2005. sklopila ugovor o kreditu sa Slatinskom bankom d.d. u iznosu od 12.000,00 EUR te je u razdoblju od 1. kolovoza 2010. do 25. siječnja 2017. ukupno otplatila iznos od 44.969,37 kn,

-kako je tužiteljica priložila uplatnice i podatke Turističke zajednice Lopar te podatke od komunalnih tvrtki na području općine Lopar u svezi s plaćenim troškovima režija za navedene nekretnine stranaka na otoku Rabu, dok za plaćanje namještaja, aparata i opreme za kupnju kojih također zahtjeva isplatu, nije priložila dokaze,

-kako iz podataka Porezne uprave, Područni ured Bjelovar, o uplaćenom porezu i prirezu na dohodak od iznajmljivanja soba i postelja za nekretnine stranka na otoku Rabu proizlazi da tužiteljica nije bila obveznica plaćanja poreza na kuće, a porez i prirez na dohodak od iznajmljivanja soba i postelja tereti onoga tko se iznajmljivanjem bavi,

-kako iz presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Rabu, poslovni broj P-903/2021-28 od 20. srpnja 2022., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1098/22-2 od 12. siječnja 2023., proizlazi kako je EL naloženo nekretnine na Rabu predati u suposjed GL, a iz spisa predmeta broj Ovr-809/2024 proizlazi da tužiteljica tuženiku i dalje ne dopušta ulazak u suposjed nekretnina na Rabu,

-kako su u postupku saslušani svjedoci RL, ELJ i PL, koji su detaljno iskazivali o odnosima između stranaka i o njihovoj bračnoj zajednici,

-kako i iz iskaza tužiteljice proizlazi da su ona i tuženik negdje 1989. ili 1990. kupili dvije stare kuće u [adresa] na otoku Rabu, a 2000. godine odlučili sagraditi jednu kuću u [adresa], za potrebe izgradnje odnosno završetka kuće u [adresa] na njezino ime kako je podignut kredit u Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb na iznos od 21.500,00 eura i taj kredit ona otplaćuje u cijelosti nakon faktičnog prestanka zajednice stranaka, a na njezino je ime podignut i kredit na iznos od oko 55.500,00 CHF i taj kredit također ona u cijelosti sama otplaćuje,

-kako i iz tuženikova iskaza proizlazi da su za potrebe rekonstrukcije kuće u [adresa] podignuta dva kredita u Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb na ime tužiteljice i to jedan u iznosu od 21.500,00 eura, a drugi u iznosu od oko 55.500,00 CHF, koje rate kredita je tužiteljica nastavila otplaćivati nakon prestanka zajednice stranaka,

-kako je tuženik 13. srpnja 2018. stavio prigovor radi prebijanja te je u prijeboj tužiteljičinim tražbinama po otplaćenim kreditima kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i Slatinske banke d.d., stavio svoje tražbine na ime kredita koje je on otplatio kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb te pozajmicu od 50.000,00 DEM-a koju je vratio svojoj tetki GLJ,

-kako iz nalaza i mišljenja vještakinje Marijane Matijević proizlazi da je tuženik 28. siječnja 1998. sklopio ugovor o kreditu sa Zagrebačkom bankom d.d. u iznosu 77.000,00 DEM-a, od 1. kolovoza 2010. do 13. srpnja 2018. je ukupno Banci uplatio iznos od 106.724,57 kn, kao i da je tuženik 20. studenoga 2003. sklopio Ugovor o kreditu s Privrednom bankom Zagreb d.d. u iznosu 105.000,00 kn i od 1. kolovoza 2010. do 13. srpnja 2018. je ukupno Banci uplatio iznos od 54.657,72 kn,

-kako iz ovjerene izjave JL proizlazi da je dotični primio povrat pozajmice dane 12. svibnja 2010. obitelji PL, dana **.**.2016. , od strane EL u iznosu od 200.000,00 kn i 20.000,00 EUR-a,

-kako iz priložene uplatnice proizlazi da je tužiteljica dana 18. studenoga 2016. uplatila SL na ime povrata pozajmice iznos od 632.181,80 kn, a uvidom u potvrdu o dugu od 5. travnja 2014. proizlazi da tužiteljica potvrđuje kako je od 1. veljače 2011. do 5. travnja 2014. primila u više navrata pozajmice od SL u ukupnom iznosu od 498.000,00 kn,

-kako su svjedoci HL, ML, ŠL, ZL, OL, ĐL iskazivali o najmu apartmana na Rabu te o odnosima stranaka u tom pogledu, dok iz uplata po nalazu i mišljenju vještakinje proizlazi da su po tim osnovama sve uplate izvršene od 1. srpnja 2013. do 10. listopada 2014.

10.Na temelju tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prihvaćajući kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako su svi iznosi dobiveni spomenutim kreditima utrošeni u uređenje nekretnine stečene tijekom bračne zajednice stranaka, odnosno u nekretnine koje čine bračnu stečevinu stranaka. Kako, prema nalazu i mišljenju vještakinje od ukupnog iznosa koji je tužiteljica otplatila po kreditima kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i Slatinske banke d.d. Slatina, po kreditu Zagrebačke banke d.d. Zagreb podignutom u CHF-a nisu zastarijele uplate u ukupnom iznosu od 190.141,86 kn, dok po kreditu Zagrebačke banke d.d. Zagreb podignutom u eurima nisu zastarjele uplate u ukupnom iznosu od 68.605,12 kn, dok po kreditu Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb (podignutom u iznosu od 180.000,00 kn) nisu zastarjele uplate u ukupnom iznosu od 44.980,58 kn, a po kreditu kod Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb (podignutom u iznosu od 80.000,00 kn) nisu zastarjele uplate u ukupnom iznosu od 23.776,56 kn te po kreditu Slatinske banke d.d. Slatina nisu zastarjele uplate u ukupnom iznosu od 17.134,69 kn. Kada se od ukupnog iznosa koji je tuženik otplatio po kreditima kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb oduzmu iznosi otplata učinjeni od dana 1. kolovoza 2010. do 12. srpnja 2013., kako su po kreditu Zagrebačke banke d.d. Zagreb zastarjele sve uplate jer je kredit u cijelosti otplaćen do 14. lipnja 2013. pa je od tog dana do dana izjavljivanja prigovora radi prijeboja 13. srpnja 2018. protekao opći zastarni rok od 5 godina te kako nije ni bitno je li navedeni depozit uračunat u otplatu, a po kreditu Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb nisu zastarjele uplate u ukupnom iznosu od 10.028,06 kn. Kada se zbroje sve uplate koje je izvršila tužiteljica po pet kredita kako nisu zastarjele uplate u ukupnom iznosu od 344.638,81 kn, a kod tuženikova dva kredita u ukupnom iznosu od 10.028,06 kn, a i da se radi samo o polovici iznosa jer je samo polovina tih iznosa plaćena kao obveza drugoga bračnog druga, u slučaju tužiteljice iznos od 172.319,41 kn, odnosno 22.870,72 eura da je plaćen za tuženika, a kod tuženika je iznos od 5.014,03 kn, odnosno iznos od 665,48 eura plaćen za tužiteljicu. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio tražbinu tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 22.870,72 eura, utvrdio tražbinu tuženika prema tužiteljici u iznosu od 665,48 eura, odlučio te dvije tražbine međusobno prebiti i nakon prebijanja kako ostaje tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 22.205,24 eura i taj iznos je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici.

11.Nadalje, obrazlažući pobijanu odluku, prvostupanjski sud navodi i kako je nedvojbeno iz rezultata dokaznog postupka da je pozajmice ili akontacije za kupnju tužiteljičinog poslovnog udjela u Veterinarskoj stanici Bjelovar od LL, tužiteljica primila počevši od 2011. godine, a nesporno je kako je tada bračna zajednica stranaka već prestala pa da to i nije novac koji je utrošen za potrebe bračne zajednice stranaka, a iznosi koje je trebalo vratiti niti nisu bili dug bračne zajednice te tuženik nije tužiteljici niti dužan vratiti polovinu vraćenog iznosa. Nadalje, kako je i IL tužiteljici pozajmljivao novac i da mu je ona novac vratila, ali ne može se na nedvojben način zaključiti koji iznosi i kada su pozajmljivani te nije za svaki od tih pojedinih iznosa moguće nedvojbeno utvrditi za koju su svrhu utrošeni. Potom, kako tužiteljica nije na nedvojben način niti dokazala kako je nastao minus na njezinu tekućem računu kod Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, odnosno nije dokazala za što je utrošen iznos koji je doveo da minusa pa da bi onda postojala pravna osnova temeljem koje bi ona od tuženika mogla zahtijevati da joj plati baš iznos od 10.000,00 kn, kao i kako tužiteljica nije na nedvojben način dokazala kako je nastao minus po MasterCardu kod Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, odnosno za što je utrošen iznos koji je doveo do minusa te da bi postojala pravna osnova temeljem koje bi joj tuženik bio dužan naknaditi baš zahtijevani iznos radi čega je Sud i dio tužbenog zahtjeva po tim osnovama odbio. Osim toga, kako tužiteljica s osnove uplata za dimnjačarske usluge zahtjeva iznos od 250,00 kn no, pregledom priloženih uplata pronađena je samo jedna uplatnica za naknadu po dimnjačarskim uslugama na iznos od 35,00 kn, koji je plaćen dana 15. listopada 2016. te da je tuženik tužiteljici dužan platiti iznos od 17,50 kn odnosno 2,32 eura. Kako iz nalaza i mišljenja vještakinje Marijane Matijević proizlazi da je tužiteljica 27. veljače 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu br. 33006029111 s Bankom Kovanica d.d. u iznosu 100.000,00 kn te je od 1. kolovoza 2010. do 25. siječnja 2017. ovoj Banci ukupno uplatila iznos od 71.803,67 kn, no iz ukupno zahtijevanog iznosa nije bilo na nedvojben način moguće izlučiti iznos koji je potrošen za tekuće potrebe obitelji te je sud i taj dio zahtjeva smatrao neutemeljenim. Nadalje, glede troškova za sve radnje i davanja koje su provedene u postupku legalizacije objekata postoje računi, rješenja o naknadi i uplatnice pa kako je tužiteljica mogla posve detaljno prikazati o kojima se troškovima radi i u kojim iznosima su oni nastali, no ona je to učinila samo za dio tih troškova, a iz priloženih računa i uplatnica proizlazi da je tužiteljica na ime geodetskih radova geodetskim uredima platila ukupni iznos od 12.000,00 kn te joj je tuženik dužan naknaditi iznos od 6.000,00 kn, odnosno iznos od 796,34 eura, sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe, jer je tužiteljica tada prvi puta zahtijevala isplatu. U pogledu bračne stečevine za stada od 40-50 ovaca koje su se janjile i dva konja na farmi u [adresa], tužiteljica kako zahtjeva iznos od 226.500,00 kuna na ime polovine njezina suvlasničkog dijela sa zateznom kamatom od utuženja, no da tužiteljica nije dokazala odlučne činjenice o ovcama i stadu, od dana kada je sastavljen popis HPA za 2013. godinu, kao zadnjeg dana do kojega je sa sigurnošću utvrđeno da su ovce koje su bile u stadu na dan 1. kolovoza 2010. godine još uvijek bile na gospodarstvu tuženika, te je djelomice zahtjev odbijen, a naloženo tuženiku tužiteljici platiti iznos od 99,54 eura (za polovinu vrijednosti Poni konja) sa zateznim kamatama od dana donošenja presude, jer je vrijednost te tražbine utvrđena tek presudom. Nadalje, kako tužiteljica nije dokazala niti svrhu u koju bi novčani iznos za koji je VL podigla kredit bio potrošen pa nije moguće sa sigurnošću utvrditi čini li to dugovanje teret bračne stečevine stranaka, jednako kao i u slučaju povrata dva kredita kod Erste & Steiermarkische Bank d.d., koje kredite bi za tužiteljicu podigla BL te je tužiteljica preuzela navedene iznose za koje je BL podigla kredite, no kako tužiteljica nije na nedvojben način dokazala svrhu u koju je novac od tih kredita potrošen i sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li i to dugovanje teret bračne stečevine stranaka te je i taj dio zahtjeva u cijelosti odbio.

12.U odnosu na pozajmicu NL prvostupanjski sud drži utvrđenim kako iz iskaza tog svjedoka proizlazi da je njegova pozajmica vraćena tijekom trajanja bračne zajednice stranaka pa to nije dug koji je ostao nakon bračne zajednice stranaka, što da upućuje na zaključak o konfuznosti pojedinih dijelova tužbenoga zahtjeva. O povratu pozajmica od Veterinarske stanice Bjelovar, kako sud također nije mogao utvrditi da bi tužiteljica na nedvojben način dokazala osnovanost ovoga dijela svoga zahtjeva te je i taj zahtjev odbijen. Naposljetku, kako je samo tuženik vodio spor radi nekretnine na otoku Rabu te bi ta nekretnina u slučaju njegova uspjeha bila i uknjižena kao samo njegovo vlasništvo i nakon prestanka bračne zajednice ne bi bila bračna stečevina, a tuženik nije niti nije tvrdio da bi taj dug bio teret bračne stečevine te je sud tužbeni zahtjev na isplatu tog troška sud smatrao osnovanim i tužiteljici dosudio iznos od 3.478,00 eura (preračunato od 26.205,00 kn), držeći kako je obveza dospjela s danom utuženja jer je tada tužiteljica prvi puta pozvala tuženika platiti taj iznos. Kako tužiteljica navodi i da je podmirila isključivo tuženikov dug za kredit tuženikove tvrtke Veterinarske ambulante Trias d.o.o., Prespa 28 i to kao založni dužnik u iznosu od 167.311,65 kuna u spisu predmeta broj Ovr-1810/2012, a što je utvrđeno u postupku, to je naloženo tuženiku tužiteljici platiti polovinu tog iznosa, odnosno 83.655,83 kn, odnosno sada 11.103,04 eura, jer je tužiteljica vratila navedeno dugovanje 30. lipnja 2016. pa i kako tuženikov prigovor zastare u odnosu na ovo potraživanje nije osnovan. Konačno, kako je tužiteljica dana 22. veljače 2017. uplatila tvrtki Komunalac d.o.o. [adresa] iznos od 11.745,76 kn, dug po tužbi u iznosu od 4.009,76 kn, a iznos od 7.736,00 kn se odnosi na sudske troškove te je kao stvarni dužnik naveden GL, no da tuženik isporučene usluge nije koristio jer u utuženom razdoblju nije stanovao u objektu u [adresa] na koji se računi odnose i kako tužiteljica nema pravo zahtijevati tu regresnu isplatu te je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

13.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju žalbe, kao niti druge bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa se zakonitost i pravilnost pobijane odluke može ispitati.

14.I navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge, a koje u bitnom prihvaća i na koje, radi izbjegavanja ponavljanja upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

15.U pogledu bračne stečevine, sukladno članku 551. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 103/15, 98/19, 47/20. i 49/23. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 156/23, u daljnjem tekstu ObZ) primjenjuju zakonske odredbe koje su vrijedile u vrijeme stjecanja te imovine. U konkretnom slučaju, imajući u vidu stanje u spisu predmeta, očito su predmetne obveze nastale u pogledu imovine stranaka koja je stečena za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice te se imaju primijeniti odredbe ranije važećeg Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 35/13, dalje: ObZ/03), kao i odredbe također ranije važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78, 45/89, 51/89-pročišćeni tekst i 59/90 dalje u tekstu: ZBPO).

16.Člankom 248. ObZ/03 propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Iz članka 249. stavak 1. ObZ/03 proizlazi kako su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili.

17.Prema odredbi članka 277. ZBPO-a imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina. Člankom 278. stavkom 2. ZBPO-a propisano je kako je imovina koju jedan bračni drug stekne po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.) različitoj od navedene u članku 277. tog Zakona, njegova posebna imovina.

18.U smislu odredaba članka 287. ZBPO-a, kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini utvrđuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju pri čemu sud vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, radu u domaćinstvu, brizi oko odgoja i podizanja djece kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje radi povećanja zajedničke imovine.

19.Cijeneći citirana činjenična utvrđenja koja proizlaze iz rezultata provedenoga dokaznog postupka, kao i imajući u vidu među strankama nesporne činjenice, i prema shvaćanju ovog suda tužiteljici pripada pravo na predmetne isplate kako je to zaključio i prvostupanjski sud, a kao što je detaljno navedeno pod točkama 10., 11. i 12. ove drugostupanjske odluke. Prvostupanjski sud je, ocjenjujući sve rezultate dokaznog postupka, pravilo prihvaćajući kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke, utemeljeno zaključio kako su predmetni iznosi dobiveni od kredita kod poslovnih banaka utrošeni u uređenje nekretnine stečene tijekom bračne zajednice stranaka, odnosno u nekretnine koje čine bračnu stečevinu stranaka, kako je tužiteljica podmirivala obveze vraćanja kredita i nakon prestanka bračne zajednice te joj pripada pravo potraživati od tuženika polovinu tih isplaćenih iznosa sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje ZOO). U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen prvostupanjski sud je također pravilno zaključio kako tužiteljica u postupku nije dokazala sve odlučne, a među strankama prijeporne činjenice koje se odnose na njezine uplate za potrebe predmetne bračne stečevine, a kako to tužiteljica tvrdi i za takve zaključke dao logične, argumentirane i potpuno prihvatljive razloge.

20.Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice iz izvedenih dokaza i zaključio kako tužiteljici pripada pravo potraživati isplate onih novčanih iznosa za koje je u postupku utvrđeno da ih je ona podmirila i to kao obveze nastale za vrijeme bračne zajednice i za potrebe zajedničke imovine, dok je u preostalom dijelu potraživanja za koja potraživanja to nije nedvojbeno utvrđeno pravilno tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen s obzirom da je na tužiteljici teret dokaza svih odlučnih činjenica u tom pogledu. Naime, u smislu odredbe članka 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokaza. Tužiteljica u ovom parničnom postupku nije pravovremeno predlagala izvođenje drugih dokaza radi utvrđenja odlučnih činjenica, osim onih koji su izvedeni u postupku pa prvostupanjski sud nije niti mogao o odlučnim činjenicama izvesti drukčije zaključke od onih koje je izveo primjenom pravila o teretu dokaza. Tužiteljica u žalbi navodi i kako je u postupku predlagala izvođenje dokaza uvidom u spise predmeta i veterinarskim i građevinskim vještačenjem, no radi se o dokaznim prijedlozima kojima, u konkretnim okolnostima, kada tužiteljica nije dokazala određene troškove drugim dokazima, očito nije bilo moguće utvrditi sve odlučne činjenice te je svoje odluke o takvim dokaznim prijedlozima prvostupanjski sud valjano obrazložio, a što prihvaća i ovaj žalbeni sud.

21.Glede žalbenih navoda valja istaći kako tužiteljica u žalbi neutemeljeno ističe da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba postupka jer da nije dao razloge u dijelu odluke kojom je tužbeni zahtjev odbijen, s obzirom kako je iz obrazloženja pobijane presude jasno u kojem dijelu je tužbeni zahtjev prihvaćen te je valjano obrazložen i dio odluke kojim je tužbeni zahtjev odbijen pa se presuda i u tom dijelu može ispitati.

22.Neutemeljeno tužiteljica osporava i navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, posebno osporavajući rezultate vještačenja kao i kako je već rečeno odluku suda o njezinim pojedinim dokaznim prijedlozima, međutim zanemaruje kako je prvostupanjski sud predmetnu odluku donio na temelju svih rezultata dokaznog postupka te na taj način i utvrdio kako su stranke bile u bračnoj zajednici u kojoj su stjecale imovinu koja predstavljaju njihovu stečevinu, utvrdio i obveze koje je tužiteljica podmirila pa i zaključio kako, u okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljici pripada pravo prema tuženiku istaknuti predmetni tužbeni zahtjev na isplatu u navedenim iznosima. Prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i temeljem svih rezultata dokaznog postupka, koliko je to bilo moguće iz izvedenih dokaza, s tim što taj sud neposredno ocjenjuje vjerodostojnost dokaza pa i ocjenjuje vjerodostojnost iskaza svjedoka i stranaka, a pobijana odluka je utemeljena na pravilno utvrđenim odlučnim činjenicama iz kojih je sud izveo i pravilne zaključke, za što je dao prihvatljive razloge.

23.Budući da tužiteljica u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja te osporava gotovo sve zaključke prvostupanjskog suda koji se odnose na odlučne činjenice u pogledu predmetne imovine, osporavajući pravilnost zaključaka kao i pravilnost pojedinih pravnih stavova prvostupanjskog suda, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticala i tijekom postupka, valja navesti kako je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci takve navode otklonio valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima.

24.I tuženik u žalbi osporava činjenična utvrđenja i na njima utemeljene zaključke prvostupanjskog suda, iznosi svoju ocjenu pojedinih dokaza te polemizira s pravnim stavovima tog suda, međutim i tim i takvim navodima nije dovedene u sumnju pravilnost navedenih činjeničnih utvrđenja i pravilnost zaključaka suda. U pogledu navoda koji se odnose na obvezu isplate dijela troškova legalizacije, žalitelju valja odgovoriti kako se ta odluka temelji na odredbama članka 1111. te članka 1115. ZOO-a, a tuženik je nedvojbeno znao za taj trošak i u tom smislu je nepošten stjecatelj te tužiteljici pripada pravo i na isplatu kamata na iznos glavnice kako je to utvrdio i prvostupanjski sud. Također, tuženik neutemeljeno ističe i da tužiteljica ne bi podmirila njegov dug, kao i da nije bila u obvezi ispuniti njegovu obvezu u navedenom ovršnom postupku jer je prvostupanjski sud i u tom dijelu dao prihvatljive razloge za svoje zaključke.

25.Iz navedenog proizlazi kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljičin tužbeni zahtjev djelomice prihvatio, odnosno kada je utvrdio postojanje tužiteljičine tražbine, također djelomice prihvatio prigovor prijeboja potraživanja tuženika i izvršio prijeboj predmetnih potraživanja stranaka, kao i kada je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici predmetne iznose. Stoga je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo djelomice odbiti tužiteljičinu žalbu i odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljene i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom pobijanom dijelu.

26.Međutim, djelomice utemeljeno tužiteljica pobija prvostupanjsku odluku o parničnom trošku jer je ta odluka donijeta uz pogrješnu primjenu materijalnoga prava. Naime, prvostupanjski sud je odluku o trošku postupka donio s pozivom na odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a, zbog djelomičnoga uspjeha stranaka u parnici, kao i primjenjujući odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), s tim što je taj sud uspjeh tužiteljice u postupku ocijenio u omjeru od 12,66% i slijedom toga je tuženikov uspjeh ocijenio u omjeru od 87,34%. Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, uspjeh tužiteljice u postupku je valjalo utvrditi imajući u vidu pojedine osnove, kao i visinu predmetnih potraživanja jer je tužiteljica djelomice uspjela u postupku, a tuženik je osporavao i osnove potraživanja, a što je prvostupanjski sud propustio pravilno cijeniti i što izrijekom ističe i tužiteljica u žalbi. Cijeneći sve navedene okolnosti, prije svega imajući u vidu djelomičan uspjeh stranaka po osnovi i po visini potraživanja, ovaj sud drži kako su u konkretnom slučaju ostvareni zakonski razlozi iz članka 154. stavak 4. ZPP-a te je opravdano odrediti kako svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

27.Stoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a, valjalo djelomice uvažiti tužiteljičinu žalbu, preinačiti prvostupanjsko rješenje o trošku i odlučiti kako svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

28.Zbog navedenoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude i rješenja.

Split, 15. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić