Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1543/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivi Šuti, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925, iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 195/2022-23 od 16. listopada 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-195/2022-23 od 16. listopada 2024. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Točka IV. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio da je ništetna odredba sadržana u članku 5. točka 1. Ugovora o kreditu broj 02090 od dana 2. svibnja 2008., koja glasi: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. , Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“ U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 4.637,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznos od 1.577,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 16. listopada 2024. do isplate, a u točki IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 239,41 eura.

2. Protiv točke I., II. i III. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 30. listopada 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nije obrazložio iz kojeg razloga smatra da tužitelj ima status potrošača, te da je iskaz tužitelja kontradiktoran i proturječan navodima iz tužbe, pa stoga da pobijanu odluku nije moguće ispitati.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je za svoju odluku dao jasne razloge i istu je moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti povodom žalbi stranaka primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet postupka je utvrđenje ništetnim članka 5. točka 1. Ugovora o kreditu od 2. svibnja 2008. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, a kojim su obveze tužitelja koje proizlaze iz Ugovora vezane uz devizni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja. Posljedično utvrđenju ništetnosti navedenog članka traži se i isplata više plaćenog zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita u iznosu od 4.637,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pa do isplate, kako je to specificirano.

6.1. Na temelju svih dokaza koji su provedeni u postupku prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 2. svibnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 02090 u kunskoj protuvrijednosti 21.911,86 CHF prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja radi financiranja kupnje vozila ..., s rokom otplate 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Također je nesporno da je kredit otplaćen.

6.2. Prvostupanjski sud je saslušao kao svjedoka JŠ, djelatnika tuženika koji nije sudjelovao u sklapanju predmetnog pravnog posla s tužiteljem, ali koji je iskazivao kako su ugovori za klijente bili unaprijed pripremljeni, s tim da se o nekim odredbama moglo pojedinačno pregovarati te su se uobičajeno nudili krediti u valuti euro i u valuti CHF.

6.3. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud utvrđuje da mu je u Autokući Janković u kojoj je kupovao automobil ponuđen kredit u CHF, pri čemu mu je prezentirano kako će mjesečna rata iznositi 1.480,00 kuna, što mu je bilo prihvatljivo. Ugovor mu je pripremljen i predan u Autokući te navodi da mu je bio ponuđen kredit samo u CHF. Osobno u vrijeme zaključenja Ugovora nije shvatio da bi se tečaj valute mogao mijenjati, a nitko ga nije upozorio niti ga upoznao s mogućnošću rasta mjesečnog anuiteta. Automobil da je kupio za osobne potrebe.

6.4. Prvostupanjski sud ocjenjuje kako se na konkretan Ugovor trebaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP/03) jer da je isti bio na snazi u vrijeme sklapanja pravnog posla. Na temelju odredbi navedenog Zakona prvostupanjski sud zaključuje da je u vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj imao svojstvo potrošača jer je Ugovor sklopio kao fizička osoba za kupnju vozila za svoje osobne, odnosno obiteljske potrebe. Tuženik da nije imao svojstvo banke, zbog čega da se navedeni Ugovor ne može smatrati ugovorom o kreditu u smislu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO), već da se radi o ugovoru o zajmu koji je reguliran u članku 499. ZOO-a, odnosno ugovoru o potrošačkom zajmu u smislu članka 56. ZZP/03 .

6.5. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je konkretni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika, da se radilo o standardnom ugovoru, da iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora te mehanizam promjene tečaja niti su mu bile ponuđene druge mogućnosti sklapanja ugovora, odnosno da tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Konkretna odredba članka 5. točka 1. Ugovora koja glasi: „Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja.“ da je bila lako uočljiva i jasna, ali nije bila razumljiva. Da bi konkretna ugovorna odredba bila razumljiva potrošaču znači da rizik promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu njezina konkretnog dosega, odnosno da prosječni potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

6.6. Kako iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije dobio punu informaciju o mogućnosti promjene valutnog tečaja tijekom otplate kredita, odnosno nije bio upoznat s rizikom promjene tečaja, a niti se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed sastavio tuženik kao trgovac, to da je ista dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja, pa je stoga utvrđena ništetnom. Prvostupanjski sud se pozvao na članke 56., 81., 83. i 84. ZZP/03.

6.7. U odnosu na više plaćeno zbog promjene tečaja na više u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno je da se radi o iznosu od 4.637,97 eura. Kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je primljeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe, to je primjenom članka 1111. stavak 1. ZOO-a prvostupanjski sud obvezao tuženika da tužitelju vrati preplaćeni iznos te je na isti primjenom članka 1115. ZOO-a dosudio i zakonsku zateznu kamatu od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više obračunatih iznosa jer tuženik nije bio savjestan stjecatelj, jer je u vrijeme zaključenja ugovora postupao nesavjesno i nepošteno.

6.8. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost članka 5.1. Ugovora još nije postala pravomoćna, to da petogodišnji zastarni rok za povrat onog što je više plaćeno još nije počeo teći.

6.9. Tužbom je tužitelj potraživao isplatu iznosa od 4.877,38 eura, a kako je vještak izračunao da bi obveza tuženika iznosila 4.637,97 eura, to je tužitelj povukao tužbu za iznos od 239,41 euro. Kako se tuženik nije usuglasio s povlačenjem tužbe, to je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu navedenog iznosa.

6.10. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 5. ZPP- a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) uz uvećanje za iznos troškova vještačenja.

7. U svojoj žalbi tuženik ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a time i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Prije svega, tuženik problematizira pitanje statusa potrošača tužitelja kako je to utvrdio prvostupanjski sud jer da se status potrošača ne presumira, već da je sam potrošač dužan dokazati da ima taj status u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, ukazuje na pogrešnu interpretaciju iskaza tužitelja u smislu da je isti iskazao kako mu je prilikom zaključenja Ugovora sve bilo jasno, a zatim je to porekao na način da se zbog proteka vremena ne može točno izjasniti o čemu se razgovaralo prije sklapanja Ugovora. Pored toga, da nije jasno na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj prosječni potrošač. Teret dokaza ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli da je bio na tužitelju, a da tužitelj nije dokazao da je navedena odredba kako je formulirana uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U odnosu na zastaru da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer da se zastara treba računati od trenutka stjecanja, dakle od trenutka kada je tužitelj više platio mjesečni anuitet zbog promjene tečaja, pa da je stoga, kako je kredit otplaćen u cijelosti, došlo do zastare novčanog potraživanja u cijelosti.

8. U odnosu na utvrđeno činjenično stanje ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud isto pravilno utvrdio. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je primijenio odredbe ZZP/03 jer u točki 9. obrazloženja svoje odluke prvostupanjski sud navodi da se taj Zakon primjenjuje u odnosu na vrijeme sklapanja pravnog posla između tužitelja i tuženika.

8.1. Pogrešno se prvostupanjski sud poziva na odredbe ZZP/03, s obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 2. svibnja 2008., a 7. kolovoza 2007. stupio je na snagu Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07).

8.2. Međutim, i u ZZP/07 u članku 3. stavak 1. podtočka 1. dana je definicija potrošača na način da je „potrošač“ svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dakle na isti način kako je to bilo i u članku 3. ZZP/03.

8.3. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se tužitelja ima smatrati potrošačem u smislu ZZP-a jer tako proizlazi iz njegovog iskaza. Pri čemu treba napomenuti da tuženik niti u odgovoru na tužbu, a niti tijekom postupka nije isticao prigovor da tužitelj ne bi imao status potrošača, već ga sada iznosi prvi puta u žalbi, a što više ne bi bilo moguće sukladno članku 352. stavak 1. ZPP-a.

8.4. I po ocjeni ovog suda, konkretan Ugovor nije ugovor o kreditu u smislu članka 1021. ZOO-a, već se radi o ugovoru o zajmu i to ugovoru o potrošačkom zajmu koji je reguliran u članku 71. ZZP/07, na isti način kao što je to bilo i u članku 56. ZZP/03. U odnosu na ništetnost članka 5. točka 1. Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je izvršio analizu istog s pozivom na članke 81., 83. i 84. ZZP/03, umjesto na članke 96., 98. i 99. ZZP/07. Navedeno ne dovodi do drugačijih zaključaka od onih koje je izveo prvostupanjski sud u primjeni navedenih odredbi, s obzirom da su mjerodavne odredbe ZZP/07, a na koje ukazuje ovaj sud, sadržajno istovjetne onim odredbama na koje se pozvao prvostupanjski sud i koje su bile propisane ZZP/03.

8.5. Tuženik je taj koji je trebao dokazati da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo i da je tužitelja upoznao sa svim bitnim elementima vezano uz mogućnost promjene tečaja tijekom otplate kredita, a kako bi tužitelj mogao shvatiti doseg eventualnih promjena koje će uslijediti u budućnosti pa time i donijeti valjanu odluku o zaključenju takovog pravnog posla. Navedeno tuženik nije dokazao, kako to navodi i prvostupanjski sud u svojoj odluci, a što članak 5. točka 1. Ugovora o kreditu čini ništetnim iz razloga navedenih u prvostupanjskoj odluci, a koje prihvaća i ovaj sud. 8.6. Što se tiče pitanja zastare, treba reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako do zastare nije došlo te se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa Sjednice od 30. siječnja 2020.

8.7. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška, a koju tuženik osporava samo u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari.

9. Zbog navedenih razloga, a primjenom članka 368. stavak 1. i 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika te je potvrđena pobijana odluka u točkama I., II. i III. izreke.

9.1. Točka IV. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković