Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-174/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Noemi Butorac kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik [adresa], protiv tuženika ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao pravnog slijednika ... [adresa], [osobni identifikacijski broj] i ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojega kao punomoćnik zastupa ABC, odvjetnik u [obrt] iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i novčane tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-3118/2018-13 od 10. prosinca 2019., u sjednici održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-3118/2018-13 od 10. prosinca 2019.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud presudio:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9.20. Ugovora o kreditu br. 312900 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, koji Ugovor je zaključen dana 2. rujna 2008. godine, kao i prateća Odluka o kamatama i naknadama kreditora, zaključeni između tužitelja UF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji glasi: "korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene sa kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora".

II.Nalaže se tuženiku ... [adresa], isplatiti tužitelju UF iz [adresa], iznos od 25.825,48 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. svibnja 2017. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kuna, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravodobno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelju naložiti plaćanje parničnih troškova, uključujući i troškove žalbe, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 9.20. Ugovora o kreditu broj 312900 od 2. rujna 2008 koji su sklopile parnične stranke i isplata iznosa od 25.825,48 kn sa zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2017. a koji iznos predstavlja naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke zaključile Ugovora o kreditu broj 312900 od 2. rujna 2008. temeljem kojeg je tuženikov pravni prednik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 209.000,00 CHF;

- da je člankom 9.20. Ugovora ugovoreno pravo korisnika kredita izvršiti prijevremenu, otplatu kredita uz uvjete dogovorene sa kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora;

- da se o ugovornoj odredbi iz prethodne alineje nije posebno pregovaralo;

- da tuženik nije upozorio tužitelja na posljedice prijevremene otplate kredita;

- da su parnične stranke 12. veljače 2016. sklopile anex Ugovora radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR;

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 12. svibnja 2017.;

- da je tužitelj platio tuženiku iznos u svoti od 25.825,48 kn zbog prijevremene otplate kredita.

8. Prvostupanjski je sud zaključio da je odredba članka 9.20. Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena i ništetna. Kako je navedena odredbe ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno da u slučaju ako korisnik kredita izvrši prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, banka korisniku kredita može zaračunati naknadu sukladno tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke to je osnovan tužiteljev zahtjev za povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe.

9. Prema ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09- dalje - dalje: ZZP), ) te odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. prihvativši tužiteljičin zahtjev da tuženik vrati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u svoti od 18.447,82 kn. Odredba iz članka 8. stavka 2. Ugovora sastavljena je od strane tuženika i stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj. Navedena odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženika, njome je potrošač (tužitelj) stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju radi se o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjane pravne osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/04, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO).

10. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to troškove imao prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita. Zbog toga se može zaključiti da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

11. Tuženik je taj koji je tužitelju nametnuo nepoštenu i ništetnu odredbu te je radi toga i nepošten i to od dana stjecanja navedenog iznosa, a to je dan plaćanja pa je pravilno prvostupanjski sud tijek zateznih kamata odredio temeljem članka 1115. ZOO od prvog dana nakon dana stjecanja, odnosno dana nakon izvršene uplate.

12. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (Rev-112/2018-2).

13. Budući je tuženik u cijelosti izgubio spor pravilno mu je naloženo platiti parnične troškove, a u žalbi tuženik ne navodi zbog čega je sud donio pogrešnu odluku o troškovima, već samo tvrdi da je odluka o troškovima pogrešna jer je pogrešna i odluka o glavnoj stvari.

14. Kako je žalba tuženika odbijena to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

15. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Srđan Kuzmanić