Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-926/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Srđana Kuzmanića kao predsjednika vijeća, Emira Čustovića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Marije Vetme, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik u [adresa], protiv tuženice [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica ABC, odvjetnica u [adresa], radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj P-766/2021-11 od 4. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-766/2021-11 od 4. listopada 2022.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj SR, iz [adresa], vlasnik nekretnine upisane u z. k. uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica], vrt u [adresa] sa 106 čhv te je tužena [adresa] iz [adresa], dužna trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.925,00 kn (slovima: osamtisuća devetstodvadesetpet kuna) (1.184,55 eura1) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. listopada 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži mu plaćanje parničnih troškova, ili podredno da žalbu prihvati, presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Tužitelj je odgovorio na žalbu i zahtijevao naknadu troškova za sastav odgovora.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini oznake č.k.br.... put, vrt u [adresa] sa 106 čhv upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini. Tužitelj tvrdi da je njegov djed, DR, zamijenio svoju nekretninu oznake č.k.br.... za predmetnu nekretninu koja je bila u vlasništvu [obrt] šezdesetih godina prošlog stoljeća, i to na inicijativu [obrt] kojoj je nekretnina tužiteljeva djeda bila potrebna za dovršetak gradnje, da je djed tužitelja od tada u posjedu nekretnine te da je šezdesetih godina na istoj izgradio gospodarski objekt. Nije sporno da je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva.

7. Prvostupanjski sud je izvedene dokaze valjano analizirao i cijenio te je u skladu s takvom ocjenom pravilno utvrdio relevantno činjenično stanje. Nakon što je utvrdio:

- da je tužiteljev djed sklopio ugovor o zamjeni nekretnine sa [obrt] kojim je djedu pripala predmetna nekretnina, a koju je [obrt] prethodno dobila u zamjeni s [adresa], a dao je u zamjenu svoju nekretninu za potrebe gradnje zadružnog doma,

- da su tužitelj i njegovi prednici u posjedu predmetne nekretnine između 50 i 60 godina,

- da je tužiteljev djed DR izgradio gospodarsku zgradu na predmetnoj nekretnini,

- da tužitelju ni djedu nitko nije osporavao pravo na posjed nekretnine do listopada 2021. kada je tuženik zatražio predaju u posjed nekretnine,

- da u ostavinskom postupku iza tužiteljevog oca nije raspoređena predmetna nekretnina nasljednicima,

prvostupanjski sud je zaključio da su tužitelj i njegovi prednici držali predmetnu nekretninu uvjereni da je drže na temelju valjanog pravnog posla, da su na njoj prednici izgradili gospodarske objekte nakon stupanja u posjed kojim gradnjama se nitko nije protivio, da posjed tužitelja i njegovih prednika traje preko 40 godina, pa je primjenjujući na tako utvrđeno činjenično stanje odredbu članka 159. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZV) utvrdio da je tužitelj stekao predmetnu nekretninu dosjelošću ako se računa početak posjedovanja nekretnine od 1968. onda je nekretninu stekao 2008., a ako se uzme u obzir da je u samostalnom posjedu nekretnine od 1960. onda je dosjelošću stekao predmetnu nekretninu još 2000. godine.

8. Iz raspravne građe proizlazi da je posjed tužitelja i njegovih prednika trajao preko 40 godina. Prema shvaćanju ovog suda prednik tužitelja (djed) je bio kvalificirani posjednik jer je u posjed nekretnine ušao na temelju ugovora sklopljenog sa [obrt] pa su i njegovi sljednici bili kvalificirani posjednici. U odnosu na tvrdnju tuženice da tužitelj nije prijavio nekretninu u ostavinskom postupku iza svoga oca prvostupanjski sud je pravilno naveo da time nije doveden u pitanje kvalitet posjeda tužitelja.

9. Glavne žalbene objekcije tuženice su da se u vrijeme dosjedanja ne može računati vrijeme kada su tužitelj i njegovi prednici posjedovali nekretninu dok je ona bila u režimu društvenog vlasništva, dakle ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te ukazuje na nelogičnosti u točki 7. obrazloženja.

10. U odnosu na potonji navod prvostupanjski sud je u točki 7. obrazloženja citirao važeću odredbu članka 388. stavak 1. i stavak 4. ZV-a kojom je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile društveno vlasništvo kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije toga, te zaključuje da za konkretni predmet nije odlučno je li tužitelj stekao vlasništvo dosjelošću do 8. listopada 1991., te da je navedena odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda 17. studenog 1999.

11. Kao prvo valja reći da prvostupanjski sud pogrešno navodi da je Ustavni sud svojom odlukom broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I- 1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinuo stavak 4. u kojem je bilo propisano da se u rok za stjecanje stvarnih prava na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću ne računa vrijeme proteklo prije toga dana. Naime, tom odredbom je ukinuta odredba ZV-a iz 1996. koja je glasila:

"U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana."

12. Dakle Ustavni sud Republike Hrvatske je ukinuo odredbu kojom je bilo propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva nekretnina dosjelošću računa vrijeme posjedovanja kada su one bile u društvenom vlasništvu.

13. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 114/01) izmijenjena je odredba stavka 4. članka 388. tako da je propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva ne računa vrijeme posjedovanja prije 1991. na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. Ta odredba je stupila na snagu 20. prosinca 2001.

14. Prvostupanjski sud je računao vrijeme posjedovanja nekretnine u dosjelost dok je ona bila u režimu društvenog vlasništva.

15. Odluka suda je pravilna.

15.1. Naime, imajući u vidu da je do 17. studenog 1999. bila na pravnoj snazi odredba članka 388. stavak 4. ZV-a kojom je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, ovaj sud je shvaćanja da se treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. na predmetnoj nekretnini jer se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe iz članka 388. stavak 4. ZV-a pod uvjetom da rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ističe do 17. studenog 1999. Ovakvo tumačenje je posljedica pristupa da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, a odnosi se na grešku kod prihvaćanja odredbe kojom je bilo predviđeno da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću uračuna i vrijeme posjedovanja u vrijeme društvenog vlasništva, mora snositi država i ne smiju se greške ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud naknado ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprostavljeni privatni interes trećih osoba.

16. Mjerodavno pravo u ovom predmetu je odredba članka 159. stavak 2. ZV-a jer su tužitelj i njegovi prednici zakoniti, istiniti i pošteni posjednici nekretnine, a ne odredba članka 159.stavak 4. ZV-a. Člankom 159. stavak 2. ZV-a je propisano da samostalni posjednik nekretnine dosjelošću stječe pravo vlasništva protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a ako je nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, županije i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i njima izjednačenih pravnih osoba samostalni posjednik steći će dosjelošću vlasništvo nekretnine tek pošto je njegov kvalificirani ili barem pošteni samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. tog članka. Iz navedenog slijedi da se pravo vlasništva moglo steći protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja jer su tužitelj i njegovi prednici bili kvalificirani posjednici nekretnine.

17. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio duljinu trajanja posjeda, tj. da je posjed trajao dulje od 20 godina do 17. studenog 1999., a kako je posjed bio zakonit, istinit i pošten, to je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću.

18. Budući je u cijelosti izgubio spor pravilno je naloženo tuženiku platiti parnične troškove tužitelju. Tuženik ne navodi razloge zbog kojih pobija odluku o parničnim troškovima već smatra da ne pripadaju troškovi tužitelju jer je sud pogrešno prihvatio njegov tužbeni zahtjev.

19. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je valjalo odbiti kao neosnovan jer je odbijena i njegova žalba.

20. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka što se odnose na zastupanje po odvjetniku za sastav odgovora na žalbu je valjalo odbiti jer taj trošak nije bio potreban za vođenje spora (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 155. stavak 1. ZPP-a).

21. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

Dubrovnik, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Srđan Kuzmanić