REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4668/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šimića, predsjednika vijeća, Maria Vukelića, suca izvjestitelja, i Nevenke Baran, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, OIB 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Tamara Stanić Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ul. grada Vukovara 282, radi isplate iznosa 18.207,84 eura, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-371/2022-14 od 29. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-371/2022-14 od 29. listopada 2024. u točki I. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-371/2022-14 od 29. listopada 2024. u točkama II. i III. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 6.416,37 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. stopa zateznih kamata na ostale odnose određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine kako slijedi:

- na iznos od 2.433,80 eura od 1. siječnja 2012.

- na iznos od 3.982,57 eura od 1. travnja 2012.

2. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.004,07 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 11.791,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.416,37 sa zakonskim zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa. Odlukom iz točke III. izreke presude tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.004,07 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Tužbeni zahtjev se odnosi na regresno potraživanje nastalo liječenjem tužiteljevog osiguranika PA kao i naknadu isplaćene mu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Spomenuto liječenje i naknada plaće zbog bolovanja, posljedica su prometne nezgode od 12. listopada 2009. u kojoj je tužiteljev osiguranik pretrpio ozljedu na radu.

3. Prvostupanjski sud djelomično je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev polazeći od toga da je šteta, koja je prije 1. siječnja 2011. nastala u prometnoj nezgodi, koja ujedno predstavlja ozljedu na radu, bila u režimu Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj: 85/06 i 67/08; dalje: ZOZOZZR). Stoga je obveza Zavoda koji je provodio zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu bila pokretati regresne postupke protiv osiguratelja u smislu odredbe čl. 62. st. 1. u vezi s čl. 57. tog Zakona. Nadalje, osiguratelji uplatom funkcionalne premije osiguranja iz čl. 53. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 150/08 i 94/09; dalje: ZOZO), nisu bili oslobođeni svoje obveze naknade štete iz čl. 113. i 117. tog Zakona koja je dospjela prije 1. siječnja 2011. To stoga što prema tada važećem ZOZOZZR-u, Zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu od osiguratelja nije niti mogao potraživati funkcionalnu premiju iz čl. 53. ZOZO-a, jer to prema odredbi čl. 32. ZOZOZZR-a nije ni bio prihod Zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu.

4. Međutim, nakon 1. siječnja 2011., prihodima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kojeg izdvajaju društva osiguratelja u visini određenog postotka od naplaćene funkcionalne premije osiguranja, podmiruju se i štete uslijed ozljede na radu pa je shvaćanje prvostupanjskog suda da je šteta, koja je dospjela nakon tog datuma, pokrivena funkcionalnom premijom osiguranja, u smislu odredbe čl. 53. st. 1. t. 10. i st. 2. ZOZO-a. Stoga je sud ocijenio osnovanim dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanja dospjela do 1. siječnja 2011., dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

5. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je ocijenio da je tužitelj pravni sljednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, kojemu je u odredbi čl. 62. st. 1. ZOZOZZR-a, priznato pravo zahtijevati naknadu štete nastale ozljedom na radu njegovih osiguranika od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

6. U odnosu na prigovor postojanja uzročno-posljedične veze između liječenja (posljedično i bolovanja) i ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi, prvostupanjski sud je izveo dokaz uvidom u isprave o liječenju te dokaz saslušanjem tužiteljevog osiguranika te liječnika koji su ga u spomenutom razdoblju liječili. Izvedenim dokazima je utvrdio odlučnu činjenicu postojanja uzročno-posljedične veze te odbio tuženikov prigovor kao neosnovan.

7. O troškovima postupka prvostupanjski su je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

8. Protiv te presude obje stranke su izjavile žalbu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne odluke o troškovima parničnog postupka.

9. Tužitelj se žalio na odluku iz točaka I. i III. izreke presude u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.416,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama te u dijelu u kojem mu je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.004,07 eura. Tužitelj je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu koji je bio na snazi u vrijeme kada se dogodila prometna nezgoda. Naime, smatra da je vrijeme nastanka štetnog događaja, a ne vrijeme plaćanja računa ključno za primjenu materijalnog prava. U prilog svojim tvrdnjama je dostavio odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revt-480/17 od 14. listopada 2020., Rev-1855/18 od 14. listopada 2020.).

10. Tužitelj je predložio da ovaj sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iako je uvodno u žalbi naveo da presudu pobija i u dijelu kojim mu je naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, tužitelj nije naveo razloge pobijanja.

11. Tuženik je u odgovoru na tužiteljevu žalbu naveo razloge koji se odnose na dio odluke kojima je tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim, odnosno naveo je razloge koje je naveo i u svojoj žalbi. Naime, u odgovoru na tužiteljevu žalbu, tuženik je ponavljao navode iznesene tijekom postupka i u svojoj žalbi, a kojima osporava činjenicu plaćanja računa koji su predmet postupka.

12. Tuženik je podnio žalbu protiv dijela odluke u kojem mu je naloženo platiti tužitelju iznos od 11.791,47 eura, navodeći da tužitelj nije dokazao činjenicu plaćanja utuženih troškova liječenja. Nadalje, smatra da su i zatezne kamate dosuđene nezakonito, budući da ih je trebalo dosuditi od dana donošenja presude a ne od dana plaćanja, kako je to zahtijevao tužitelj. Naime, tuženik smatra da je, ukoliko ovaj sud ipak utvrdi da je činjenica plaćanja dokazana, ta činjenica dokazana danom presuđenja te da slijedom tog utvrđenja tužitelj ima pravo na isplatu kamata koje teku od tada.

13. Tuženik je predložio da ovaj sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

14. Tužitelj je u odgovoru na tuženikovu žalbu naveo da je o pravnom pitanju koje u svojoj žalbi ističe tuženik, je li tužitelj dokazao činjenicu plaćanja utuženih troškova liječenja svog osiguranika, prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku.

15. Tužiteljeva žalba je osnovana, dok je tuženikovu žalbu ovaj sud ocijenio neosnovanom.

16. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona nije pravilna i zakonita jer je prilikom njenog donošenja pogrešno primijenjeno materijalnog prava.

17. Prije svega valja ukazati da je ovaj postupak pokrenut 28. ožujka 2013. pod poslovnim brojem P-393/14 te da je prvostupanjska presuda donesena 2. prosinca 2014. Ovaj sud je presudom poslovni broj Pž-255/15 od 12. travnja 2017. djelomično potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 10.362,07 eura a djelomično preinačio i odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.845,77 eura.

18. Protiv te presude tuženik je podnio reviziju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revt 35/2018 od 7. prosinca 2021. prihvatio reviziju i ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku budući da su obje presude donesene na pogrešnom pravnom shvaćanju da su tužiteljeve potvrde o plaćanju računa javne isprave. Pojašnjavajući takav stav, naveo je da račun, kao jednostrani akt poslovnog subjekta, odnosno kao knjigovodstvena isprava koju poslovni subjekt izdaje isključivo zbog svog odnosa sa drugim subjektom i (time) isprava prema kojoj porezni obveznik ili osoba kojoj on naloži zaračunava drugom subjektu isporučena dobra i obavljene usluge („bez obzira na to kako se ta isprava naziva u poslovnom prometu“) - na kojoj je sam izdavatelj naznačio (potvrdio) da mu je po njoj izvršeno plaćanje, nema u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave u smislu odredaba čl. 230. ZPP-a: određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: „u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu“) ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je „posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama“) - a takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen. U samoj toj naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe - pa mu se u tom dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne - izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan.“

19. Tijekom ponovljenog postupka je utvrđeno da se 12. listopada 2009. dogodila prometna nezgoda u kojoj je tjelesne ozljede zadobio tužiteljev osiguranik PA. Zbog zadobivenih ozljeda se liječio u zdravstvenim ustanovama koje pružaju primarnu zdravstvenu zaštitu, specijalističko konzilijarnu zdravstvenu zaštitu te stacionarno bolničko liječenje, te je zbog, u to vrijeme nesposobnosti za rad, posljedično bio na bolovanju.

20. Tuženik je osporio tuženikovu aktivnu legitimaciju, uzročno-posljedičnu vezu između nastanka štetnog događaja i zadobivenih ozljeda, činjenicu plaćanja računa te tijek zakonskih zateznih kamata.

21. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovanim jer je ocijenio da je tužitelj pravni sljednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, kojemu je u odredbi čl. 62. st. 1. ZOZOZZR-a priznato pravo zahtijevati naknadu štete nastale ozljedom na radu njegovih osiguranika od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

22. Nadalje, pravilno je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor nepostojanja uzročno-posljedične veze između nastanka štetnog događaja i zadobivenih ozljeda, izvevši dokaz saslušanjem svjedoka liječnika koji su ga liječili te dokaz uvidom isprava o liječenju.

23. Međutim, pogrešna primjena materijalnog prava odnosi se na ocjenu prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na naknadu iznosa koji su dospjeli nakon 1. siječnja 2011. Naime, sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu u vrijeme kad se dogodila nezgoda (12. listopada 2009.) je bio reguliran ZOZOZZR, koji je stupio na snagu 4. srpnja 2006. Prema odredbi čl. 2. tog Zakona, obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu provodio je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu (dalje: Zavod). Prema odredbi čl. 32. istog Zakona prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu su: doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu sukladno posebnom zakonu, prihodi iz državnog proračuna te prihodi od dividendi, kamata i drugi prihodi.

24. Dakle, prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu nisu i prihodi od obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove autoodgovornosti, odnosno prihod koji društva za osiguranje uplaćuju u visini od 7% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Ti su prihodi (od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti), prema odredbi čl. 53. st. 1. t. 10. ZOZO-a, isključivo prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja koje provodi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.

25. S obzirom na odredbu čl. 22. ZOZO-a, nedvojbeno je da se osiguranim osobama Zavoda u okviru zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja ne osigurava plaćanje troškova za zaštitu zdravlja na radu. Tek je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 139/10; dalje: ZIDZOZO), koji je na snazi od 1. siječnja 2011., kada je ujedno prestao važiti ZOZOZZR, propisano da se u okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti koje obuhvaćaju i mjere za provođenje specifične zdravstvene zaštite radnika te dijagnostičke postupke kod sumnje na profesionalnu bolest sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih zakona, a istim Zakonom (u čl. 20.) je određeno i da se uz poslovne fondove predviđene čl. 64. ZOZO-a, predviđa i poslovni fond Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti.

26. Dakle, bez obzira na to što se predmetni štetni događaj dogodio u vrijeme kada je na snazi bio ZOZO, sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu bio je uređen posebnim zakonom (ZOZOZZR). To znači da je u razdoblju od 4. siječnja 2006. do 1. siječnja 2011., kada je prestao važiti ZOZOZZR, obvezno zdravstveno osiguranje provodio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, osim obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu kojeg je provodio Zavod. U tom razdoblju su odredbama ZOZO-a bili regulirani svi oni prihodi iz kojih se namiruju troškovi obveznog zdravstvenog osiguranja, među kojima su i prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (dio naplaćene funkcionalne premije). Međutim, od namirenja iz tih prihoda bili su izuzeti troškovi osiguranja zaštite zdravlja na radu, slijedom čega su funkcionalnom premijom u postotku od plaćene premije osiguranja bile pokrivene sve one štete prema ZOZO-u, ali i ne i one prema ZOZOZZR-u.

27. Tek od 1. siječnja 2011., na temelju ZIDZOZO-a, prihodi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa tako i prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kojeg izdvajaju društva osiguratelja u visini 7% od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, postali su i doprinosi za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu.

28. Stoga je tuženik izdvajanjem postotka naplaćene funkcionalne premije osiguranja po polici (ugovoru) o osiguranju od automobilske odgovornosti važećoj na dan štetnog događaja (12. listopada 2009.) pokrio sve one štete koje nisu posljedica ozljede na radu, dok je predmetna šteta, koja ujedno predstavlja ozljedu na radu, a koja se dogodila do 1. siječnja 2011., bila u režimu ZOZOZZR-a i time nije pokrivena funkcionalnom premijom.

29. Dakle, neovisno o tome kada su dospjeli pojedini iznosi štete koju tužitelj potražuje ovom tužbom i neovisno o tome koji su propisi vrijedili u trenutku plaćanja troškova liječenja i naknade za bolovanje, za ocjenu je li ta šteta pokrivena funkcionalnom premijom isključivo je mjerodavan trenutak nastanka štetnog događaja (ozljede na radu) i propisi koji su u tom trenutku bili mjerodavni u odnosu na prihode iz kojih se namiruju troškovi osiguranja zaštite zdravlja na radu.

30. Drugim riječima, odredbe ZOZO-a kojima je regulirano financiranje tužitelja izdvajanjem postotka naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti moguće je primijeniti na sve one slučajeve ozljeda na radu koje su se dogodile prestankom važenja ZOZOZZR-a, i to po policama osiguranja od automobilske odgovornosti koje su sklopljene nakon 1. siječnja 2011. Navedeno je shvaćanje u skladu sa samom svrhom ugovora o osiguranju, ali i s činjenicom da je funkcionalna premija, kao dio premije osiguranja, vezana uz konkretnu policu osiguranja i buduće osigurane slučajeve.

31. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava, ovaj sud je ocijenio da tužitelj ima pravo i na naknadu štete nastale nakon 1. siječnja 2011., slijedom čega je odluku u tom dijelu preinačio.

32. U odnosu na tuženikov žalbeni navod da tužitelj nije dokazao da je izvršio plaćanja bolničkim ustanovama, ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski, zaključuje suprotno. Naime, tužitelj je u spis dostavio raščlanjene iznose po osnovi troškova plaće, specijalističko konzilijarne zdravstvene zaštite te stacionarnog bolničkog liječenja za svog osiguranika. Dostavio je i računovodstveno-knjigovodstvenu dokumentaciju o izvršenim kompenzacijama, odnosno refundacijama bolovanja korisnika Državne riznice za predmetno razdoblje, odnosno za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (dalje: MORH), kao tadašnjeg osiguranikovog poslodavca. U tim ispravama knjigovodstveno su označene šifre za naknadu isplate plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad za svog osiguranika te za stacionarno bolničko liječenje i specijalističko konzilijarnu zdravstvenu zaštitu. Uz sveukupne iznose koji se odnose na MORH kao tadašnjeg poslodavca, dostavio je i poveznicu između skupnih plaćanja po knjigovodstvenim šiframa i pojedinačnih uplata za osiguranika po svakom mjesecu privremene nesposobnosti za rad po predmetnoj ozljedi. Iz svake „stavke obračuna doznake“ razvidno je da se svaka pojedina doznaka odnosi na BA za predmetno razdoblje uz naznačen isplaćeni iznos za svaki pojedini mjesec bolovanja. Iz priloženog je razvidno da su podaci o iznosima i mjesecima istovjetni pojedinim računalnim ispisima svakog računa u dokumentaciji koju je tužitelj dostavio uz tužbu (list 416. – 486. spisa).

33. Na kraju, neosnovan je i tuženikov žalbeni navod kojim osporava dosuđeni tijek zateznih kamata. Naime, prema odredbi čl. 68. st. 3. ZOZOZZR-a, zatezne kamate teku od dana nastale štete. S obzirom na to da je tužitelj zatezne kamate zatražio od dana kad je troškove liječenja i naknadu za bolovanje svog osiguranika platio, njegov zahtjev je i u tom dijelu osnovan, odnosno tuženikov prigovor neosnovan.

34. Odlučujući o žalbama stranaka, ovaj sud je odbio kao neosnovanu tuženikovu žalbu te potvrdio prvostupanjsku odluku u točki I. njene izreke, dok je ocijenivši tužiteljevu žalbu osnovanom preinačio prvostupanjsku presudu.

35. Ističe se kako je preinačavanjem dijela presude, preinačen i paricijski rok, odnosno rok u kojem je tužitelj dužan platiti tražbinu. Prvostupanjski sud je u odluci napisao rok od 15 dana a što nije na zakonu utemeljeno. Naime, novelom ZPP-a iz 2019. godine izmijenjene su i odredbe koje su propisivale rokove u postupku pred trgovačkim sudovima. Poseban status roka za žalbu (8 dana), roka za odgovor na žalbu (3 dana) i rokova za ispunjenje činidba u postupku pred trgovačkim sudovima napušten je, tako da vrijedi opće uređenje. U skladu s tim, rok za žalbu je 15 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima osam dana (čl. 348. st. 1. ZPP-a). Postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske).

36. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o postupku pokrenutom prije stupanja na snagu novele ZPP-a iz 2019. godine, prvostupanjski sud je trebao primijeniti „staru“ odredbu o osmodnevnom roku za ispunjenje činidbe.

37. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi i troškove izazvane vođenjem postupka. S obzirom na odluku ovog suda kojom je u cijelosti tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim, tuženik nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka.

38. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude (čl. 368., čl. 373. i čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Šimić