Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2206/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja protutuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB:23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici Zvonimir Buterin, Petar Ceronja, Dino Vukoša i Marko Paulinović, odvjetnici iz Buterin & Posavec Odvjetničko društvo d.o.o. iz Zagreba, Masarykova ulica 3 protiv tuženika protutužitelja HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Gordana Tatalović, odvjetnica iz Zagreba, Korčulanska 3a, radi isplate, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protutuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj Povrv-162/2022-73 od 20. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 15. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava žalba tužitelja- protutuženika te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj Povrv-162/2022-73 od 20. prosinca 2023.

a) potvrđuje u točci II. izreke.

b) preinačava u toč. I. izreke i sudi:

„Održava se na snazi proizlazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Ilinke Lisonek iz Zagreba broj Ovrv-6277/2012 od 13. srpnja 2012. u dijelu kojim je tuženik protutužitelj HR OIB: [osobni identifikacijski broj] obvezan isplatiti tužitelju protutuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB:23057039320 u roku od 8 dana iznos od 3.438,89 Eura s kamatama na iznos od 1.060,48 Eura tekućim od 21. ožujka 2014. do 31. srpnja 2015. prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine",

dok se dijelu za iznos od 90,25 eura (do 3.529,14 eur) sa zatraženim kamatama isti ukida i tužbeni zahtjev kao neosnovan odbija.

U preostalom dijelu za iznos od 57,95 eura sa zatraženim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev tužitelja protutuženika se kao neosnovan odbija.

c) preinačava u točci III. izreke i sudi:

"Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba članka 8. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/50404607-5102144423 od 8. prosinca 2004. u dijelu koji glasi: "u skladu s važećim odlukama banke." ",

dok se u odnosu na preostali dio te odredbe odbija kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika protutužitelja.

d)preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u točkama V. i VII izreke presude i sudi:

Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I O d b i j a se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika :

Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a OIB: 23057039320 da se nalaže tuženiku-protutužitelju : HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 3.587,09 Eura/27.026,93 kuna zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.135,88 Eura/8.558,29 kuna od 21. ožujka 2014. do 31. srpnja 2015. prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope , koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena.

II. Utvrđuje se da je tužitelj-protutuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka , Jadranski trg 3 a OIB:23057039320 povrijedio prava potrošača tuženika – protutužitelja: HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], korisnika kredita broj 2402006-1031262160/50404607-5102144423 od 8. prosinca 2004. koristeći u istome nepoštene a time i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke.

III. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/50404607-5102144423 od 8. prosinca 2004.

IV. O d b i j a se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja : HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da se nalaže tužitelju- protutuženiku Erste&steiermärkische bank d.d., Rijeka , Jadranski trg 3 a OIB:23057039320 da tuženiku – protutužitelju isplati novčani iznos s osnova preplaćenih kamata, a koji će se specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja.

V. Tužitelju-protutuženiku : Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka , Jadranski trg 3 a OIB:23057039320 se nalaže da tuženiku-protutužitelju : HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.140,05 Eura/53.796,71 kuna s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.prosinca 2023. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope , koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja , koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,sve u roku od 15 dana.

VI. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tuženika-protutužitelja: HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 7.140,05 Eura/53.796,71 kuna s zakonskom zateznom kamatom.

VII. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tužitelja-protutuženika Erste&steiermärkische bank d.d., Rijeka , Jadranski trg 3 a OIB:23057039320 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.608,25 /57.324,36 kuna s zakonskom zateznom kamatom.“.

2.Protiv točki I., II., III., V. i VII izreke citirane presude žali se tužitelj protutuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje:ZPP) predlažući je u pobijanom dijelu preinačiti prihvaćanjem zahtjeva uz obvezivanje tuženika protutužitelja na naknadu troškova postupka tužitelju protutuženiku.

2.1.Na žalbu je odgovorio tuženik protutužitelj prvenstveno je predlažući odbaciti kao nepravovremenu. Također, za slučaj da sud žalbu smatra pravovremenom, predložio je njezino odbijanje.

3.Žalba tužitelja protutuženika je pravovremena i djelomično osnovana.

4.Prije svega valja reći da je podnesena žalba, suprotno tvrdnji tuženika protutužitelja, pravovremena.

4.1.Odredbom iz članka 348. stavak 1. ZPP-a propisano je: “Protiv presude donesene u prvom stupnju stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, ako u ovom zakonu nije određen drugi rok.“

4.2.Prema stanju spisa predmeta, na ročištu održanom 21. studenog 2023. zaključena je glavna rasprava i određeno ročište za objavu presude za dan 20. prosinca 2023., što su nazočni zamjenik punomoćnika tužitelja protutuženika i punomoćnica tuženika protutužitelja primili na znanje. Međutim, sud na tom ročištu nije upozorio stranke, sukladno članku 335. stavak 12. ZPP-a na posljedice iz stavka 7., 9. i 10. istoga članka za slučaj nepristupanja na ročište za objavu presude.

4.3.Stranke nisu pristupile na ročište na kojem je objavljena presuda, nakon čega (prema stanju u spisu) prvostupanjski sud nije objavio presudu na e-oglasnoj ploči, već je strankama u elektronički poštanski pretinac uputio presudu od 20. prosinca 2023., s uputom o pravnom lijeku prema kojoj se žalba može izjaviti u roku od 15 dana od dana objave presude, koju odluku je punomoćnik tužitelja protutuženika primio 21. prosinca 2023., a punomoćnica tuženika protutužitelja 28. prosinca 2023. Tužitelj protutuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude dana 5. siječnja 2024.

4.4.U takvoj procesnoj situaciji žalba tužitelja protutuženika ukazuje se pravovremenom.

4.5.Naime, odredbom članka 335. stavak 7. ZPP-a propisano je da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena. U stavku 9. istoga članka određeno je da postoji presumpcija dostave prvostupanjske presude za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem je presuda objavljena, a bila je uredno obaviještena o tom ročištu, i to onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, s time da će sukladno stavku 10. istoga članka, u tom slučaju sud istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, gdje presuda mora biti istaknuta osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Prema stavku 12. istoga članka, sud je dužan na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, odnosno u obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje, osobito upozoriti na posljedice iz stavka 7., 9. i 10. ovoga članka.

4.6.Dakle, u smislu prethodno navedene zakonske odredbe, da bi se sukladno članku 335. stavak 9. ZPP-a imalo smatrati da je prvostupanjska presuda dostavljena stranci koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a na isto nije pristupila, nužno je da je stranka na takvu posljedicu bila upozorena sukladno stavku 12. istoga članka .

4.7.Kako u konkretnom slučaju tužitelj protutuženik nije bio u skladu sa člankom 335. stavak 12. ZPP-a upozoren na nastupanje posljedica iz stavka 7., 9. i 10. istoga članka, to, iako nije pristupio na ročište za objavu presude, ne vrijedi zakonska presumpcija iz članka 335. stavak 9. ZPP-a o dostavi prvostupanjske presude tužitelju protutuženiku sa danom održavanja tog ročišta.

4.8.Budući je prvostupanjska presuda uručena punomoćniku tužitelja protutuženika 21. prosinca 2023., to je rok za podnošenje žalbe, sukladno članku 112. stavak 1. ZPP-a, tužitelju počeo teći 22. prosinca 2023., slijedom čega se njegova žalba podnesena 5. siječnja 2024. u smislu članka 348. stavak 1. ZPP-a ukazuje pravovremenom.

5.Ovaj parnični postupak proizašao je iz ovršnog postupka, obzirom da je tuženik (tamo ovršenik) podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Ilinke Lisonek iz Zagreba poslovni broj: Ovrv-6277/12 od 13. srpnja 2012. kojim je bilo naloženo ovršeniku, ovdje tuženiku isplatiti ovrhovoditelju ovdje tužitelju iznos od 26.590,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 13.451,18 kn od 10. veljače 2012. do isplate i troškovima postupka od 1.887,50 kn te određena ovrha općenito na imovini ovršenika. Prvostupanjski sud je, nakon što je stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinuo provedene radnje, nastavio postupak kao da je izjavljen prigovor protiv platnog naloga – dakle, po pravilima parničnog postupka.

5.1.Nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 20. svibnja 2016. (list 197 spisa), navodeći kako „precizira“ tužbeni zahtjev tužitelj protutuženik je tužbu preinačio (članak 191. stavak 1. ZPP) potražujući isplatu iznosa od 27.026,95 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 8.558,26 kn tekućim od 21. ožujka 2014. do isplate, čime je u smislu članka 190. ZPP pravilno postupio postavljajući konačan tužbeni zahtjev po primitku nalaza i mišljenja vještaka kojim je tek mogao utvrditi visinu svoje tražbine, da bi istog podneskom od 27. rujna 2023. (list 423 spisa) samo uskladio sa Zakonom o uvođenju Eura („Narodne novine 57/22 i 88/22) obračunom kunskog iznosa u valutu Eur po fiksnom tečaju konverzije, tako da je zatražio isplatu 3.587,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 1.135,88 Eura od 21. ožujka 2014. pa nadalje.

5.2.Protutužbenim zahtjevom od 26. listopada 2018. i 22. veljače 2019. tuženik je zatražio donošenje presude radi utvrđenja da je tužitelj protutuženik povrijedio njegova prava kao potrošača i korisnika kredita iz ugovora broj 2402006-1031262160/50404607- 5102102144423 od 8. prosinca 2004. koristeći u istom nepoštene i ništetne odredbe o potrošačkom kreditiranju ugovaranjem promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, radi utvrđenja da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba članka 8. tog ugovora te obvezivanjem tužitelja protutuženika isplatiti mu novčani iznos s osnova preplaćenih kamata koji će specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja.

6.U odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke pobijane presude, kojim je tražena isplata dospjelih neisplaćenih anuiteta iz Ugovora o kreditu od 8. prosinca 2004. s redovnim i zateznim kamatama, među strankama je bila sporna pasivna legitimacija tuženika protutužitelja koji je osporavao da bi prema tužitelju bio u obveznom odnosu temeljem Ugovora o kreditu br. 5102144423 ili bilo kojeg drugog pravnog osnova, visina zahtjeva, odnosno visina i način obračuna zadužene glavnice i kamata te osnovanost prigovora zastare potraživanja.

6.1.U odnosu na protutužbeni zahtjev pod točkom II., III. i IV. presude kojim je predmet spora u bitnome bio zahtjev tuženika protutužitelja kao potrošača za zaštitu od nepoštenih odredbi ugovora o kreditu od 8. prosinca 2004. te isplata iznosa (neodređenog) tako ugovorenih a preplaćenih kamata, u žalbenoj fazi, jer nije pobijana odluka pod točkom IV. o odbijanju protutužbenog zahtjeva na isplatu, je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate u skladu s jednostranom odlukom banke, bile razumljive tuženiku protutužitelju, jesu li kao takve bile odredive te ako nisu-jesu li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, a slijedom toga jesu li zaključivanjem tog ugovora povrijeđena prava tuženika-protutužitelja kao potrošača korištenjem odredbi o promjeni kamatne stope tijekom trajanja ugovora (pod III.), je li odredba članka 8. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci kreditora nepoštena odredba i slijedom toga ništetna te je li došlo do zastare potraživanja iz protutužbe.

7.Prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku na temelju nespornih i u postupku utvrđenih činjenica i to:

-kako su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607- 5102144423 od 8. prosinca 2024. (list 18-20) kojim je tuženiku-protutužitelju odobren gotovinski kredit u iznosu od 73.000,00 kuna s rokom vraćanja u 84 mjesečna anuiteta od puštanja kredita u tečaj uz mjesečni anuitet od 1.207,74 kn i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, kao i način otplate i naplate u skladu s važećim odlukama Banke, koja je u vrijeme ugovora iznosila 9,89 % godišnje, da se korisnik kredita suglasio s kupnjom udjela u Otvorenom investicijskom fondu Erste Bond (OIF Erste Bond) u iznosu od 10% odobrenog kredita i davanju depozita u istoj visini, da su ugovoreni instrumenti osiguranja povrata kredita pobliže navedeni u članku 11., među kojima i zalog na udjelima OIF Erste Bond te naplata iz depozita i predmeta zaloga, pri čemu se korisnik kredita suglasio i dozvolio Banci da sva njegova kunska i devizna sredstva koja se nalaze kod Banke, bez njegove prethodne privole koristi za naplatu dospjelih obveza zajedno s nastalim troškovima te da Banka može otkazati kredit i učiniti dospjelim cjelokupnu tražbinu i zahtijevati naplatu kredita zajedno s dospjelim kamatama pod uvjetima iz članka 13. time da se ugovor smatra otkazanim danom otpreme otkaznog pisma,

-kako je Ugovorom o oročenom kunskom depozitu od 9. prosinca 2004. tuženik- protutužitelj, kao deponent dao tužitelju-protutuženiku kao osiguranje po gore navedenom kreditu, iznos od 968,88 Eura/7.300,00 kuna,

-kako je Ugovorom o zalogu udjela OIF Erste Bond od 9. prosinca 2004. tuženik- protutužitelj, kao zalogodavac stekao određeni broja udjela u tom fondu, kojim upravlja tužitelj protutuženik za 968,88 Eura/7.300.00 kn,

-kako je prema Nalogu za puštanje gotovinskog kredita od 9. prosinca 2004. (list 55 spisa) tuženiku-protutužitelju isplaćen iznos kredita od 9.688,77 Eura/73.000,00 kuna na način što je od tog iznosa tužitelj-protutuženik naplatio depozit od 10% u iznosu od 968,88 Eura/ 7.300,00 kuna, naknadu za kredit od 3,50% u iznosu od 339,11 Eura/2.555,00 kuna, interkalarnu kamatu u iznosu od 61,22 Eura/461,26 kuna, za zatvaranje kredita–ESB 5101767559 u iznosu od 5.335,40 Eura/40.199,58 kuna, zatvaranje kredita ZABA 3.030,19 Eura/22.831,00 kuna, zatvaranje minusa po računu broj: 3200388135 u iznosu od 2.558,46 Eura/19.276,70 kuna i za Erste Bond iznos od 978,57 Eura/7.373,00 kuna tako da je tuženiku-protutužitelju isplaćen iznos kredita od 398,63 Eura/3.003,46 kuna,

-kako je tužitelj Pozivom na plaćanje-Otkaz Ugovora o kreditu od 9. veljače 2012. (list 21) pozvao tuženika na podmirenje dospjelih obveza od 21.022,40 kn (bez zateznih kamata) u roku od 8 dana po primitku jer će se u protivnom dopis smatrati otkazom, koje pismo je predano pošti preporučenom pošiljkom 9. veljače 2012., po kojemu tuženik nije postupio,

- kako je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-6316/07-36 od 2. rujna 2014. (potvrđena presudom Županijskog suda u ZagrebuGž-16948/15-3 od 8. ožujka 2016. ukinut u cijelosti platni nalog u toč. I izreke rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj: Ovrv-16012/05 izdanog od Općinskog suda u Zagrebu 11. studenog 2005. kojim je tamo tuženiku HR naloženo platiti tamo tužitelju Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka iznos od 1.536,34 Eura/11.575,53 kuna s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2005. i nadoknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 53,09 Eura/400,00 kuna i tužitelj obvezan naknaditi mu parnični trošak od 2.239,70 Eura/16.875,00 kuna (list 306- 311 spisa),

-kako je radnica tužitelja, svjedokinja FRT kao osobni bankar u spornom razdoblju, iskazivala o obvezi izvještavanja klijenata o svim stavkama ugovora o kreditu, ali se konkretnog razgovora s tuženikom protutužiteljem kao klijentom nije sjećala,

- kako se tuženik protutužitelj saslušan kao stranka sjećao kako mu je nakon svih odbitaka bilo isplaćeno 398,17 Eura odnosno 3.000,00 kn, da je dobio tipizirani obrazac ugovora bez pregovora, ništa mu nije objašnjeno glede promjene kamatne stope, već mu je tek rečeno nešto o mogućem povećanju u vezi valutne klauzule, dok se drugih konkretnih okolnosti nije sjećao,

- kako je obavljeno financijsko vještačenje po vještaku za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje Mladenu Pavetiću koji je izradio pismeni nalaz i mišljenje 4. ožujka 2015. (list 74-80); po prigovorima dopunsko 6. travnja 2016. (u tekstu nalaza i mišljenja pogrešno upisano 2015., list 199); dopunsko usmeno na raspravi 6. listopada 2016. (list 199-200 spisa) dopunsko pismeno 29. srpnja 2023. (list 409-417); dopunsko pismeno 11. studenog 2023. (list 432-434) i dopunsko usmeno na raspravi od 21. studenog 2023. (list 437-441), prema kojemu bi u bitnome na dan 20.ožujka 2014. (kojeg dana je banka obračunala dug nakon posljednje uplate od 19. prosinca 2013.) dug tuženika protutužitelja iznosio 27.026,95 kn ili 3.587,08 Eura od čega dospjeli anuiteti 8.558,26 kn ili 1.135,87 Eura, redovne kamate 7.571,22 kn ili 1.004,87 Eura, zatezne kamate 10.348,97 kn ili 1.373,54 Eura i sudski troškovi od 548,50 kn ili 72,80 Eura, koji dug je preostao nakon naplate sa sredstava depozita od 7.300,00 kn 4. travnja 2006 i uplate Erste Bonda u ukupnom iznosu od 8.202,45kn (naplata izvršena 23.10.2006. i 6.11. 2007.),

- kako bi prema istom nalazu i mišljenju, primjenom promjenjive kamatne stope (2009.) čija visina je određena jednostranom odlukom banke anuitet bio preplaćen za 55,51 Eur na koji je računao zatezna kamata od 19,88 Eura, te da bi uračunavanjem tih iznosa (75,39Eur) na dan 20. ožujka 2014. (kada je banka nakon posljednje uplate izvršila konačan obračun i prema kojemu je postavljen konačan tužbeni zahtjev) ukupan dug tuženika protutužitelja iznosio 3.511,69 Eura od čega glavnica 1.060,48 Eura, redovne kamate 1.004,87 Eura, zatezne kamate 1.373,54 eura i sudski troškovi od 72,80 Eura.

8.Prvostupanjski je sud u bitnome utvrdio, na temelju iskaza tuženika protutužitelja kao stranke, Ugovora o kreditu od 08. prosinca 2004. s pratećim ispravama o njegovoj realizaciji i naplati te nalaza i mišljenja vještaka za financije ocijenjenog stručnim i objektivnim: da je nepoštena ugovorna odredba o promjeni kamatne stope prema jednostranoj odluci Banke a slijedom toga ništetna, da je tužitelj protutuženik obzirom na tako nepošteno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu stekao bez osnove 55,51 eur (418,24 kn) za koliko je uvećan anuitet na koji iznos se računa zatezna kamatu od 19,88 Eura (149,78 kn), da je bez osnove stekao i iznos od 2.558,47 Eura/19.276,70 kn (iz Naloga za puštanje gotovinskog kredita od 9.12.2004., list 55 spisa) kojeg je tužitelj-protutuženik naplatio prilikom isplate kredita kao ,,zatvaranje minusa“ na računu 3200388135, iako je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6316/07-36 od 2. rujna 2014. utvrđeno da tuženik-protutužitelj nije vlasnik tekućeg računa broj: 3200388135, čime je tužitelj-protutuženik neosnovano stekao ukupno 2.613,98 eura (2.558,47+55,51 Eur).

8.1.Nadalje, smatrajući da po vještaku utvrđeni dug iz osnova redovne kamate od 1.004,87 Eura/7.571,19 kn, zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama, ne pripada tužitelju protutuženiku te nakon umanjenja po vještaku utvrđenog duga za preplaćene kamate sa zateznim kamatama (55,51+19,88 eura) da dug tuženika protutužitelja iz osnova glavnice iznosi 1.060,48 Eura, zatezne kamate 1.373,54 Eura, sudskih troškova 72,80 Eura ili ukupno 2.506,00 Eura/18.887,64 kn.

8.2.Konačno, polazeći od utvrđenja kako je tužitelj protutuženik neosnovano prilikom isplate kredita iznosom od 2.558,47Eura/19.276,70 kn zatvorio „minus“ na računu 3200388135 iako taj račun ne pripada tuženiku protutužitelju, zaključio je kako je tužiteljeva protutuženikova tražbina u cijelosti namirena tim iznosom, pa i preplaćena za 52,47 Eura/395,34 kn, radi čega je odbio tužbeni zahtjev.

8.3.Glede protutužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud, polazeći od toga da se radi o potrošačkom ugovoru, utvrdio kako ugovaranjem promjenjive kamate prema jednostranoj odluci banke kao u članku 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/50404607-5102144423 od 8. prosinca 2024. činidba na koju je tuženik obvezan nije bila određena ni odrediva, da je takvo ugovaranje suprotno načelima obveznog prava jer je time tuženik kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca kojemu je prepušteno određivanje visine kamatne stope, kako se radilo o odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom ugovoru na koji potrošač nije imao utjecaja,kako je tužitelj propustio ozbiljno informirati tuženika u smislu značaja i sadržaja odredbe o promjenjivosti kamatne stope, što sve je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika protutužitelja, čija posljedica je bila povećanje anuiteta otplate kredita.

8.4.Na temelju navedenog je zaključio kako su povrijeđena prava tuženika protutužitelja sukladno odredbi članku 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) i prihvatio protutužbeni zahtjev kao pod točkom II. i III., dok je pod točkom IV., koja se ne pobija, odbio zahtjev upravljen na činidbu isplatom (neodređenog iznosa).

9.Pravilno je otklonjen kao neosnovan i prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut po tuženiku-protutužitelju koji tijekom postupka nije osporio potpis na ugovoru o kreditu, već naprotiv iskazivao o okolnostima njegova zaključenja, kako je to valjano zaključio i prvostupanjski sud.

10.Nema utemeljenja ni prigovoru zastare utuženog potraživanja istaknutog po tuženiku protutužitelju jer od dospijeća tražbine na temelju otkaza, sukladno članku 13. Ugovora o kreditu (9. veljače 2012.). do podnošenja ovršnog prijedloga odnosno tužbe (13.07.2012.) nije protekao opći zastarni rok od 5 godina iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO/91) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe iz članka 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22, 155/23, u nastavku teksta: ZOO/05), pa nedvojbeno nije nastupila zastara potraživanja.

11.Neosnovan je i prigovor zastare tražbine iz protutužbenog zahtjeva istaknut po tužitelju-protutuženiku, kako je valjano našao i prvostupanjski sud i za svoje utvrđenje dao valjane razloge u točki 62. i 63., koje prihvaća i ovaj sud, a koji su u skladu sa stavom sudske prakse te sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Su-Iv- 47/2020-2.

12.Glede tražbine iz tužbenog zahtjeva, radi se o potraživanju temeljem ugovora o kreditu kojim je tuženiku i ujedno protutužitelju odobren gotovinski kredit u iznosu od 73.000,00 kn, s pravima i obvezama kako je to naprijed detaljno navedeno, koji zahtjev tuženik osporava tvrdnjom da ga je podmirio otplatom, odnosno i da mu je prilikom isplate kredita bez osnova ustegnut iznos od 19.276,70 kn radi zatvaranja duga („minusa“) na računu kod iste banke br: 3200388135 (nalogom za puštanje gotovinskog kredita, list 55) koji nije njegov, kao i da je postupanjem tužitelja protutuženika sukladno nepoštenoj i time ništetnoj odredbi članka 8. tog ugovora kojom se promjenjivost stope redovne kamate prepušta isključivoj odluci kreditora, došlo do neosnovanog uvećanja i naplate anuiteta na njegovu štetu koji potražuje.

13.I po ocjeni ovog suda na temelju financijskog vještačenja provedenog po sudskom vještaku za financije Mladenu Pavetiću te njegovog iscrpnog i obrazloženog pismenog nalaza i mišljenja s dopunama kao odgovorima na po strankama postavljena pitanja, istaknute primjedbe i prigovore te neposrednog usmenog izjašnjavanja na ista pred strankama tijekom glavne rasprave čime su otklonjeni prigovori i primjedbe, konkretno vještačenje kao parnična radnja je provedeno u skladu člankom 258. i 261. ZPP-a, slijedom čega je s osnovom ocijeniti da je vještak na temelju činjenica koje je saznao istraživanjem dokumentacije u spisu o isplati i naplati kredita, u skladu s pravilima svoje znanosti ili struke, izradio nalaz kao potpun i objektivan prikaz utvrđenog činjeničnog stanja u smislu vjernog opisa stanja i promjena koje je objektivno utvrdio i na temelju toga, u skladu s pravilima znanosti i struke dao svoje mišljenje kao sažeto tumačenje podataka iz nalaza iznesenih u skladu sa zakonskim propisima koji se odnose na predmet vještačenja i time dao odgovor koji je sud tražio od vještaka.

13.1.Stoga je osnovano sud prvog stupnja prihvatio njegov nalaz i mišljenje kao stručne i objektivne, što uopćenim prigovorima o nestručnosti ili pogrešnoj procjeni istaknutih po tuženiku tijekom postupka, nije bilo dovedeno u pitanje. U takvoj situaciji kada nije utvrđeno postojanje nedostataka iz članka 261. i 262. ZPP-a i kada je vještak pismeno i usmeno, opširno, obrazloženo, jasno i neproturječno dao nalaz i mišljenje, odgovorio na sva pitanja prigovore i primjedbe stranaka, posebno tuženika, te sudu dao tražene odgovore, nije bilo mjesta prihvaćanju prijedloga za novim financijskim vještačenjem pri čemu je imati u vidu kako sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP- a) odnosno ne mora ni izvesti one predložene dokaze ako su okolnosti na koje su predložene utvrđene, kao što je ovdje bio slučaj.

13.2.Slijedom toga, prihvaćanjem nalaza i mišljenja financijskog vještaka kao objektivnog i stručnog, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud kako tuženik protutužitelj nije uredno otplaćivao kredit te da je nakon aktiviranja instrumenata osiguranja naplatom cjelokupnog iznosa iz depozita (dana 4.04.2006. 7.300,00 kn) te plaćanja iz Erste Fonda (ukupno 8.202,45 kn od čega 23.10.2006. iznos od 5.013,96 kn, a 6.11.2007. iznos od 3.188,49 kn) na dan 20. ožujka 2014. (kada je Banka nakon posljednje uplate vršene nakon utuženja utvrdila konačan dug pri čemu je prilikom zatvaranja duga po osnovi kredita uplatama prvo zatvarala glavnicu što je za klijenta povoljnije, nalaz i mišljenje, list 439) potraživanje tužitelja protutuženika odgovaralo iznosu od 27.026,95 kn ili 3.587,08 eura, a sastojalo se od anuiteta od 8.558,26 kn ili 1.135,87 Eura, redovne kamate od 7.571,22 kn ili 1.004,87 Eura, zatezne kamate od 10.348,97 kn ili 1.373,54 i sudskih troškova od 548,58 kn ili 72,80 Eura, kako je to opširno u pismenom nalazu i mišljenju u tabelarnom prikazu s usmenim obrazloženjima i prikazano.

13.3.Međutim, budući je tuženik protutužitelj visini tražbine prigovorio, a radi se o dugu po osnovi kredita čije su sastavnice neotplaćeni anuiteti, redovne i zatezne kamate, a iz priložene dokumentacije nije razvidno na što se odnose sudski troškovi niti je to u tužbenim navodima i tijekom postupka objašnjeno, iznos tih troškova nije prihvatiti kao dug po osnovu neisplaćenog kredita, pa je za taj iznos istog valjalo umanjiti, što ne čini dvojbenim nalaz i mišljenje vještaka jer se radi o pravnom pitanju koje nije predmet njegove ocjene.

13.4.S tim u svezi je potrebno navesti kako je neosnovano zaključio prvostupanjski sud da zbog ništetnosti ugovaranja redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke, tužitelj protutuženik ne bi imao pravo potraživati po vještaku utvrđeni iznos redovnih kamata od 1.004,87 Eura, a to stoga što je stavkom 1. članka 8. Ugovora o kreditu, valjano kao jasna i razumljiva ugovorena stopa redovne kamate od 9,890 % po kojoj je banka bila ovlaštena vršiti obračun redovne kamate.

13.5.Pravilno je utvrđeno da je promjenom kamatne stope jednostranom odlukom banke došlo do povećanja anuiteta za 55,51 Eur na koji iznos obračunata zatezna kamata na dan 20. ožujka 2014. iznosi 19,88 Eura, kako je u nalazu i mišljenju jasno navedeno i obrazloženo.

14.U odnosu na preplatu kamata kao posljedicu ugovaranja promjenjive redovne kamate prema jednostranoj odluci ovdje tužitelja protutuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u tom dijelu radilo o nepoštenoj odredbi ugovora o kreditu, što tužitelj žalbenim prigovorom s osnovom ne dovodi u pitanje.

14.1.Naime, opravdano je sud pri tome odnos između stranaka sagledavao kroz ocjenu uloge tužitelja protutuženika kao trgovca i tuženika protutužitelja kao potrošača jer se potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača,dalje ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007), a to je ovdje nedvojbeno tuženik i ujedno protutužitelj.

14.2.Također je s osnovom prvostupanjski sud smatrao da učinci kolektivne tužbe iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovornim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. se odnose na ugovore o kreditu sklopljene u CHF valuti i nemaju učinak na one kojima je ugovorena druga valuta, pa tako i kune kao u konkretnom slučaju, radi čega opravdano nije svoju odluku temeljio na utvrđenjima iz tog postupka, već utvrđujući i ocjenjujući u ovom sporu nepoštenost ugovorne odredbe, što ocjenjuje pravilnim i ovaj sud.

15.Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007); da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP- a/2007); da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007. ), da činidba mora biti određena odnosno odrediva i kad je predmet obveze neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav (članak 46. i 47. ZOO/91) te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007i članak 105. stavak 1. ZOO/91).

16.Provedenim dokazima, posebno saslušanjem tuženika protutužitelja kao stranke prema kojemu, u bitnome, mu nitko prilikom sklapanja predmetnog kredita odnosno uručenja standardnog obrasca od strane djelatnika tužitelja protutuženika nije objasnio odredbe Ugovora, pogotovo odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, čemu nije protivan iskaz svjedokinje FRT, osobnog bankara koja se konkretnog ugovaranja nije sjećala, pravilno je utvrđeno i da je zaključivanjem predmetnog ugovora povrijeđeno pravo tuženika protutužitelja kao potrošača, i to korištenjem u ugovoru ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužitelja protutuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora odnosno unaprijed pripremljenog obrasca tužitelj protutuženik kao trgovac i tuženik protutužitelj kao korisnik kreditnih usluga i potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, da su te odredbe bile nejasne i nerazumljive za tuženika protutužitelja jer mu nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi na koje nije mogao utjecati, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tuženika protutužitelja kao potrošača.

17.Na taj način je tužitelj protutuženik postupao netransparentno i suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO/91 koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe iz članka 1163. stavak 1. ZOO/05, kao i ciljevima iz Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) te se u takvoj situaciji jedino jasno ugovorena kamatna stopa od 9,890 % ima smatrati transparentnom.

18.Slijedom toga i po ocjeni ovog suda po pravilnom utvrđenju da su kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke: 1. izostanak pojedinačnih pregovora; 2) suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3) znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tuženika protutužitelja kao potrošača s osnovom je prvostupanjski sud zaključio da je predmetnim ugovaranjem jednostrane promjene kamatne stope prema odluci banke ugovor o kreditu opterećen nepoštenom ugovornom odredbom čime je povrijeđeno pravo tuženika protutužitelja kao potrošača čija pravna posljedica je ništetnost te odredbe u spomenutom dijelu.

19.Okolnosti konkretnog slučaja, neovisno od toga što je zbog tako jednostrano promijenjene redovne kamate utvrđena preplata anuiteta od samo 55,51 Eura rezultirale su dovoljno ozbiljnim oštećenjem pravnog položaja tuženika protutužitelja (potrošača) u koji je stavljen kao slabija strana Ugovora o kreditu, a time i znatnijom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana, pri čemu naravno treba imati u vidu da ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju rizici o kojima je navedeno ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i preplate kamata temeljem nepoštene ugovorne odredbe, s druge strane, kako neosnovano smatra žalitelj, već se treba uzeti u obzir i sveukupno ograničenje sadržaja prava tuženika protutužitelja kao potrošača, radi čega je, protivno žalbenom prigovoru, prvostupanjski sud osnovano zaključivao da su rečenim ugovaranjem promjenjive redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke u okolnostima konkretnog slučaja nedvojbeno ostvarene sve pretpostavke za nastanak povrede prava tuženika protutužitelja primjenom nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe (članak 103. stavak 1. ZOO/91).

20. U pravu je žalitelj kada smatra da i u slučaju ništetnosti u dijelu kreditne obveze s promjenjivom kamatnom stopom prema jednostranoj odluci kreditora nije ništav i cijeli ugovor (članak 105. stavak 1. ZOO/91), a razloga ništetnosti iz članka 103. stavak 1. ZOO/91, osim u stavku 2. članka 8. kojim je ugovorena promjena redovne kamate u skladu s važećim odlukama Banke, ovaj sud nije našao u ispitivanju ugovora po službenoj dužnosti (članak 109. stavak 1. ZOO/ 91.).

21.Naime, stajalište je sudske prakse da banke kao legalne novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarenje zarade imaju legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost, a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

22.Međutim, pri tome su dužne, kao odgovorni gospodarstvenici i visoko specijalizirane novčarske ustanove nudeći svoje usluge maksimalno odgovorno pristupati svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se koristi tim uslugama, ali ne na klijentovu štetu, kako tužitelj protutuženik nije postupao ugovarajući promjenjivost isključivo svojom jednostranom odlukom, dok se ugovaranje u članku 8. stavak 1. kamatne stope od „9,890 % godišnje“ jedino ta kamatna stopa ima smatrati transparentnom i jasno od stranaka utvrđenom po kojoj je tužitelj protutuženik ovlašten vršiti obračun.

23.Nastavno, valjanom primjenom materijalnog prava cijeniti je nepoštenom i ništetnom dio odredbe sadržan u članku 8. Ugovora o kreditu od 8. prosinca 2004. koji glasi „u skladu s važećim odlukama banke“, dok u preostalom dijelu te odredbe ili ugovora razloga ništetnosti nije nađeno, radi je odlučeno kao u izreci.

24.Slijedom naprijed utvrđenog na dan 14. ožujka 2014. kada je nakon posljednje uplate tužitelj protutuženik izvršio obračun potraživanja prema tuženiku protutužitelju te pošto je od tog iznosa oduzet dio sudskih troškova nepripadno uračunatih, pravilno utvrđena visina duga je 26.478,37kn ili 3.514.28 Eura (od 27.026,95kn/3.587,08 Eur 548,58 kn-72,80 Eura) u sastavnicama anuiteta od 8.558,26 kn ili 1.135,87 Eura, redovne kamate od 7.571,22 kn ili 1.004,87 Eura, zatezne kamate od 10.348,97 kn ili 1.373,54 Eura.

25.Na isti dan pravilno utvrđena preplata po osnovi jednostrane promjene redovne kamate iznosila je 55,51 Eur na koji iznos obračunata zatezna kamata na dan 20. ožujka 2014. iznosi 19,88 Eura ili ukupno 75,39 Eura.

26.Tužitelj protutuženik je, s obzirom na ranija utvrđenja iz ovog postupka nepošteni stjecatelj naplaćenih kamata po osnovi promjenjivosti stope redovne kamate temeljem jednostrane odluke banke, jer je povrijedio prava tuženika protutužitelja kao potrošača koristeći u Ugovoru o kreditu ništetnu i nepoštenu odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke, čime je povrijedio odredbe ZZP/03, odnosno ZZP/07 te odredbe Zakona o obveznim odnosima.

27.Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već platiti i zateznu kamatu od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba članka 323. stavak 1., 1111. i 1115. ZOO/05.

28.Stoga je pravilno postupio prvostupanjski sud, kada je ocjenjujući osnovanim traženje tuženika protutužitelja da se iznos preplate redovnih kamata sa zateznim kamatama uračuna u dug ili ispravno prebije s dugom, što je smatrati materijalnopravnim prigovorom prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO/05 i za taj iznos (75,39 Eura) izvršio prijeboj s tražbinom tužitelja tuženika tako da je preostao dug glavnice od 1.060,48 Eura, redovne kamate od 1.004,87 Eura i zatezne kamate od 1.373,54 Eura, ili 3.438,89 Eura, koji se ni žalbom s osnovom ne dovodi u pitanje.

29.U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda da je prilikom realizacije kredita od istog naplaćeno 2.558,47Eura/19.276,70kn čime je zatvoren „minus“ na računu 3200388135, iako taj račun ne pripada tuženiku kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu P-6316/07-36 od 2. rujna 2014. i za koji iznos je prvostupanjski sud smatrao kako se radilo o stjecanju bez osnove i u njegovoj visini umanjio tuženikov dug, pravilno navodi žalitelj kako taj iznos nije zatražen u vidu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, ali se po ocjeni ovog suda radi o materijalnopravnom prigovoru prijeboja, radi čega sud nije postupao izvan zahtjeva, pa žalitelj neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a.

30.Glede pozivanja žalitelja na tijekom postupka istaknuti prigovor zastare, navesti je kako i kod materijalnopravnog prigovora prijeboja uzajamne tražbine moraju biti takve da se mogu ostvariti u parnici, što znači da se dug može prebiti zastarjelom tražbinom samo ako ona nije bila zastarjela kada su se za to ostvarile pretpostavke te ako je istaknut prigovor zastare, što tužitelj protutuženik nije učinio, već je prigovor zastare istaknuo samo u odnosu na zahtjev iz protutužbe pa se isti ne može odnositi i na prigovor prijeboja.

31.Međutim, osnovano žalitelj prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer u dijelu kojim je „umanjio tužbeni zahtjev“ za 2.558,47 Eura/19.276,70kn prvostupanjska presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama radi čega se ne može ispitati.

31.1.Međutim, s obzirom na isprave koje su priložene spisu, i koje je pregledao prvostupanjski sud ovaj sud smatra kako sukladno odredbi članka 373a. ZPP-a može djelomično uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu, jer je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

32. Nije sporno da je prilikom realizacije Ugovora o kreditu od 8. prosinca 2004., tužitelj protutuženik, prema Nalogu za puštanje gotovinskog kredita od 9.12.2004. (list 55 spisa) iznosom kredita od 19.276,70 kn zatvorio minus na računu br. 3200388135 za koji tuženik protutužitelj tvrdi da nije njegov račun, što je prvi put istaknuo na raspravi od 30. lipnja 2020. (list 261 spisa) navodeći u bitnome kako je taj iznos tužitelj protutuženik, ustežući ga od kredita, stekao bez osnove jer ga njemu i za njega nije isplatio, i na taj iznos obračunavao kamate, a koji s obračunatim kamatama, što bi trebao utvrditi vještak, da treba pribrojiti njegovim uplatama smatrajući kako je tako obračunati iznos jednak ili čak i veći od dugovanog, tako da ništa ne bi dugovao tužitelju protutuženiku, iz čega proizlazi, kako je već navedeno, da je tuženik protutužitelj istaknuo jasno određeni materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO/05.

33.Pregledom presude Općinskog suda u Zagrebu P-6316/07-36 od 2. rujna 2014. potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž-16948/15 od 8. ožujka 2016. (list 306-311) utvrđeno je kako je između istih stranaka (kao i u ovom postupku) vođena parnica radi isplate iznosa od 11.575,53 kn s pripadajućim kamatama koji iznos je tužitelj potraživao od tuženika kao vlasnika tekućeg računa br.3200388135, da je tuženik osporio da je korisnik tog računa, a tužitelj tvrdio da je tuženik korisnik računa 8040052752 otvorenog ugovorom od 18. travnja 2003. i priloženog tom spisu i da se radi samo o konstrukciji i promjeni broja tekućeg računa u 3200388135, da je Odluka o konstrukciji računa u banci na koju se tužitelj pozivao bila u primjeni od 1. veljače 2003., dok su stranke račun 8040052752 sklopile 18. travnja 2003., da ugovor o tekućem računa mora biti sastavljen u pismenom obliku sukladno čl. 1052. ZOO/91 koji stranke za račun br.3200388135 nisu zaključile, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl.221a. ZPP-a ocijenio tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije osnovanim i odbio tužbeni zahtjev.

34.Pravomoćna presuda svojim sadržajem veže parnične stranke, pa se ne može u drugoj parnici odlučivati na način da izreka ili dio izreke pravomoćne presude gubi učinak prema tuženiku u toj parnici (članak 333. i 334. ZPP).

34.1.Pravomoćna sudska odluka je snažno i manje-više pouzdano sredstvo za postizavanje pravne sigurnosti. Takvo djelovanje sudske odluke rezultat je svojstava koja joj daje materijalna pravomoćnost koja se sastoji u tome da je zabranjeno pokretanje nove parnice među istim strankama o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno te da su i sudovi i stranke vezani sadržajem takve odluke.

34.2.Međutim, pravomoćnost se veže za izreku, a ne i za obrazloženje, kako to osnovano navodi žalitelj.

34.3.Izrekom pravomoćne presude na koju se tuženik-protutužitelj poziva nije utvrđeno da isti nije korisnik tekućeg računa 3200388135, već je odbijen zahtjev za isplatu iz razloga što tužitelj (protutuženik) nije dokazao tu činjenicu.

34.4.U toj situaciji, po ocjeni ovog suda nije bilo zapreke da se u ovoj parnici, ukazivanjem na okolnosti koje dokazuju drugačiji činjenični i pravni sklop odluči o prigovoru prijeboja koji isključuje primjenjivost direktnog pravnog učinka spomenute presude.

35.Pregledom izvoda prometa po računu na ime HR, [adresa] (list 276 do 298 spisa) utvrđeno je kako su od 5. lipnja 2003. do 12. ožujka 2008. po partiji kredita 2040121928 obavljane transakcije, pored ostalog i ovrhom Katunar Vinarija d.o.o., od koje je vršena naplata kredita tuženika-protutužitelja iz ove parnice, a prema izvodu sa prometa računa od 20. srpnja 2020. na ime HR OIB [osobni identifikacijski broj], da su u razdoblju od 18. travnja 2003. do 31. prosinca 2004. vršene transakcije na računu 3200388135 sa zadnjim stanjem na dan 31. prosinca 2004. prema kojemu je na dan 9. prosinca 2004. (str. 12) izvršena gotovinska uplata iznosa od 19.976,70 kn. U pravu je tuženik kada navodi da OIB nije bio u uporabi u vrijeme na koji se odnosi prikaz prometa, ali je bio 20. srpnja 2020. kada je izrađen Izvod prometa računa na tom računu, a iz sadržaja spisa pa i presuda na koje se poziva tuženik- protutužitelj proizlazi da je bio klijent Banke i 2003. pa nije bilo zapreke da se temeljem podataka kojima je banka od ranije raspolagala, po uvođenju OIB-a, isti koristi kao njegov identifikator i u odnosu na račune ranije otvorene.

35.1.Navedene transakcije ukazuju i da je ugovor izvršen pa nije od značaja što isprava o ugovoru za taj račun nije sačinjena u pisanom obliku.

35.1.U situaciji kada je tuženik protutužitelj zaključio ugovor o kreditu 8. prosinca 2004. na iznos od 73.000,00 kn koji je realiziran 9. prosinca 2004., kako to proizlazi iz Naloga za puštanje gotovinskog kredita od 9. prosinca 2004. prema kojemu je iznosom od 19.276,70 kn zatvoren minus na računu 3200388135, što predstavlja 26.40 % sveukupnog kredita, kada iz pregledanog prometa računa proizlazi da je tekući račun 3200388135 bio u funkciji kao račun upravo ovdje tuženika protutužitelja i da je na istog 9. prosinca 2004. uplaćen upravo iznos od 19.276,70/2.558,47 Eura, da je prigovor neisplati ovog iznosa tuženik protutužitelj istaknuo tek 30. lipnja 2020., dakle protekom 15 godina i šest mjeseci od realizacije kredita te saslušan kao stranka sjećao se da mu je bilo isplaćeno svega 3.000,00 kn kredita (prema nalogu 3.003,46 kn), po ocjeni ovog suda osnovano je zaključiti da je tuženik bio korisnik predmetnog računa i da je spornim iznosom kredita podmiren njegov dug na tom računu.

35.2.Obzirom na utvrđene okolnosti koje dokazuju drugačiji činjenični i pravni sklop od onog iz pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu P-6316/07 od 2. rujna 2014., opravdano je otklanjanje primjenjivosti direktnog pravnog učinka spomenute presude na ocjenu osnovanosti ovdje istaknutog prigovora prijeboja potraživanja 19.276,70 kn s tražbinom tužitelja protutuženika, što obzirom na sve okolnosti slučaja ne dovodi u pitanje pravnu sigurnost tuženika i njegova prava iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10).

36.Stoga je po pravilnom utvrđenju da je neosnovano u dug tuženika protutužitelja iz osnova neplaćenih anuiteta, redovne i zatezne kamate pribrojen iznos sudskih troškova od 72,80 Eura, da postoji tražbina tuženika protutužitelja iz osnova preplate redovnih kamata sa zateznim kamatama od ukupno 75,39 Eura u kojem dijelu je osnovan materijalnopravni prigovor prijeboja te da ne postoji tražbina tuženika protutužitelja od 19.276,70 kn ili 2.558,47 Eura u kojem dijelu je isti prigovor neosnovan, proizlazi kako je osnovan zahtjev tužitelja prema tuženiku za iznos od 3.438,89 Eura, radi čega je valjanom primjenom materijalnog prava pobijanu presudu pod točkom I. valjalo preinačiti, održati na snazi izdani platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Ilinke Lisonek iz Zagreba broj OVRV-6277/2012 od 13. srpnja 2012. (izdan na 26.590,29 kn odnosno 3.529,14 eur) za iznos od 3.438,89 Eura s kamatama na iznos od 1.060,48 Eura, tekućim od 21. ožujka 2014. do isplate, dok se dijelu za iznos od 90,25 eura (do 3.529,14 eur) sa zatraženim kamatama isti ukida i tužbeni zahtjev kao neosnovan odbija.

37.Obzirom je preinakom bilo utuženo ukupno 3.587,09 eura (27.026,93 kn) to u preostalom dijelu za iznos od 57,95 eura, sa zatraženim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev se kao neosnovan odbija.

38.U odnosu na protutužbeni zahtjev, budući je utvrđeno postojanje povrede prava tuženika protutužitelja primjenom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjeni redovne kamate prema jednostranoj odluci banke, a slijedom toga i ocijenjen nepoštenim i ništetnim samo dio odredbe sadržan u članku 8. Ugovora o kreditu od 8. prosinca 2004. kojim je ugovoreno “u skladu s važećim odlukama banke“, dok u preostalom dijelu ništetnosti nije nađeno, valjanom primjenom materijalnog prava valjalo je djelomično uvažiti žalbu tužitelja protutuženika i u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke pobijanu presudu potvrditi, a u dijelu pod točkom III. preinačiti sukladno navedenom i presuditi kao u izreci.

39.Radi svega izloženog a temeljem odredbe iz članka 373., 373a i 368. ZPP-a valjalo je presuditi kao u izreci.

40.Uslijed djelomične preinake presude došlo je i do promjene uspjeha stranaka u parnici pa kada se ima u vidu da su djelomično prihvaćeni tužbeni i protutužbeni zahtjev drugostupanjski sud je primjenom odredbe članka 154. stavak 4. u svezi sa člankom 166. ZPP-a stava kako je uspjeh stranaka u cijelom postupku uključiv i žalbeni podjednak, radi čega je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

U Splitu, 15. siječnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić