Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž R-120/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s boravištem u [adresa] na adresi [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Korana Ferdelji, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika UNIS Telecom d.o.o., OIB: 94014652914, Ivana Gundulića 20/3, Metković, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici u Odvjetničkom društvu Borčić i Majdak Juranović iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Pr-42/2022-32 od 15. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Pr-42/2022-32 od 15. listopada 2024. godine:

- potvrđuje u točki I. izreke za dosuđeni iznos od 7.133,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 6.773,14 EUR od 06.07.2022. godine pa do isplate, a na iznos od 360,00 EUR tekućom od 15.10.2024. godine pa do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke (za dosuđenu zateznu kamatu na iznos od 360,00 EUR u razdoblju od 06.07.2022. godine pa do 14.10.2024. godine, glede stope zatezne kamate dosuđene na iznos dosuđene glavnice, za dosuđeni iznos od 3.092,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos), pa se u tom dijelu sudi:

1.) Nalaže se tuženiku UNIS Telecom d.o.o. Metković, Ivana Gundulića 20/3, da tužitelju ČZ iz [adresa], na naknadu štete u iznosu od 7.133,14 EUR dosuđenu prvostupanjskom presudom plati zateznu kamatu po stopi, i to: za vremensko razdoblje do 31.12.2022. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, i za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

2.) Za plaćanje zatezne kamate na dosuđenu naknadu štete po stopi većoj od navedene u prethodnoj točki izreke ove presude tužitelj se odbija sa zahtjevom kao s neosnovanim.

3.) Sa zahtjevom za plaćanje zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete od 360,00 EUR, u vremenskom razdoblju od 06.07.2022. godine pa do 14.10.2024. godine, i sa zahtjevom za isplatu naknade štete u iznosu od 3.092,44 EUR zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos, tužitelj se odbija kao s neosnovanim.

- preinačuje u točki II. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka tako da ista glasi:

"Nalaže se tuženiku UNIS Telecom d.o.o. Metković, Ivana Gundulića 20/3, da tužitelju ČZ iz [adresa], na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 1.422,50 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2024. godina pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

II.) Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Pr-42/2022-32 od 15. listopada 2024. godine naloženo je tuženiku Unis Telecom d.o.o., Metković, Ulica Ivana Gundulića 20/3, da tužitelju ČZ iz [adresa], isplati iznos od 10.225,58 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. srpnja 2022. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke); i naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 1.800,00 EUR (točka II. izreke).

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz dosudu tuženiku parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba je djelomično osnovana.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je novčana tražbina tužitelja kao radnika tuženika, u iznosu od 10.225,58 EUR, i to s osnova naknade neimovinske (povreda prava osobnosti) i imovinske (tuđa pomoć i izgubljena zarada) štete pretrpljene ozljedom na radu koju je tužitelj zadobio u štetnom događaju dana 02. veljače 2021. godine.

6.) Navedeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje u cijelosti osnovanim, i to nakon što u provedenom postupku utvrđuje slijedeće važne činjenice:

- da je tužitelj, kao zaposlenik tuženika, dana 02. veljače 2021. godine zadobio tjelesnu ozljedu pri obavljanju poslova montera telekomunikacijski uređaja;

- da je tjelesne ozljede zadobio prilikom obavljanja rada na visini kada je visio na sigurnosnom užetu te pri rukovanju velikom bušilicom koja se je prilikom rada (bušenja rupe u betonskom zidu) zaglavila, pa ju je pokušavao oslobodit te izvući, pri čemu je došlo do njenog aktiviranja i zahvaćanja svrdlom zaštitne rukavice te prstiju lijeve ruke;

- da je tužitelj od strane tuženika kao poslodavca bio obučen za rad na siguran način, da je tuženik poduzeo sve potrebne mjere zaštite na radu te osigurao sva zaštitna sredstva koja (sigurnosni pojas, radno odijelo, kaciga, radne cipele, zaštitne rukavice) je tužitelj u štetnom događaju i koristio;

- da je tužitelj u navedenom događaju zadobio teške tjelesne ozljede u vidu otvorenog prijeloma petog prsta lijeve ruke i ozljedu – čekićasti prst četvrtog prsta lijeve ruke, zbog kojih ozljeda je liječe operativno i fizijatrijski;

- da je tužitelj zbog navedenih tjelesnih ozljeda trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 14 dana i slabijeg intenziteta u trajanju od 30 dana;

- da je tužitelj pretrpio primarni strah jakog intenziteta ali kratkog trajanja, i sekundarni strah jaki u trajanju do 5 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 15 dana i slabijeg intenziteta u trajanju daljnjih 30 dana;

- da su kod tužitelja zaostale trajne posljedice u vidu smanjenja životnih aktivnosti od 5 %, a to zbog ograničene pokretljivosti i gubitka osjeta petog a dijelom i četvrtog prsta lijeve ruke uz otežan hvat, umaranje i bolnost lijeve šake pri fizičkim aktivnostima;

- da je kod tužitelja zbog ožiljaka i kontraktura 4. i 5. prsta lijeve ruke zaostala naruženog srednjeg stupnja stalno vidljiva drugim osobama;

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć po 2 sata dnevno jedan mjesec i po 1 sat dnevno tijekom jednog mjeseca, ili ukupno 90 sati;

- da je tužitelj sklopljenim ugovorom o radu imao ugovorenu plaću u iznosu od 5.000,00 kuna bruto;

- da je tužitelj nakon ozljeđivanja pa do mjeseca srpnja 2022. godine bio na bolovanju zbog liječenja navedenih ozljeda pretrpljenih na radu te da mu je tuženik u tom vremenskom razdoblju obračunavao i isplatio naknadu plaće u skladno ugovoru o radu i u njemu navedenom iznosu ugovorene plaće, čak i u većem iznosu (za 500,00 kuna / 66,36 EUR) od pripadajućeg;

- da je tuženik tužitelju tijekom šest mjeseci prije ozljeđivanja isplaćivao i terenski dodatak, koji je tužitelju za navedeno razdoblje isplaćen u ukupnom iznosu od 3.556,97 kuna.

6.1.) Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja, a uvažavajući pri tome i odredbe čl.103. Zakona o radu (NN broj 93/14., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: ZR) te čl.25. Zakona o zaštiti na radu (NN broj 71/14., 118/134., 154/14., 94/18. i 96/18.

– dalje: ZZR), kojima je propisan objektivna odgovornost poslodavca za štetu koju radnik pretrpi ozljeđivanjem na radu, sud prvog stupnja nalazi da je tuženik isključivo odgovoran za štetu koju je pretrpio tužitelj, jer nije dokazao postojanje niti okolnosti koje bi tu odgovornost isključivale ili koje bi ju umanjila, a to stoga što ni na koji način nije dokaza svoje tvrdnje iznesene tijekom postupka da je do štetnog događaja došlo uslijed krajnje nepažljivog postupanja tužitelja.

6.2.) Nadalje, sud prvog stupnja nalazi da je kod tužitelja, uslijed pretrpljenih tjelesnih ozljeda, došlo do povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, sve to u smislu odredbe čl.19. i čl.1100. st.1. Zakon o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO/05), i to do takve povrede koja opravdava dosudu pravične novčane naknade neimovinske štete u ukupnom iznosu od 6.773,14 EUR, odmjeravajući tu naknadu prema kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova iznosom od 1.414,00 EUR, prema kriteriju pretrpljenog straha iznosom od 1.071,00 EUR, prema kriteriju duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti iznosom od 746,57 EUR a zbog naruženosti iznosom od 3.541,57 EUR.

6.2.1.) Na navedenu naknadu štete sud dosuđuje tužitelju zakonsku zateznu kamatu tekuću od podnošenja predmetne tužbe, pozivom na primjenu odredbe čl.1103. ZOO/05.

6.3.) Pored navedene neimovinske štete sud prvog stupnja dosuđuje tužitelju i naknadu imovinske štete – i to s osnova tuđe pomoći iznos od 360,00 EUR, koju naknadu je za ukupno 90 sati tuđe pomoći odmjerio primjenom cijene sata tuđe pomoći od 4,00 EUR, a s osnova izgubljene zarade mu dosuđuje iznos od 3.092,44 EUR, što čini iznos terenskog dodatka koji je tuženik tužitelju isplatio u posljednjih šest mjeseci prije njegova ozljeđivanja. I na navedenu štetu sud tužitelju dosuđuje zateznu kamatu od dana podnošenja predmetne tužbe.

6.4.) O troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja je odlučio primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a, dosudivši tužitelju cjelokupni parnični trošak koji nalazi potrebnim za vođenje predmetne parnice.

7.) Nisu osnovane žalbene tvrdnje o postojanju bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, a koju je, prema navodima žalbe, sud učinio time što su u njoj navedeni razlozi u točki 14. i točki 16. obrazloženja u međusobnom proturječju.

7.1.) Tuženik u točno u žalbi reproducira i točku 14. i točku 16. obrazloženja pobijane presude ali pogrešno ocjenjuje da bi iste bile u međusobnom proturječju. Doista, u predmetnoj parnici nije bilo sporno da je tuženik poduzeo sve potrebne mjere zaštite na radu (osposobio tužitelja za rad na siguran način, osigurao tužitelju svu potrebnu zaštitnu opremu), što sud i navodi u točki 16. obrazloženje, no to ni na koji način nije u proturječju sa zaključkom suda navedenim u točki 14. obrazloženja da tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje okolnosti koje isključuju ili umanjuju njegovu odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio kao njegov radnik ozljedom na radu. To stoga što u situaciji kada poslodavac odgovara za štetu prema objektivnom kriteriju, poduzimanje mjera zaštite na radu, samo po sebi, ne dovodi automatski do isključenja njegove odgovornosti, a što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

7.2.) Dakle, pobijana presuda nema manjkavosti na koje se u žalbi ukazuje a ni nekih drugih zbog kojih ne bi bilo moguće na valjan način ispitati pravilnost u primjeni materijalnog prava pa stoga sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu postupka iz navedene zakonske odredbe.

8.) Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga iz odredbe čl.354. ZPP-a u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nazali da bi da sud prvog stupnja, niti prilikom donošenja pobijane presude niti u postupku koji joj je prethodio, učinio bilo koju drugu bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2. ZPP-a a na koje se, u skladu sa naprijed navedenom odredbom, uvijek pazi po službenoj dužnosti.

9.) U sporenju pravilnosti i zakonitosti pobijane prvostupanjske presude zbog žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a tuženik žalbom i nadalje, kao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, spori postojanje svoje odštetne odgovornosti za štetni događaj, osporava visinu utvrđene i dosuđene naknade neimovinske štete i postojanje imovinske štete s osnova izgubljene zarade.

9.1.) Navedene žalbene tvrdnje tuženika su djelomično osnovan – i to samo u onom dijelu u kojem se osporava odluka o dosuđenoj naknadi imovinske štete s osnova izgubljene zarade, a postupajući u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a ovaj sud drugog stupnja nalazi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo i pri odlučivanju o zahtjevu za plaćanje zakonske zatezne kamate na pripadajuću naknadu štete.

10.) Vezano za po prvostupanjskom sudu utvrđenu isključivu odgovornost tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio ozljedom na radu tuženik u žalbi ponavlja sve one tvrdnje koje je iznio u postupku pred prvostupanjskim sudom – tj. izražava stav da ne može postojati njegova odgovornost za štetu jer, u situaciji kada je nesporno utvrđeno da je on poduzeo sve mjere zaštite na radu budući je tužitelja osposobio za rad na siguran način te mu je osigurao sva zaštitna sredstva, ozljeđivanje i nastanak štete može biti rezultat samo nepažljivog rada oštećenog, tj. u konkretnom slučaju tužitelja. Pored toga, sporeći pravilnost navedenog zaključka suda prvog stupnja, tuženik u žalbi ukazuje i na okolnost koja proizlazi i iz tužiteljeva stranačkog iskaza, u kojem je on naveo da "je u nastojanju da oslobodi zaglavljenu bušilicu cimajući ju lijevo i desno te povlačeći ju u natrag slučajno dodirnu dugme uslijed čega se je bušilica aktivirala" a što je onda i dovelo do njegova ozljeđivanja.

11.) Glede navedenih žalbenih tvrdnji prvotno treba reći kako je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tuženik, kao tužiteljev poslodavac, za štetu uslijed pretrpljene ozljede na radu odgovara prema objektivnom kriteriju. To naime proizlazi, prije svega iz odredbe čl.111. ZR (sud prvog stupnja pogrešno navodi čl.103.), kojom je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava (st.1.); i da pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (st.2.), te konačno, iz odredbe čl.25. ZZR, kojom je pak propisano da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (st.1.); i da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (st.2.).

12.) Dakle, već iz naprijed citirane odredbe čl.25. ZZR sasvim izvjesno proizlazi da poduzimanje mjera zaštite na radu, samo po sebi nije dostatno za isključenje poslodavčeve odgovornosti za štetu radnika koja je posljedica ozljede na radu, već da bi do toga došlo, na poslodavcu je teret dokaza a ne na radniku, da je do ozljeđivanja došlo, ili uslijed više sile, ili radnjom radnika koja se može pripisati njegovoj namjeri ili njegovoj krajnjoj nepažnji ili radnjom neke treće osobe. Dakle, i skrivljena radnja radnika, u smislu navedene zakonske odredbe, predstavlja okolnost koja može poslodavca u cijelosti ili djelomično osloboditi odgovornosti, no ne svaka skrivljena radnja već samo ona koja se može pripisati barem krajnjoj nepažnji a ne i običnoj nepažnji te koju radnju poslodavac nije mogao predvidjeti niti njene posljedice spriječiti.

12.1.) Tuženik je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tvrdio da je do tužiteljeva ozljeđivanja došlo njegovom nepažnjom, tj. nepažljivim radom. Pri tome tuženik nije konkretizirao u čemu se ogleda to nepažljivo postupanje tužitelja, nije jasno naveo što je to u konkretnoj situaciji tužitelj pogrešno učinio, tj. kako je u danoj situaciji trebao postupati a nije tako postupio i zbog čega se takvo njegovo postupanje u danoj situaciji ima pripisati njegovoj krajnjoj nepažnji. Tuženik na navedene okolnosti nije niti predlagao izvođenje nekog odgovarajućeg dokaza, na primjer saslušanje vještaka zaštite na radu koji bi se mogao očitovati o postupanju radnika u obavljanju konkretnog radnog zadatka, uzimajući u obzir uvjete (rad na visini kada visi na sigurnosnom užetu) u kojima je tužitelj obavljao rad, i uzimajući u obzir sredstvo rada (bušilica) te njegova svojstva, njegovu težinu te način funkcioniranja (stavljanje u pogon i izvan pogona).

12.2.) Nije sporno da je tužitelj doista u svojem stranačkom iskazu naveo da mu se je, pri bušenju rupe u zidu hotela, i to kada je visio na sigurnosnom užetu, zaglavilo svrdlo bušilice u betonskoj armaturi te da je istu pokušao osloboditi i da je u tom nastojanju (cimajući ju lijevo i desno te povlačeći ju u natrag) slučajno dodirnu dugme na bušilici uslijed čega se je ista aktivirala, nakon čega je svrdlo bušilice zahvatilo rukavicu na lijevoj ruci te prste lijeve ruke. Ovdje treba reći i to da na navedenu okolnost, koja bi i mogla ukazivati na mogući eventualni propust u postupanju radnika, tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, pa čak niti nakon navedenog iskaza tužitelja, nije niti ukazivao. No neovisno od toga sud prvog stupnja, samo na temelju onog što je iskazao tužitelj a bez izvođenja odgovarajućih dokaza (vještačenje po vještaku zaštite na radu) kojim bi bilo moguće utvrditi sve okolnosti u kojima je obavljan rad kada je došlo do ozljeđivanja, svojstva i karakteristike bušilice kojom je tužitelj obavljao rad te sukladno tome kako je u konkretnom slučaju trebalo postupiti pri oslobađanju zaglavljene bušilice, nije bio u mogućnosti na izvjestan način utvrditi da je tužitelj postupao krajnjom nepažnjom.

12.3.) S obzirom na naprijed navedeno te budući da je upravo na tuženiku bio teret dokazivanja da se je radilo o krajnje nepažljivom postupanju tužitelja tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao postojanje okolnosti iz odredbe čl.25.st.2. ZZR koje bi dovele do isključenja ili umanjenja njegove odgovornosti za štetu tužitelju. Dakle, sud prvog stupnja je, pravilno utvrdio činjenice od kojih ovisi pitanje odgovornosti za štetu te je pravilno primijenio materijalno pravo iz naprijed citiranih odredbi kada je na temelju njih zaključio da je tuženik odgovoran za štetu tužitelja te da mu ju je stoga u obvezi naknaditi.

13.) Glede dosuđene naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl.1100.st.2. ZOO/05, tvrdeći pri tome da je tužitelju dosuđen ne primjereno visoka naknada pravične novčane naknade.

13.1.) Polazeći od navoda žalbe kojima se osporava navedena naknada, u ovom žalbenom stadiju postupka više nisu sporne činjenice na kojima je utemeljena navedena odluka – tj. okolnost tužiteljeva tjelesnog ozljeđivanja, težina pretrpljenih ozljeda te posljedice koje su te ozljede proizvele u vidu trpljenih bolova, straha te duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti te zbog naruženosti, a što je sve utvrđeno provedenim medicinskim vještačenjem.

13.2.) Polazeći od navedenog u prethodnoj točki te činjenica utvrđenih po prvostupanjskom sudu (t.6. obrazloženja ove odluke), sud prvog stupnja je i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno vrednovao sve okolnosti konkretnog slučaja koje u smislu odredbe čl.1100.st.2. ZOO/05 sud mora uzeti u obzir kada odlučuje o visini pravične novčane naknade. Dakle, i prema stavu ovog drugostupanjskog suda, pravična novčana naknada koja je tužitelju dosuđena u ukupnom iznosu od 6.773,14 EUR, odmjerena je pravilno te u primjerenom iznosu i prema kriteriju pretrpljenih bolova (1.414,00 EUR), i prema kriteriju pretrpljenog straha (1.071,00 EUR), i prema kriteriju pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti (746,57 EUR) i zbog naruženosti (3.541,57 EUR), pa tuženik tome žalbom neutemeljeno prigovara.

14.) Pravilno je te u skladu sa odredbom čl.1095. st.1. ZOO/05 tužitelju dosuđena i naknada imovinske štete s osnova tuđe pomoći, jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć ukupno 90 sati, pa sud prvog stupnja, primjenom cijene sata tuđe pomoći od 4,00 EUR, što tuženik žalbom niti ne dovodi u pitanje, dosuđuje ukupan iznos naknade navedene štete od 360,00 EUR.

15.) Na navedenu naknadu neimovinske i imovinske štete sud prvog stupnja je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu tekuću od podnošenja tužbe 06.07.2022. godine, i to pozivom na primjenu odredbe čl.1103. ZOO/05.

15.1.) Navedena odluku, kada je riječ o dosudi zatezne kamate na naknadu neimovinske štete (6.773,14 EUR) je pravilna i zakonita, jer tužitelju temeljem navedene odredbe i pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu primjenom navedene odredbe čl.1103. ZOO/05.

15.2.) Međutim, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, pozivom na navedenu odredbu, dosudio tužitelju zakonsku zateznu kamatu i na iznos naknade dosuđen na ime tuđe pomoći. Naime, navedena naknada ne predstavlja naknadu neimovinske štete iz odredbe čl.1100. ZOO/05, već je riječ o naknadi imovinske štete iz odredbe čl.1095.st.1., pa se na tu naknadu zatezna kamata dosuđuje primjenom odredbe čl.1086. ZOO/05, tj. od dana nastanka štete.

15.2.1.) Kako tužitelj tijekom parnice (ni u tužbi, ni u iskazu) nije tvrdio da je tuđu pomoć plaćao drugoj osobi te da je u svezi sa time imao određeni novčani izdatak, to se onda ima uzeti da se u predmetnom slučaju ne radi o novčanoj imovinskoj šteti već o nenovčanoj imovinskoj šteti, koja se sudi prema cijenama sata tuđe pomoći u vrijeme presuđenja, što je sud prvog stupnja i učinio, a u tom slučaju je na navedenu naknadu valjalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presude – dakle, od 15. listopada 2024. godine a ne od dana podnošenja tužbe 06.07.2022. godine. Stoga je u navedenom dijelu, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog prava, valjalo uvažiti žalbu tuženika te tužitelju na navedenu štetu dosuditi zakonsku zateznu kamatu od 14.10.2024. godine.

16.) Ispitujući po službenoj dužnosti odluku suda kojom je tužitelju dosuđena zakonska zatezna kamata, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pri odlučivanju o visini navedene kamate, tj. pri odlučivanju o stopi zakonske zatezne kamate.

16.1.) Naime, iz stanja predmetnog spisa (tužbe) izvjesno proizlazi da je tužitelj utužio stopu zatezne kamate prema čl.29.st.2. ZOO/05, ali važećem u periodu od stupanja na snagu toga zakona pa do 31. srpnja 2015. godine, a ne onu stopu zatezne kamate iz navedene odredbe koja je važila i bila u primjeni u momentu podnošenja tužbe. Dakle, tužitelj je utužio zateznu kamatu po većoj stopi od one na koju je imao pravo prema odredbi čl.29.st.2. ZOO/05, i sud mu je tako utuženu kamatu pobijanom presudom i dosudio, na koji način je pogrešno primijenio materijalnog pravo. Stoga je i u navedenom dijelu, postupajući u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud uvažio žalbu tuženika i dosudio je tužitelju onu stopu zatezne kamate na koju ima pravu u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO/05 važećom u vrijeme podnošenja tužbe, i u skladu sa izmjenama navedene odredbe koje su stupile na snagu tijekom trajanja postupka sve do zaključenja raspravljanja.

17.) Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu i u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena naknada imovinske štete s osnova izgubljene zarade za vrijeme bolovanja, pri čemu je tijekom postupka bila sporna visina plaće prema kojoj se vrši obračun i isplata naknade za vrijeme bolovanja, to sve stoga što je tuženik tužitelju obračunavao i isplatio naknadu plaće prema bruto plaći (5.000,00 kuna) koja je ugovorena zaključenim ugovorom o radu, a tužitelj je pak ustvrdio da se i pri izračunu izgubljene zarade imaju uzeti u obzir i isplate terenskog dodatka koji bi mu prema redovnom tijeku stvari bio isplaćivan kao što mu je isplaćivan i posljednjih šest mjeseci prije ozljede na radu. Stoga je tužitelj navedenu izgubljenu zaradu za svaki mjesec bolovanja i utužio u visini prosječno isplaćenog mjesečnog terenskog dodatka u posljednjih šest mjeseci prije ozljeđivanja, i sud mu je navedenu izgubljenu zaradu i dosudio pobijanom presudom.

18.) Odredbom čl.1095.st.2. ZOO/05 propisano je pravo oštećenog i na naknadu imovinske štete u vidu izgubljene zarade. Dakle, temeljem navedene odredbe tuženiku bi pripadalo pravo na navedenu štetu ukoliko mu je ista i nastala u razdoblju kada je on bio na bolovanju.

18.1.) U ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno da je tužitelj nakon ozljeđivanja sve do srpnja 2022. godine bio na bolovanju zbog ozljede na radu, slijedom čega mu je tuženik obračunao i isplatio naknadu plaće za vrijeme bolovanja u 100-postotnom iznosu, prema iznosu bruto plače kako je ona ugovorena sklopljenim ugovorom o radu. Sporno je u ovom stadiju postupka da li i terenski dodatak, koji bi navodno bio isplaćivan tužitelju, predstavlja izgubljenu zaradu tužitelja, a imajući u vidu činjeničnu osnovu navedenog zahtjeva, činjenice koje su stranke iznijele tijekom postupka, tužitelj prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije dokazao postojanje okolnosti temeljem kojih je isplate terenskog dodatka trebalo uzeti u obzir pri utvrđivanju njegove izgubljene zarade, a na što se ukazuje i u žalbi tuženika.

19.) Vezano za navedeno sporno pitanje treba reći da terenski dodatak, također poznat i kao dnevnica za rad na terenu, je neoporezivi iznos koji poslodavac isplaćuje radnicima za pokrivanje povećanih troškova nastalih prilikom obavljanja poslova izvan mjesta prebivališta i boravišta radnika, odnosno sjedišta i poslovne jedinice poslodavca. Dakle, u suštini terenski dodatak ne predstavlja plaću ili naknadu za izvršeni rad, već je riječ o naknadi koja se isplaćuje radi pokrića troškova koje radnik ima pri obavljanju rada za poslodavca, što bi onda i značilo da se, u pravilu, terenski dodatak ne uzima u obzir pri utvrđivanju izgubljene zarade koju trpi zbog ozljede na radu.

19.1.) Međutim od navedenog pravila postoje i određeni izuzeci kada se terenski dodatak ili barem jedan njegov dio može i treba uzeti pri utvrđivanju postojanja izgubljene zarade. To prije sve onda kada poslodavac, uz plaću koja je ugovorena ugovorom, isplaćuje i terenski dodatak bez obavljanja rada na terenu, tj. i onda kada radniku ne nastaju povećani troškovi zbog kojih se terenski dodatak inače isplaćuje. U navedenom slučaju isplata terenskog dodatak može se smatrati isplatom plaće i istu je potrebno uzeti pri izračunu visine izgubljene zarade radnika nastale ozljedom na radu. Pored navedenog slučaja, terenski dodatak se može uzeti u obzir pri utvrđivanju visine izgubljene zarade, i onda kada se isti isplaćuje za rad na terenu ali je u postupku utvrđeno da cijeli iznos terenskog dodatka radnik nije potrošio na podmirenje tih troškova, odnosno da je dio iznosa isplaćenog na ime terenskog dodatka uštedio, pa se onda i taj dio može smatrati njegovom zaradom.

19.2.) Međutim, tužitelj na kojem je teret dokaza za postojanje štete i za njenu visinu, u provedenom postupku nije dokazao postojanje navedenih okolnosti uslijed kojih se terenski dodatak treba uzeti u obzir pri utvrđivanju postojanja izgubljene zarade i njene visine – jer niti u tužbi, niti u svojim očitovanjima tijekom postupka, a niti u svojem stranačkom iskazu, nije iznio činjenice u smislu navedenog u prethodnoj točki, tj. nije tvrdio da mu je poslodavac terenski dodatak tijekom šest mjeseci prije ozljeđivanja isplaćivao iako nije radio na terenu, niti je tvrdio da mu je terenski za rad na terenu isplaćivan u takvom iznosu da ga nije potrošio na podmirenje troškova koje je ima pri radu na terenu te da bi jedan njegov dio uštedio. S obzirom na to nije postojalo pravno utemeljenje za donošenje odluke koju žalbom pobija tuženik – odnosno da se tužitelju prizna i dosudi izgubljena zarada u visini neostvarenog terenskog dodatka za vrijeme dok se je nalazio na bolovanju, pa je u pravu tuženik kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade.

20.) Polazeći od svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. i čl.373.t.3. ZPP-a, žalbu tuženika djelomično uvažiti kao osnovanu a djelomično ju odbiti kao neosnovanu te prvostupanjsku presudu u točki I. izreke djelomično potvrditi a djelomično preinačiti, sve to kao u izreci ove drugostupanjske presude.

21.) Kako je žalba tuženika djelomično uvažena uslijed čega je prvostupanjska presuda djelomično preinačena to je onda valjalo, u skladu sa odredbom čl.166.st.2. ZPP-a, odlučiti i o cjelokupnim troškovima parničnog postupka.

22.) Nakon djelomičnog uvažavanja sa izjavljenom žalbom, tužitelj je u pogledu visine zahtjeva (kvantitativno) uspio sa 69,8 %, dok je glede osnove (kvalitativno) uspio sa 100 %, iz čega proizlazi da njegov ukupan uspjeh u sporu iznosi 84,9 %, a uspjeh u sporu tuženika iznosi 15,1 %. S obzirom na to o troškovima postupka je valjalo odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, tj. razmjerno uspjehu u sporu, pa kada se u skladu sa navedenom odredbom prebije uspjeh tužitelj u spor tužitelja i uspjeh u sporu tuženika, tada proizlazi da je tuženik u obvezi, temeljem navedene zakonske odredbe, naknaditi tužitelju 69,8 % njegova ukupnog troška potrebnog za vođenje predmetne parnice, a koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika.

23.Trošak tužitelja potreban za vođenje predmetne parnice sud prvog stupnja je u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a utvrdio u iznosu od ukupno 1.800,00 EUR, pri čemu se na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika odnosi iznos od 1.250,00 EUR a na trošak vještačenja iznos od 550,00 EUR.

24.) U skladu sa naprijed navedenih u točki 23. tužitelju pripada pravo na 69,8 % troška zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika, što daje iznos od 872,50 EUR, i tom trošku u cijelosti treba pribrojati trošak vještačenja u iznosu od 550,00 EUR, pa ukupan trošak parnice, na koji tužitelj ima pravo primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, iznosi 1.422,50 EUR, koliko mu je ovom presudom i dosuđeno, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

24.1.) Iako je tuženik djelomično uspio sa izjavljenom žalbom, nije mu dosuđen trošak izjavljivanja žalbe s obzirom na to da je on i nadalje, unatoč djelomičnoj preinaci prvostupanjske presude, i nadalje u obvezi podmiriti dio cjelokupnog parničnog troška parnice.

25.) Slijedom svega izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, preinačiti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke presude.

Bjelovar, 15. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Alen Golub